Suradnik:Croatia 925/Radionica/Odsjek za pisanje članaka I

Definirajuća karakteristika Svetoga Rimskog Carstva bila je ideja da je rimsko-njemački car predstavljao vodećega monarha u Europi te da je njegovo carstvo bio jedini pravi nastavak antičkoga Rimskog Carstva prema proklamaciji papā u Rimu.^[8] Njegovi su carevi bili čvrsto uvjereni da su oni jedini pravi carevi u Europi i, iako su formalno priznali osmanske sultane za careve 1606. i vladare Rusije za careve 1721. godine, ta su priznanja bila uvjetovana činjenicom da je rimsko-njemački car uvijek bio nadmoćniji.^[8] Nadmoć cara bila je izraz ideje da se Sveto Rimsko Carstvo teoretski prostire na sve kršćane na univerzalan način. Prema riječima Petera H. Wilsona, to je »uvijek više bio ideal nego stvarnost, budući da Carstvo nikada nije obuhvaćalo cijelu kršćansku Europu niti se njime izravno upravljalo iz jedne prijestolnice«.^[9]

Carska vlast nije počivala na carevoj vlastitoj krunskoj zemlji, već na carevoj ulozi najvišega svjetovnog vladara u svijetu te prvaka i zagovornika Katoličke Crkve. Nedostatak definirane prijestolnice i dosljednih krunskih zemalja učvrstio je ideju da je carska titula univerzalna jer nije bila nužno povezana s bilo kojim područjem.^[9]

Kroz svoje dugo postojanje, Sveto Rimsko Carstvo bilo je središnji element međunarodnih odnosa u Europi, ne samo zato što je sâmo Carstvo često bilo jedno od najmoćnijih na kontinentu, već i zbog samoga cara. Budući da su rimsko-njemački carevi bili međunarodno priznati nasljednici starih rimskih careva i najistaknutijih kršćanskih vladara, tvrdili su (i često im je bila priznata) prednost nad drugim vladarima.^[10]

Iako su se carevi formalno nazivali izabranim rimskim carevima od 1508. godine, kada je car Maksimilijan I. preuzeo titulu bez potrebe za papinskom krunidbom, univerzalistički karakter Carstva održavao se kroz carevu feudalnu vlast koja se protezala izvan institucija koje su bile razvijene unutar formalnih granica Carstva.^[9] Carski teritoriji koje su držali vladari drugih kraljevstava ostali su carski vazali. Naprimjer, kraljevi Švedske i Danske prihvatili su vazalstvo u odnosu na svoje njemačke zemlje do 1806. godine kada su te zemlje formalno uključene u njihova kraljevstva.^[9] Reformacija u 16. stoljeću otežala je upravljanje Carstvom i dovela u pitanje njegovu ulogu »svetoga«. Unatoč tome što su se luteranizam i kalvinizam tolerirali od 1555., odnosno od 1648. nadalje, katoličanstvo je ostalo jedina priznata vjera.^[11] Čak i tada, Carska Crkva smanjila se od 16. stoljeća nadalje, s nekim crkvenim teritorijima koji su sekularizirani ili uvijek pod upravom iste obitelji. »Sveta« priroda Carstva postala je još upitnija kada je Karlovačkim mirom iz 1699. prihvaćena mogućnost trajnoga mira s Osmanskim Carstvom koje se naširoko smatralo smrtnim neprijateljem kršćanske Europe.^[11]

I papinstvo i Sveto Rimsko Carstvo nastavili su u ranome novom vijeku zahtijevati svoja tradicionalna prava univerzalne jurisdikcije – prava vršenja jurisdikcije u cijelome svijetu, čak i ako nisu imali de facto kontrolu nad određenim teritorijima.^[12] Zajedno s papinstvom, Sveto Rimsko Carstvo predstavljalo je priznato središte kršćanskoga svijeta i jedan od stupova na kojima je ono počivalo. Uvijek su mu njegov utjecaj i njegovo mjesto u priznatome svjetskom poretku davali njegovu pravu moć, a ne stvarni opseg njegovih teritorijalnih domena.^[13] Dvojna vladavina pape i cara zapravo je okončana Westfalskim mirom na kraju Tridesetogodišnjega rata 1648. godine, pri čemu je Carstvo zauvijek odvojeno od papinstva.^[14] Papinstvo nije igralo nikakvu ulogu u pregovorima, a u očima pape Inocenta X. mir je uništio vezu između pape i cara koja je držala Europu na okupu još od vremena Karla Velikoga osam stoljeća prije. U 17. stoljeću dolazi do istinske pojave modernoga sustava međunarodnih odnosa i diplomacije tamo gdje su međunarodne sporove između europskih vladara prethodno rješavali i posredovali papa i/ili car.^[14]

Jedna od najvećih prijetnji tradicionalnoj (i teoretskoj) univerzalnoj jurisdikciji dodijeljenoj rimsko-njemačkome caru i papi u cijelome kršćanskom svijetu bila je pojava modernih suverenih teritorijalnih država u 16. i 17. stoljeću, što je značilo uspon ideje da je jurisdikcija bila ista stvar kao izravna kontrola teritorija.^[12] Za vladare teritorijalnih država i papinstvo i Sveto Rimsko Carstvo predstavljali su »univerzalne antagoniste«, tvrdeći da je jurisdikcija nad cijelim svijetom njihova po pravu kroz njihovu vezu sa starim Rimom i njihovu ulogu »zemaljskih predstavnika Isusa Krista«.^[15] Kraljevi koji su tvrdili da imaju vlastiti suverenitet bez Carstva činili su to u ulozi rex in regno suo (hrv. ‘kralj u svome kraljevstvu’), vladara koji je mogao imati zakonske ovlasti cara (kao apsolutnoga monarha) unutar granica vlastitoga teritorija jer carevi nisu zaštitili svoj narod od stranih neprijatelja.^[14] Ambiciozni carevi, poput Karla V. (v. 1519. – 1556.) i Ferdinanda II. (v. 1619. – 1637.), koji su nastojali spojiti univerzalnu jurisdikciju sa stvarnom univerzalnom vremenskom vladavinom i univerzalnim carskim autoritetom, predstavljali su prijetnju daljnjemu postojanju europskih zemalja.^[15] Karlo V. bio je posljednji rimsko-njemački car kojega je okrunio papa i kao takav posljednji koji je službeno proglašen zaštitnikom Crkve, što je uloga koju su zanemarivali mnogi njegovi nasljednici.^[14]

Registar pripremljen za Wormski sabor iz 1521. navodi kao crkvene staleže tri crkvena izborna kneza, četiri nadbiskupa, 46 biskupa i 83 niža prelata (carska opata i opatice) u usporedbi sa 180 svjetovnih gospodara.^[16] Do 1792. ostala su samo tri izborna kneza, jedan nadbiskup, 29 biskupa i knezova-opata te 40 prelata, uz 165 svjetovnih posjeda.^[16] Pad je započeo puno prije Reformacije koja je samo ubrzala tendenciju svjetovnih vladara da u svoje teritorije ugrade materijalnu imovinu crkvenih feuda. Mnogi od crkvenih posjeda zabilježenih u registru iz 1521. godine već su tako nestajali, uključujući i 15 kneževina-biskupija.^[16]

Tijekom Reformacije nekoliko je biskupija na sjeveru i sjeveroistoku sekularizirano i pretvoreno u svjetovna vojvodstva, uglavnom u korist protestantskih knezova.^[17] U kasnijemu je 16. stoljeću protureformacija pokušala preokrenuti neke od tih sekularizacija, a pitanje sudbine sekulariziranih teritorija postalo je važno u Tridesetogodišnjemu ratu.^[17] Na kraju je Westfalski mir potvrdio sekularizaciju niza kneževina-biskupija, uključujući nadbiskupije Bremen i Magdeburg te šest biskupija s punim političkim ovlastima,^[c] koje su dodijeljene Švedskoj, Brandenburgu i Mecklenburgu.^[17] S druge su strane Hildesheim i Paderborn, koji su desetljećima bili pod protestantskom upravom i smatrani izgubljenima, obnovljeni kao kneževine-biskupije.^[17] Osim toga, mir je konačno potvrdio carsku neposrednost, a time i faktičnu samostalnost knezova-biskupa te carskih opata, slobodnih carskih gradova, carskih grofova i carskih vitezova.^[19] Prema jednome autoritetu, 65 crkvenih vladara tada je kontroliralo sedminu ukupne kopnene površine i otprilike 12 % stanovništva Svetog Rimskog Carstva, možda 3 500 000 podanika.^[19]

Njemački su vladari – zbog traumatičnoga iskustva iz Tridesetogodišnjega rata,^[20] tijekom kojega je u Europi uništeno oko 15 000 sela i nakon kojega je broj stanovnika u Njemačkoj pao sa 17 000 000 (1618.) na 8 000 000 (1648.),^[21] te kako bi izbjegli ponavljanje te katastrofe – sada bili skloni cijenjenju prava i pravne strukture više nego ikada prije u povijesti Carstva.^[20] To dobrim dijelom objašnjava zašto su srednje i male države, crkvene i svjetovne, mogle preživjeti te čak napredovati u blizini moćnih država sa stalnim vojskama (poput Brandenburga-Pruske, Bavarske i Austrije).^[20]

