Andrija Artuković

Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava)Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil.

Andrija Artuković
Andrija Artuković 1941. godine
Rođenje	19. studenoga, a prema nekim izvorima 29. studenog 1899. Klobuk, kod Ljubuškoga, BiH
Smrt	16. siječnja 1988. Zagreb
Stranka	UHRO (1932. – 1945.)
Zanimanje	pravnik
1. Ministar unutarnjih poslova NDH
16. travnja 1941. – 10. listopada 1942.
Prethodnik	Osnovano
Nasljednik	Ante Nikšić
2. Ministar pravosuđa i bogoštovlja NDH
10. listopada 1942. – 1. travnja 1943.
Prethodnik	Mirko Puk
Nasljednik	Jozo Dumandžić
3. Ministar unutarnjih poslova NDH
29. travnja 1943. – 11. listopada 1943.
Prethodnik	Ante Nikšić
Nasljednik	Mladen Lorković
2. Čuvar državnoga pečata NDH
11. listopada 1943. – 8. svibnja 1943.
Prethodnik	Mirko Puk
Nasljednik	Ukinuto

Andrija Artuković (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. studenoga, prema nekim izvorima 29. studenoga 1899. – Zagreb, 16. siječnja 1988.), ministar u vladi NDH, član Ustaškog pokreta.

Ustaškom pokretu pristupa 1932. godine, te je i jedan od organizatora Velebitskog ustanka,^[1] prije kojega ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Pseudonim mu je Hadžija. Privremeno boravi u Budimpešti i Beču odakle je protjeran. Početkom rujna 1934. sastaje se s Pavelićem u Milanu, a sredinom rujna odlazi u London, gdje je u listopadu 1934. godine uhićen zbog sumnje za sudjelovanje u pripremanju atentata u Marseillesu, te predan Francuskoj, koja ga (nakon što je tri mjeseca odležao u zatvoru) u siječnju 1935. godine izručuje Kraljevini Jugoslaviji. Sud za zaštitu države ga je nakon što je 16 mjeseci odležao u zatvoru oslobodio krivnje. Kratko je boravio u Gospiću te u svibnju 1936. godine ponovno odlazi u emigraciju, najprije u Austriju pa u Njemačku. U Berlinu ga 1937. godine saslušava Gestapo. Napušta Berlin pod prijetnjom uhićenja, te se sklanja u Francusku, zatim živi u Budimpešti pa opet u Berlinu.

Rodio se u selu Klobuku, zaseoku Dabrnja. Roditelji su mu bili Marijan i Ruža rođ. Rašić. U njegovoj rodnoj kući je bila osnovna škola. Tadašnji učitelji u njemu prepoznali potencijal te su ga uz odobrenje roditelja poslali u gimnaziju. U Širokom Brijegu završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju. U gimnaziji je uzeo ime fra Domagoj. O njemu je zapisano u Kronici te gimnazije: "Dana 5. 4. 1920. otpušten je iz Reda i zavoda klerik fra Domagoj Artuković jer se pokazalo da nema zvanja za svećenički stalež". Maturirao je na mostarskoj Velikoj gimnaziji, a studij prava s doktoratom u Zagrebu, gdje od 1924. godine radi kao sudski pripravnik, a 1926. godine u Gospiću otvara odvjetnički ured gdje radi do 1932. g.

Po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske vraća se u Zagreb, te postaje članom privremenog hrvatskog državnog vodstva (12. travnja 1941.). Nakon povratka Ante Pavelića iz Italije u Zagreb (16. travnja 1941. godine), imenovan je ministrom unutarnjih poslova u prvoj hrvatskoj državnoj vladi. Sudjeluje pri potpisivanju Rimskih ugovora, te prati poglavnika u posjetu Hitleru. Dana 14. studenog 1941. godine o��enio se Anom Mariom Heidler iz Innsbrucka, s kojom je imao petero djece. 10. listopada 1942. godine napušta mjesto ministra vanjskih poslova, te postaje ministrom pravosuđa i bogoštovlja, a od 29. travnja do 1. listopada 1943. godine ponovno je ministar unutarnjih poslova. Od 11. listopada 1943. godine, pa do kraja NDH obavljao je dužnost državnog prabilježnika, tj. čuvara državnog pečata.

Zajedno s ostalim članovima ustaške vlade, 6. svibnja 1945. godine, napušta Zagreb i odlazi u Austriju. Sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, Britanci ga zatvaraju u logor Spittal na Dravi, odakle je pušten te prelazi, iz britanske u američku, a potom u francusku zonu (gdje mu se nalazila obitelj). Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich odlazi u Irsku. Godine 1948. sa ženom i troje djece putuje u Kaliforniju, te pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem.^[2] Vlada FNRJ 29. kolovoza 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.^[1]

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći između 11. i 12. veljače 1986. godine, te otpremljen u Zagreb. U doba deportacije je bolovao od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da za vrijeme suđenja nije bio svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz samog zrakoplova JAT-a iznešen je na nosilima. Bio je najviše rangirani nacistički suradnik ikada pronađen u Sjedinjenim Državama. Artukovića je progonio Ured za posebne istrage Ministarstva pravosuđa SAD-a kao "Balkanskog mesara". Naređeno mu je izručenje Jugoslaviji 11. studenoga 1986. gdje mu je suđeno na Okružnom sudu u Zagrebu. Proglašen je krivim za:

• smrt odvjetnika i bivšeg zastupnika u Narodnoj skupštini Jugoslavije dr. Ješe Vidića početkom 1941.;
• smrt iz mitraljeza 450 muškaraca, žena i djece potkraj 1941. jer za njih nije bilo mjesta u koncentracijskom logoru;
• naredivši da se 1942. poubija cjelokupno stanovništvo grada Vrginmosta i okolnih sela; i
• naredivši pogubljenje "nekoliko stotina" zarobljenika u Samoborskom dvorcu kraj Zagreba 1943. godine tako što su ih otjerali na otvoreno polje, gdje se mitraljezom pucalo po njima, a potom zgnječeni tenkovima.^{[nedostaje izvor]}

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt za ratni zločin,^[2] no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan. Štoviše donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

Postoje priče koje govore da je Artukovićev leš kremiran na zagrebačkom krematoriju na Mirogoju te da su mu pepeo prosuli ili bacili u potok. Svjedok te priče govori da je u to vrijeme radio na krematoriju i da je imao zadatak kremirati Artukovićev leš. Nakon što je to napravio, došao je crni mercedes vladinih registarskih oznaka i pokupio pepeo. S druge strane se priča da se posmrtni ostaci nisu kremirali, nego je se tijelo pokopalo na zatvorskom groblju u Lepoglavi (gdje je napravljena i kabina u kojoj je Artuković boravio za vrijeme suđenja) uz grob serijskog ubojice Vinka Pintarića.

Prilikom posjeta Bleiburgu Ivo Josipović, bivši predsjednik RH, izjavio je kako „svatko ima pravo na svoj grob“.^[3][4] Andrijin sin Radoslav Artuković živi od svoje prve godine u Los Angelesu.^[4] Umirovljeni je ekonomist. Izrazio je želju pokopati oca u njegovom rodnom Klobuku.^[4] U srpnju 2010. objavljeno je kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi.^[3]

• Knjiga: "Župa sv. Marka u Klobuku", autora fra Roberta Jolića