Idi na sadržaj

Ryōyū Kobayashi

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ryōyū Kobayashi
Lične informacije
Rođenje (1996-11-08) 8. novembar 1996 (27 godina)
Hachimantai
Visina173 cm
Karijera
KlubTsuchiya Home Ski Team
Takmiči se za Japan
Lični rekord252 m (Planica 2019)
Svjetski kup
Sezone2016–
Pobjede32
Pob. postolja66 (+ 8 ekipnih)
Medalje
Zimske olimpijske igre
Zlatna medalja – prvo mjesto Peking 2022. Mala
Srebrna medalja – drugo mjesto Peking 2022. Velika
Svjetsko prvenstvo
Srebrna medalja – drugo mjesto Planica 2023. Velika
Bronzana medalja – treće mjesto Seefeld 2019. Ekipno (v)
Svjetsko juniorsko prvenstvo
Bronzana medalja – treće mjesto Râșnov 2016. Pojedinačno
Bronzana medalja – treće mjesto Râșnov 2016. Ekipno
Ažurirano: 24. 3. 2024.

Ryōyū Kobayashi (japanski: 小林 陵侑 – Kobayashi Ryōyū) japanski je skijaš-skakač. Njegov stariji brat Junshirō i sestra Yūka također se bave istim sportom.

Karijera

[uredi | uredi izvor]

Prve takmičarske korake napravio je u FIS kupu 1. i 3. marta 2013. u Sapporu, zauzevši 26. i 30. mjesto. Sljedeći nastup imao je pola godine kasnije u Râșnovu, također u FIS kupu, osvojivši sedmo i prvo mjesto, došavši tako do prve pobjede u karijeri na nekom takmičenju. U sezoni 2014/15. debitirao je u Kontinentalnom kupu 16. i 17. januara 2015. također u Sapporu, gdje je zauzeo 22. i 26. mjesto.

U Svjetskom kupu debitirao je 23. januara 2016. u ekipnim skokovima u Zakopanima, kada je Japan bio osmi. Sljedećeg dana debitirao je i u pojedinačnoj konkurenciji i odmah osvojio sedmo mjesto. Nakon toga je osvojio dvije bronzane medalje na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Râșnovu. Debitantsku sezonu završio je na 42. mjestu u ukupnom poretku Svjetskog kupa s 55 bodova.

Sljedeće sezone nije uspio ostvariti bolji plasman od 33. mjesta, tako da je ostao bez bodova. Na Svjetskom prvenstvu 2017. u Lahtiju nastupio je samo u ekipnim skokovima, zauzevši sedmo mjesto.

Početkom sezone 2017/18, 25. novembra u Kuusamu, prvi se put plasirao na pobjedničko postolje, također u ekipnim skokovima, kada je Japan bio treći. Na Svjetskom prvenstvu u letovima 2018. u Oberstdorfu osvojio je 16. mjesto. Uslijedile su Zimske olimpijske igre u Pyeongchangu, na kojima je nastupio u sva tri takmičenja. Na maloj skakaonici osvojio je sedmo, a na velikoj deseto mjesto i bio je najbolji Japanac u oba takmičenja. U ekipnim skokovima bio je šesti. Tokom cijele sezone redovno je osvajao bodove u Svjetskom kupu i 4. marta 2018. ostvario dotad najbolji plasman u karijeri, šesto mjesto u Lahtiju. Na kraju je bio 24. sa 187 bodova.

