Timbuktu

Timbuktu (ˡtɪmbʊktʰuː francuski Tombouctou) je grad - oaza u zapadnoafričkoj državi Mali s 32.414 stanovnika ^[1].

Ime zapravo znači "Buktin bunar". Prema legendi Buktu (drugi način pisanja Bouctou) je bila crna robinja koju su Tuarezi zajedno sa stadom koza ostavili da nadzire bunar. Njeno ime bi trebalo značiti "žena s velikim pupkom", no možda se radi o narodnoj etimologiji. U predaji neki historičari vide prenos opravdanja nekadašnjeg "gornjeg sloja" stanovnika Timbuktua za socijalnu podjelu na Tuarege svijetle boje kože i Bele, koji su bili vazali tamne puti, na područje mita.

Francuski lingvist René Basset izvodi ime "Timbuktu" iz staroberberskog korijena koji znači "daleko" ili "skriveno" ^[2]. Time bi značenje imena bilo "vrlo udaljen bunar", odnosno, na južnom rubu pustinje. Novija istraživanja otvaraju mogućnost, da grad nisu osnovali Tuarezi, nego Šongaji iz njegove okoline. Ta mogućnost otvara i potrebu za razmatranjem tumačenja imena koje je dao istraživač Afrike i historičar Heinrich Barth prije 150 godina. Prema njemu, ime bi ispravno glasilo Tombutu a značilo bi "mjesto među dinama", što bi u tom slučaju dobilo smisao.

Timbuktu leži na južnom rubu Sahare, čije napredovanje (dezertifikacija) predstavlja najveći problem za grad. Pijesak se širi ulicama grada. U zadnjih dvadeset godina granica pustinje se proširila oko 100 km prema jugu. Grad ne leži tačno na rijeci Niger koja u blizini Timbuktua protičući u velikom luku iz područja Massina doseže najsjeverniju tačku svog puta prema sjeveroistoku i mijenja smjer skrećući prema jugoistoku da bi se kasnije, nakon više od 2.000 km, ulila u gvinejski zaljev. Davno isušeni rukavci Nigera koji su nekada imali nadimak "kanali nilskih konja" pune se vodom još samo u vrijeme vrlo visokih voda, dok su nekada uzrokovali velike poplave u nekim dijelovima Timbuktua. Još u ranom novom vijeku Timbuktu je bio kanalom, dugim 13 kilometara, povezan s mjestom Kabara, zapravo lukom Timbuktua. Ovaj vještački kanal omogućavao je u vrijeme visokih voda stanovnicima direktan pristup Nigeru pa time i dovoz i odvoz trgovačke robe jedrilicama i pirogama do samog grada. Danas je kanal zasut pijeskom i još se samo nazire.

Iako je Timbuktu vijekovima stjecište velikih trgovačkih puteva i danas je pristup gradu povezan s nizom poteškoća. Plovidba brodom je moguća samo kada je vodostaj Nigera dovoljno visok. Cesta koja vodi s juga kroz savanu često je pokrivena pijeskom, i tada postaje privremeno neprohodna. Pristup sa sjevera, kroz pustinju, prolaze samo dvije grupe putnika: rijetki karavani soli Tuarega i savremeni pustolovi. U novije vrijeme postoji mogućnost dolaska u grad je avionom iz glavnog grada Bamaka.

Klima je pustinjska. Iz Sahare neprekidno puše suhi, vrući vjetar. Skromna vegetacija sastoji se od tamarisa, akacija i ginstera, ali i baobaba i palme kao i niz korisnih stabala.

Prosječna godišnja temperatura je 28 °C, a najtopliji su maj i juni s oko 34 °C. Prosječna izmjerena količina padavina je oko 170 mm/m². Najvlažniji mjeseci su juli i august, s količinom padavina od po 56–66 mm/m^{2 [3]}. Pljuskovi u tom razdoblju mogu poprimiti biblijske razmjere i biti uzrokom vrlo velikih šteta na zgradama i džamijama građenim od gline. 1771. godine se u vrijeme jednog takvog nevremena srušila džamija al-Hana i pod sobom zatrpala četrdesetoro ljudi.

Zbog burne historije i položaja na sjecištima značajnih trgovačkih putova, stanovništvo Timbuktua sastoji se od pripadnika različitih naroda i grupa. Između ostalih to su Tuarezi (dio naroda Berbera), Mauri, Songai, Mandinka i Bambara. Dijelom žive u odvojenim gradskim četvrtima. U okolini grada sreću se Tuarezi s devama i Fulbe s njihovom stokom. Bozo su ribari na Nigeru.

