Historija Dubrovnika

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Trenutna verzija ovog članka napisana je neformalnim stilom i podsjeća na priču, a ne na enciklopedijski članak. Da bi zadovoljio standarde Wikipedije i neutralno gledište, ovaj članak zahtijeva čišćenje.

Dubrovnik je grad na jadranskoj obali, na samom jugu Hrvatske. Godine 1979. dubrovačka stara gradska jezgra uvrštena je na UNESCO-ov spisak svjetske kulturne baštine. Dan grada je 3. februar, dan svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika. Grad je poznat po tome što je bio nezavisna država u periodu od 1358. do 1808. (Dubrovačka republika). Poslije toga kratko je bio pod francuskom vlašću, da bi kasnije bio dio Habsburške monarhije, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, Socijalističke federativne republike Jugoslavije te na kraju Republike Hrvatske. U ratu u Hrvatskoj bio je pod opsadom od oktobra 1991. do maja 1992. Danas najveći dio stanovništva čine Hrvati. Dubrovnik je bio jedan od centara razvoja hrvatskog jezika i hrvatske književnosti, te su u njemu stvarali mnogi značajni hrvatski pjesnici, dramatičari, slikari, matematičari, fizičari i drugi naučnici.

Početkom neolita istočni Jadran već je bio naseljen, a najbliža okolina Dubrovnika (a možda i same litice u Raguzi) bila je naseljena u bronzanom i željeznom dobu. Naziv Epidaur („iza šume”) za današnji Cavtat je latinizirani ilirski^{[nedostaje referenca]} (ne grčki kako kaže mit) te se prvi put pominje 47. godine p. n. e.. Bizant 925. daje Dubrovnik hrvatskom Kralju Tomislavu sa čitavim Dalmatinskim tematom kao nagradu za pobjede nad Bugarima. Dubrovnik 925. na prvom Crkvenom Saboru podpada pod Splitsku Biskupiju, a 928. na drugom Crkvenom Saboru zajedno sa Stonom i Kotorom dobiva Glagoljicu kao službeno pismo. Nakon Tomislava hrvatski Kralj Držislav bizantski eparh i patricij dobiva cijeli Dalmatinski temat isto kao i Petar Krešimir IV u 11 vijeku.

Prva poznata upotreba riječi "Dubrovčani" nalazi se u povelji bosanskog bana Kulina iz 1189., a prva zabilježena upotreba riječi "Dubrovnik" u povelji srpskog vladara Stefana Nemanje iz 1215. godine. Raguza je bila mjesto određene važnosti mnogo prije razaranja Epidaura. Arheološki nalazi na Lokrumu potječu iz 5-6. vijeka p. n. e. Do 1023. za gradske poslove bio je zadužen preses, a od 1052. prior. Teritorija Dubrovnika pokrštena je do 5. vijeka,^{[nedostaje referenca]} dok je Epidaur kršćanski od sredine 4. vijeka. Godine 866. Dubrovnik je 15 mjeseci bio pod okupacijom Saracena (Arapa iz Tunisa i Alžira). Bizantski car Vasilije I. poslao je flotu i Saraceni su prekinuli okupaciju. Već u to vrijeme Dubrov��ani su plaćali 36 numizmata vladarima Huma i Travunije. Dubrovčani su u narednim vijekovima održavali svoju slobodu, mir i sigurnost vještom diplomatijom i plaćanjem. Crkva sv. Vlaha izgrađena je u kasnom 9. vijeku, dok je nadbiskupija osnovana između 996. i 999. godine. Godine 1185. srpski vladar Nemanja okupirao je grad, a Dubrovčani su se za pomoć obratili Normanima. Postignut je ugovor Dubrovčana i Srba Nemanje i Miroslava. Dubrovčanima je priznato pravo na Astareu s tim da neće pokušavati da osvoje Korčulu i Vis, te je dozvoljeno slobodno kretanje i poslovanje Dubrovčana po Srbiji i obrnuto. Od 1186. do 1192. Dubrovnik je koristio normanski suverenitet za zaštitu od Mlečana i Srba. Poslije je došlo do vraćanja pod bizantijsku vlast (slobodna trgovina sa Bizantijom i Bugarskom). U 12. vijeku uspostavljeni trgovački odnosi sa Pisom, Fanom, Ankonom, Ravenom, Kotorom, Rovinjem i Porečom. Godine 1189. došlo je do ugovora s srednjovijekovnom Bosnom (Kulin ban), te poznate Povelje Kulina bana koja je vrlo važna za historiju i lingvistiku. Godine 1190. Dubrovčani počinju da plaćaju tribut gusarima za sigurnu plovidbu. Patrijarh Morosini 1205. je odlučio pokoriti Dubrovnik, te je sklopljen dogovor s Mlečanima. Na dan Svih svetih (1. novembar) Dubrovnik je duždu lično poslao 12 perpera i 100 perpera Mletačkoj republici, a istog dana dato je mletačkom knezu u Dubrovniku 400 perpera. Na robu iz zemalja Bizantijskog carstva 5%, a na robu iz Sicilije 25%, na robu iz Egipta, Tunisa i zemalja Barbarega 20%. Godine 1268. uveden je svetodimitarski dohodak (2.000 perpera godišnje srpskom vladaru). Godine 1275. mletački knez doveo je dubrovačku vojsku do pobjede nad Srbima u samo jednoj borbi.