Iako još 150 godina nakon Westfalskoga mira nije došlo do stvarne sekularizacije, postojala je duga povijest glasina i polovičnih planova o mogućim sekularizacijama.^[22] Anomalni fenomen (jedinstven za Sveto Rimsko Carstvo) kontinuiranoga postojanja nezavisnih kneževina-biskupija sve se više smatrao anakronizmom, a posebno, ali ne isključivo, kod protestantskih knezova koji su također žudjeli za tim bespomoćnim teritorijima. Stoga su tajni prijedlozi Pruske za okončanje Austrijskoga nasljednog rata pozivali na povećanje nedovoljne teritorijalne baze cara Karla VII. iz dinastije Wittelsbach njegovim pripajanjem nekih kneževina-biskupija.^[22] Godine 1743. Heinrich von Podewils, ministar Fridrika II., napisao je memorandum u kojemu je predložio da se wittelsbaškome caru dadu Passau, Augsburg i Regensburg, kao i slobodni carski gradovi Augsburg, Regensburg i Ulm. Fridrik II. dodao je Kneževinu-nadbiskupiju Salzburg na popis, a Karlo VII. otišao je toliko daleko da je još dodao i kneževine-biskupije Eichstätt i Freising.^[23] Plan je izazvao senzaciju i bijes među knezovima-biskupima, slobodnim carskim gradovima i drugim manjim carskim posjedima. Biskupi su raspravljali o podizanju vojske od 40 000 ljudi za obranu od cara koji je razmišljao o otimanju crkvene zemlje koju je, prema njegovoj krunidbenoj prisezi, obvezan štititi.^[23] Iako je iznenadna smrt Karla VII. okončala to spletkarenje, ideja sekularizacije nije nestala. O tome se aktivno raspravljalo tijekom Sedmogodišnjega rata te ponovno tijekom manevriranja Josipa II. u Bavarskome nasljednom ratu.^[22]

Do 18. stoljeća suvremeni pogledi na Sveto Rimsko Carstvo bili su daleko od univerzalno pozitivnih. Postojala je široko rasprostranjena ideja da je Carstvo u nekome svojstvu »bolesno«: naprimjer, knjižar i nakladnik Johann Heinrich Zedler spominje »državne bolesti Svetoga Rimskog Carstva« u svojemu Grosses vollständiges Universal-Lexiconu iz 1745. godine.^[24] To gledište potječe barem iz Westfalskoga mira gdje je Carstvo izričito definirano kao nenacionalna država.^[24]

Samuel von Pufendorf, povjesničar iz 17. stoljeća, slavno je opisao Sveto Rimsko Carstvo kao carstvo s »neobičnim oblikom vladavine« i ismijao ga kao »monstruoznost« kojoj nedostaje ono što je potrebno za učinkovitu i funkcionalnu državu.^[25] Nedostatak stalne vojske, središnja riznica te slaba središnja kontrola koju je vršio monarh (koji je bio izabran, a ne nasljedan) pridonijeli su ideji da ne postoji jedinstvena njemačka država.^[25] Prema mišljenju njegovih suvremenika, Carstvo je nazadovalo iz »regularne« monarhije u vrlo neregularnu.^[25] Carstvo je uglavnom očuvano kroz sustav samouravnoteženja koji nije uključivao samo same carske vazale, već i države diljem Europe.^[24] Već u 18. stoljeću vladari diljem kontinenta smatrali su da bi unitarna njemačka država mogla postati najveća sila u Europi i da je u interesu gotovo svih da središnja Europa ostane »mekana«.^[24]

Sveto Rimsko Carstvo smatralo se »lošom šalom« i »blijedom parodijom rimske slave« zahvaljući Voltaireovu tumačenju koje »još uvijek dominira pučkom maštom«:^[26]

Ovo tijelo koje se nazivalo i koje se još uvijek naziva Sveto Rimsko Carstvo nije ni na koji način bilo sveto, niti rimsko, niti carstvo.^[27]

– Voltaire, Essai sur les mœurs et l'esprit des nations, 1756.

Iako su postojali neki njemački romantičari »koji su tvrdili da Carstvo mora umrijeti da bi se Njemačka ponovno rodila«, velik se broj carskih podanika nije prestao nadati da bi se »bolesno« Carstvo moglo izliječiti i oživjeti.^[28] U prvih je nekoliko godina 19. stoljeća došlo do opsežnih reorganizacija i promjena vlasti unutar Carstva s Lunévilleski mirom s Prvom Francuskom Republikom iz 1801., koji je značio kraj carske jurisdikcije u Južnoj Nizozemskoj i Italiji te uspon moćnih njemačkih vladara na sjeveru, uzrokujući konsolidaciju mnogih prethodno odvojenih carskih vazala i feuda u rukama nekolicine vladara.^[28] Tradicionalna politička hijerarhija Carstva bila je poremećena, ali suvremenicima nije bilo očito da će to dovesti do raspada Carstva; općenito je mišljenje bilo da predstavlja novi početak, a ne posljednjih nekoliko koraka prema kraju.^[28] Nadalje, mnogi publicisti unutar Carstva nisu vidjeli njegovu prirodu »nepravilne« monarhije kao nešto negativno te nisu bili zabrinuti za formiranje novoga političkoga ili društvenoga poretka, već su radije nastojali povećati već postojeće strukture kako bi stvorili bolju budućnost.^[11] Westfalski mir izričito je odredio da će Carstvo ostati nesvrstano i pasivno te da će raditi na održavanju mira u Europi (aranžmanu koji je odobravala većina njegovih stanovnika).^[11]

Tijekom 18. stoljeća vladari Svetoga Rimskog Carstva iz dinastije Habsburg pomalo su zanemarili svoju carsku ulogu. Iako je car Leopold I. (v. 1658. – 1705.) radio na jačanju Carstva i promicanju njegovih interesa,^[29] između ostaloga vodeći vrlo cijenjenu kulturnu politiku i uspješno ratujući protiv Osmanlija,^[30] njegovi sinovi i nasljednici Josip I. (v. 1705. – 1711.) i Karlo VI. (v. 1711. – 1740.) više su se trudili za interese vlastite dinastije nego za interese Carstva u cjelini.^[29] Godine 1705. diplomatske dužnosti i odgovornosti prenesene su s Carske kancelarije na Dvorsku kancelariju u Beču.^[29] Nakon smrti Karla VI., njegova kći Marija Terezija naslijedila je većinu njegovih titula, ali ne i carsku krunu (budući da žena nije bila kvalificirana za carske izbore) koja je otišla njegovu protivniku Karlu VII.^[29] Kada je carska titula umjesto toga dodijeljena njezinu suprugu Franji I. (v. 1745. – 1765.), Marija Terezija prasnula je u smijeh kada ga je vidjela u njegovoj carskoj krunidbenoj odori, smatrajući njegovu krunidbu Kasperltheaterom (Punch i Judy predstavom).^[29] Josip II. (v. 1765. – 1790.), sin i nasljednik Marije Terezije i Franje I., bio je još radikalniji u zanemarivanju Carstva. Godine 1778. razmišljao je o odricanju od carske titule, a 1784. – kada se nadao da će svoje zemlje u Belgiji (Austrijskoj Nizozemskoj) zamijeniti za Izbornu Kneževinu Bavarsku – razmišljao je o odricanju od carske titule i dodjeljivanju iste Karlu Teodoru, izbornome knezu Bavarske, kao dio dogovora.^[29] Carstvo nije nužno bilo osuđeno na propast zbog habsburške nezainteresiranosti; u vremenima kada su carevi zanemarivali veće Carstvo, moćniji carski vazali obično su poduzimali korake kako bi ojačali njemačko jedinstvo među carskim prinčevima.^[24]

Unatoč raširenoj ideji da je Sveto Rimsko Carstvo bilo »bolesno«, Carstvo nije bilo u konačnome padu prije nego što se uključilo u Francuske revolucionarne ratove od 1790-ih nadalje.^[31] U 18. stoljeću carske su institucije proživljavale nešto nalik renesansi. Carstvo je predstavljalo najsigurnije i najbolje jamstvo za prava manjih država i teritorija u vrijeme kada su Europom počele dominirati moćne carske nacionalne države.^[31] Zbog slabe središnje vlasti, konstitutivni teritoriji Carstva mogli su utjecati na vlastitu sudbinu; središnji Carski sabor odlučivao je o politici i zakonodavstvu te dopuštao Carstvu da koordinira svoj odgovor na prijetnju koju je predstavljala Francuska, a dva odvojena carska vrhovna suda i carski okruzi predstavljali su uspješna mjesta za rješavanje unutarcarskih sukoba.^[31] Carski sabor također je bio mjesto gdje su slabiji carski prinčevi mogli raditi kako bi uvjerili svoje moćnije kolege da ostanu u miru i riješe svoje nesuglasice.^[11]