Sezonu 2018/19. počeo je prvim plasmanom na postolje u karijeri u pojedinačnoj konkurenciji 18. novembra u Wisłi da bi potom "eksplodirao", ostvarivši četiri pobjede (prvu u Kuusamu 24. novembra, kada je druga serija otkazana) i još jedno treće mjesto prije Novogodišnje turneje. Na Turneji je nastavio u istom ritmu ostvarivši "Grand Slam", tj. pobijedivši na sve četiri skakaonice, čime je postao treći skakač u historiji kome je to uspjelo nakon Svena Hannawalda 2001/02. i Kamila Stocha 2017/18. Također je pobijedio na prvom takmičenju nakon Turneje 12. januara u Val di Fiemmeu i izjednačio rekord po broju uzastopnih pobjeda u sezoni (šest).[1] Ipak, na Svjetskom prvenstvu 2019. u Seefeldu došao je samo do jedne bronze, i to u ekipnim skokovima na velikoj skakaonici. Pojedinačno je bio četvrti na velikoj i 14. na maloj, na kojoj je nakon prve serije vodio, ali u drugoj, zbog jakog snijega, koji je zatrpavao "špure" za skije, nije uspio postići dovoljnu brzinu na mostu, pa je ostao kratak. Nakon prvenstva uslijedila je turneja Raw Air, tokom koje je i matematički osigurao veliki "Kristalni globus", tj. pobjedu u ukupnom poretku Svjetskog kupa i prvi je Japanac koji je to uspio. Osvojio je i samu turneju, i to u posljednjem skoku na cijeloj turneji, prestigavši dotad vodećeg Stefana Krafta za 2,9 bodova. Sezonu je okončao drugim i prvim mjestom u Planici, osvojivši usput i takmičenje Planica 7 i mali "Kristalni globus" za najboljeg letača, po čemu je, također, prvi Japanac u historiji.

U sljedećoj sezoni nije uspio zadržati isti nivo forme, ali je ostvario osam plasmana na postolje (tri pobjede), uz još četiri četvrta mjesta, zauzevši treće mjesto u ukupnom poretku te četvrto mjesto u poretku letača, kao i na Novogodišnjoj turneji. Većinu sezone 2020/21. ostvarivao je plasmane oko 15. mjesta, ali je u posljednjih šest takmičenja ostvario tri pobjede i dva druga mjesta (uz jedno deveto), što ga je dovelo na četvrto mjesto u ukupnom poretku i drugo u poretku letača (i on i Karl Geiger osvojili su 260 bodova u letovima, ali je Geiger ostvario dvije pobjede, a Kobayashi jednu).

U sezoni 2021/22. ponovo se vratio u sam vrh, osvojivši drugi put Novogodišnju turneju; bio je u prilici ponoviti i pobjede na sve četiri skakaonice, ali je na posljednjoj stanici bio peti. Uspjehe je nastavio osvajanjem zlatne medalje na maloj skakaonici na Olimpijskim igrama u Pekingu, 50 godina nakon što je to učinio Yukio Kasaya, te srebrne na velikoj. Do kraja sezone borio se s Geigerom za veliki "Kristalni globus", uspjevši ga osvojiti drugi put u karijeri.

Na Svjetskom prvenstvu 2023. u Planici osvojio je srebrnu medalju na velikoj skakaonici, što mu je prva pojedinačna medalja sa svjetskih prvenstava.[2]

Sezonu 2023/24. otvorio je prosječnim rezultatima, ali je do Novogodišnje turneje popravio formu i na kraju treći put osvojio Turneju, završivši drugi na sve četiri stanice.[3] Ukupno je 15 puta bio na postolju, uz čak deset drugih mjesta, završivši sezonu na drugom mjestu u generalnom poretku, iza Krafta.

Rezultati u Svjetskom kupu

[uredi | uredi izvor]