Uz obale Nigera žive i pripadnici skupine Bella, tamnoputi ribari i sitni zemljoradnici. Pretpostavlja se, da bi oni mogli biti potomci prvobitnih stanovnika ovog područja koje su Tuarezi u ranom srednjem vijeku potisnuli u zavisni položaj. U predaji o osnivanju Timbuktua i robinji Buktu se možda ogleda ovakav razvoj (vidi poglavlje o etimologiji). Sve do unatrag pedesetak godina Tuarezi su ih izrabljivali kao neku vrstu robova. Pri tome, pojedine porodice Bella nisu bile "vlasništvo" konkretnih Tuarega, nego su kao neslobodni kolektivitet radili za Tuarege isto kao kolektivitet ili su im morali ustupati određena davanja. Od nezavisnosti Malija službeno su slobodni, no i dalje se uglavnom osjećaju dijelom tradicionalnog tuareškog društvenog poretka i većinom govore jezik nekadašnjih gospodara, Tamašek.

Izvorni način gradnje u Timbuktu bio je uslovljen nedostatkom kamena, pa se gradilo od gline. Stariji zapisi govore o gradnji koliba u obliku košnice, okruglog tlocrta, u kojima su pretežno živjeli siromašni stanovnici.

Najkasnije u 15. vijeku nametnuo se zahtjevan stil gradnje, koji obilježava prije svega kuće bogatog sloja građana (upravni činovnici, trgovci i učeni ljudi). Taj način gradnje od gline, koji je postao poznat kao "sudanski stil", posebno je vidljiv kod džamija koje se prema vrhu sužavaju. Osnovnu konstrukciju čini kostur od drveta, koji se zatim oblaže glinom. Na taj način građeni su objekti s dva sprata. Prizemlja su korištena kao medrese, dućani, radionice ili skladišta, dok je sprat, koji je bio prozračnije građen, korišten za stanovanje. U tom dijelu kuće nalazile su se i biblioteke obrazovanih ljudi i učitelja. Gradnja od ovog samo uvjetno solidnog materijala dovodila je kod velikih kiša do velikih šteta na građevinama i eventualnog urušavanja. Nakon svakog kišnog razdoblja zidovi su se morali obnavljati. Kuće, čije popravljanje se više nije isplatilo, jednostavno su napuštane^[4].

Pored tradicionalne arhitekture s glinom, u Timbuktuu se mogu vidjeti i stambene višespratnice građene od vapnenca po uzoru na Maroko i Mauritaniju. Ovaj stil su vjerovatno donijeli vojnici Đuder-paše na Nigeru. Fasade su okomito podijeljene palisterima i po uzoru na marokanski stil tog vremena ukrašene "andaluzijskim" prozorima i vrlo masivnim drvenim vratima. Prozori prvobitno nisu bili ustakljeni, nego samo zasjenjeni drvenim filigranski obrađenim rešetkama. Vrata odlikuju umjetnički ukrašene željezne obloge i geometrijski uzorci od velikih čavala za što je uzor bila arhitektura al Andaluza, u to vrijeme dijela Španije pod muslimanskom dominacijom.^[5].

Timbuktu su prema hronikama koje su nastale kasnije, osnovali prije 1100. godine nomadizirajući Masufa Tuarezi na mjestu s vodom u blizini luka Nigera. No, vjerovatno počeci grada sežu u 9. ili 10. vijeku, a njegovim začetnicima se vjerovatno, trebaju smatrati Songai, stanovnici "crne" Afrike. No, arheološki nalazi na samom mjestu su komplikovani, tako da se nedvosmisleni rezultati mogu očekivati tek za par godina ^[6]. Na prelazu milenija mjesto se brzo razvija u značajnu trgovačku ispostavu na važnom karavanskom putu od Egipta preko Gao do Kumbi Salaha u tadašnjem zapadnoafričkom kraljevstvu Gani.