Iako su snage Prve Francuske Republike pregazile i okupirale Austrijsku Nizozemsku 1792., Sveto Rimsko Carstvo prilično se dobro branilo sve dok Kraljevina Pruska nije odustala od ratnih napora kako bi usmjerila svoju pozornost na svoje poljske teritorije (nadgledajući Drugu i Treću podjelu Poljske), uzimajući sa sobom svoje resurse i moćnu vojsku.^[31] Unatoč rastućim poteškoćama Carstva pred ratovima s Francuskom, nije bilo većih narodnih nemira unutar njegovih granica. Umjesto toga, objašnjenje za kraj Svetoga Rimskog Carstva leži u domeni visoke politike. Poraz Carstva u Francuskim revolucionarnim ratovima bio je najodlučniji korak u postupnom potkopavanju Carstva.^[32] Sukob između Francuske i Svetoga Rimskog Carstva započeo je s Francuzima koji su objavili rat novookrunjenome habsburškom caru Franji II. samo u svojstvu kralja Ugarske. Činjenica da se velik dio širega Carstva, uključujući utjecajne osobe poput kralja Pruske te nadbiskupa i izbornoga kneza Mainza, koliko god to nije bilo voljno, pridružio sukobu na strani Habsburgovaca u formalnome Reichskriegu dokazuje da su carski ideali još uvijek živi do kasnoga 18. stoljeća.^[33]

Ključna točka u kojoj se sudbina promijenila bilo je prusko odustajanje od ratnih napora. Pruska je bila jedina prava protuteža austrijskome utjecaju u rimsko-njemačkim institucijama. Iako su zapadni dijelovi Pruske, poput Brandenburga, ostali formalni dijelovi Svetoga Rimskog Carstva, a Prusi i dalje bili zastupljeni u Carskome saboru, Pruska se prestala natjecati za utjecaj u carskim poslovima.^[34] Austrija je sama stajala kao zaštitnica državā u južnoj Njemačkoj, od kojih su mnoge počele razmišljati o sklapanju vlastitoga zasebnog mira s Francuskom.^[34] Kada su Austrijanci saznali da su Württemberg i Baden otvorili službene pregovore s Francuskom, vojske koje su poslale te dvije države raspuštene su i razoružane 1796., što je izazvalo ogorčenost protiv cara i, u kombinaciji s gubitcima za Francusku, sugeriralo da habsburški car više nije sposoban zaštititi svoje tradicionalne vazale u Njemačkoj.^[34]

U jeku ratova s ​​Francuskom došlo je do značajne reorganizacije carskoga teritorija (tzv. Reichsdeputationshauptschluss kojega je Pruska podržavala), pri čemu je Habsburška Monarhija trebala kompenzirati prinčeve koji su izgubili teritorij u Francuskim revolucionarnim ratovima i optimizirati trenutnu polufeudalnu strukturu Carstva.^[35] Iako je došlo do velikih teritorijalnih promjena – osobito gotovo potpunoga ukidanja bilo kakvoga crkvenog teritorija i značajnih teritorijalnih dobitaka za Bavarsku, Baden, Württemberg, Hessen-Darmstadt i Nassau – najvažnije promjene bile su u izbornom kolegiju Carstva.^[35] Salzburg je dodan kao četvrti katolički birač, dok su Württemberg, Baden i Hessen-Kassel postali četvrti, peti i šesti protestantski briću, dajući protestantima većinu po prvi put u povijesti te izazivajući sumnju hoće li Franjo II. moći raditi zajedno sa svojim Carskim saborom.^[35] Iako je austrijski režim potrošio mnogo vremena i resursā pokušavajući učiniti novi aranžman uspješnim, opća presuda u to vrijeme bila je da je reorganizacija u biti ubila Carstvo.^[35]

Napoleon 1804. godine preuzima titulu »car Francuza«.^[36] Među ostalima, jedna od važnih osoba koja je prisustvovala krunidbi bio je papa Pio VII., vjerojatno strahujući da Napoleon planira osvojiti Papinsku Državu.^[37] Pio VII. bio je svjestan da je Napoleon svoju krunidbu za cara simbolički povezao s krunidbom Karla Velikoga te je prepoznao sličnost između Napoleonove titule »car Francuza« i titule »car Rimljana« koju su nosili rimsko-njemački carevi.^[37] Svojom prisutnošću na ceremoniji, Pio VII. simbolički je odobrio prijenos carske vlasti (translatio imperii) s Rimljana (a time i s Franaka) na Francuze.^[37]

Napoleonova krunidba dobila je različite reakcije u Svetome Rimskom Carstvu. Iako je povratak monarhije u Francuskoj bio dobrodošao (premda nesretan utoliko što je monarh bio Napoleon), carska titula (umjesto kraljevske) nije bila dobrodošla.^[36] U Svetome Rimskom Carstvu Napoleonova titula izazvala je strahove da bi mogla »potaknuti Ruse da inzistiraju na paritetu s Austrijom« te da bi mogla potaknuti Đuru III., kralja Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Irske, da se proglasi carem Velike Britanije.^[8] Odnosi između Habsburgovaca i Đure III. bili su složeni; u diplomaciji je bečki dvor dug niz godina odbijao britanskoga kralja oslovljavati s »Njegovo Veličanstvo« jer je bio samo kralj, a ne car.^[38] Ludwig Cobenzl je, odgovarajući na Napoleonovu namjeru da se proglasi carem, savjetovao Franju II. da je, kao rimski car, dosad uživao »prednost ispred svih europskih moćnika, uključujući ruskoga cara«.^[31]

Iako je Napoleonova carska titula bila nepoželjna, austrijski dužnosnici odmah su shvatili da bi odbijanje prihvaćanja njega kao cara dovelo do obnove rata s Francuskom. Umjesto toga, fokus je preusmjeren na način kako prihvatiti Napoleona kao cara dok se istovremeno očuva nadmoć njihova vlastitoga cara i Carstva.^[36] Francuska je službeno prihvatila paritet s Austrijom kao zasebnom državom 1757., 1797. i 1801. godine te je u istim sporazumima priznala da je Sveto Rimsko Carstvo nadmoćno i Austriji i Francuskoj. Stoga je odlučeno da se Austrija uzdigne na status carstva kako bi se očuvao paritet između Austrije i Francuske dok bi se ujedno očuvala rimska carska titula kao najistaknutija, nadređena objema.^[8]

Franjo II. proglasio se 11. kolovoza 1804. carem Austrije (bez potrebe za novom krunidbom jer je već imao carsku krunidbu), usto što je već bio rimsko-njemački car.^[8] Cobenzl je savjetovao da bi zasebna nasljedna austrijska titula također omogućila Habsburgovcima da održe ravnopravnost s drugim vladarima (budući da je Cobenzl rimsko-njemačku titulu smatrao samo počasnom) i u budućnosti osigurala izbore za položaj rimsko-njemačkoga cara.^[36] Bezbroj razloga korišteno je da se opravda stvaranje Austrijskoga Carstva, uključujući broj podanika pod Habsburškom Monarhijom, golem opseg njegovih krunskih zemalja i dugu vezu između obitelji Habsburg i izborne rimsko-njemačke carske titule.^[39] Još jedna važna točka koja se koristila kao opravdanje njegova stvaranja bila je da je Franjo II./I. bio, u tradicionalnome smislu, vrhovni kršćanski monarh te je stoga imao pravo dodijeliti si bilo koje dostojanstvo koje je htio.^[39] Titula »car Austrije« trebala je biti povezana sa svim osobnim domenama Franje II./I. (ne samo Austrijom, već i zemljama poput Češke i Ugarske) bez obzira na njihov trenutni položaj unutar ili izvan Svetoga Rimskog Carstva. Pojam »Austrija« u tomu se smislu odnosio na dinastiju (često službeno nazivanu »dinastija Austrije« umjesto »dinastija Habsburgovaca«), a ne staro Austrijsko Nadvojvodstvo.^[40]

Titula rimsko-njemačkoga cara ostala je dominantna za titule »car Francuske« i »car Austrije«, budući da je utjelovljivala tradicionalni ideal univerzalnoga kršćanskog carstva. Ni austrijska ni francuska titula nisu tvrdile da upravljaju ovim univerzalnim carstvom te stoga nisu poremetile tradicionalni uspostavljeni svjetski poredak.^[36]

Iako je Napoleon oklijevao vezati svoju vlastitu carsku titulu uz bilo kakve ustupke, trebalo mu je priznanje Austrije kako bi osigurao šire priznanje pa je pristao priznati novu titulu Franje II./I. Prije vlastite krunidbe Napoleon je Franji poslao osobno pismo čestitke.^[41] Đuro III. priznao je novu titulu u listopadu, dok ju je ruski car Aleksandar I. priznao u studenomu (iako se isprva protivio Franjinu »spuštanju sebe na razinu uzurpatora Napoleona«).^[41] Jedine značajne primjedbe na Franjinu titulu uputila je Švedska koja je držanjem Švedskoga Pomorja, svojega carskog staleža, imala mjesto u Carskome saboru. Šveđani su naslov vidjeli kao »očito kršenje« carskoga ustava i, pozivajući se na svoju povlasticu kao jamca carskoga ustava, zahtijevali su službenu raspravu u Carskome saboru, prijetnju koju su neutralizirale druge stranke Carskoga sabora pristankom na produljenu ljetnu stanku do studenoga.^[41] Kako bi obranili titulu, carski predstavnici tvrdili su da ona ne krši carski ustav jer je već bilo drugih primjera dvojnih monarhija unutar Carstva: države poput Pruske i Švedske nisu bile dio Carstva, ali su njihovi posjedi unutar Carstva bili.^[42]