Nešto prije 1272. Dubrovnik dobiva ostrvo Lastovo, a 1301. pripaja Mljet (tamo je seljacima dato pravo korištenja zemlje koju su obrađivali, u zamjenu za 300 perpera godišnje i jedno pile po kućanstvu na dan sv. Vlaha). Sklapa se vojni savez s Kotromanićima protiv peljeških vladara Branivojevića. Srpski vladar Stefan Uroš IV. Dušan 1333. prodao je Dubrovčanima Pelješac za 8.000 perpera i godišnji tribut 500 mletačkih dukata. Isti vladar posjetio je Dubrovnik dva puta (1331. i 1350.) i donirao novac za izgradnju katoličkih crkava, što pokazuje da kao pravoslavni hrišćanin nije pokazao vjersku netrpeljivost. Cilj Dubrovčana bilo je pokatoličenje poluostrva na kojem su živjeli pravoslavni hrišćani i pripadnici Crkve bosanske. Primorje je pripojeno 1399., a Konavle 1419. i 1427. godine. 1357. Stefan Uroš V. poklanja područje od Ljute u Župi do Petrova sela iznad Rijeke dubrovačke. Vrhovnu vlast Ugarsko-Hrvatske Dubrovnik je priznavao od 1358. do oko 1433. 1358.-1363. vode se borbe s Vojinovićem za Pelješac, a 1367. bosanski vladar posjećuje Dubrovnik. Uveden je svetodmitarski dohodak Tvrtku, omogućeno slobodno trgovanje. 1403. i 1404. vođen je rat s bosanskim plemićima Ostojom i Hrvojem. Ostoji i Hrvoju je obećano 1.500 dukata i imanja u Primorju i sklopljen je mir. 1413. Žigmund poklanja Korčulu, Brač i Hvar Dubrovačkoj republici. Tamošnji stanovnici se tome protive, pa su ostrva oduzeta 1416. godine. Od Sankovića su kupljene Konavle za 1.000 perpera godišnje, što je izazvalo bijes bosanskih barona. U januaru 1419. vode se pregovori s izaslanicima Sandalja Hranića i Petra Pavlovića; Sandalju vlastelinstvo, kuća u gradu, posjed u Župi vrijedan 3.000 perpera, godišnji tribut 500 perpera, isplata 12.000 dukata (36.000 perpera). Čitave Konavle bile su pod vlašću Dubrovčana tek 18. oktobra 1419. Bune se konavoski plemići te se odgađa integrisanje Konavala 30. maja 1420. drugi (Pavlovićev) dio Konavala Sandalj daje Dubrovačkoj republici (još jedna kuća i imanje, 500 perpera, 30.000 perpera) Dana 31. decembra 1426. Radoslav Pavlović ustupa Konavle Dubrovčanima, do sredine 15. vijeka one su pokatoličene. Dubrovačka republika bila je pod okriljem Osmanlijskog carstva od 1396. do 1526. Izbjeglice iz Huma pred Osmanlijama bježe na Pelješac, Žigmund posjećuje Dubrovnik 21. decembra 1426. godine. Dana 6. decembra 1430. dubrovačkim trgovcima odobrena je slobodna trgovina i kopnem i morem po cijelom Osmanlijskom carstvu, Bazelskim koncilom uređeno je trgovanje s muslimanima. Dogovor s Osmanlijama je postignut 2. februara 1442. Svake godine 1.000 dukata Dubrovčani su morali plaćati sultanu Muratu.

Herceg Stjepan Vukčić Kosača (osnivač Hercegovine) nastojao je Herceg Novim (novim gradom koji je osnovao i nazvao po sebi) zamijeniti Dubrovnik; herceg je zahtijevao od podanika da kupuju njegovu, a ne dubrovačku so. Godine 1450. Dubrovčanima je zabranjeno trgovanje u hercegovoj zemlji. U ratu, herceg je potpuno porazio dubrovačku vojsku; povukao se od straha jer su Dubrovčani donijeli odluku da će onaj ko ga ubije da bude nagrađen s 15.000 zlatnih dukata, kućom vrijednom 2.000 dukata i vlastelinstvom. Godine 1454. je skopljen mir: Dubrovčanima su date Konavle, nije bilo naknade Dubrovačkoj republici, a ostaje rivalitet s Herceg-Novim. Godine 1458. harač osmanlijskom sultanu povećan je na 1.500 dukata, zauzvrat su dobili povlastice. Dubrovnik spašava hercega kad mu Turci osvajaju teritorije; 1466. on u Dubrovniku ostavlja bogatstvo pa odlazi u Herceg-Novi gdje umire. Od njegovih potomaka Vladislav je nestao u Slavoniji, Vlatko je 1481. izgubio Herceg Novi i 1489. umro, a Stefan je primio islam. Godine 1469. dubrovački harač povišen sa 1.500 na 5.000 dukata godišnje, a 1471. na nagovor hercega Vlatka na 9.000 dukata za tu godinu i 10.000 ubuduće. Povećale su se carinske dadžbine, konačna suma koju Osmanlijama treba plaćati je 10.000 dukata harača i 2.500 đumruka. Prekid direktnih trgovačkih veza Osmanlijskog carstva i Mletačke republike Dubrovnik koristi i cvjeta kao posrednik. Dubrovčanima je od kolonijalnih sila u nastajanju vrlo draga Španija. Godine 1538. mletačka flota je okupirala Lopud, opljačkala ga i kidnapovala ostrvljane. Svetoj ligi zabranjeno je razarati Dubrovnik. Uskoci su 1570. tridesetak puta napali Dubrovnik, 1571. Dubrovčani su ubili Daničića. Veliki udarac Dubrovčanima dogodio se 1590. kad su Mlečani usmjerili osmanlijsku trgovinu u splitsku luku. Mlečani su okupirali Lastovo 1403.-1406. Dva vijeka kasnije ponovno su pokušali. Godine 1602. pedeset uglednih Lastovljana predvođenih trojicom sveštenika žele da otmu ostrvo Dubrovačkoj republici. Dolazi dubrovačka vojska i providur koji je došao zauzeti ostrvo u ime Mletačke republike odlazi. Godine 1635. postignut je dogovor Dubrovčana s Mlečanima: nominalna carina za dubrovačke pomorce, priznata prava na Lokrum, Molunat i Sušac.

Liber Statutorum (Dubrovački statut) objavio knez Marko Đustinijani 29. maja 1272. Vražd bi se ubirao kad bi Dubrovčanin ubio Srbina i obrnuto. Liber Statutorum Doane (Carinski statut) sastavljen je 1277. godine. Tada u gradu počinje da radi prvi poznati dubrovački notar sveštenik Tomacino de Savere. Od 1358. do 1460. piše se Liber Viridis (Zelena knjiga), a od 1460. do 1806. Liber Croceus (Žuta knjiga). Još poznatih dubrovačkih dokumenata su Statuta Stagni (Stonski statut), Carinske odredbe Lastova (1310.) i Mljeta (1345.), Capitolare della dogana grande 1413. (Knjiga velike carine), Regolamenti della repubblica di Ragusa, per la navigazione nazionale 1745. (Pomorski statut). Svi brodovi koji ulaze u dubrovačku luku plaćaju arboraticum mletačkom knezu Dubrovnika. Prvih godina gradom upravljaju knez i Malo vijeće, Veliko vijeće stalno radi od 1235., a Statut je stalan od 1252. Godine 1293. prihvaćeno je da se članovi Malog vijeća biraju iz uglednih plemićkih porodica (slabljenje kneza). Kada je 1358. ugarsko-hrvatskom kralju upućeno važno izaslanstvo, upute je sastavilo 15 mudraca (važnost mudraca) 1312. Veliko vijeće broji 190 plemića, 1323. 108; broj članova smanjila je kuga pa je dobna granica primanja članova u maju 1348. smanjena s 20 na 18 godina. Članstvo u Velikom vijeću postalo je nasljedno pravo, godine 1321. odlučeno je da svi plemići stari 21 ili više godina budu članovi. Od 1358. knez vlada mjesec dana, a dubrovački pečat postoji od 1235. godine. Nakon što je knez odradio jedan mandat nije mogao ponovo da bude izabran dvije godine.