Islam je do Nigera vjerovatno došao s trgovcima iz područja juga današnjeg Alžira. No u početku Timbuktu nije imao ni izdaleka tako veliki značaj kao čvorište trgovačkih puteva i središte muslimanskog obrazovanja kako to danas tvrde različite knjige i članci na Internetu. Gospodarski uspon i s njim povezan kulturni procvat grada uslijedili su tek u 14. i 15. vijeku. Čini se da je Timbuktu u svojim ranim danima konkurisao s trgovištem koje je bilo oko 25 kilometara istočnije, zvalo se Ţirraqqā, a prema zapisima arapskih geografa, istovremeno bilo i najzapadnija tačka carstva Gana. Nakon propasti Gane, trgovci su se okrenuli Timbuktu, koji je blizinom Nigera pružao bolje mogućnosti za razmjenu i pretovar robe.

Timbuktu je od 13. ili ranog 14. vijeka postao dijelom Malijskog carstva. Da li je ovo pripajanje uslijedilo nakon direktnog osvajanja ili se grad dobrovoljno, radi zaštite od Tuarega na sjeveru i Mossija u Sudanu, priključio Maliju, nije nedvosmisleno razjašnjeno. No, čak niti vladar Malija nije bio u stanju spriječiti napad Mossija 1328. Iz tog napada može se zaključiti, da je Timbuktu u to vrijeme već bio središte trgovine solju i zlatom. U to vrijeme grad je imao, prema procjenama, između 10.000 i 15.000 stanovnika.^[7]

Grad je već u to vrijeme bio poznat u južnoj Evropi. Sredinom 14. vijeka pojavljuje se na portolanima, katalonskim odnosno mallorcanskim kartama svijeta, kao prijestolnica ("Ciutat de Melli") kralja Malija ("Rex Melli"). Na poznatoj karti Abrahama Cresquesa iz 1375. godine bajoslovni kralj Malija prikazan je s grudom zlata u ruci. Time se mislilo na crnog kralja Mansa Musu koji je 1324. bio na legendarnom hadždžu u Meki. Na hadždžu ga je, prema predaji, pratila posluga od 60.000 podanika, a također prema predaji, ponio je sa sobom dvije tone zlata koje je, navodno, velikodušno podijelio u Egiptu^[8] Ova predaja doprinjela je stvaranju legende o beskrajnom bogatstvu Timbuktua. Nakon povratka iz Meke, Musa je zadužio jednog muslimanskog arhitektu iz Andaluzije, koji ga je pratio na povratku, da sagradi Djinger ber džamiju i jednu rezidenciju.

. Do Evropljana su došli brojni izvještaji sjevernoafričkih trgovaca i voditelja karavana. Pored toga, postojali su i pismeni opisi putnika, što je sve poticalo maštu u Evropi. U Tunisu rođen Marokanac Ibn Battuta (1304.-1368.?) putovao je u 14. vijeku u brojne islamske zemlje. Put ga je vodio preko Istočne Afrike sve do Indije, pa je tako 1352. stigao i u Timbuktu. Potvrđuje da je u tom gradu islam potpuno potisnuo stara afrička vjerovanja, no nije mogao razumjeti da u gradu žene ulicama hodaju "gole" (otkriveno lice žene). Ukupno, ne izvještava puno o značenju grada. Očito su u to vrijeme Valata i Gao bili puno značajniji, kako u privrednom tako i u pogledu stanja obrazovanja^[9].

Zlatno vrijeme Timbuktu na vrhuncu je u 15. i 16. vijeku, nakon propasti maurske trgovačke metropole Valete. Timbuktu postaje karavansko središte na Nigeru i bio je u to vrijeme najveći grad u regiji, a imao je prema procjenama 15.000 do 25.000 stanovnika^[10]. U određeno vrijeme godine, kad su u Valatu stizali karavani soli sa sjevera, a s juga i zapada dolazili kupci, broj ljudi u gradu mogao se i udvostručiti. No brojke od 100.000 ili čak 200.000 ljudi, kako se navodi u popularnoj naučnoj literaturi su čista špekulacija. Okolina Timbuktua nije mogla, čak ni u to vrijeme dok pustinja još nije doprla tako daleko na jug kao danas, nikako prehraniti tako velik broj ljudi.

