Suradnik:StjepanG/Vježba

Asanaginica je balada, lirsko-epska pjesma s tragičnim završetkom.^[1] Sastoji se od 92 deseterca, koji su uobičajen stih za južnoslavensku narodnu poeziju.

Znanstveno proučavanje i bavljenje Asanaginicom započinje tek sredinom druge polovice 19. stoljeća, čemu je najviše pridonio slovenski filolog Frane Miklošič. Pretpostavljao je da je riječ o jezičnom izričaju osobitom za područje Imotske krajine, što je nakon dvadesetak godina proučavanja potvrdio. Na osnovi toga je zaključio da je i sama pjesma nastala na tom području.^[2]

Najvjerojatnije je da je pjesmu napisala žena. Splitski psihijatar doc. dr. Mijo Milas u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji govori o baladi:^[3]

On također iznosi tvrdnju da ju je napisala anonimna sluškinja:^[3]

Bosanskohercegovački književnik Alija Isaković napola u šali iznio je tvrdnju da je baladu mogla napisati i sama Asanaginica nemajući kome drugom ispričati svoju bol i patnju za djecom.

Pjesma je izvorno na ikavici. Prenoseći se s koljena na koljeno izmjenjivala se, što je doprinijelo jezičnoj i sadržajnoj neujednačenosti njezinih inačica, no ipak nije izmijenilo opis i tijek glavnih događaja i likova.^[2] Jezik pjesme prepun je turcizama, što je logično zbog vremena i prostora u kojem je nastala. Započinje slavenskom antitezom (pitanjem, negacijom tog pitanja i potvrdnim odgovorom):^[1]

Što se bili u gori zelenoj?

al ^↓fusnota2 su snizi, al su labutovi?

da su snizi, već bi okopnili,

labutovi već bi poletili:

ni su snizi, nit su labutovi,

nego čator age Asan age.

Fortis nije toliko poznavao hrvatski jezik kako bi u pjesmi mogao do kraja prepraviti ikavske oblike, već se pretpostavlja da mu je u prijevodu pomagao neki tamošnji čovjek. Fortis je ostvario jedino preinaku ikavizama u jekavizme, ali ne do kraja pjesme. Njegovu Asanaginicu do kraja je poijekavio i poštokavio Vuk Karadžić. Nikada nije našao pjevača Asanaginice, pa je u prijevodu stavljao stanke po vlastitom ukusu, kako bi zvučala više "srpski". Preveo ju je proglasivši je srpskom književnošću.^[4] Svojom kulturnom tekovinom je danas smatraju Srbi (zbog navedenog razloga), a ponekad i Bošnjaci (jer se radi o muslimanskoj porodici).

Fortis ju je nazivao de' Morlacchi: "morlačkom" (Morlaci su vlaška nomadska etnička skupina u jadranskom zaleđu, potomci Ilira, Tračana, rimskih kolonizatora).

Asanaginica sadrži priču o bošnjačkoj plemenitaškoj obitelji Arapović (to se prezime u baladi ne spominje). Iako je teško znati što se stvarno dogodilo, sigurno je da su Asanaga Arapović, velmoža i vlasnik sela Vrdola (blizu današnjeg Zagvozda), Župe i Grabovca, žena mu Asanaginica (rođ. Pintorović) i njezin brat beg Pintorović postojali. Radnja se zbiva na nekom od Asanaginih posjeda, najvjerojatnije između 1645. i 1648.: Asanaga je ranjen bolovao; posjećuju ga majka i sestra, a supruga Asanaginica se ne usuđuje - "od stida", kako navodi pjesma, te ga s petero djece čeka u kući.^[5] Kad je ozdravio, poručio joj je da ga ne čeka "ni u dvoru ni u rodu". Prestrašena, ona se začuvši konjski topot krene baciti s prozora, ali joj kćeri kažu da ne ide Asanaga, već njen brat, beg Pintorović. On joj odmah daje "pismo oprošćenja", razvrgnuće braka, te je vodi kući. Za tjedan dana počinju prošnje, a Pintorović je, iz vlastite koristi, daje imotskom kadiji koji je najbogatiji. Asanaginica tada već mnogo pati za svojom djecom. Zaustavlja svatove kraj dvora da ih vidi i da se oprosti od njih. Asanagina zavist, ljubomora i zloba^[5] tada se ispoljava kad doziva djecu:

"Hod'te amo, sirotice moje

kad se neće smilovati na vas

majka vaša, srca arđaskoga!"

Ona prihvaća da je Asan-aga bez ikakve krivnje potjera, da je odvoji od petero djece; prihvaća novu udaju jer je njezin brat obvezan ponovno je udati, ali nakon susreta s djecom i tih riječi više nesreće ne može izdržati: pada na zemlju te umire od bola i nepravde, čime balada završava:

"Kad to čula Asanaginica

bilim licem zemlji udarila,

uput se je dušom rastavila

od žalosti gledajuć sirota."

