Habsburg

Njihovo ime potječe od švicarskog dvorca Habichtsburg ("Jastrebov dvorac"), sjedišta porodice u 12. i 13. stoljeću u mjestu Habsburg. Krenuvši iz jugoistočne Njemačke, obitelj je proširila svoj utjecaj i posjede na istočne krajeve Svetog Rimskog Carstva, koji otprilike odgovaraju današnjoj Austriji (1278. – 1382.). Nakon samo dvije-tri generacije, Habsburzi su uspjeli dosegnuti carsko prijestolje, koje će uz kraće prekide držati stoljećima (1273. – 1291., 1298. – 1308., 1438. – 1740., i 1745. – 1806.).

Nakon ženidbe Maksimilijana I. s Marijom, prijestolnasljednicom Burgundije (Nizozemske) i ženidbe njegova sina Filipa Lijepog s Ivanom, prijestolnasljednicom Španjolske i njezina tek stečenog carstva, Karlo V. je naslijedio "carstvo gdje sunce nikada ne zalazi".

Nakon abdikacije cara Karla V., koji je ujedno bio i kralj Karlo I. Španjolski (1516. – 1556.), dinastija se podijelila na austrijske i španjolske Habsburgovce.

Španjolski su Habsburgovci izumrli 1700. godine, što je izazvalo Rat za španjolsko nasljedstvo, dok su austrijski Habsburgovci izumrli u muškoj liniji 1740. godine, što je izazvalo Rat za austrijsko nasljedstvo. Jedan od razloga njihova nestanka vjerojatno je bio velik broj brakova unutar obitelji (vidi: incest). Ipak, nasljednica zadnjeg austrijskog Habsburgovca, Marija Terezija, udala se za Franju Stjepana, lotarinškog vojvodu, pa su njihovi nasljednici nastavili habsburšku tradiciju u Beču pod dinastičkim imenom Habsburg-Lothringen.

Sveto Rimsko Carstvo raspalo se 1806. godine, kad je francuski car Napoleon I. Bonaparte preustrojio vlast u Njemačkoj. Znajući da će izgubiti naslov cara, Franjo II. se proglasio nasljednim carem Austrije i tako postao Franjo I. Austrijski.

Car Franjo I. Austrijski službeno je nosio ovaj glomazni naslov: "Mi, Franjo Prvi, milošću Božjom car Austrije; kralj Jeruzalema, Mađarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije i Lodomerije; nadvojvoda Austrije; vojvoda Lorraine, Salzburga, Würzburga, Franačke, Štajerske, Koruške i Kranjske; veliki vojvoda Krakova; knez Transilvanije; markgrof Moravske; vojvoda Sandomierza, Masovije, Lublina, Gornje i Donje Šleske, Oswiecima i Zatora, Tesina i Furlanije; knez Berchtesgadena i Mergentheima; kneževski grof Habsburga, Gorice, Gradišča i Tirola; markgrof Gornjih i Donjih Lužica i Istre".

Nakratko je član kuće Habsburg došao na Ugarsko i Hrvatsko prijestolje krajem 1437. godine: nakon smrti ugarskog kralja (i istodobno cara Svetog Rimskog Carstva) Žigmunda Luksemburškog koji je umro bez muških nasljednika, plemićki Ugarsko-Hrvatski Sabor je za kraljicu i kralja izabrao njegovu kćerku Elizabetu i zeta (iure uxoris, tj. po ženidbi) Alberta Habsburškog. On je umro već 1439., godine, a njegova supruga Elizabeta Luksemburška nastavila je poslije njegove smrti kratko kraljevati Ugarskom, Hrvatskom i Češkom sama (u to se doba vladavina žene nije smatrala legitimnom); 1440. godine je Hrvatsko i Ugarsko plemstvo za novog kralja izabralo Vladislava I. iz dinastije Jagelovića, koji je bio spreman napraviti sve ustupke koje je visoko plemstvo tražilo nauštrb kraljevske vlasti.