Rat Treće koalicije došao je prerano za Austriju koja je protiv Francuske krenula u rujnu 1805. godine.^[43] Poražena u Bitki kod Austerlitza 2. prosinca 1805., Austrija je morala prihvatiti uvjete koje je Napoleon diktirao Požunskim mirom 26. prosinca, što je stvorilo namjerne dvosmislenosti u carskome ustavu.^[43] Baden, Bavarska i Württemberg dobili su plénitude de la souveraineté (‘puni suverenitet’) dok su ostali dio Conféderation Germaniquea (Njemačkoga saveza), što je bilo novo ime za Sveto Rimsko Carstvo.^[43] Isto tako, namjerno je ostalo nejasno hoće li Vojvodstvo Kleve, Vojvodstvo Berg i Grofovija Mark (carski teritoriji preneseni na Joachima Murata) ostati carski feudi ili će postati dio Francuskoga Carstva. Sve do ožujka 1806. godine, Napoleon nije bio siguran trebaju li nominalno ostati unutar Carstva.^[44]

Slobodni carski viteški red, koji je preživio napad na njihova prava u Rittersturmu od 1803. do 1804., bio je podvrgnut drugome napadu i nizu aneksija koje su Napoleonovi saveznici izvršili od studenoga do prosinca 1805. godine.^[44][45] Kao odgovor, viteška korporacija (corpus equestre) raspustila se 20. siječnja 1806. godine. S raspadom Svetoga Rimskog Carstva, vitezovi su izgubili svoju carsku neposrednost, prestajući biti i slobodni i carski; bili su na milosti i nemilosti novonastalih suverenih država.^[44][45]

Suvremenici su poraz kod Austerlitza doživljavali kao prekretnicu od svjetskopovijesnoga značaja.^[43] Požunski mir također je doživljen kao radikalan pomak. Nije potvrđivao prethodne ugovore na uobičajen način i činilo se da njegova formulacija podiže Bavarsku, Baden i Württemberg u ravnopravne Carstvu, dok potonje spušta na samo njemačku konfederaciju.^[43] Ipak, Bavarska i Württemberg ponovno su potvrdile Carskome saboru da podliježu carskome zakonu. Neki su komentatori tvrdili da je plénitude de la souveraineté samo francuski prijevod za Landeshoheit (kvazisuverenitet koji posjeduju carski staleži) i da ugovor nije promijenio odnos između članova i Carstva.^[46]

Tijekom prve polovice 1806., Bavarska, Baden i Württemberg pokušavali su upravljati neovisnim kursom između zahtjevā Svetoga Rimskog Carstva i Napoleona I. Bonapartea.^[46] U travnju 1806., Napoleon je tražio sporazum prema kojemu bi se tri države zauvijek udružile s Francuskom, dok su se odrekle sudjelovanja u budućim Reichskriegovima (‘carskim ratnim naporima’) i predale se komisiji de méditation pod njegovim predsjedanjem kako bi riješili svoje sporove. Unatoč svemu tome, trebali su ostati članovi Carstva. Württemberg je na kraju odbio potpisati.^[46]

U lipnju 1806. godine, Napoleon je počeo vršiti pritisak na izborne kneževine Bavarsku, Baden i Württemberg kako bi stvorio Confédération de la haute Allemagne (‘Gornjonjemačka konfederacija’) izvan Carstva.^[46] Dana 12. srpnja 1806. te su tri države i trinaest drugih manjih njemačkih prinčeva formirali Rajnsku konfederaciju, zapravo francusku satelitsku državu.^[47] Dana 1. kolovoza iste godine francuski je izaslanik obavijestio Carski sabor da Napoleon više ne priznaje postojanje Svetoga Rimskog Carstva. Istoga je dana devet prinčeva koji su osnovali Rajnsku konfederaciju objavilo proglas u kojemu su opravdavali svoje akcije tvrdeći da je Sveto Rimsko Carstvo već propalo i prestalo funkcionirati zbog poraza u Bitki kod Austerlitza.^[47]

Uoči Napoleonova preuzimanja titule »car Francuza« 1804. i austrijskoga poraza u Bitki kod Austerlitza 1805. godine, Habsburška je Monarhija počela razmišljati jesu li carska titula i Sveto Rimsko Carstvo u cjelini vrijedni obrane. Mnoge države koje su nominalno služile rimsko-njemačkome caru (poput Badena, Württemberga i Bavarske) otvoreno su prkosile carskoj vlasti i stale na stranu Napoleona. Čak i tada, značaj Carstva nije se temeljio na stvarnoj kontroli resursā, već na prestižu.^[31]

Glavna ideja iza djelovanja Franje II. 1806. godine bila je postaviti temelje potrebne za izbjegavanje dodatnih budućih ratova s ​​Napoleonom i Francuskom.^[48] Jedna od zabrinutosti Habsburške Monarhije bila je da bi Napoleon mogao tražiti titulu rimsko-njemačkoga cara.^[47] Napoleon je bio privučen ostavštinom Karla Velikoga; replike krune i mača Karla Velikoga bile su izrađene za (ali ne i korištene tijekom) Napoleonove krunidbe za cara Francuza te je on svjesno oživio rimske carske simbole i težio stvaranju novoga poretka u Europi, nečega sličnog univerzalnome dominionu koji je impliciran u tituli »car Rimljana«. Međutim, Napoleonova vizija Karla Velikoga bila je potpuno drugačija od njemačke vizije.^[49] Umjesto da na Karla Velikoga gleda kao na njemačkoga kralja, Napoleon ga je promatrao kao franačkoga osvajača koji je proširio francusku vlast po srednjoj Europi i Italiji, što je Napoleon također nastojao postići.^[49]

Austrija je sporo reagirala na brz ritam događajā. Franjo II. je već 17. lipnja donio odluku da abdicira u trenutku koji se činio najboljim za Austriju.^[50] Klemens von Metternich poslan je u misiju u Pariz kako bi prozreo Napoleonove namjere. Dana 22. srpnja, Napoleon ih je razjasnio u ultimatumu zahtijevajući da Franjo II. abdicira do 10. kolovoza.^[50] Ipak, sve do 2. kolovoza, Joseph Haas, šef tajništva glavnoga povjerenstva, nadao se da bi kraj Svetoga Rimskog Carstva ipak mogao biti izbjegnut.^[51] Međutim, opće je mišljenje u austrijskoj vladi bilo da je abdikacija neizbježna te da bi je trebalo kombinirati s raspadom Svetoga Rimskog Carstva oslobađanjem carevih vazala od njihovih dužnosti i obveza. Formalni raspad Carstva smatrao se nužnim jer bi spriječio Napoleona da stekne carsku titulu.^[52] Tijekom međuvladavine, dva carska vikara – Saska i Bavarska – imali bi pravo vršiti carsku vlast i, budući da su oboje bili u savezu s Napoleonom, takav bi aranžman mogao uzrokovati da Franjo II. koji je abdicirao (kao jedini austrijski car) postane Napoleonov vazal (kao rimsko-njemački car).^[52]

Iako nema konkretnih dokaza da je Napoleon zapravo težio tomu da postane car Svetoga Rimskog Carstva,^[53] moguće je da je razmišljao o toj ideji, posebno nakon što je formirao Rajnsku konfederaciju i uzvratio Austriji početkom 1806. godine.^[54] Napoleon možda nije mislio da bi se ta titula mogla kombinirati s titulom »car Francuza« (iako je Franjo II. bio car i Svetoga Rimskog Carstva i Austrije) te je moguće da je zbog toga napustio sve potencijalne rimske težnje jer se nije želio odreći svoje druge carske titule.^[54] Efemerne rimske težnje također se mogu sakupiti iz Napoleonove korespondencije s papinstvom; početkom 1806. godine upozorio je papu Pija VII.: »Vaša je Svetost suverena u Rimu, ali ja sam njegov car.«^[55]

Još važnije od straha da bi Napoleon potencijalno uzurpirao titulu, abdikacija je također bila namijenjena kupnji vremena za Austriju da se oporavi od svojih gubitaka jer se pretpostavljalo da će Francuska to dočekati s nekim ustupcima.^[52] Iako su se rimska titula i tradicija univerzalne kršćanske monarhije i dalje smatrali prestižnim i vrijednim naslijeđem, sada su se također smatrali stvarima prošlosti. S raspadom Svetoga Rimskog Carstva, Franjo II. mogao je, kao car Franjo I. Austrijski, usredotočiti svoju pozornost na kontinuirani uspon i prosperitet svojega novoga nasljednoga Austrijskog Carstva.^[39]

Napoleon nije bio zainteresiran za savez između Francuske i Austrije za koji je francuski diplomat Charles M. de Talleyrand sugerirao da će dominirati Europom.^[56]

Ujutro, 6. kolovoza 1806. godine, carski glasnik Svetoga Rimskog Carstva odjahao je od Hofburga do crkve Devet zborova anđela (oboje se nalaze u Beču, glavnome gradu Habsburške Monarhije), gdje je isporučio službeni proglas Franje II. s balkona koji gleda na veliki trg.^[52] Pisani primjerci proglasa poslani su diplomatima Habsburške Monarhije 11. kolovoza zajedno s bilješkom koja je obavještavala bivše knezove Carstva da će Austrija nadoknaditi onima koji su bili plaćeni iz carske riznice.^[52]

Abdikacijom nije priznat francuski ultimatum, ali je naglašeno da su carski staleži svojim tumačenjem Požunskoga mira onemogućili Franju II. da ispuni obveze koje je preuzeo svojom izbornom kapitulacijom.^[50]

Nakon sklapanja Požunskoga mira, sva naša pažnja i briga bile su usmjerene na to da s uobičajenom razinom odanosti i savjesnosti osiguramo što potpunije izvršenje svih obveza koje smo time preuzeli te da održimo blagodat mira za naše narode, učvrstimo te povoljne miroljubive odnose na svim stranama i predvidimo hoće li temeljne promjene u Njemačkome Carstvu uvedene mirom omogućiti da primjereno ispunimo teške dužnosti koje su nam stavljene kao vrhovnome poglavaru carstva nakon izborne kapitulacije [tj. uvjetā izbora]. Posljedice koje su uslijedile iz brojnih članaka Požunskoga mira neposredno nakon njegove objave pa sve do danas, kao i oni događaji za koje je općepoznato da su se naknadno dogodili unutar Njemačkoga Carstva, doveli su nas do zaključka da u sadašnjim okolnostima više neće biti moguće pridržavati se uvjeta unesenih u izborni sporazum.^[57]

– Franjo II., 6. kolovoza 1806.