U pjesmi se ne zna pravo Asanaginičino ime, te je ona poznata samo kao "Asan-agina žena", što je odraz tadašnjeg veoma patrijarhalnog vremena. Iako je žena odgajala djecu, ona su pripadala mužu, pa ih je on mogao odvojiti od majke, što je Asanaga učinio.^[6]

Asanaginica je prikazana pozitivno; ona je dobra žena iz dobre obitelji. U svemu je žena svog vremena i želi biti upravo kakva to vrijeme nalaže: stidljiva, prisebna, suzdržana.^[3] Nije otišla mužu dok je bio ranjen jer taj odlazak nužno uključuje izraze ljubavi, koji su ženi potpuno nedopustivi ako želi biti "dobra". Stid jest tadašnji društveni imperativ, a odlazak mužu u šator je poricanje tog imperativa kojim bi ona prestala biti "dobra kada i od roda dobra".^[3]

Njezin lik je jedna od interpretacija književnog simbola skrbne majke i čestite žene patnice, odnosno tragične osobe. Ovo budi jasnu asocijaciju na grčku tragediju, književnu formu prepoznatljivu po tragičnom junaku ili junakinji, kao što je Sofoklova Antigona.^[2]

Boje spomenute i ponovljene u prvoj kitici mogu imati preneseno značenje: zeleno je mir, sklad, harmonija, a bijelo (nepogodna boja za ratni šator) koje ga remeti ovdje predstavlja sramotu i stid, za razliku od svog poznatijeg značenja nevinosti i čistoće. To i Asanagi kasniji postupci govore o njegovom karakteru: on je čovjek ograničenog razmišljanja, vjerojatno nižeg porijekla iako sada moćan, nepovjerljiv prema supruzi.^[6] Nalog o tjeranju Asanaginice izdao je u stanju regresije, djetinjasto, razmaženo.^[3] No budući da je to rekao usmeno, vijest se raširila, i nije je mogao povući bez javnog kajanja, za koje nije imao moralne snage.

Vjerojatno je da balada počiva na predlošku stvarnoga događaja koji se dogodio za vrijeme kandijskoga rata (1645.-1669.) koji je kao dugotrajan, tegotan i razoran ostao duboko upamćen u svijesti dalmatinskog stanovništva. Ratna zbivanja i njihovi protagonisti, poglavito vojni zapovjednici domaćega podrijetla ostaju zabilježeni u narodnoj epici junačkog obilježja.^[7]

Povijesno se može ustvrditi da je pri kraju toga rata Asanaga Arapović zadobio teške povrede u borbi s kršćanskim odmetnicima između 1645. i 1669. Temelji Asanagine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Asanagica sahranjena. Njen grob leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvaćala vodu.

Balada je prvi put tiskana i objavljena u Fortisovoj knjizi Viaggo in Dalmazia ("Put po Dalmaciji") u Mletcima 1774. Uz prijevod na talijanski zabilježen je i izvornik, napisan na način kako bi ga pročitali talijanski govornici, stoga je naslov glasio Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize - Žalosna pjesanca (pjesma) plemenite Asanaginice. Fortis je u svom djelu od drugih hrvatskih narodnih pjesama cjelovito zapisao samo Asanaginicu, pa je moguće da takav izbor svjedoči o njegovoj ocjeni umjetničke vrijednosti.^[2] Zahvaljujući ovom izdanju Asanaginica je postala poznata zapadnom svijetu.^[4]

Pjesma je na svjetske i druge jezike entuzijastično^[8] prevođena (danas na ukupno 40-ak jezika), postajući dio europske i svjetske književnosti^[1] još u 18. stoljeću. Prevodili su je mahom poznati književnici poput Goethea, Scotta, Puškina, Mériméea itd., a ona je djelovala na sve njih, doprinoseći europskom romantičarskom pokretu.^[9]

Narodna balada Asanaginica doživjela je jednu opernu obradu, te tri dramske:^[8]

• Milana Ogrizovića 1909., pod naslovom Hasanaginica;
• Ljubomira Simovića 1976., pod naslovom Hasanaginica;
• Tomislava Bakarića 1991., pod naslovom Hasanaga.

Glumac i redatelj Mustafa Nadarević režirao je svoju verziju balade okvirno se držeći Ogrizovićeve drame u stihovima, s posebnim naglaskom na suprotnosti dvora i čaršije.^[11] Smještena u bezvremenski okvir, govori o ljubavi aginice i njezinu ponosu, a u priči se isprepliću dva vremena - sadašnje i Asanagino,^[11] povezujući ljudske sudbine kroz vrijeme.^[12]

Premijera predstave izvedbi Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu bila je 21. travnja 2006., a jedna je od najizvođenijih dramskih predstava u nekoliko prijašnjih sezona, izvedbama ne samo u Zagrebu, nego i na brojnim gostovanjima širom Hrvatske.^[12]

Osvojene nagrade za predstavu Hasanaginica:^[12]

• Nagrada Tito Strozzi Mustafi Nadareviću za režiju i ulogu Hasanage u sezoni 2005./2006.
• Nagrada publike Milan Begović na 17. Marulićevim danima
• Nagrada Marul Diani Kosec-Bourek za kostimografiju
• Nagrada Fabijan Šovagović Festival glumca u Vinkovcima, 2007.
  • Mustafi Nadareviću za najboljeg glumca,
  • Almi Prici za najbolju glumicu.

Asanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, koja je premijerno izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, glazbu je skladao Asim Horozić, a režirao je Sulejman Kupusović. U naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić, a kao imotski kadija pojavljuje se poznati bh. tenor Jasmin Bašić.

1. ^↑fusnota1  Glas "H" u naslovu možda je dodao Karadžić, a moguće je da je izvorno postojao pa se izgubio u govoru seljaka ili kasnije u Fortisovoj prepisci.
2. ^↑fusnota2  Umjesto ove (danas suprotne) zamjenice al (odn. ali) u današnjem se govoru koristi ili. Tako je značenje stiha Ili su snijezi, ili su labudovi, tj. upitno Jesu li snijezi, ili su labudovi?.