Car Svetog Rimskog Carstva Maksimilijan I. Habsburški je odlučno položio pravo na krunu sv. Stjepana koju je – prema njegovoj ocjeni – ugarsko i hrvatsko plemstvo nelegitimno zanijekalo, te je u tu svrhu otvorio 1490. god. i oružani sukob. Mirom u Požunu 1491. god. je kralj (Poljske i Ugarske) Vladislav I. Jagelović priznao njegovo pravo, te je Maksimilijan Habsburški zakraljevao Ugarskom i Hrvatskom. 1492. godine je Hrvatski Sabor zasebnom poveljom obećao da će hrvatsko plemstvo biti vjerno kući Habsburg na način kako je to zajednički Ugarsko-Hrvatski sabor u Požunu obećao prethodne godine. Maksimilijan je zauzvrat obećao svojom vojskom pomoći u slučaju turskih napada na hrvatska područja – koje obećanje nije obdržano već kod prvih provala 1492. god., naznačujući mučno moljakanje kojim se – često neuspješno – moralo pridobivati u sukobima s Turcima narednih desetljeća i osobito tijekom stogodišnjeg Tursko hrvatskog rata u kojemu je Hrvatska – kao objektivna tampon-zona između Svetog Rimskog Carstva i Osmanskog Carstva – pretrpjela izrazito teške ljudske i teritorijalne gubitke.^[1]

U 17. stoljeću su Habsburgovci nastojali – prema tadašnjoj europskoj tzv. prosvjetiteljskoj modi – također i u Hrvatskoj i Ugarskoj zavesti apsolutističku vladavinu. Ugarsko i hrvatsko plemstvo je reagiralo Zrinsko-frankopanskom urotom (1664. – 1671.), u kojoj su postradale obje najveće hrvatske plemićke obitelji, zbog čega je Hrvatska pretrpjela još jednu veliku i dugoročnu štetu.

Za vrijeme dominacije Napoleonovog Prvog Francuskog Carstva su se Habsburgovci odrekli prava na krunu Svetog Rimskog Carstva, te je car Franjo I. prema odredbama Požunskog mira 1805. postao prvi car novog Austrijskog Carstva, a Napoleon je bivše Mletačke posjede na hrvatskoj obali Jadrana, te daljnje dijelove Slovenije i Hrvatske pripojio Francuskom Carstvu (kao dio napoleonskog Kraljevstva Italije). Nakon propasti Prvog Francuskog Carstva je to područje pripojeno Austrijskom Carstvu, ali se bivšim mletačkim posjedima vladalo izravno iz Beča – makar je Hrvatska nominalno nosila naslov Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Odnos gdje su interesi Monarhije, pa i interesi vladajućih krugova iz Beča i Budimpešte uvijek bili važniji od zasebnih hrvatskih nacionalnih interesima nastavio se do kraja habsburške monarhije, kako se zorno vidi na važnom primjeru "riječke krpice" – gdje je habsburški dvor 1868. god. pribjegao prostačkoj prijevari (zalijepivši falsificirani tekst na dio već potpisane nagodbe) kako bi izmijenio Hrvatsko-ugarsku nagodbu na štetu Hrvatske i osigura Mađarskoj luku na Jadranu.

Posljednji Ugarsko-Hrvatski kralj iz loze Habsburg bio je Karlo I. Austrijski, koji je na prijestolje došao 1916. god., u jeku I. svjetskog rata. Makar čovjek izrazito visokog moralnog integriteta, nije uspio spasiti svoju mnogonacionalnu državu od raspada po kraju rata. Proglasio ga je blaženim Papa sv. Ivan Pavao II. 3. listopada 2004., uvažavajući okolnost da je na kraju rata kojega Karlo nije započeto, ali kojega je pokušao okončati mirovnim pregovorima, osigurao tranziciju na vlasti novih republika, bez građanskog rata između naroda Austro-Ugarskog Carstva, koje se raspalo voljom pobjedničkih sila Antante.^[2][3]

• Albert I. (1282. – 1308.)
• Fridrik III. (1308. – 1330.)
• Leopold I. (1308. – 1326.)
• Albert II. (1330. – 1358.)
• Rudolf IV. (1358. – 1365.)
• Fridrik III. (1347. – 1362.)
• Albert III. (1365. – 1395.)
• Albert IV. (1395. – 1404.)
• Leopold III. (1365. – 1386.)
• Vilim (1386. – 1406.)
• Leopold IV. (1386. – 1411.)
• Ernst I. (1406. – 1424.)