U to vrijeme grad je pripadao kraljevstvu Songai i smatran je bogatim. Kralj Songaija, Soni Ali osvojio je 1468. Timbuktu i naredio smaknuće dijela intelektualaca, jer su ostali lojalni kraljevstvu Malija. Grad je imao upravnika koga su strani putnici često smatrali vladarom cijelog kraljevstva. Pored trgovine solju i zlatom - koji su u to vrijeme bili gotovo jednako skupi - sa sjevera su u grad stizali metali, konji, svila, nakit, književnost, datule itd. Pored zlata, razmjenjivali su se robovi, slonovača, mošus, papar, guma, kožni proizvodi kao i proso s juga Zapadne Afrike. Pored toga, Timbuktu se razvio u najvažnije središte islamskog duhovnog života Zapadne Afrike .^[11]. Džamija Sankoré je imala medresu, koja se može usporediti sa srednjevjekovnim univerzitetom, gdje se podučavao arapski jezik, govorništvo, astrologija, suđenje i tekstovi Kurana. Tamo su se čitali i raspravljalo o tekstovima vodećih evropskih filozofa, naprimjer Descartesa^[12]. Pored toga, postojalo je još 150 do 180 škola Kur'ana na kojima je samo jedan nastavnik podučavao o religioznim i pravnim temama. Iz vremena Songai kraljevstva, koje je završilo marokanskim osvajanjem 1591. potiče većina džamija u Timbuktu. Džamija Sankoré, koja potiče iz 14. vijeka, dovršena je u svojoj današnjoj veličini 1581. (989. prema hidžri)^[13].

Jedan od važnijih izvora je putopis Leo Africanusa (1485. - 1556.?). Rođen u Granadi, protjeran je u Sjevernu Afriku, gdje je po nalogu marokanskog sultana putovao tim područjem. Prema vlastitim navodima, do grada na Nigeru stigao je 1510./1512. No da li je doista bio u Timbuktuu, ostaje sporno jer navodi, naprimjer pogrešno smjer u kojem teče Niger. Kasnije dospjeva kao rob u Italiju i opisuje za evropske čitatelje Sudan i naročito Timbuktu. Njegov rukopis, koji prvobitno nije bio predviđen za štampu, objavljen je 1550. u Veneciji. Izdavač Ramusio dopunio je rukopis fantastičnim pretjerivanjima i time zapečatio mit o neizmjerno bogatom gradu u Africi. Prije svega brojevi koji se odnose na trgovinu zlatom bili su očigledno svjesno krivotvoreni radi povećanja prodaje knjige.

Razlozi radi kojih je marokanski sultan Ahmad al Mansur (1578. - 1603.) odlučio vojskom osvojiti Timbuktu, bili su različiti. S jedne strane, htio je trgovinu zlatom, koja se sve jače okretala evropskim trgovačkim centrima na zapadnoj obali Afrike (Senegal, Zlatna obala), ponovo vratiti u sjevernu Afriku. S druge strane, sultan iz dinastije Saadi koji je za sebe zahtijevao naslov šerifa (potomak poslanika Muhammeda) vidio je u Osmanskom carstvu koje se proširilo sve do Alžira opasnog rivala, jer su osmanski sultani sebe smatrali vladarima svih muslimanskih vjernika. No, čini se i da je al Mansur u svojoj elitnoj jedinici, koja se sastojala od španskih renegata, vidio određenu opasnost za vlastiti položaj. Zbog toga je na pohod za Timbuktu poslao jedinicu od 4.000 ljudi, opremljenu modernim vatrenim oružjem. Uprkos tome što je jedinica raspolagala tada najmodernijom opremom za pomoć u orijentisanju (kompas, sekstant), tromjesečni marš kroz zapadnu Saharu bio je vrlo naporan i s monogo ljudskih gubitaka^[14].

Prema predaji, kraljevstvo Songai pobijeđeno je zadnjeg dana 999. odnosno prvog dana 1000. godine prema hidžretskom kalendaru (sredina oktobra 1591. prema gregorijanskom kalendaru). Marokanci osnivaju vojne garnizone prvo u Gao, a zatim i u Timbuktuu, no nisu se trajno mogli oduprijeti napadima Tuarega i naroda koji su živjeli južno od koljena Nigera. Zato su svoje aktivnosti ograničili samo na neposrednu okolinu gradova. Zadnji marokanski paša morao je odustati od Timbuktua 1828.

Timbuktu, koji nikada nije bio glavni grad nekog od zapadnoafričkih kraljevstava, nikada više nije mogao obnoviti svoj raniji sjaj i izgubio je na značenju. Transsaharska trgovina izgubila je na značenju, jer je zapadnoafričko zlato sad odlazilo na obalu Atlantika, otuda i ime Zlatna obala za područje gdje se danas nalazi država Gana.