Rimsko-njemački carevi već su abdicirali (najznačajniji primjer je abdikacija Karla V. iz 1556. godine), ali abdikacija Franje II. bila je jedinstvena. Dok je prijašnjim abdikacijama carska kruna bila vraćena izbornim knezovima kako bi oni mogli proglasiti novoga cara, abdikacija Franje II. istodobno je raspustila samo Sveto Rimsko Carstvo pa izbornih knezova više nije bilo.^[58]

Sveto Rimsko Carstvo, institucija koja je trajala nešto više od tisuću godina, nije prošlo nezapaženo ili neoplakano.^[59][60] Raspad Carstva potresao je Njemačku, a većina reakcija unutar bivših carskih granica bila je bijes, tuga ili sram. Čak su i potpisnici Rajnske konfederacije bili ogorčeni; Rechberg, bavarski izaslanik u carskoj skupštini, izjavio je da je »bijesan« jer je »stavio svoj potpis na uništenje njemačkoga imena«, misleći na uključenost njegove države u Konfederaciju, koja je Sveto Rimsko Carstvo zapravo osudila na propast.^[59] S pravnoga stajališta, abdikacija Franje II. bila je kontroverzna. Suvremeni pravni komentatori složili su se da je sama abdikacija bila savršeno legalna, ali da car nije imao ovlast raspustiti Carstvo.^[61] Kao takvi, nekoliko vazala Carstva odbilo je priznati da je Carstvu došao kraj.^[62] Poljoprivrednici u Tiringiji su još u listopadu 1806. godine odbili prihvatiti kraj Carstva, vjerujući da je njegov raspad spletka lokalnih vlasti.^[59] Raspad Carstva mnogim je ljudima unutar njegova bivšeg područja izazvao nesigurnost i strah za vlastitu budućnost, kao i za budućnost same Njemačke.^[63] Suvremeni izvještaji iz Beča opisuju raspad Carstva »neshvatljivim«, a reakciju opće javnosti »užasnutom«.^[64]

Suprotno strahovima šire javnosti, mnogi suvremeni intelektualci i umjetnici vidjeli su Napoleona kao vjesnika novoga doba, a ne kao rušitelja staroga poretka.^[65] Popularna ideja koju su prenijeli njemački nacionalisti bila je da je konačni kolaps Svetog Rimskog Carstva oslobodio Njemačku od pomalo anakronističkih ideja ukorijenjenih u blijedi ideal univerzalnoga kršćanstva i otvorio put ujedinjenju zemlje kao nacionalnu državu Njemačko Carstvo 65 godina kasnije.^[25] Njemački povjesničar Helmut Rössler tvrdio je da su se car Franjo II. i Austrijanci borili za spas uglavnom nezahvalne Njemačke od Napoleonovih snaga, povlačeći se te napuštajući Carstvo tek kada ih je većina Njemačke izdala i pridružila se Napoleonu.^[66] Preuzimanje zasebnoga austrijskoga carskog naslova 1804. godine zaista nije značilo da je Franjo II. imao ikakve namjere abdicirati sa svoje prestižne pozicije rimskoga cara, ideja se samo počela razmatrati jer su okolnosti izvan habsburške kontrole prisilile na poduzimanje odlučnih radnji.^[42]

Povezan sa strahovima od onoga što sada jamči sigurnost mnogim manjim njemačkim državama, pjesnik Christoph Martin Wieland žalio se da je Njemačka sada zapala u »apokaliptično vrijeme« i izjavio:^[67]

Tko može podnijeti ovu sramotu koja pritišće naciju koja je nekoć bila tako veličanstvena? Neka Bog poboljša stvari ako ih je još uvijek moguće poboljšati!^[67]

Neki su raspad Svetog Rimskog Carstva smatrali konačnim krajem staroga Rimskog Carstva. Prema riječima Christiana Gottloba von Voigta, ministra u Weimaru:^[68]

Ako poezija može ići ruku pod ruku s politikom, onda odricanje od carskoga dostojanstva nudi obilje materijala. Rimsko Carstvo sada zauzima svoje mjesto u nizu pobijeđenih carstava.^[68]

Prema riječima engleskoga povjesničara Jamesa Brycea u njegovom djelu iz 1864., Sveto Rimsko Carstvo bilo je »najstarija politička institucija na svijetu«.^[13]

Ništa drugo nije tako izravno povezivalo stari svijet s novim – ništa drugo nije pokazalo toliko čudnih kontrasta sadašnjosti i prošlosti te saželo u tim kontrastima toliki dio europske povijesti.^[13]

– James Bryce, The Holy Roman Empire, 1864.

Kada su se suočili s padom i kolapsom svojega Carstva, mnogi su suvremenici upotrijebili katastrofalni pad drevne Troje kao metaforu zbog njegove povezanosti s pojmom potpunoga uništenja i kraja kulture.^[69] Slika apokalipse također se često koristila, povezujući kolaps Svetog Rimskog Carstva s nadolazećim krajem svijeta (odjekom srednjovjekovnih legendi o Posljednjemu rimskom caru, liku za kojeg je prorečeno da će biti aktivan tijekom posljednjih vremena).^[70]

Catherina Geothe napisala je 19. kolovoza 1806. godine svome sinu Johannu Wolfgangu von Goetheu sljedeće:^[59]

I osjećam se kao da je stari prijatelj bio vrlo bolestan. Liječnici su odustali od nade u njegov oporavak i uvjeravaju nas da će umrijeti – i ipak, unatoč njegovoj sigurnosti, čovjek je potpuno potresen kada pošta stigne s viješću o njegovoj smrti. Tako se osjećam ja, a doista i cijeli grad. Jučer su po prvi put iz molitvi u crkvi izostavljeni car i Carstvo. Bilo je iluminacije, vatrometa i sličnoga, ali nije bilo znaka radosti.^[d] Kao da imamo sprovod za sprovodom – tako sada izgledaju naše radosti.^[59]

Kritike i prosvjedi protiv raspada Svetoga Rimskog Carstva obično su bili cenzurirani, osobito u Rajnskoj konfederaciji pod francuskom upravom.^[72] Među aspektima koje je stanovništvo najviše kritiziralo bilo je uklanjanje ili zamjena tradicionalnih zagovora za Carstvo i cara u dnevnim crkvenim molitvama na cijelomu području bivšega Carstva.^[72] Potiskivanje iz Francuske, u kombinaciji s primjerima pretjerane odmazde protiv zagovornikā Carstva, osiguralo je da prosvjedi uskoro utihnu.^[72]

U službenom svojstvu, odgovor Kraljevine Pruske bio je samo uobičajen izraz žaljenja zbog »raskida časne veze koju je posvetilo vrijeme«.^[65] Barun Görtz, pruski predstavnik u Reichstagu, reagirao je s tugom pomiješanom sa zahvalnošću i naklonošću prema dinastiji Habsburg i njihovoj bivšoj ulozi careva.^[73] Görtz, koji je 1792. sudjelovao kao izborni izaslanik Izborne Kneževine Brandenburga (pruskoga teritorija unutar formalnih granica Svetog Rimskog Carstva) na izboru Franje II. za rismko-njemačkoga cara, uzviknuo je:^[74]

Dakle, car kojega sam pomogao izabrati bio je posljednji car! Ovaj se korak nesumnjivo mogao očekivati, ali to ne čini njegovu stvarnost manje dirljivom i potresnom. Presiječe posljednju nit nade za koju se čovjek pokušavao držati.^[74]

Barun von Wiessenberg, austrijski izaslanik u Izbornoj Kneževini Hessen, izvijestio je da se lokalni izborni knez Vilim I. rasplakao i izrazio žaljenje zbog gubitka »ustava kojemu je Njemačka tako dugo dugovala svoju sreću i slobodu«.^[73]

Na međunarodnoj razini, propast Carstva dočekana je pomiješanim ili ravnodušnim reakcijama. Ruski car Aleksandar I. nije ponudio nikakav odgovor, a dansko-norveški kralj Kristijan VII. formalno je uključio svoje njemačke zemlje u svoja kraljevstva nekoliko mjeseci nakon raspada Carstva.^[65] Švedski kralj Gustav IV. Adolf, koji još nije osobito priznao zasebnu carsku titulu Austrije, izdao je 22. kolovoza 1806. godine pomalo provokativnu proklamaciju stanovnicima svojih njemačkih zemalja (Švedskoga Pomorja i Bremen-Verdena), navodeći da raspuštanje Svetog Rimskog Carstva »neće uništiti njemačku naciju« te izražavajući nadu da bi Carstvo moglo oživjeti.^[65]