Pobjednička postolja

[uredi | uredi izvor]
Br. Datum Mjesto Skakaonica K-tačka HS Skok 1 Skok 2 Bodovi Plasman Pobjednik
1. 18. 11. 2018. Poljska Wisła Malinka K-120 HS 134 137,5 m[a] 127 m 255,6 3. Jevgenij Klimov
2. 24. 11. 2018. Finska Kuusamo Rukatunturi K-120 HS 142 138,5 m —^ 142,0 1. —
3. 25. 11. 2018. 140 m 147,5 m 310,4 1.
4. 1. 12. 2018. Rusija Nižnji Tagil Roda K-120 HS 134 134 m 130 m 262,0 3. Johann André Forfang
5. 2. 12. 2018. 132,5 m 133,5 m 273,1 1. —
6. 16. 12. 2018. Švicarska Engelberg Titlis K-125 HS-140 144 m 137 m 294,4 1.
7. 30. 12. 2018. Njemačka Oberstdorf Schattenberg K-120 HS 137 138,5 m 126,5 m 282,3 1.
8. 1. 1. 2019. Njemačka Garmisch-Partenkirchen Velika olimpijska K-125 HS 142 136,5 m 133 m 266,6 1.
9. 4. 1. 2019. Austrija Innsbruck Bergisel K-120 HS 130 136,5 m 131 m 267,0 1.
10. 6. 1. 2019. Austrija Bischofshofen "Paul Ausserleitner" K-125 HS 142 135 m 137,5 m 282,1 1.
11. 12. 1. 2019. Italija Predazzo "Giuseppe Dal Ben" K-120 HS 135 135 m 136 m 315,0 1.
12. 27. 1. 2019. Japan Sapporo Ōkurayama K-123 HS 137 124,5 m 129,5 m 236,6 3. Stefan Kraft
13. 2. 2. 2019. Njemačka Oberstdorf "Heini Klopfer" K-200 HS 235 224 m 234 m 427,0 1. —
14. 10. 2. 2019. Finska Lahti Salpausselkä K-116 HS 130 124 m 129,5 m 263,7 2. Kamil Stoch
15. 16. 2. 2019. Njemačka Willingen Mühlenkopf K-130 HS 145 144,5 m 143 m 304,7 3. Karl Geiger
16. 17. 2. 2019. 146 m 144 m 274,4 1. —
17. 12. 3. 2019. Norveška Lillehammer Lysgårdsbakken K-123 HS 140 130 m 137 m 261,7 3. Stefan Kraft
18. 14. 3. 2019. Norveška Trondheim Granåsen K-124 HS 138 141 m 141,5 m 298,4 1. —
19. 17. 3. 2019. Norveška Vikersund Vikersundbakken K-200 HS 240 237 m 239 m 454,6 2. Domen Prevc
20. 22. 3. 2019. Slovenija Planica Letalnica K-200 HS 240 242 m 220 m 438,1 2. Markus Eisenbichler
21. 24. 3. 2019. 252 m 230,5 m 464,9 1. —
22. 8. 12. 2019. Rusija Nižnji Tagil Roda K-120 HS 134 133,5 m 113 m 252,3 3. Stefan Kraft
23. 15. 12. 2019. Njemačka Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 136,5 m 134 m 277,0 1. —
24. 22. 12. 2019. Švicarska Engelberg Titlis K-125 HS 140 132,5 m 134 m 272,0 1.
25. 29. 12. 2019. Njemačka Oberstdorf Schattenberg K-120 HS 137 138 m 134 m 305,1 1.
26. 18. 1. 2020. Njemačka Titisee-Neustadt Hochfirst K-125 HS 142 138,5 m 138,5 m 282,8 3. Dawid Kubacki
27. 19. 1. 2020. 147 m 134 m 283,0 2.
28. 2. 2. 2020. Japan Sapporo Ōkurayama K-123 HS 137 128,5 m 132 m 239,0 pkt 3. Stefan Kraft
29. 16. 2. 2020. Austrija Tauplitz Kulm K-200 HS 235 242,5 m —^ 231,9 2.
30. 13. 2. 2021. Poljska Zakopane Wielka Krokiew K-125 HS 140 136,5 m 134,5 m 268,9 1. —
31. 19. 2. 2021. Rumunija Râșnov Râșnov K-90 HS 97 94 m 98,5 m 257,9 1.
32. 25. 3. 2021. Slovenija Planica Letalnica K-200 HS 240 235,5 m 244,5 m 452,5 1.
33. 26. 3. 2021. 231 m —^ 227,7 2. Karl Geiger
34. 28. 3. 2021. 242 m 217 m 452,4 2.
35. 20. 11. 2021. Rusija Nižnji Tagil Roda K-120 HS 134 128 m 131 m 243,7 2.
36. 27. 11. 2021. Finska Kuusamo Rukatunturi K-120 HS 142 138,5 m 143 m 324,5 1. —
37. 12. 12. 2021. Njemačka Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 129,5 m 139 m 262,8 1.
38. 18. 12. 2021. Švicarska Engelberg Titlis K-125 HS-140 137,5 m 140,5 m 286,6 2. Karl Geiger
39. 19. 12. 2021. 132,5 m 136,5 m 306,0 1. —