Još uvijek je u području nagađanja dolazak Evropljana u Timbuktu prije 1800. Neki svjedoci iz srednjeg vijeka ukazuju na dolazak Italijana Benedetta Dei u 15. vijeku na Niger, no stvarnih dokaza nema. I putovanje Francuza Anselma d'Ysalguiera između 1402. i 1410. u Gao i možda u Timbuktu gdje je navodno živio, moglo bi biti samo rezultat fantazije iz kasnijeg vremena. Jednako tako treba pretpostaviti da američki mornar Robert Adams koji je 1816. napisao knjigu o vremenu koje je proveo u zarobljeništvu Maura, nije bio u Timbuktuu, nego je samo prepričao opise maurskih trgovaca, predstavivši se kao svjedok.

Prvi Evropljanin za kojeg se zna da je pouzdano stigao u Timbuktu 1826. bio je britanski oficir Alexander Gordon Laing. No, na povratku su ga ubili Mauri, a njegovi zapisi su netragom nestali. Tek je René Caillié 1828. koji je došao u Timbuktu obučen kao Arap uspio obavijestiti Evropu o tom gradu, obavijenom starim mitovima i maštom. No, njegovi izvještaji su bili u tako velikoj suprotnosti sa starim mitovima, očekivanjima i nadanjima, da neki još i danas, posebno u Velikoj Britaniji, tvrdoglavo ustrajavaju u sumnjama da je on uopće bio u Timbuktuu. Sve njegove izvještaje potvrdio je 25 godina kasnije njemački istraživač Afrike, Heinrich Barth. On je po britanskom nalogu došao u Timbuktu u septembru 1853. i tamo se zadržao do aprila 1854. boravivši pod zaštitom vrhovnog gradskog učitelja kurana, Sidi Ahmad al Baqqai. Isposlovao je sa šeikom i vođama Tuarega sporazum kojim se Velika Britanija obvezuje štititi grad i okolinu od daljnjih napada Francuza. No, kako je u to vrijeme uslijedilo približavanje Francuza i Britanaca, sporazum, na veliko razočarenje al Baqqaia, u Londonu nije ratifikovan.

Veliki uspjeh za nauku je bila činjenica, da je Barth mogao proučiti brojne historijske tekstove pohranjene u Timbuktuu i time dokazati ranije pretpostavke Evrope o historiji Afrike. Njegov izvještaj s tog putovanja bio je temelj svih kasnijih istraživanja historije zemlje na Nigeru, a naročito Timbuktua.

Usprkos ogorčenom otporu Tuarega i protiv volje vlade u Parizu, francuske kolonijalne trupe početkom 1894. pod komandom kasnijeg maršala Joffra definitivno pripajaju Timbuktu koloniji "Afrique Occidentale Française", skraćenica "AOF" (Francuska zapadna Afrika). Prva vojna jedinica koja je bez obzira na zabranu novog civilnog upravitelja Francuske zapadne Afrike, krenula u pohod na Timbuktu upala je u zasjedu Tuarega i bila potpuno uništena.

Kasnije, kako bi opravdali vojno i politički besmisleno osvajanje tog područja, vlada iz Pariza je poslala novinara Félixa Duboisa da pokuša uljepšati događanja. On je napisao izvještaj s puta pod nazivom Tajanstveni Timbuktu u kojem je situaciju u Sudanu i starim trgovačkim gradovima Djenné i Timbuktu prikazao vrlo finom, a to područje kao buduću Indiju Francuske.

Razna plemena naroda Tuarega, nekad pojedinačno, nekad više njih udruženo, često su organizovala pobune kao i upade u to područje iz Mauritanije.

Nakon proizvoljno povučene granice između Alžira i Francuske zapadne Afrike preko područja koje su nastanjivali Tuarezi, trgovačke veze sa sjeverom se prekidaju, a Timbuktu i dalje gubi na značenju, dok jačaju trgovački gradovi uz unutrašnju deltu Niger (rijekaa, Djenne i Moptia. Zadnji veliki karavan u velikom stilu s više hiljada deva stigao je u Timbuktu iz oaze Tafilalet 1937.^[15]. Zadržalo se značenje trgovine solju sa jeverom Malija.