Godine 1448. osnovan je Građanski sud, a 1459. Kazneni sud. Starosna granica za primanje članova Velikog vijeća kroz godine varira (18-20 godina). Od 1440. članovi primljeni u Veliko vijeće popisuju se u Specchiu (ogledalu). U 15. vijeku administrativni aparat Republike sastojao se od 160 funkcionera (taj broj je nastavio da raste). Knez i providuri morali su imati 50 godina, noćni čuvari tvrđava između 30 i 50, a članovi Kolegija 29-orice 30. Gradski ljekari uglavnom su Italijani i Jevreji. U slavenskom uredu upotrebljavaju se hrvatski jezik i ćirilica, dok je zvanični jezik Republike latinski. Svoje knezove imali Ston i Pelješac, Primorje, Župa, Konavle, Lastovo, Mljet, Šipan, Lopud i Koločep. 1659. Lastovo je imalo svoju školu i učitelja. Dubrovačko sudstvo poznavalo je sljedeće kazne: novčana kazna, protjerivanje, amputacija ruku ili nogu, vađenje očiju, bičevanje, žigosanje. Historija Dubrovnika bilježi par zavjera: zavjeru rušenja vlasti 1400., osvajanja Stona 1536. i veliku zavjeru 1610. godine.

Prvi kontakti Dubrovnika s neposrednim zaleđem vezani su uz poljoprivredu; srpskim vladarima plaćan je mogoriš, poslije i bos. Dubrovačka so proizvodi se u Gružu, Slanom, Šipanu, Mljetu i Pelješcu; 1640. ferman od sultana - samo Dubrovčanima dozvoljena prodaja soli u neretvanskom kraju. Plemeniti metali najvažnija su izvozna roba. Dubrovčani su upravljali srpskim i bosanskim rudarstvom koja doživljavaju krah krajem 16. vijeka zbog zlata i srebra iz Novog svijeta. Koža, pčelinji vosak, roblje (uglavnom iz Bosne) - daća 4 groša po robu, izvoz iz Dubrovnika 1 groš po robu. 27. januara 1416. dubrovačka vlada je zabranila trgovinu robljem. Dubrovnik je posrednik za italijansku robu, a novi izazov Dubrovčanima je trgovački napredak Sarajeva. Nakon toga glavni dio dubrovačke trgovine seli iz Bosne u južnu Srbiju i Bugarsku, 1667. trgovina tih krajeva počinje da propada i za 20 godina potpuno zamire. Dubrovačke trgovačke kolonije su Novo Brdo 1370., Srebrenica 1376., Drijeva 1381., Novi Pazar, Prokuplje, Priština, Sofija i Plovdiv.

Morskim putem su se uvozile žitarice iz južne Italije i Levanta. Potrošnja žita iznosila je 20.000-80.000 stara, 1.500 t žita moglo se uskladištiti u Rupama (izgradio arhitekt iz Apulije 1590.). Osim italijanskog, uvoženo i osmanlijsko žito iz Albanije i Grčke. Dubrovnik je također prepoznatljiv po pomorstvu. Tokom 1560-ih i 1570-ih Dubrovčani raspolažu s 80 brodova ukupne nosivosti 35.000 kara. Vrijednost dubrovačke trgovačke mornarice 1570-ih iznosila je oko 700.000 dukata. U 17. vijeku dolazi do slabljenja zbog raspadanja osmanlijske države i premještanja dominacije sa Mediterana na Atlantski okean. Za putovanje do Italije stopa pomorskog obezbjeđenja iznosi 2-3%, do Londona 12%. U 16. vijeku 44 dubrovačka konzula rade u mediteranskim lukama. Prvi dubrovački zakon o karanteni je iz 1377. godine. Izolacija se provodi izvan Cavtata (kopnena trgovina) te na ostrvu Mrkanu (pomorska trgovina). Godine 1398. na Mljetu izgrađena je prva karantena (lazzaretto) u Evropi, početkom 15. vijeka karantene su na Supetru i Bobari, 1430. glavna na rtu Danče, 1534. na Lokrumu, a 1590. odmah do starog gradskog jezgra izgrađen je kompleks Lazareti. Do 1515. Dubrovčani su obezbjedili čvrsto mjesto na engleskom tržištu, izvozili više engleskih tkanina nego svi italijanski trgovci. Luke u Engleskoj poznate po Dubrovčanima bile su Southampton i Margate, engleska riječ argosy za veliki jedrenjak iskrivljeni je oblik riječi Ragusa. 1540. trgovanje s Engleskom naglo je prekinuto. U 16. vijeku jevrejski trgovci u jadranskim lukama snažni su rivali Dubrovčanima. Rat za Kretu 1645. spasio Dubrovnik od Splita. Dubrovačka državna kovnica novca u upotrebi je najkasnije do 1301. Grosso ili dinar je srebreni novac Republike, u opticaju su i mletački dukat i bizantski perper. Monte di Pieta vrsta je državne štedionice (Republika nikada nije razvila državnu kreditnu instituciju kako bi smanjila cijenu javnog duga kako je to učinjeno u Italiji). Razvijeni su i zlatarski i srebrnarski obrt. Škver postoji od 1525. u Gružu, u 16. vijeku je oko 100 brodograditelja; najcjenjenija brodogradnja u Evropi je ona Dubrovačke republike, Portugala i Engleske.

Razni ljetopisci navode vrlo slične spiskove 150 vlastelinskih porodica od kojih je većina kad su se spomenule (u 15. vijeku) bila izumrla. Dubrovački vlastelini skloni su izmišljanju nestvarnih uglednih predaka. Zbor vlastele 1312. čini oko 300 muškaraca, od početka 13. do kraja 15. vijeka s 90 na 45 porodica. Gučetići, Gundulići, Bunići, Sorkočevići, Đurđevići, Menčetići i Crijevići najznačajniji su dubrovački plemići srednjeg vijeka. Sredinom 16. vijeka Zadar ima 17 plemićkih kuća, Trogir 10, Split 16, a Dubrovnik 30. U drugoj polovini 15. vijeka Veliko vijeće se sastaje 80 puta godišnje, Senat 160, a Malo vijeće 200. Veliko vijeće ima 376 članova 1600., 177 1650. (pad broja patricija). Plemići se nisu libili baviti poslovima koji su im donosili prljav novac. Bogati građani (neplemići) su npr. Vice Skočibuha, Miho Pracat (15 imanja) čije je čitavo bogatstvo nakon smrti otišlo u humanitarne svrhe, Beno Kotruljević (knjigovođa). Miho Pracat se obogatio kao pomorac i njemu je kao građaninu izgrađen spomenik u Kneževom dvoru.

