Hrvatski jezik
Hrvatski jezik je službeni jezik kojim se govori u Republici Hrvatskoj i jedan od triju službenih jezika u Republici Bosni i Hercegovini.
Najvažniji dio kulturne baštine hrvatskog naroda je njegov jezik, koji je ujedno temelj sveukupne hrvatske kulture i dokaz svijesti o pripadnosti jedinstvenom hrvatskom nacionalnom biću kroz čitavu povijest. Hrvati su dolaskom u VII. st. na prostore ostataka današnje domovine donijeli svoj jezik, a nakon brzog prihvaćanja kršćanske vjere, razvijali su ga u okrilju svoje Crkve koja ih je uključila u veliku zajednicu europskih pismenih naroda.
Hrvatski jezik je oduvijek bio simbol nacionalne svijesti i opstojnosti hrvatskog naroda, koji su mnogobrojni neprijatelji uzaludno pokušavali uništiti. U našoj dugoj i slavnoj povijesti ostali su zapisani mnogi značajni datumi i događaji u vezi s očuvanjem hrvatskog jezika, od kojih su ovdje navedeni samo neki: Bašćanska ploča oko 1100., Marulićeva Judita iz 1525., javna uporaba hrvatskog jezika u zagrebačkom kazalištu 1832., Gajevo uvođenje štokavskog narječja kao zajedničkog književnog jezika svih Hrvata, prvi govor na hrvatskom jeziku (Ivan Kukuljević Sakcinski) u Saboru 1843., Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz 1967. i mnogi drugi primjeri.
Prijegled povijesti i značajki hrvatskoga jezika
-prvi je hrvatski rječnik «Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum-Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae», Venecija 1595. Do sredine 19. stoljeća objavljeno je još desetak hrvatskih rječnika, od Mikaljina «Blago jezika slovinskoga» (Loreto 1649.) do Mažuranić-Užarevićevog «Njemačko-ilirskog slovara» 1842.
-prva hrvatska gramatika je «Institutionum linguae illyricae libri duo», 1604., isusovca Bartula Kašića. Do normativne «Gramatike hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola» Tome Maretića 1899., tiskano je blizu dvadeset gramatika. (Interesantno je napomenuti da je Kašić auktor prijevoda cijele Biblije (Stari i Novi Zavjet, 1622.-1636.) u raskošnom štokavsko-jekavskom idiomu stiliziranom prema izrazu književnosti Dubrovnika zrele Renesanse. Taj je prijevod, koji nije tiskan zbog političkih razloga, po svomu jezičnom izrazu (osim u grafiji/slovopisu) jednako blizak modernomu hrvatskom jeziku kao francuski njegova suvremenika Montaignea sadašnjemu francuskom, ili engleski Shakespearea modernom engleskom jeziku. No, Kašićev utjecaj u standardizaciji hrvatskoga jezika je najjače djelovao preko «Rituala rimskog», 1636.)
-hrvatski je standardni jezik nastao na temelju hrvatske književnosti, s presudnim periodom 2.polovice 18.st. za uvedbu novoštokavskog idioma, te standardizacijom grafije/slovopisa u doba Ilirskog pokreta u 1830im godinama. Također, u nekim je pravopisnim rješidbama pod utjecajem Karadžić-Daničićeve norme, prvenstveno u periodu tzv. "hrvatskih vukovaca" na prijelazu 19. u 20. stoljeće.
Osnovne značajke:
-standard je novoštokavski, ali uz toleranciju i asimilaciju ostalih hrvatskih narječja (čakavskog i kajkavskog). Hrvatska književnost na štokavskom narječju traje više od 5 stoljeća, od renesansne dubrovačke, dalmatinske i bosanske književnosti (Menčetić, Bunić, Zlatarić, Držić, Vetranović, Divković, Nalješković), preko ključnih autora novoštokavskoga narječja u 18.stoljeću (Kačić-Miošić, Relković, Grabovac, Kanižlić) do konačne uoblike u 19.stoljeću. No-hrvatski jezik je asimilirao i značajnu literaturu i leksikografiju napisane na čakavskome narječju (Marulić, Hektorović, Zoranić) i kajkavskom (Habdelić, Belostenec, Brezovački), te hibridnom čakavsko-kajkavskom (Zrinski, Frankopan, Ritter-Vitezović). Stoga, iz situacije hrvatskoga jezika kao «jedinstva narječja» (unio dialectorum) sa štokavskim narječjem kao stožerom, ali ne isključivim jezičnim zakonodavcem- sve se više odbacuje pomalo umjetna podjela na tri narječja, tim prije što su neki «štokavski» poddijalekti bliži po mnogim odlikama određenim «čakavskima», nego drugima štokavskima (a i izraz je osnivača dubrovačke književnosti na hrvatskome narodnom jeziku, Šiška Menčetića i Džore Držića, koje povijesno jezikoslovlje smatra začetnicima današnjega hrvatskoga književnoga jezika, miješani štokavski jekavsko-ikavski protkan brojnim čakavskim dijalekatskim značajkama)
-jezično čistunstvo koje se odlikuje tvorbom neologizama kad god je to moguće, bilo za žive jezike, bilo za klasične ili orijentalne. Ukratko-hrvatski je tvorbeni jezik, što je vidljivo od velikih jezikotvoraca 19.stoljeća (Mažuranić, Užarević, i, najviše, Šulek) do 20. stoljeća, u djelatnosti Ladana i Laszloa..
-naslanjanje na hrvatsku književnu baštinu, te postupna gradba novih oblika u skladu s tom baštinom. Kontinuitet tradicije od 9 stoljeća pismenosti i književnosti na glagoljici, hrvatskoj ćirilici i latinici (pisanim crkvenoslavenskim jezikom hrvatske recenzije i narodnim hrvatskim jezikom). Umjereni fonološki pravopis, uz tendenciju sve vece preoblike standarda u tvorbeni ili fonološko-morfonološki pravopis.