Nakon konačnog potčinjavanja nomada francuskoj vlasti, Timbuktu postaje sasvim nevažan. Premještanje francuskog oficira u Timbuktu bilo je ravo kažnjavanju. Za vrijeme kolonijalnog vladanja, još 1880. zamišljena, transsaharska željeznica koja je trebala povezati Alžir s Francuskom zapadnom Afrikom nije realizovana. Između dva svjetska rata se uvijek ponovo razmatrala mogućnost realizacije tog projekta, no nije se nikad došlo ni blizu konkretnoj provedbi, jer su nadležne komisije uvijek dolazile do spoznaje, da obim trgovine tom željeznicom nije u stanju pokriti troškove njene gradnje i održavanja.

Nakon 22. septembra 1960. Timbuktu postaje dio Republike Mali koja dobija samostalnost. Još u 1950-im godinama došlo je do sukoba između Tuarega i crnih upravnih činovnika koji su u to vrijeme još bili u službi Francuske. Nakon stjecanja nezavisnosti, sukob između pustinjskih nomada i predstavnika državne vlasti koji su htjeli nekontrolirane Tuarege preobraziti u domaće stanovništvo. Tuatezi 1990-tih organizuju pobunu s ciljem proglašenja samostalne države. Pobuna je okončana 1996. simboličnim spaljivanjem oružja. Na historijski mirovni sporazum podsjeća "Plamen mira", spomenik u Timbuktuu^[16].

Tri džamije koje obilježavaju sliku grada, Djinger ber, Sankŕe i Sidi Yahia, kao i 16 grobalja i mauzoleja uvršteni su od 1988. u UNESCOv popis mjesta svjetske baštine. Vlada Malija tražila je da se na popis uvrste i historijska jezgra grada sa svojim tipičnim načinom gradnje od gline kao i brojne džamije građene od 13. do 15. vijeka. No, prema mišljenu komisije za uvrštavanje na UNESCOv popis, moderni način gradnje je već previše zadro u samu jezgru grada i očuvanje izvorne jezgre time više nije bilo moguće^[17].

2001. je ISESCO, muslimanska varijanta UNESCa, proglasio Timbuktu "Islamskim glavnim gradom svjetske kulturne baštine" na području Afrike za 2006. godinu^[18].

• Chemnitz, Njemačka
• Saintes, Francuska
• Hay-on-Wye, Velika Britanija
• Kairuan, Tunis
• Tempe, SAD

• Heinrich Barth: Reisen und Entdeckungen in Nord- und Centralafrika in den Jahren 1849 bis 1855. Gotha 1857.-58., naročito tomovi 4 u. 5.
• John Hunwick (Hg.): Timbuktu & the Songhay Empire: Al-Sadi's Tarikh al-sudan down to 1613 and other Contemporary Documents. Leiden 2002 (2. izdanje) - Izvrstan prijevod jednog od najvažnijih izvora s brojnim primjedbama
• Joseph Joffre: My March to Timbuctoo. London 1915.
• Friedrich Kunstmann: Die Handelsverbindungen der Portugiesen mit Timbuktu im 15. Jahrhundert. München 1850.
• Regula Renschler: Am Schnittpunkt großer Handelsstraßen. Leben in der Wüste – am Beispiel Timbuktu. U: Katja Böhler i Jürgen Hoeren (Hgg.): Afrika. Freiburg im Breisgau – Wien 2003, str. 96-103. ISBN 3-89331-502-0 (žurnalistički tekst, izvorno iz jedne publikacije Bundeszentrale für politische Bildung)
• Elias N. Saad: Social History of Timbuctu: The Role of Muslim Scholars and Notables, 1400-1900. Cambridge 1983.
• Anthony Sattin: The Gates of Africa: Death, Discovery, and the Search for Timbuktu. New York 2003. (o prvim istraživačkim putovanjima u Timbuktu, prije svega Mungo Parka, Alexander Gordon Lainga i René Cailliéa) ISBN 0-312-33643-8.
• John Spencer Trimingham: A History of Islam in Western Africa. London - Oxford - New York 1962.

• [10] Bibliografija o historiji Timbuktua od prof. John O. Hunwick; Literatura do vremena oko 2000.
• [11] Arhivirano 1. 10. 2007. na Wayback Machine Izvadak iz Barthovog izvještaja s ilustracijama
• Upis u UNESCOv popis mjesta Svjetske baštine [12] (engleski) [13] (francuski)
• [14] Članak o islamskim rukopisima u Timbuktuu
• [15] Slike i putne informacije (engleski)
• [16] Fotografije iz 1906.
• [17] Heinrich Barth i Timbuktu
• [18] Timbuktu-Webstranica univerziteta u Oslu s dragocjenim linkovima