Prvi Jevreji u Dubrovnik su došli iz Provanse preko južne Italije, 1530-ih ih je već popriličan broj; odlukom 22. aprila 1540. svi Jevreji moraju da žive u getu (1589. proširenje geta, najstarija sinagoga u Evropi u Žudioskoj ulici). Poznati dubrovački Jevreji su npr. Amatus Lusitanus, Didachus Pirrhus. Sredinom 15. vijeka miraz za brak iznosi 1.900 perpera. Beno Kotruljević smatrao je da je savršen brak između muškarca starog 28 i žene stare 16 godina; većina plemića ženila se djevojkama starim 15-16 godina nakon vjerenja koje je trajalo 2-5 godina. 1458. odlučeno je da Dubrovčanin želi li da se ženi mora imati 20, a Dubrovkinja 14 godina (otpor ljudi, 1460. smanjeno - Dubrovčanin 13, Dubrovkinja 12). Među plemstvom je čest incest, brzo opada broj plemića. Dubrovačke žene su bile pobožne i skromno obučene. Mlade djevojke nisu zalazile u javnost. Najpoznatija dubrovačka žena je Cvijeta Zuzorić.

1407. kamenom i opekama popločene su sve gradske ulice, smeće je odlagano van grada. 230-ak lijekara djelovalo je između 1280. i 1808. (malo Dubrovčana, većina Italijani). Do sredine 16. vijeka u gradu postoji sedam apoteka. Kuga izbija 1292., 1348., 1361., 1363., 1372., 1374., 1415., 1422., 1464., 1526. i 1540. Guba se prvi put pominje u Statutu iz 1272.; malarija i dizenterija izbijaju 1503., 1506., 1517. i 1540. godine. Dubrovčani su često imali nezakonitu djecu s Bosankama i Srpkinjama, što je dovelo do nastanka jednog od prvih sirotišta u Evropi. 26. februara 1540. je odlučeno o osnivanju bolnice. Kmetstvo se pojavljuje sredinom 14. vijeka, drugačije od tipičnog (kmet nije vlasništvo gospodara, nego države). Status poljoprivrednih radnika na Mljetu riješen je 24. septembra 1345., dok na Lastovu nije bilo kmetstva. Ljudi se bave i lovom i ribolovom; lov na korale se odvijao od 1390. do sredine 18. vijeka.

Vjera većine Dubrovčana oduvijek je bila rimokatolička. Rikard Lavljeg Srca 1192. je dao 100.000 dukata za izgradnju Katedrale. Dana 29. augusta 1409. zabranjeno je Dubrovčaninu da bude nadbiskup, odluka vrijedi do 18. vijeka. Odlukom 23. novembra 1442. samo Dubrovčani mogu da budu kanonici. Poznati nadbiskupi npr. Trivulcio, Ludoviko Bečadelji, Krisostomo Kalvino. U Republici je radilo deset muških benediktinskih manastira, 1790. zatvoren je onaj na Lokrumu. Sam sv. Franjo posjetio je Dubrovnik 1223., dominikanci se pojavljuju 1225. U Gradu je boravio lingvist (tvorac prve hrvatske gramatike) Bartol Kašić. Navodno je 1026. u grad stigao dio lobanje sv. Vlaha. U februaru 1349. odlučeno je da se ponovo izgradi Crkva sv. Vlaha. Festa sv. Vlaha i danas je najvažniji dubrovački blagdan. Do početka 15. vijeka u Gradu postoji 10 crkava sv. Vlaha. Odlučeno je i izgraditi crkvu posvećenu trojici kotorskih mučenika (tako Dubrovčani izražavali žaljenje zbog širenja pravoslavnog hrišćanstva Bokom kotorskom) 1363, srušena je 1801. Osim religije veliki utjecaj na stanovništvo ima i astrologija.

U školi je glavni jezik latinski, donekle se koristio italijanski. Do kraja srednjeg vijeka 1.000 knjiga je pohranjeno u dominikanskoj biblioteci. Samostan Male braće centar je teoloških i filozofskih studija. Franjevačka zbirka (7.500 knjiga) uništena je u zemljotresu. Isusovačka humanistička škola počela je da radi 1619. i 1620., 1622. više od 70 učenika. 1662. započela je izgradnja kolegija, 1690-ih završen (car Leopold I. dao 800 florina). Latinski se koristio u službenim ispravama, 1420-ih zamijenio ga je italijanski. Narodni jezik Dubrovčana bio je hrvatski: štokavski (i)jekavski uz uticaj čakavskog ikavskog.

Književnost u Dubrovniku odlučno je utjecala na razvoj hrvatskog kao književnog jezika. Najveći dio književnosti je izgubljen: većina nenamijenjena širokoj publici; Republika do svojih posljednjih godina nije imala štamparsku mašinu; u 16. vijeku štampano je samo 12 knjiga (5 svjetovnog sadržaja); izgubljene 3 od 6 zbirki Mavra Vetranovića, većina drama Marina Držića je nestala, od djela Ivana Gučetića ostao je samo jedan latinski epigram. Prva dvojica čuvenih dubrovačkih pisaca su Šiško Menčetić i Džore Držić; djela su im sačuvana u Ranjininom zborniku koji sadrži 820 pjesama. Držićeve drame napisane između 1548. i 1558., opet su počele da se izvode 1930-ih. Plautove komedije u grad vjerovatno je donio Ilija Crijević (sačuvano je 240 njegovih pjesama). Kod književnika je često ruganje hercegovačkim Vlasima i Kotoranima. Većina drama izvođena je na vjenčanjima. Držić je najveći južnoslavenski dramatičar, značajan i po međunarodnim standardima. Ostali latinisti su Jakov Bunić, Damjan Beneša, Ludovik Crijević Tuberon, Juraj Dragišić (pisao u Dubrovniku). Ivan Gazul najpoznatiji je astrolog-astronom onog vremena. Poznati naučnici su Nikola Nalješković (pisao na italijanskom jeziku), Miho Monaldi, Nikola Vitov Gučetić (papa mu dodijelio doktorat), njegova biblioteka našla put do isusovaca koji su je sačuvali, Antun Bratosaljić Sarin, Dominko Zlatarić, Horacije Mažibradić. Ivan (Dživo) Gundulić najveći je slovenski književnik, obrazovanje je stekao kod isusovaca; njegovom smrću 1638. završava zlatno doba dubrovačke književnosti. Njegovi rani nesačuvani radovi vjerovatno su bili pastoralne drame. Najpoznatija njegova djela danas su Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman. Danas se slika Ivana Gundulića i grada Dubrovnika nalazi na novčanici od 50 hrvatskih kuna. Početkom 17. vijeka Hrvati su (uključujući Dubrovčane) bili potpuno svjesni pripadnosti slavenskom svijetu; Mavro Orbini - Il Regno degli Slavi (Kraljevstvo Slavena); Gundulić: „Još sred usta ljuta Zmaja i nokata bijesna Lava, oko tebe s oba kraja, slovinska je sva država”. Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić, Vladislav Menčetić: „Od ropstva bi davno u valih potonula Italija o hrvatskih da ne žalih more otomansko se razbija”. Dubrovčani svoj jezik najčešće nazivaju ilirskim ili slovinskim imenom. U par navrata nailazi se i na hrvatsko ime za jezik (Vetranović, Zlatarić, Nalješković).