Raspad Svetoga Rimskog Carstva konstituiran je osobnom abdikacijom Franje II. od titule rimsko-njemačkoga cara te oslobađanjem svih vazala i carskih država od njihovih obveza i dužnosti prema caru.^[52]

Titula rimsko-njemačkoga cara (teoretski ista titula kao i »rimski car«) i sâmo Sveto Rimsko Carstvo kao ideja i institucija (teoretski univerzalno suvereno carstvo) nikada nisu formalno ukinuti.^[75] Nastavak postojanja univerzalnoga carstva, iako bez definiranoga teritorija i bez cara, ponekad se spominjao u titulama drugih kasnijih monarha. Naprimjer, kraljevi Italije iz Savojske dinastije nastavili su nositi titulu »princ i vječni vikar Svetoga Rimskog Carstva (u Italiji)« – koja potječe iz carske darovnice iz 14. stoljeća koju je car Karlo IV. dao njihovu pretku Amadeu VI., savojskom grofu^[75] – sve do ukidanja talijanske monarhije 1946. godine.^[76]

Nakon Napoleonovih poraza 1814. i 1815. godine, u Njemačkoj i drugdje bilo je rašireno raspoloženje koje je pozivalo na oživljavanje Svetoga Rimskog Carstva pod vodstvom austrijskoga cara Franje I.^[77] U to je vrijeme postojalo nekoliko čimbenika koji su spriječili obnovu Carstva kakvo je bilo u 18. stoljeću, posebice uspon većih, konsolidiranih kraljevina u Njemačkoj – poput Bavarske, Saske i Württemberga – kao i interes Pruske za postati velika sila u Europi (umjesto da i dalje bude vazal Habsburgovcima).^[77] Čak i tada, obnova Svetoga Rimskog Carstva, s moderniziranom unutarnjopolitičkom strukturom, nije bila nedostatna na Bečkome kongresu koji je odlučivao o europskim granicama nakon poraza Napoleona I. Bonapartea. Međutim, car Franjo I. je dugo prije Kongresa zaključio da politička struktura Svetoga Rimskog Carstva ne bi bila superiornija novome poretku u Europi i da njegova obnova nije bila u interesu Habsburške Monarhije.^[78] U službenome svojstvu, papinstvo je činjenicu da Sveto Rimsko Carstvo nije obnovljeno na Bečkome kongresu (uz druge odluke donesene tijekom pregovorā) smatralo »štetnim za interese katoličke vjere i prava Crkve«.^[79]

Umjesto Svetoga Rimskog Carstva, Bečki je kongres stvorio Njemački savez, koji su austrijski carevi vodili kao Bundespräsidium i koji će se pokazati neučinkovitim.^[80] Savez je oslabljen njemačkim revolucijama, nakon čega je Frankfurtski parlament, koji su izabrali narodi Saveza, pokušao proglasiti Njemačko Carstvo i imenovati pruskoga kralja Fridrika Vilima IV. svojim carem.^[80] Sâm Fridrik nije odobravao tu ideju, već je favorizirao obnovu Svetoga Rimskog Carstva pod austrijskim Habsburgovcima, iako ni sâmi Habsburgovci ni njemački revolucionari, još uvijek aktivni u to vrijeme, ne bi odobrili tu ideju.^[80]

U Austrijskome Carstvu, habsburška dinastija nastavila je djelovati kao zamjena za nacionalnost, iako austrijska carska titula nije bila povezana s bilo kojom posebnom nacionalnošću.^[40] Iako su njemački vazali Svetoga Rimskog Carstva bili oslobođeni svojih obveza, Franjo II. i njegovi nasljednici nastavili su vladati velikim stanovništvom koje je govorilo njemački jezik, a carske regalije Svetoga Rimskog Carstva nastavile su se čuvati unutar svojih domena (i do danas su pohranjene i izložene u Carskoj riznici u Hofburgu u Beču).^[47] Dinastija je zadržala svoj istaknuti status među kraljevskim obiteljima Europe i još je uvijek bila jedina prava carska obitelj u očima mnogih svojih podanika.^[47] Iako su novomu Austrijskom Carstvu nedostajali mnogi ključni elementi Svetoga Rimskog Carstva, ono je u praksi i idealima ostalo blisko Carstvu prije 1806. godine.^[81] U mnogim su aspektima austrijski carevi nastavili djelovati kao zaštitnici Katoličke Crkve, baš kao što su to činili carevi Svetoga Rimskog carstva prije njih, nastavljajući zahtijevati pravo jus exclusivae.^[82] Tijekom svojega zatočeništva u Francuskoj 1809. – 1814. i nakon što je kasnije bio oslobođen, papa Pio VII. gledao je na cara Franju II. kao na zaštitnika Crkve, naprimjer moleći cara da mu pomogne u ponovnome uspostavljanju Papinske Države.^[82]

Nakon abdikacije Franje II., novo Austrijsko Carstvo poduzelo je korake kako bi se udaljilo od starijega Carstva.^[65] Simboli i službeni naslovi Austrijske Monarhije izmijenjeni su kako bi se Austrija istaknula kao posebna cjelina.^[65] Budući da je pojam Kaiserthum Österreich (Austrijsko Carstvo) ušao u svakodnevni govor, monarhija je ubrzo izbacila izvorni prefiks »nasljedno«, koji se koristio od 1804. do 1806. godine kako bi se naglasila razlika između Austrije i Svetoga Rimskog Carstva.^[65]

Uz Austrijsko Carstvo (i Francusku pod Napoleonom I. Bonaparteom), najistaknutiji potencijalni polagatelj prava na nasljeđe Svetoga Rimskog Carstva (u smislu vladanja Njemačkom) nakon njegova kolapsa i raspada bio je Kraljevina Pruska, kojom je vladala dinastija Hohenzollern.^[83] Uz rastuće krunske zemlje Habsburgovaca, Pruska je predstavljala jedinu veliku silu u srednjoj Europi tijekom posljednjega stoljeća ili nešto više carske vladavine Svetoga Rimskog Carstva.^[83] Često se pričalo da su Prusi imali carske ambicije, a pričalo se da je pruski kralj Fridrik II. 1740. godine bio kandidat za položaj cara Svetoga Rimskog Carstva. Fridrik II. i drugi pruski kraljevi odbacili su te ideje dok su ostali pod carskom vlašću, tvrdeći da bi dodatni teritorij i moć bili korisniji od carske titule.^[83] Godine 1795. te ponovno 1803. i 1804., francuski predstavnici sugerirali su da bi Pruska mogla pretvoriti svoje sjeverne njemačke teritorije u carstvo, ali Hohenzollerni nisu bili zainteresirani za provođenje takvoga plana.^[83] Iako su pruski vladari i njihovi dužnosnici izražavali tugu zbog propadajućega stanja Svetoga Rimskog Carstva od 1792. nadalje, također su bili kritični prema nostalgiji za njemačkom poviješću pod carskom vlašću.^[83] Prusi su izglede za preživljavanje Svetoga Rimskog Carstva smatrali vrlo niskima te su vidjeli Francuze kao prave nasljednike starih Karolinga, neprijatelja za kojega su vjerovali da se ne može poraziti normalnim vojnim sredstvima.^[83]

Nesklonost Hohenzollernā da preuzmu carsku titulu promijenila se 1806. godine jer su se bojali da bi, s formiranjem Rajnske konfederacije i raspadom Svetoga Rimskog Carstva, Napoleon mogao težiti zalaganju za hipotetski položaj »cara Njemačke«.^[81] Iako su napravljene pripreme za stvaranje »carske unije« u sjevernoj Njemačkoj, s carem iz dinastije Hohenzollern, ti su planovi odbačeni u rujnu 1806. godine nakon što su naišli na malu podršku, a ruski car Aleksandar I. im se usprotivio.^[81] Budući da Hohenzollerni nisu imali carsko podrijetlo, nisu sebe vidjeli kao carsku dinastiju i, čak i nakon Napoleonovih konačnih poraza 1813. i 1815. godine, njihov se položaj malo promijenio.^[81] Iako je Njemačka ujedinjena u Njemačko Carstvo 1871. godine pod hohenzollernskim carem Vilimom I., proglašenje novoga carstva bilo je ideološki problematično i Hohenzollerni su se uglavnom našli u nevolji s njegovim implikacijama.^[81] Bilo je pokušaja da se Njemačko Carstvo poveže s institucijama Svetog Rimskog Carstva, ali su se njegovi carevi nastavili nabrajati nakon pruskih kraljeva; car Fridrik III. (v. 1888.) naveden je nakon svojega prethodnika kao kralja, Fridrika II., a ne nakon prethodnoga carskog Fridrika (rimsko-njemačkoga cara Fridrik III. iz 15. stoljeća; novi bi Fridrik tada bio Fridrik IV.).^[81]

I Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska, dvojna monarhija pod vlašću Habsburgovaca, pali su 1918. godine nakon Prvoga svjetskog rata.^[84] Smatralo se da je Treći Reich nasljednik Svetoga Rimskog Carstva (Prvoga Reicha) i Njemačkoga Carstva (Drugoga Reicha).^[85]