• Rudolf I., vladao 1273. – 1291.
• Albert I., carevao 1298. – 1308.
• Albert II., carevao 1438-1439.
• Fridrik III., carevao 1440. – 1493.
• Maksimilijan I., carevao 1493. – 1519.
• Karlo V., carevao 1519. – 1556.
• Ferdinand I., carevao 1556. – 1564. Postaje kralj Hrvatske 1527., a Ugarske 1540. godine. Ove titule nasljeđuju svi njegovi carski potomci.
• Maksimilijan II., carevao 1564. – 1576.
• Rudolf II., carevao 1576. – 1612.
• Matija, carevao 1612. – 1619.
• Ferdinand II., carevao 1619. – 1637.
• Ferdinand III., carevao 1637. – 1657.
• Leopold I., carevao 1658. – 1705.
• Josip I., carevao 1705. – 1711.
• Karlo VI., carevao 1711. – 1740.

Napomena: Marija Terezija Austrijska, habsburška nasljednica i žena cara Franje I. Stjepana, vladala je kao nadvojvotkinja Austrije i kraljica Hrvatske, Ugarske i Češke od 1740. do 1780. godine.

• Franjo I. Stjepan, carevao 1745. – 1765. Nije kralj Hrvatske i Ugarske.
• Josip II., carevao 1765. – 1790.
• Leopold II., carevao 1790. – 1792.
• Franjo II., carevao 1792. – 1806.

• Franjo I., austrijski car 1804. – 1835.
• Ferdinand I., austrijski car 1835. – 1848.
• Franjo Josip I., austrijski car 1848. – 1916.
• Karlo I., austrijski car 1916. – 1918. Umro u progonstvu 1922.

• Albert II., hrvatski i ugarski kralj 1437. – 1439.
• Ladislav V. Posmrtni, hrvatski i ugarski kralj 1444. – 1457.
• Marija Terezija, hrvatska i ugarska kraljica 1740. – 1780.

• Filip I., 1506. (samo kralj Kastilje)
• Karlo I., 1516. – 1556.
• Filip II., 1556. – 1598.
• Filip III., 1598. – 1621.
• Filip IV., 1621. – 1665.
• Karlo II., 1665. – 1700.

• Maksimilijan I. 1477. – 1482
• Filip IV. 1482. – 1506
• Karlo II. 1506. – 1558.
• Filip V. 1556. – 1598.
• Izabela I. i Albert I. (jure uxoris) 1598. – 1621.
• Filip VI. 1621. – 1665.
• Karlo III. 1665. – 1700.
• Karlo IV. 1713. – 1740.
• Marija Terezija 1740. – 1780.
• Josip 1780. – 1790.
• Leopold 1790. – 1792.
• Franjo II. 1792. – 1795.

• Filip I., 1580. – 1598.
• Filip II., 1598. – 1621.
• Filip III., 1621. – 1640.

• Franjo Stjepan, 1737. – 1765.
• Leopold I., 1765. – 1790.
• Ferdinand III., 1790. – 1800., 1814. – 1824.
• Leopold II., 1824. – 1849., 1849. – 1859.
• Ferdinand IV., 1859.

• Franjo IV., 1814. – 1831., 1831. – 1846.
• Franjo V., 1846. – 1848., 1849. – 1859.

• Marija Lujza, 1814. – 1847.

• Nadvojvoda Maksimilijan, car Meksika, 1864. – 1867.