Godine 1573. postojalo je 150 poliptiha na oltarima dubrovačkih crkava (ostalo manje od 1/10). Godine 1352. nastaju djela Paola Veneziana: raspelo sa slikama sv. Ivana i Majke Božje u dominikanskoj crkvi. Blaž Jurjev je radio od 1421. do 1427. raspelo za franjevačku crkvu sv. Nikole u Stonu i slika Bogorodice s djetetom u Crkvi sv. Đurđa na Boninovu. Antonio di Jacopo oslikavao je katedralu, a Lorenzo di Michele vijećnicu Malog vijeća. Ivan Ugrinović oslikavao je vijećnicu Velikog vijeća od 1430. do 1433. Ostali značajni slikari su Matko Junčić, Lovro Dobričević (Kotoranin, u Dubrovnik seli 1457.), sin mu je bio Vicko Lovrin (1497. u Dubrovniku), najveći Nikola Božidarević, Mihajlo Hamzić, Pjetro di Đovani, Pjer-Antonio Palmerini, Đakomo di Marko, Franjo Matijin. 1548. godina je kraj zlatnog doba dubrovačkog slikarstva. Muzika je manje razvijena od književnosti i slikarstva. Prvi veliki dubrovački kompozitor je Luka Sorkočević (18. vijek). Tokom 15. i 16. vijeka više od 150 muzičara plaćano je iz državnih fondova da bi se zadovoljile potrebe kneževe kapele, katedrale i Crkve sv. Vlaha. Festa sv. Vlaha vrhunac je muzičke godine sa orguljama, trubama i bubnjevima. Katedralne orgulje napravljene su 1384., zamijenjene 1543. (preživjele zemljotres 1667.). Lambert Kurtois stigao je 1551. ili 1552. On je bio direktor kneževih muzičara. Kolendavanje (pjevanje za zaradu pred porodičnim kućama u noći sa Badnjaka na Božić, postoji i danas i uglavnom se njime bave djeca) se prvi put pominje u Statutu iz 1272. godine. Konavljani od muzičkih instrumenata poznaju bubnjeve, flaute, gusle i tambure.

Centar ranog Dubrovnika sastojao se od prva dva seksterija (Kaštio i Sveti Petar), treći seksterij Pustijerna. Izvan njih područje je „novog grada” (burgus ili borgo sv. Vlaha). Požar 16. augusta 1296. uništio je cijeli novi dio i većinu starog grada. Zidine su zatvorene na kraju 13. vijeka. Sredinom 15. vijeka je bilo 6.000 stanovnika u gradu i 500 izvan njega. Velikoj odbrambenoj moći (utvrđenosti) Dubrovnika dive se Žorž Lengerand i Konrad von Grunemberg. Zidine su uveliko ojačane tokom 14. vijeka, u 15. i 16. vijeku poprimile su koliko-toliko današnji izgled. Između Vrata od Ploča i tvrđave Minčete za 2,5 godine podignut je zid visok 22 m i debeo 4 m, a Prvi rat Svete lige je bio povod za izgradnju Revelina i utvrde sv. Ivana, Drugi za bastion sv. Margarite. Trideset je glavnih utvrda. Svako ko je dolazio u Dubrovnik iz smjera Gruža ili Ploča morao je da donese jedan kamen za izgradnju Minčete. Mičeloco Mičeloci gradio je Bokar i revelin (predviđena dva, izgrađen samo jedan) te ojačao Puncijelu. Juraj Dalmatinac izgradio je kulu sv. Katarine. Minčetu je turski putopisac Evlija Čelebija poredio sa Babilonskom kulom. Već početkom 14. vijeka postoji preteča Lovrijenca, na njegovom jačanju radi Paskoje Miličević. Lukobran Porporelu izgradili su Austrijanci u 19. vijeku, Veliki arsenal izgrađen je tokom 14. vijeka, Mali arsenal 1409.-1574. Valobran Kaše u staroj gradskoj luci dovršen je 1484. Revelin je uz Mičelocija gradio Antonio Feramolino. 1351. Dubrovnik je dao napraviti prvi top, početkom rata za Čiogiju već ih bilo puno, tokom 1380-ih i 1390-ih nekoliko puta slano je oružje za zaštitu Stona. Ljevaonica postoji od 1410. Na njoj su radili strani majstori (italijanski, francuski, njemački), 1504. majstor Ivan Krstitelj s Raba. 1655. osnovana je topnička škola (Antonio Vanini). Sredinom 14. vijeka zaposleni su čuvari zidina, 1366. radio je 81 čuvar na 29 mjesta. Crkva svetog spasa je zavjetne prirode, izgrađena nakon zemljotresa 1520. Simbol slobode Orlandov stub vjerovatno je nastao za Žigmundovog boravka 1396., novi podignut 1418. Knežev dvor (prije kaštel s kulom) počeo se graditi 10. augusta 1435. (Onofrio dela Kava, Pjetro di Martino), 8. augusta 1463. opet izbija požar. Zadržan je sklad stilova i cjelina oblika Kneževog dvora. Onofrio dela Kava izgradio je vodovod u 15. vijeku (Velika Onofrijeva česma). Skladište se žito, so i proso. Palaču Sponzu gradio je Paskoje Miličević od 1516. do 1520. Služila je kao skladište, kovnica novca, kasarna, kasnije kao škola. Tipična dubrovačka palata ima 3 ili 4 sprata. 1546. izgrađena je Gundulićeva palača u Božidarevićevoj ulici, 1549.-1553. građena palača Tome Stjepovića Skočibuhe u Rastićevoj (obje gradili majstori iz Ankone). 1673. 20.000 do 24.000 ljudi živi izvan grada.

Ston je jedan od prvih planiranih gradova u Evropi, poznat po solani i zidinama. Veliki Ston administrativni, vjerski i poslovni centar; Mali Ston je mjesto za skladištenje i transport soli; Broce zajednica graničara koji imaju vojne obaveze. Na izgradnji Stona radili su Mičeloci, Juraj Dalmatinac, Onofrio dela Kava, Paskoje Miličević. Brgat je izgrađen 1441. Na Pelješcu izgrađeni Ledenići, Boljenovići, Zaradeže, Županje Selo, Potomje i Orebić; Cavtat i Molunat naseljeni 1460-ih. Oko 300 ljetnikovaca postojalo je u Republici. Bunićev je izgrađen na ušću Rijeke dubrovačke 1343., Menčetićev na Srđu 1350., Arapovo-Morovo (Orašac, 15. vijek) - prema tradiciji Pjetro Soredini je tu našao sklonište 1512. Toma Skočibuha gradi na Suđurđu 1529. i 1546., sin Vice dovršava 1563. Skočibuhin ljetnikovac građen je i na Boninovu (1574. do 1588.) Ljetnikovci niču na Šipanu, Lopudu i Koločepu, u Trstenom, Orašcu, Zatonu, uz obalu Gruža i Rijeke dubrovačke, u Šumetu i Župi sve do Cavtata. Arboretum Trsteno, najstariji arboretum na svijetu, izgrađen je 1498. godine.