Tijekom stoljećā mnoge države Svetoga Rimskog Carstva razvile su se u 16 suvremenih saveznih pokrajina Njemačke. Kao djelomično suverene države, njemačke savezne pokrajine, osobito u više ili manje neovisno upravljanim područjima, kao što su kultura i obrazovanje, podsjećaju na staro Carstvo.^[60] Povjesničari Norman Stone i Johannes Burkhardt usporedili su Sveto Rimsko Carstvo, posebno u pogledu njegovih sastavnih država pod lokalnom upravom, sa suvremenom Saveznom Republikom Njemačkom, pri čemu je Burkhardt napisao: »Mogu nedvosmisleno reći da je Stari Reich bio pravi prethodnik Savezne Republike Njemačke.«, dok je Stone u vezi s temeljima suvremene Republike napisao:^[86]

Ovaj je put to [bila] Njemačka minus Pruska i Austrija. Bio je to povratak u staro Sveto Rimsko Carstvo, u Njemačku u kojoj je istinska civilizacija postojala na vrlo lokalnoj razini, onoj kneževine-biskupije.^[86]

Hrvatski povjesničar Drago Roksandić napisao je 15. lipnja 1998. u predgovoru hrvatskome izdanju knjige Le Saint-Empire J. F. Noëla:

U bilo kakvu pokušaju sinteze hrvatske povijesti nemoguće je izbjeći veliku temu Svetog Rimskog Carstva, a i pak o njemu samome u hrvatskoj historiografiji nije napisana nijedna monografija, a malo je i drugih istraživanja. U bilo kojem utemljenijem radu na teme iz povijesti hrvatskog srednjovjekovlja i novovjekovlja ne izostaju reference iz povijesti Svetog Rimskog Carstva, dakako, »viđenoj« u obzorju hrvatskog povijesnog iskustva. Uostalom, nakon 1526. hrvatska je povijest uistinu nerazumljiva bez povijesti Carstva i to sve do njegova nestanka 1806. godine. Iako je u tome bitno da su Habsburgovci istodobno i carevi i hrvatski kraljevi, neupitno je da su civilizacijski uvijek prepoznatljive i brojne druge korenspodencije hrvatske povijesti i povijesti Carstva.^[87]

Unatoč tome što Sveto Rimsko Carstvo naposljetku nije uspjelo spriječiti rat s Francuskom, nominalna uloga kasnoga Carstva u radu na miru te formiranju labave vrste hegemonije i partnerstva ponudila je alternativu i univerzalnoj apsolutnoj monarhiji Napoleonova Francuskoga Carstva i univerzalnoj republici koju je zagovarala revolucionarna Francuska te je poslužila kao model za ustave međunarodnih tijela i organizacija u budućnosti.^[11]

• Declaration of His Majesty the Emperor Francis II, whereby he abdicates the German imperial throne and the imperial government, and releases the electors, princes, and other estates, along with all members and servants of the German empire from their previous obligations [Deklaracija Njegova Veličanstva cara Franje II. kojom se odriče njemačkoga carskog prijestolja i carske vlade, a izborne knezove, prinčeve i druge staleže, zajedno sa svim članovima i službenicima Njemačkoga Carstva, oslobađa njihovih prijašnjih obveza]. German History in Documents and Images (germanhistorydocs.org) (engleski). Njemački povijesni institut u Washingtonu. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. srpnja 2024. Pristupljeno 22. studenoga 2024.
• Dugački, Vlatka. Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti. Leksikon Marina Držića (leksikon.muzej-marindrzic.eu). Leksikografski zavod Miroslav Krleža – Dom Marina Držića. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. lipnja 2017. Pristupljeno 21. listopada 2024.CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
• End of the Holy Roman Empire [Kraj Svetoga Rimskog Carstva]. Britannica (britannica.com) (engleski). Encyclopædia Britannica, Inc. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. siječnja 2018. Pristupljeno 20. listopada 2024.
• Franjo I. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (enciklopedija.hr). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. prosinca 2023. Pristupljeno 21. srpnja 2024.
• Grief, Isaac Toman. 22. lipnja 2021. The Ideology of the Holy Roman Empire [Ideologija Svetoga Rimskog Carstva]. worldhistory.org (engleski). World History Encyclopedia. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. travnja 2024. Pristupljeno 10. studenoga 2024.
• History of Germany [Povijest Njemačke]. History Maps (history-maps.com) (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 11. studenoga 2022. Pristupljeno 21. srpnja 2024.
• Napoleonic Timeline of 1806 [Napoleonska vremenska crta 1806.]. Napoleon & Empire (napoleon-empire.org) (engleski). Pristupljeno 21. prosinca 2024.
• Njemačka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (enciklopedija.hr). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. prosinca 2023. Pristupljeno 20. listopada 2024.
• Njemačka. Proleksis enciklopedija, mrežno izdanje (proleksis.lzmk.hr). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. listopada 2013. Pristupljeno 21. listopada 2024.
• The Confederation of the Rhine and the Dissolution of the Holy Roman Empire [Rajnska konfederacija i raspuštanje Svetoga Rimskog Carstva]. Liberté, Égalité, Fraternité: Exploring the French Revolution (revolution.chnm.org) (engleski). Roy Rosenzweig Center for History and New Media – American Social History Project. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. studenoga 2021. Pristupljeno 23. studenoga 2024.
• Third Reich [Treći Reich]. Britannica (britannica.com) (engleski). Encyclopædia Britannica, Inc. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. lipnja 2015. Pristupljeno 20. prosinca 2024.

• Berg, Scott M. 2010. Chapter Two: Austria and the Papacy [Drugo poglavlje: Austrija i papinstvo]. In the shadow of Josephinism: Austria and the Catholic Church in the Restoration, 1815-1848 [U sjeni jozefinizma: Austrija i Katolička Crkva u obnovi, 1815. – 1848.] (PDF). Louisiana State University Master's Thesis [Magistarski rad Državnoga sveučilišta u Louisiani] (disertacija) (engleski). Odsjek za povijest Državnoga sveučilišta u Louisiani. doi:10.31390/gradschool_theses.264. Pristupljeno 31. srpnja 2024.

