Budućnost Zemlje

Biološka i geološka budućnost Zemlje može se ekstrapolirati na osnovu procijenjenih efekata nekoliko dugoročnih uticaja. To uključuje hemiju na Zemljinoj površini, brzinu hlađenja unutrašnjosti planete, gravitacijske interakcije sa drugim objektima u Sunčevom sistemu i stalno pojačanje sunčeve svjetlosti. Nesiguran faktor je sveobuhvatni utjecaj tehnologije koju su uveli ljudi, kao što je klimatski inženjering, koji bi mogao uzrokovati značajne promjene na Zemlji. Na primjer, trenutno izumiranje u holocenu uzrokovano je tehnologijom,^[2] a efekti mogu trajati i do pet miliona godina.^[3] Zauzvrat, tehnologija može dovesti do izumiranja čovječanstva, ostavljajući planetu da se postupno vraća na sporiji evolucijski tempo koji je rezultat isključivo dugotrajnih prirodnih procesa.

Tokom vremenskih intervala od stotina miliona godina, nasumični nebeski događaji predstavljaju globalni rizik za biosferu, što može rezultirati masovnim izumiranjem. To uključuje udare kometa ili asteroida i mogućnost supernove blizu Zemlje — masivne zvjezdane eksplozije u radijusu od 100 svjetlosnih godina od Sunca. Drugi geološki događaji velikih razmjera su predvidljiviji. Milankovićeva teorija predviđa da će planeta nastaviti da prolazi kroz glacijalne periode barem dok se kvartarna glacijacija ne završi. Ovi periodi su uzrokovani varijacijama ekscentriciteta, aksijalnog nagiba i precesije Zemljine orbite. Kao dio tekućeg ciklusa superkontinenata, tektonika ploča će vjerovatno rezultirati superkontinentom za 250-350 miliona godina. Negdje u sljedećih 1,5–4,5 milijardi godina, Zemljin aksijalni nagib može početi da prolazi kroz haotične varijacije, sa promjenama u aksijalnom nagibu do 90°.

Svjetlost Sunca će se stalno povećavati, uzrokujući porast sunčevog zračenja koje stiže do Zemlje i rezultirati većom stopom trošenja silikatnih minerala . To će uticati na ciklus karbonat-silikat, što će uzrokovati smanjenje nivoa ugljičnog dioksida u atmosferi. Za otprilike 600 miliona godina od sada, nivo ugljičnog dioksida će pasti ispod nivoa potrebnog za održavanje fotosinteze fiksacije C₃ ugljika koju koristi drveće. Neke biljke koriste metodu fiksacije C ₄ ugljika kako bi opstale pri koncentracijama ugljičnog dioksida čak deset dijelova na milijun. Međutim, dugoročni trend je da biljni život potpuno izumre. Izumiranje biljaka će biti propast gotovo svih životinjskih vrsta jer su biljke osnova većeg dijela životinjskog lanca ishrane na Zemlji.^[4]

• Myers, Norman (2000), "The Meaning of Biodiversity Loss", u Peter H. Raven; Tania Williams (ured.), Nature and human society: the quest for a sustainable world : proceedings of the 1997 Forum on Biodiversity, National Academies, str. 63–70, ISBN 978-0-309-06555-9.
• Reaka-Kudla, Marjorie L.; Wilson, Don E.; Wilson, Edward O. (1997), Biodiversity 2 (PDF) (2nd izd.), Joseph Henry Press, ISBN 978-0-309-05584-0.