Dubrovnik i južna Dalmacija su vrlo trusna teritorija. Godine 1667. grad je pogodio potres jačine 10,5/12 po rangu MCS (jedan od jačih u historiji). Od 1430. vijek čestih zemljotresa (11 ozbiljnih). 28. oktobra 1496. zemljotres udara na dan sastanka Velikog vijeća (izbor kneza), sljedeće godine novi ruši mnoge kuće. 17. maja 1520. (opisano ne kao zemljotres, nego kao „Božija kazna”) zemljotres izaziva 20 mrtvih i nekoliko ranjenih, štetu na zgradama te podrhtavanje 20 mjeseci. Do novog zemljotresa dolazi 1539., kasnije je više stradao Kotor (potres u Kotoru i Dubrovniku 1639.).

Zemljotres koji će označiti kraj zlatnog doba Republike desio se 6. aprila 1667. Po riječima sveštenika prvi udar nije trajao ništa duže nego što je bilo potrebno da se kaže passio domini nostri Jesu Christi secundum; srušen je veliki dio grada, ogromno kamenje kotrljalo se s obronaka Srđa, veliki oblak guste prašine, zidine se zanjihale, bunari bez vode, more se povuklo iz luke, vatra nošena jakim maestralom neobičnim za to doba godine harala gradom. Holanđani Joris Kruk i Jakob van Dam našli su se u gradu, nadbiskup je pobjegao u Ankonu. Zemljotres su za pljačku (bogaćenje) iskoristili Morlaci (Vlasi) i stanovnici Republike (zlato, srebro, nakit, relikvije). Sluge su pljačkale gospodare pošto su znali gdje je blago. Frano Bobaljević bio je nervno slomljen zbog uništenog i opljačkanog bogatstva i pogibije svih članova brojne porodice; preselio se izvan grada, tražio škrinje iz Venecije kako bi pohranio ostatak bogatstva. Bunići su pošli u Ston dva mjeseca, iz Gruža im je donesena preostala imovina pa su se vratili u Dubrovnik. Poginulo je 2.000 ljudi u gradu, 3.000 u cijeloj Republici. Mnoge crkve su uništene (katedrala). Relativno neoštećeni ostali su manastiri i crkve dominikanaca i franjevaca, Crkva svetog Vlaha, Crkva svetog spasa, Sponza i zidine. Ovaj zemljotres ostavio je traga i na Split, Šibenik, Zadar, Trebinje, Mostar i Crnu Goru (najdramatičnije u Kotoru). 11. aprila odredbe dubrovačke vlade u vanrednom stanju: ne napuštati grad, 300 vojnika, prijelazna vlada (10 porodica), 6 kapetana (svaki zadužen za 50 vojnika). Marojica Kaboga se zbog zemljotresa iz državnog neprijatelja pretvorio u spasioca države. 23. aprila izabrano je 12 guvernera Republike, građanima je prvi put dozvoljeno glasati. Dana 3. juna Senat se sastaje prvi put nakon zemljotresa, 10. juna Veliko vijeće. Republika je nakon zemljotresa u teškoj poziciji: spletke mletačke diplomacije, osmanlijske ucjene i prepadi pandura i hajduka na teritoriju Republike. Kara Mustafa je u julu tražio 300 vreća punih dukata. Bosanski paša prijetio je pretvaranjem Republike u osmanlijski sandžak: „Ti nevjernici nisu vrijedni sultanove samilosti, nego prije njegovog mača”. Dubrovčani su tražili pomoć od francuskog kralja Luja XIV, on žali da ne može da pomogne jer je u ratu. Vatikan je nešto obzirniji: vrši pritisak na Mletačku republiku da ne napada Dubrovčane. Dubrovnik je pošteđen isplaćivanja 300 vreća punih dukata, nešto imovine je dato (Jaketa Palmotić i Nikolica Bunić). Mir Osmanlijskog carstva i Mletačke republike potpisan je 6. septembra: Split je ponovno otvoren za trgovinu, mletačka vlast na Jadranu, nisu završili problemi s Kara Mustafom. Tri plemića kontrolisala su 62 radnika koji čiste ruševine, druga tri za zidine, odlučno obnavljana Crkva svetog Vlaha koja ima služiti kao katedrala dok se ne obnovi prava, 360 isplata radnicima od 1 do 400 perpera. Pomogao je Stjepan Gradić, vodeći Hrvat („Ilir”) u Vatikanu, četiri puta na čelu hrvatskog bratstva sv. Jerolima - pobrinuo se da Republika ne bude uvučena u protivosmanlijske planove Aleksandra VII. Gradić je najvažniji i što se tiče finansija i tehničke ekspertize - dizao je kredite u italijanskim bankama i podigao svu imovinu za obnovu grada (71.665 škuda). Katedrala je dovršena 1713. i to puno znači Dubrovčanima.

Bosanski muslimani se žale na carine koje moraju da plaćaju Dubrovčanima. Kara Mustafa traži 350.000 dukata odštete, zatvara luku i granice, traži isplatu 3.000.000 dukata (izvršenje naredbi povjereno bosanskom paši). 200.000 dukata isplatili su poklisari. Kara Mustafa konačno će da bude za kompromis zbog poraza osmanlijske vojske od ruske, prima mito Sekonda Gučetića (60.000 dukata), Republika obećala isplatiti 60.000 dukata u dva obroka, prekinuta blokada Dubrovnika. 20. augusta 1684. godine obnovljen je savez sa habsburškim carem. 10. oktobra 1688. Francuska je objavila rat Austriji tokom mletačke blokade. 1699. odlučeno je da Dubrovnik ostane pod patronatom Osmanlijskog carstva. 14. februara 1701. postignut dogovor Mlečana i Osmanlija, povučene su mletačke snage iz južne Hercegovine, prekinuta blokada (Dubrovnik opet povezan s Osmanlijskim carstvom). Povučena je odanost Habsburškoj monarhiji zbog toga što nije ispoštovala odredbe zbog kojih je obnovljena, Osmanlijama i dalje treba plaćati harač 12.500 dukata ali jedanput u tri godine (1707. sultan izdaje ferman o tome). Republika sjeveroistočno od Kleka i na jugoistoku od Sutorine imala je dva uska područja koja dubrovačku teritoriju dijele od mletačke. Turci su izgubili od Mlečana i habsburških podanika u borbama od 1715. do 1718. Klek i Sutorinu Dubrovnik je dao Porti da nije blizu Mlečanima (zato je Neum danas u BiH). U Travniku 16. jula 1754. sklopljen je dogovor Dubrovačke i Mletačke republike (trogodišnji danak Mlečanima - srebreni vrč vrijedan 30 mletačkih dukata) - Mlečani neće iskorištavati dubrovačko šumsko bogatstvo niti nanositi štetu, neće se pojavljivati u ribarskim vodama ni smetati branje korala. Od tada najveće probleme Republici ne prouzrokuju Mlečani, već Francuzi.