• Beales, Derek. 2003. Prosperity and Plunder: European Catholic Monasteries in the Age of Revolution, 1650–1815 [Prosperitet i pljačka: Europski katolički samostani u doba revolucije, 1650. – 1815.] (engleski). Cambridge University Press. The Pitt Building, Trumpington Street, Cambridge, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 978-0-521-59090-7. LCCN 2003273863. OCLC 52055125. OL 3705299M. Pristupljeno 31. listopada 2024. Prenosi Internet Archive.
• Bryce, James. 2020. [1864.] The Holy Roman Empire [Sveto Rimsko Carstvo] (engleski). Reprodukcija izvornika. 1. izdanje. Outlook Verlag GmbH. Frankfurt na Majni, Njemačka. ISBN 978-3-75239-293-7. OCLC 1191192056. Pristupljeno 16. listopada 2024.
• Burgdorf, Wolfgang. 2012. ‘Once we were Trojans!’: Contemporary Reactions to the Dissolution of the Holy Roman Empire of the German Nation [»Nekoć smo bili Trojanci!«: Suvremene reakcije na raspad Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti]. Evans, R. J. W.; Wilson, Peter H. (ur.). The Holy Roman Empire, 1495-1806: A European Perspective [Sveto Rimsko Carstvo, 1495. – 1806.: Europska perspektiva]. Brill's Companions to European History [Brillovi vodiči kroz europsku povijest] (engleski). 1. Prijevod: McNeil, Brian. Ilustrirano izdanje. Brill. Leiden, Nizozemska. str. 51–76. doi:10.1163/9789004228726_005. ISBN 978-90-04-20683-0. ISSN 2212-7410. LCCN 2012009348. OCLC 778327657. OL 25270288M. Pristupljeno 26. kolovoza 2024.
• Correspondence Respecting the Affairs of Italy: Presented to Both Houses of Parliament 1846/1847 [Prepiska u vezi s talijanskim poslovima: Predstavljeno obama domovima parlamenta 1846./1847.] (engleski). 1. Harrison and Sons. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske. 1847. Pristupljeno 31. srpnja 2024.
• Datta, Pietro Luigi. 1834. Lezioni di paleografia e di critica diplomatica sui documenti della monarchia di Savoia [Pouke iz paleografije i diplomatske kritike na dokumentima savojske monarhije] (talijanski). Coi tipi di Giuseppe Pomba. Torino, Kraljevina Sardinija. Pristupljeno 30. srpnja 2024.
• Davies, Norman. 2012. Vanished Kingdoms: The Rise and Fall of States and Nations [Nestala kraljevstva: Uspon i pad država i naroda] (engleski). 1. američko izdanje. Viking – Penguin Group. New York, SAD. ISBN 978-1-101-54534-8. LCCN 2011035948. OCLC 1176360581. Pristupljeno 30. srpnja 2024.
• Gagliardo, John D. 1980. Reich and Nation: The Holy Roman Empire as Idea and Reality, 1763-1806 [Reich i nacija: Sveto Rimsko Carstvo kao ideja i stvarnost, 1763. – 1806.] (engleski). Indiana University Press. Bloomington, Indiana, SAD. ISBN 978-0-253-16773-6. LCCN 79002170. OCLC 5563434. OL 4401178M. Pristupljeno 31. srpnja 2024.
• Godsey Jr., William D. 2004. Nobles and Nation in Central Europe: Free Imperial Knights in the Age of Revolution, 1750–1850 [Plemići i nacija u srednjoj Europi: Slobodni carski vitezovi u doba revolucije, 1750. – 1850.]. New Studies in European History [Nove studije europske povijesti] (engleski). Cambridge University Press. The Edinburgh Building, Cambridge cb2 2ru, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 978-0-511-49675-2. Pristupljeno 30. srpnja 2024.CS1 održavanje: lokacija (link)
• Muldoon, James. 19. studenoga 1999. Empire and Order: The Concept of Empire, 800–1800 [Carstvo i poredak: Koncept carstva, 800. – 1800.]. Studies in Modern History [Studije moderne povijesti] (engleski). 1., ilustrirano izdanje. Palgrave Macmillan. London. doi:10.1057/9780230512238. eISSN 2946-2061. ISBN 978-1-3493-9644-3. ISSN 2946-2053. OCLC 681907667. OL 28001679M. Pristupljeno 25. srpnja 2024.
• Noël, Jean-François. 1998. [1976.] Roksandić, Drago (ur.). Sveto Rimsko Carstvo. Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis. Prijevod: Pavković, Vesna. Hrvatsko izdanje. Barbat. Zagreb. ISBN 953-181-023-0.
  • Roksandić, Drago. 15. lipnja 1998. Predgovor hrvatskom izdanju. Zagreb. str. VII–XIX.
• Voltaire. 1773. [1756.] Essai sur les mœurs et l’esprit des nations; Et sur les principaux faits de l’histoire depuis Charlemagne jusqu’à Louis XIII [Esej o moralu i duhu naroda, i o glavnim povijesnim činjenicama od Karla Velikoga do Luja XIII.]. Œuvres de monsieur de V*** [Djela gospodina V***] (francuski). 3. Novo izdanje. [s.n.]. Neuchâtel. OCLC 797016561. Pristupljeno 10. studenoga 2024. Prenosi Internet Archive.
• Watson, Alexander. 7. listopada 2014. Ring of Steel: Germany and Austria-Hungary in World War I [Čelični prsten: Njemačka i Austro-Ugarska u Prvome svjetskom ratu] (engleski). Basic Books. ISBN 978-0-4650-1872-7. LCCN 2014943628. OCLC 870986745. OL 27165857M. Pristupljeno 31. srpnja 2024.
• Whaley, Joachim. 2012. Germany and the Holy Roman Empire: Volume I: Maximilian I to the Peace of Westphalia, 1493–1648 [Njemačka i Sveto Rimsko Carstvo, svezak I: Od Maksimilijana I. do Westfalskoga mira, 1493. – 1648.]. Germany and the Holy Roman Empire [Njemačka i Sveto Rimsko Carstvo] (engleski). 1. Ponovljeni tisak. Ilustrirano izdanje. Oxford University Press. Great Clarendon Street, Oxford OX2 6DP, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 978-0-19-873101-6. LCCN 2011534543. OCLC 772967090. OL 25339319M. Pristupljeno 29. listopada 2024.CS1 održavanje: lokacija (link)
• Whaley, Joachim. 2012. Germany and the Holy Roman Empire: Volume II: The Peace of Westphalia to the Dissolution of the Reich, 1648-1806 [Njemačka i Sveto Rimsko Carstvo, svezak II: Od Westfalskoga mira do raspada Reicha, 1648. – 1806.]. Oxford History of Early Modern Europe [Oxfordska povijest rane moderne Europe] (engleski). 2. Oxford University Press. Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. doi:10.1093/acprof:oso/9780199693078.001.0001. ISBN 978-0-19-173225-6. OCLC 775870065.
• Wilson, Peter H. 18. prosinca 2008. The Meaning of Empire in Central Europe around 1800 [Značenje Carstva u srednjoj Europi oko 1800.]. Forrest, Alan; Wilson, Peter H. (ur.). The Bee and the Eagle: Napoleonic France and the End of the Holy Roman Empire, 1806 [Pčela i orao: Napoleonska Francuska i kraj Svetoga Rimskog Carstva, 1806.]. War, Culture and Society, 1750–1850 [Rat, kultura i društvo, 1750. – 1850.] (engleski). Ilustrirano izdanje. Palgrave Macmillan. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 22–41. doi:10.1057/9780230236738_2. eISSN 2634-6702. ISBN 978-0-230-23673-8. ISSN 2634-6699. OCLC 6994612851. OL 37112929M. Pristupljeno 31. kolovoza 2024.
• Wilson, Peter H. 2011. [1999.] The Holy Roman Empire 1495–1806 [Sveto Rimsko Carstvo 1495. – 1806.]. Studies in European History [Studije europske povijesti] (engleski). 27. 2. izdanje. Bloomsbury Academic. ISBN 978-0-230-23978-4. OCLC 720536172. OL 26129539M. Pristupljeno 29. listopada 2024.
• Wilson, Peter H. 2016. Heart of Europe: A History of the Holy Roman Empire [Srce Europe: Povijest Svetoga Rimskog Carstva] (engleski). Harvard University Press. Cambridge, Massachusetts, SAD. ISBN 978-0-674-91592-3. LCCN 2015037932. Pristupljeno 29. listopada 2024.

• Blanning, Tim. 11. siječnja 2012. The Holy Roman Empire of the German Nation past and present [Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti u prošlosti i sadašnjosti]. Historical Research (engleski). Oxford University Press. 85 (227): 57–70. doi:10.1111/j.1468-2281.2011.00579.x.
• Cavendish, Richard. Srpanj 2006. The End of the Holy Roman Empire [Kraj Svetoga Rimskog Carstva]. History Today (engleski). 56 (7). Inačica izvorne stranice arhivirana 14. veljače 2019. Pristupljeno 20. listopada 2024.
• Chaloupek, Günther. 2015. The Congress of Vienna and the Emerging Rivalry between Austria and Prussia for Hegemony in Central Europe [Bečki kongres i nadolazeće suparništvo između Austrije i Pruske za prevlast u srednjoj Europi] (DOCX). Contribution to the 28th Heilbronn Symposion in Economics and the Social Sciences [Doprinos 28. Heilbronnskome simpoziju iz ekonomije i društvenih znanosti] (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 13. srpnja 2020. Pristupljeno 31. srpnja 2024.
• Flogkerzie, Lawrence J. 1990. Saxony, Austria, and the German Question after the Congress of Vienna, 1815–1816 [Saska, Austrija i njemačko pitanje nakon Bečkoga kongresa, 1815. – 1816.]. The International History Review (engleski). Taylor & Francis, Ltd. 12 (4): 661–687. doi:10.1080/07075332.1990.9640563. JSTOR 40106275.
• Harrison, Henrietta. 8. lipnja 2017. The Qianlong Emperor’s Letter to George III and the Early-Twentieth-Century Origins of Ideas about Traditional China’s Foreign Relations [Pismo cara Qianlonga Đuri III. i podrijetlo idejā o vanjskim odnosima tradicionalne Kine s početka 20. stoljeća]. The American Historical Review (engleski). Oxford University Press. 122 (3): 680–701. doi:10.1093/ahr/122.3.680.
• Lentz, Thierry. 2008. Napoleon and Charlemagne [Napoleon i Karlo Veliki] (PDF). Napoleonica, la revue (engleski). Fondation Napoléon. 1 (1): 1–23 (45–68). doi:10.3917/napo.081.0002. Pristupljeno 30. srpnja 2024.
• Morris Jr., Warren B. 1977. The Prussian Plan of Union: Traditional Policy by “Revolutionary” Means [Pruski plan unije: Tradicionalna politika »revolucionarnim« sredstvima]. The Historian (engleski). 39 (3): 515–530. doi:10.1111/j.1540-6563.1977.tb01200.x. JSTOR 24444582.
• Orford, Anne. 2009. Jurisdiction Without Territory: From the Holy Roman Empire to the Responsibility to Protect [Jurisdikcija bez teritorija: Od Svetoga Rimskog Carstva do odgovornosti za zaštitu]. Michigan Journal of International Law (engleski). 30 (3): 981–1015. eISSN 2688-5522. ISSN 1052-2867. Pristupljeno 25. srpnja 2024.
• Renna, Thomas. 2017. Papal Approval of Holy Roman Emperors, 1250–1356 [Papinsko odobrenje rimsko-njemačkih careva, 1250. – 1356.] (PDF). Expositions (engleski). 11 (2): 57–90. ISSN 1747-5376. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. kolovoza 2019. Pristupljeno 26. srpnja 2024.
• Schindling, Anton. Prosinac 1986. The Development of the Eternal Diet in Regensburg [Razvoj Vječne skupštine u Regensburgu]. The Journal of Modern History (engleski). University of Chicago Press. 58: S64–S75. doi:10.1086/243149. JSTOR 1880008. S2CID 144471373.
• Wilson, Peter H. 2006. Bolstering the Prestige of the Habsburgs: The End of the Holy Roman Empire in 1806 [Jačanje prestiža Habsburgovaca: Kraj Svetoga Rimskog Carstva 1806.]. The International History Review (engleski). Taylor & Francis, Ltd. 24 (4): 709–736. doi:10.1080/07075332.2006.9641109. ISSN 0707-5332. JSTOR 40109811.