40. 29. 12. 2021. Njemačka Oberstdorf Schattenberg K-120 HS 137 128,5 m 141 m 302,0 1.
41. 1. 1. 2022. Njemačka Garmisch-Partenkirchen Velika olimpijska K-125 HS 142 143 m 135,5 m 291,2 1.
42. 5. 1. 2022. Austrija Bischofshofen "Paul Ausserleitner" K-125 HS 142 137 m 137,5 m 291,3 1.
43. 29. 1. 2022. Njemačka Willingen Mühlenkopf K-130 HS 147 145 m —^ 115,6 1.
44. 27. 2. 2022. Finska Lahti Salpausselkä K-116 HS 130 125 m 130,5 m 278,0 1.
45. 3. 3. 2022. Norveška Lillehammer Lysgårdsbakken K-123 HS 140 136 m 134,5 m 289,0 2. Stefan Kraft
46. 20. 1. 2023. Japan Sapporo Ōkurayama K-123 HS 137 135 m 130 m 271,5 1. —
47. 21. 1. 2023. 129 m 137,5 m 276,1 3. Stefan Kraft
48. 22. 1. 2023. 141 m 143 m 280,9 1. —
49. 5. 2. 2023. Njemačka Willingen Mühlenkopf K-130 HS-147 134,5 m 145,5 m 252,3 2. Halvor Egner Granerud
50. 11. 2. 2023. Sjedinjene Američke Države Lake Placid MacKenzie Intervale K-115 HS 128 136 m 114 m 256,0 2. Andreas Wellinger
51. 26. 3. 2023. Finska Lahti Salpausselkä K-116 HS 130 136,5 m —^ 145,9 1. —
52. 9. 12. 2023. Njemačka Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 140,5 m 143,5 m 270,7 3. Karl Geiger
53. 29. 12. 2023. Njemačka Oberstdorf Schattenberg K-120 HS 137 134,5 m 129 m 306,3 2. Andreas Wellinger
54. 1. 1. 2024. Njemačka Garmisch-Partenkirchen Velika olimpijska K-125 HS 142 137 m 135,5 m 292,6 2. Anže Lanišek
55. 3. 1. 2024. Austrija Innsbruck Bergisel K-120 HS 128 128,5 m 132 m 258,7 2. Jan Hörl
56. 6. 1. 2024. Austrija Bischofshofen "Paul Ausserleitner" K-125 HS 142 137 m 139 m 287,6 2. Stefan Kraft
57. 14. 1. 2024. Poljska Wisła Malinka K-120 HS 134 131 m 139,5 m 269,4 1. —
58. 3. 2. 2024. Njemačka Willingen Mühlenkopf K-130 HS 147 128 m 148 m 221,7 2. Johann André Forfang
59. 4. 2. 2024. 144,5 m 146 m 235,6 2. Andreas Wellinger
60. 10. 2. 2024. Sjedinjene Američke Države Lake Placid MacKenzie Intervale K-115 HS 128 125,5 m 122 m 278,1 2. Lovro Kos
61. 17. 2. 2024. Japan Sapporo Ōkurayama K-123 HS 137 128,5 m 138,5 m 262,6 2. Stefan Kraft
62. 18. 2. 2024. 133 m 139 m 269,8 2. Domen Prevc
63. 25. 2. 2024. Njemačka Oberstdorf "Heini Klopfer" K-200 HS 235 224 m 215 m 422,1 3. Stefan Kraft
64. 1. 3. 2024. Finska Lahti Salpausselkä K-116 HS 130 127 m 131 m 254,9 3. Lovro Kos
65. 10. 3. 2024. Norveška Oslo Holmenkollen K-120 HS 134 129 m 127,5 m 260,0 2. Johann André Forfang
66. 12. 3. 2024. Norveška Trondheim Granåsen K-94 HS 105 106 m 99 m 280,9 1. —

^ – održana samo jedna serija zbog jakog vjetra / lošeg vremena

Napomene

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Dodirnuo snijeg.

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Nächster Sieg: Rekord für Kobayashi". Sport1.de (jezik: njemački). 12. 1. 2019. Pristupljeno 19. 3. 2019.
  2. ^ "Timi Zajc je svetovni prvak! "Eden od lepših dni v mojem življenju"". siol.net (jezik: slovenski). 3. 3. 2023. Pristupljeno 3. 3. 2023.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  3. ^ "Ryōyū Kobayashi bez ijedne pobjede osvojio naslov najboljeg skakača na Novogodišnjoj turneji". klix.ba]]. 6. 1. 2024. Pristupljeno 6. 1. 2024.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Ryōyū Kobayashi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ryōyū_Kobayashi&oldid=3584224"