Republika je na Ruse gledala s toplinom (slavenstvo), postojalo je ushićenje zbog dvojice Dubrovčana u službi Petra Velikog. U Dubrovniku nastupa oduševljenje nakon pobjede Rusa nad Šveđanima kod Poltave 1709., Dubrovčani su Petra Velikog nazvali „najvećom slavom našeg roda”. Osmanlijsko carstvo kasnije objavljuje rat Rusiji, dubrovački prijatelj Hercegovac Sava Vladislavić objasnio je zašto Republika ne može da pomogne u borbama protiv Porte i zašto neće da udovolji ruskom zahtjevu da se u gradu izgradi pravoslavna crkva. Ruski pomorski pohod protiv Porte i Dubrovnika kao njena podanika, Dubrovčani uništili brod. Dubrovnik je prevozio osmanlijsku municiju i vojnike, zbog toga ga Rusi kritikuju. Do dogovora dolazi 20. juna 1775. godine - Dubrovnik nepristran u ratovima u koje je uključena Rusija, ruskom konzulu dozvoljen boravak u gradu i čak mu dano pravo na pravoslavnu kapelu (Dubrovčani nisu htjeli pravoslavnu crkvu u gradu jer je imao samo 12-15 istočnokršćanskih porodica, a izgradnja bi potaknula naseljavanje pravoslavnih hrišćana iz Mletačke Republike i Osmanlijskog carstva i to bi značilo kraj Republike). Dubrovačke trgovačke kolonije se napuštaju (ostao samo Novi Pazar) - trgovina ostaje prisutna u Crnoj Gori i jugoistočnoj Bosni i Hercegovini (vosak, vuna, gvožđe, kože - roba male vrijednosti). Nastaje jaka konkurencija Austrije, Makarske, Herceg-Novog, Budve, Bara, Ulcinja i Splita. Brodarstvo oživljava - brodovi prevoze evropsku, rusku i američku robu, do kraja Republike brodogradnja u Gružu. Pomorske porodice naseljene su u Orebiću (vrhunac pelješkog pomorstva 1780.-1800. - kukuruz iz Konstantinopola i grčkih luka). 10 novih rodova primljeno je u patricijat, do kraja Republike 7 izumrlo (ostali Božidarevići, Natali i Zlatarići); nove porodice prvi put u Senatu 1783., 1789. prvi knez iz njihovih redova. 19% stanovništva Republike sredinom 18. vijeka patriciji, 1799. 14% (patriciji znatno brojniji nego u Mletačkoj republici). Tri člana iste porodice smiju glasati (samo dva kad se traži kvalifikovana većina). Broj stanovnika u padu je čitav 17. vijek (1673. 26.000), do pada Republike 30.000. 26. juna 1777. dozvoljena prodaja zemlje.

Vlasi su pljačkali Konavle. Uz zatvorsku do kraja Republike postoji i smrtna kazna (u 18. vijeku smaknuto gotovo 100 osoba). Poznati Dubrovčani tog doba su Ruđer Bošković (matematičar, fizičar, astronom), Petar Kanavelić (pjesnik), Ignjat Đurđević (pjesnik), Džono Rastić intelektualac (5 puta knez), Đuro Hidža, Rajmund Kunić, Brnja Zamanja. Pozorište radi 1682.-1817. Francuz Marko Bruerović najpoznatiji je pjesnik i dramatičar. Dubrovnik je otporan na prosvjetiteljske ideje koje se šire iz Francuske. Dubrovačka republika je prva država koja je priznala nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država proglašenu 1776., potrebni dobri odnosi zbog trgovine. Republici je prijetio demokratski i protivreligijski duh Francuske revolucije. U posljednjim godinama 18. vijeka Dubrovnik je ekonomski cvjetao, vladao je socijalni mir, patricijat vlada kao i uvijek. Mletačka republika prestaje postojati 1797., Habsburška monarhija postaje susjed i obećaje zaštitu Republici. Republika je Francuzu Komejrasu posudila 300.000 osmanlijskih groša jer je prijetio aneksijom grada u revolucionarnom duhu. 1806. Republika ima 277 brodova ukupne nosivosti 25.512 kara, izgubljeno 26 (krivi Rusi). Trgovački deficit iznosi 1.385.750 piastera, prihod od pomorskoj trgovini 3.615.500 piastera, prihod od bankovnih depozita 252.613 piastera (troškovi 226.818 piastera). Odupire se ucjenama Francuza, Austrijanci oteli 30% ulaganja Republike u Veneciji. Republici je hitno trebalo novca: prodan Lokrum, porez 2% na vrijednost dionica u brodovima, na prodaju zemlje 6%, porez na uvoznu robu 400%, 12 para za stablo masline, isto toliko za grlo stoke, 10 za proizvedenu bačvu vina, so po višoj cijeni. Dolazi do Konavoske bune te 29. marta 1800. regulisan je broj dana i uslovi rada na gospodarevoj zemlji u Konavlima. 1804. pravoslavni sveštenik smije u Dubrovnik, ruski grb iznad konzulove kapele dozvoljen, sveštenik smije da uđe u grad kako bi tijelo pokojnika otpratio do groba (ne smije pjevati liturgiju dok ne izađe iz grada i ne smije u bolnicu koja je smatrana katoličkom institucijom). 18. maja Dubrovnik Napoleonu šalje ulagivačku poruku sa čestitkama. Mora da se plati 300.000 franaka zajma kako Francuzi ne bi ušli u grad. 6. marta Rusi i Crnogorci preuzimaju vlast nad Kotorom. Dubrovnik je pregovarao s Rusima što se pokazalo kobnim (to na zub uzeli Francuzi). Francuzi ipak idu kopnenim putem, 27. maja Loriston prešao Rijeku dubrovačku i domarširao do Vrata od Pila. Pukovnik Testa je s 800 vojnika ušao u Dubrovnik i zauzeo ga. Napoleonov proglas na tri jezika (francuskom, italijanskom i ilirskom) - nakon povlačenja Rusa Francuzi će opet poštovati nezavisnost Republike. Crkve u gradu korištene su kao kasarne i boravišta vojnika, isusovački kolegij pretvoren je u vojnu bolnicu. Crnogorci i Rusi pustošili su Konavle; Crnogorci potpomognuti Rusima osvojili su Srđ i padinu iznad manastira sv. Jakova u Višnjici. 17. juna Rusi i Crnogorci teško su porazili Francuze na Brgatu. Dubrovačko oružje je zastarjelo (datiralo iz 17. vijeka), ljudi se slijevaju u grad (15.000 civila i 1.000 francuskih vojnika), dolazi do dvadesetodnevne okupacije. Crnogorci i istočnohrišćanski Vlasi i Hercegovci fanatični protiv katolika Dubrovčana i Francuza: „sveti rat”, „i do Zagreba ako treba”. Tokom opsade na Grad je palo između 1.800 i 3.000 topovskih kugli (60 poginulih). Spaljeno je između 40 i 60 ljetnikovaca, Molitor je uz pomoć Osmanlijskog carstva istjerao Ruse i Crnogorce. Rusi su iskrcali ljude sa svojih brodova, nastavili su paliti Dubrovačko primorje. Šteta od napada Rusa i Crnogoraca procjenjuje se na 8.827.525 dukata, 666 (10%) kuća uništeno (na Pilama 134, 1/2). U Župi je uništeno 188 kuća (četvrtina), u Konavlima 235 (četvrtina). U Vodovađi je uništeno 90% kuća, Obod je sravnjen sa zemljom, ubijeno 500-600 Konavljana. Marmont je stigao u grad 30. jula, produžio kroz Konavle i išao da zauzme Kotor (29. septembra-1. oktobra: kod Debelog brijega Francuzi porazili vojsku sastavljenu od Rusa, Crnogoraca i istočnohrišćanskih Hecegovaca). Francuski i ruski car sastaju se 25. juna te se Rusija odriče Kotora. S 18. na 19. novembra Dubrovnik je anektiran, izvješena je zastava Kraljevine Italije. 6. januara 1808. podignuta je trobojka Kraljevine Italije na Orlandovom stubu. Dana 31. januara 1808. oko 14 h pukovnik Delort proglasio je ukidanje Dubrovačke republike i time završava 450-godišnja nezavisnost grada.

