Marsova atmosfera

Prema podacima NASA-ine misije MAVEN (Mars Atmosphere and Volatile Evolution), koja se bavi istraživanjem gornjih dijelova Marsove atmosfere, ionosfere i magnetosfere, znanstvenici su zaključili da je uloga sunčevog vjetra bila presudna u lišavanju Marsa njegove atmosfere. Mjerenja MAVEN-a pokazuju da sunčev vjetar raspršuje plin po stopi od oko 100 grama svake sekunde.

Prema podacima koje je sonda prikupila u prvih šest mjeseci istraživanja Marsove atmosfere, sunčev vjetar koji putuje brzinama od gotovo dva milijuna kilometara na sat prilikom obilaska oko Marsa stvara svojevrstan udarni val sličan onome kakav nastaje tijekom leta nadzvučnih aviona. Taj udarni val ubrzava ione u gornjim dijelovima atmosfere do brzina koje su dovoljne da se otmu utjecaju Marsove gravitacije.^[2][3]

Mars je okružen tankim slojem ugljikovog dioksida koji na površini stvara tlak od tek 6,1 milibara. Za usporedbu, prosječni atmosferski tlak na razini Zemljinih mora iznosi oko 1013 milibara. Na nebeskim tijelima bez atmosfere, poput Mjeseca ili Merkura, suton traje onoliko koliko Suncu treba da nestane ispod obzora. Čim Sunce u potpunosti zađe, nastane skoro potpuni mrak, narušen tek blijedim sjajem zvijezda i planeta (sjaj Zemlje viđene s Mjeseca može biti itekako jak!). Na Zemljinim umjerenim zemljopisnim širinama, pak, s ovom gustoćom i sastavom atmosfere, sutoni mogu trajati po približno pola sata. Bilo je stoga za očekivati da će sutoni na Marsu, gdje atmosfera sama puno slabije raspršuje Sunčevu svjetlost, trajati puno kraće od Zemljinih ili tek nešto duže od onih na bezzračnim tijelima. Ali na tome planetu atmosfera ima jedan važan sveprisutni sastojak koji nije plinovit, ali koji znatno pridonosi raspršenju svjetlost i koji produžava Marsove sutone na cijela dva sata. Taj sastojak jest fina prašina, podignuta u zrak lokalnim, regionalnim, a ponekad čak i globalnim pješčanim olujama.

Prolazeći kroz proziran medij, svjetlost se uvijek na neki način mijenja, prije svega u pogledu pravca gibanja. Zemljina atmosfera, sa svojim sastavom i gustoćom, izaziva raspršenje Sunčevog svjetla najizraženije u njegovim najkraćim valnim duljinama: plavim i ljubičastim. Zapravo, s raspršenjem je uvijek tako i ono je obrnuto razmjerno četvrtoj potenciji valne duljine. No, kako Sunce inače slabije odašilje ljubičaste boje i kako kisik u atmosferi upija dio tih i ultraljubičastih frekvencija, nebo nam ostaje obojenim dobro znanim plavim nijansama. Pogledamo li s površine Zemlje pravo prema Suncu golim okom (nakratko!) ili kroz teleskop sa solarnim filtrom, opazit ćemo svjetlo koje se nije u velikoj mjeri raspršilo – ono žute boje. Odatle i dojam da je naša zvijezda žućkasta.

Međutim, kada se Sunce nađe blizu obzoru i kada svjetlost iz njega zbog toga mora prolaziti kroz puno deblji sloj atmosfere, raspršenje se osjetno pojača i skoro svo plavo svjetlo bude uklonjeno iz vidokruga promatrača. Nebom zavladaju narančaste i crvenkaste nijanse, svojstvene sutonima našeg planeta. Prašina koja se zatekne u atmosferi (primjerice ljeti), može značajno pridonijeti tom crvenjenju neba. Na Marsu stvari izgledaju naopako. Tijekom dana, dok je Sunce visoko na nebu, čestice prašine u visini upijaju plavu svjetlost i raspršuju duže valne duljine. Nebo tako poprima za naše oko ne osobito privlačne prljavo crvene nijanse. Ali kada je Sunce Marsa nisko nad obzorom – pri izlasku ili pri zalasku – ta ista prašina rasprši svjetlo tako da oko Sunca oblikuje plavičastu aureolu hladnog sjaja. Valja znati da nebo je na Marsu plavo samo u suton.^[4]