Marmont je 18. februara dobio Napoleonovu podršku, 1. marta je nagrađen titulom duc de Raguse (dubrovački knez). Zaljubio se u Dubrovnik, pridonio je objavljivanju Apendinijeve hrvatske gramatike i hrvatsko-latinsko-italijanskog rječnika Štulija, novo pozorište. Judaisti i pravoslavni hrišćani izjednačeni su s katolicima, uvedena je institucija građanskog braka, te je zabranjeno pokapanje unutar crkava. Pomorska trgovina izložena je pljačkanjima. Izgrađeno za kratkotrajne francuske uprave: Fort Imperial, Fort Delgorgue, Fort Royal, Napoleonska cesta. Vrši se konsifikacija imovine katoličke crkve, ukidaju se ženski redovi, raspuštaju se stara dubrovačka bratstva. U februaru 1813. Britanci su zauzeli Pelješac i susjedna ostrva, 18. juna Šipan. 27. januara Francuzi kapituliraju i ponovno se vije zastava Republike na Orlandovom stubu, 29. januara već austrijska (i kratko britanska) zastava. 13. jula Britanci su predali ostrva, zastava Dubrovačke republike spuštena je posljednji put.

Prvi dubrovački parobrod izgrađen je 1891. (stagnacija pod Habsburgovcima). 1840. uveden je porez na kuće, 1841. desetina, daće na obrtništvo 1844. 1825. oluja je srušila Orlandov stub, stara krstionica 1830. dignuta u zrak, 1853. i kula od ribarnice, dio arsenala razoren (dio postao vojna pekara), tvrđava sv. Ivana postala kasarna, veći dio dubrovačke arhive odnesen u Beč (vraćeno tek nakon Prvog svjetskog rata). Nadbiskupija je postala biskupija. Plemićko pravo na službu seljaka ukinuto je tek 1876., ipak je od doba francuske vlasti do 1830-ih izumrlo 6 plemićkih porodica. Stari Dubrovčani nikada sebe nisu zvali Srbima ni svoj jezik srpskim. I Ljudevit Gaj i Vuk Stefanović Karadžić boravili su u Dubrovniku i govor dubrovačkog kraja poslužio je kao osnova savremenom hrvatskom standardnom jeziku. U 19. vijeku velika većina Dubrovčana nacionalizuje se u Hrvate, mada postoji i malehni broj onih koji su se nacionalizovali u Srbe. Doktrinu o srpskom Dubrovniku („srbokatolici”) razradili su Đorđe Nikolajević, Matija Ban, Medo Pucić, Jorjo Tadić, Miroslav Pantić, Jeremija Mitrović (1992. objavio kvaziakademsko djelo Srpstvo Dubrovnika), Prvoslav Ralić (objavio Short History of Dubrovnik). Srbokatolici su od 1890. do 1899. i vladali Dubrovnikom, zbog međusobnih svađa hrvatskih stranaka i neizlaska Hrvata na izbore, ali široke mase Dubrovčana nikada nisu prihvatile srpski nacionalni identitet.

Nakon raspada Habsburške monarhije Dubrovnik se našao u Kraljevini Jugoslaviji, u Zetskoj banovini sa sjedištem na Cetinju. Godine 1939. Dubrovnik je ušao u sastav Banovine Hrvatske, a 1941. NDH. Grad je pošteđen ozbiljnijih vojnih dejstava tokom oba svjetska rata. Tokom Drugog svjetskog rata u grad su bez borbi ušle italijanske jedinice. Dubrovčani su slani u ustaše ili partizane. Nakon rata Dubrovnik je demilitarizovan i postao je turistički centar Socijalističke Republike Hrvatske. Sport počinje da se razvija u Kraljevini SHS. 1923. osnovan je Jug, danas jedan od najtrofejnijih vaterpolo klubova na svijetu. 1961. izgrađen je bazen u Gružu, a 1981. Sportska dvorana Gospino polje. KK Dubrovnik igrao je od sezone 2003./04. do sezone 2012./13. u Prvoj HKL. Nogometni klub GOŠK osnovan je 1919., utakmice igre na malom Gradskom stadionu Lapad. Najpoznatija kulturna manifestacija festival Dubrovačke ljetne igre osnovan je 1950. godine. Jadranska turistička cesta kroz dubrovačku teritoriju izgrađena je 1960-ih.

Po proglašenju nezavisnosti Republike Hrvatske, Dubrovnik biva napadnut od strane JNA i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca. Najteže bombardovanje pogađa grad 6. decembra 1991., a 26. maja 1992. čitava dubrovačka teritorija je u hrvatskim rukama. Stradali su Placa, franjevački manastir (naročito biblioteka), dominikanski manastir, katedrala, Crkva sv. Vlaha, Crkva Sigurata, manastir na Lokrumu, Knežev dvor, Rupe i mnoge palače. Nakon rata Dubrovnik je brzo obnovljen i ponovno je postao turistički centar. U 21. vijeku Dubrovnik najčešće posjećuju putnici na brodskim krstarenjima. Planira se izgradnja igrališta za golf na Srđu.

• Harris, R: Povijest Dubrovnika, Golden marketing, Zagreb, 2006. ISBN 953-212-257