Teorije urote o slijetanju na Mjesec

Teorije urote o slijetanju na Mjesec vrte se oko pretpostavke da se ljudsko slijetanje na Mjesec od 1969. do 1972. u okviru programa Apollo nikada nije dogodilo, nego da su NASA i američka vlada istu samo fingirali kako bi zavarali javnost. Teorija urote počela se razvijeti 1974 zahvaljujući autoru Billu Kaysingu i njegovoj knjizi "Nikada nismo bili na Mjesecu: prevara od 30 milijardi dolara", a prva organizacija koja je otvoreno optužila NASA-u da je lažirala slijetanje na mjesec bila je Flat Earth Society, organizacija koja promiče vjerovanje da je Zemlja ravna ploča. Prema njihovom tumačenju sve je bilo snimljeno u Hollywoodskom studiju pod redateljskom palicom Walta Disneyja. Kasniji teoretičari urote u svojim teorijama zamjenili su Disneya sa Stanley Kubrickom, ali koncept teorije je ostao isti.

Velik utjecaj na popularizaciju navedenih teorija bila je televizijska emisija američkog FOX TV-a Conspiracy Theory: Did We Land on the Moon? emitirana u veljači 2001. godine. Prema anketi iz 1999. godine svega 6% Amerikanaca je vjerovalo da su slijetanja na mjesec bila lažirana. Utjecaj pseudoznanstvenih dokumentarnih filmova nakon 2001. godine, kao i rastući trend teorija urote nakon napada 11. rujna drastično je povećao taj broj, tako da prema anketi iz 2009., napravljenoj 40 godina nakon slijetanja na Mjesec, čak 25% Amerikanaca vjeruje da je događaj bio namješten kako bi SAD pobijedila u Hladnom ratu.^[1]

Postoje brojne verzije teorija urote oko slijetanja na mjesec koje se uglavnom oslanjaju na pseudoargumente i krive interpretacije fizikalnih pojava u svemiru te su manje više svi argumenti teorija urote do danas znanstveno odbačeni kao neosnovani, u prilog čemu idu i brojni nezavisni dokazi koji potvrđuju da je slijetanje na Mjesec bilo stvarno.^[2]

Teoretičari urote navode nekoliko razloga zašto bi američka vlada imala koristi od obmanjivanja javnosti lažiranim slijetanjem na mjesec. Stručnjaci pak to osporavaju i tvrde kako bi bilo nemoguće držati takvu laž od javnosti jer je više od 400,000 ljudi radilo na programu Apollo u gotovo 10 godina, čime bi bilo teško osigurati da barem jedan od njih ne bi otkrio tajnu da je ona postojala.^[3][4]

1950-ih i 1960-ih trajala je svemirska utrka između SAD-a i SSSR-a. Sovjetski Savez je preduhitrio Amerikance u slanju prvog umjetnog satelita (Sputnik 1) i prvog čovjeka (Jurij Gagarin) u svemir, tako da su SAD barem htjele biti prve u slanju prvog čovjeka na Mjesec. 25. svibnja 1961., predsjednik John F. Kennedy je održao slavni govor u kojem je prigrlio taj cilj: „Vjerujem da bi se ova nacija trebala posvetiti ostvarivanju cilja, do kraja ovog desetljeća, sletiti čovjeka na Mjesec i vratiti ga sigurno natrag na Zemlju“.^[5]

Jednom kada je Kennedy obećao slijetanje na Mjesec do kraja desetljeća, NASA je bila pod ogromnim pritiskom ispunjenja te norme radi prestiža države. U slučaju da je teorija urote istinita i da SAD tada još nisu imale tehničke mogućnosti lansirati čovjeka na Mjesec, NASA je morala lažirati cijelu stvar kako bi ispalo da su SAD moćnija i superiornija država od SSSR-a.^[6]

Ogromna količina gama radijacije koju proizvodi Van Allenov radijacijski pojas razorna je za ljudsko tijelo kao i za osjetljive tehnološke komponente modernih satelita. Američki znanstvenik James Van Allen otkrio je 1958. tijekom misije Explorer 1 kružni tunel nabijen energetskim česticama plazme oko Zemlje. Van Allenov radijacijski pojas veliko je i iznimno snažno polje radijacije koje okružuje planet i štiti ga od opasnog zračenja, a prodire kroz gotovo sve čovjeku znane materijale. Vanjski sloj tvore energijom nabijeni elektroni zarobljeni u planetarnoj magnetosferi, proteže se od 3. do 10. Zemljinog radijusa i emitira zračenje jačine od 0,1 do 10 MeV (mega elektron volt, 108 eV). Unutarnji sloj puno je opasniji, a prostire se na visini od 100 do 10.000 kilometara iznad površine zemlje. Sadrži visoko energetske protone (više od 100 MeV) i elektrone od nekoliko stotina keV-a. U standardnim demonstracijskim i školskim pokusima kalibracijski izvori gama zračenja daju 1 MeV, a izloženost toj količini zračenja duža od 5 minuta pogubna je. Sve preko 10-ak MeV razara ljudsko tkivo.^[7]

Mnogi upravo u tome vide najsnažniji argument teorije urote: NASA se bojala da bi prilikom emitiranja snimke slijetanja uživo astronauti mogli poginuti prolaskom kroz pojas, što bi bila katastrofa za sve uključene u projekt. Neki čak smatraju da je Starfish Prime (nuklearni pokus izveden 1962. otprilike 400 km iznad Zemljine površine) bio neuspjeli pokušaj smetanja Val Allenovog pojasa. Također, temperatura površine Mjeseca je između -233 °C i 123 °C,^[8] čime bi život astronauta također bio ugrožen. Stoga su se, prema teoriji, radije odlučili za sigurniji pristup i snimili sve u studiju. Međutim ovu je tvrdnju naknadno opovrgnuo i sam James Van Allen koji je ustvrdio da količina zračenja u kratkom periodu prolaska letjelice kroz Van Allenov pojas ne bi bila smrtonosna za astronaute.

Objašnjenje je također da su Apollo letjelice kroz Van Allenov pojas prolazile četiri sata, a od ionizirajućeg zračenja bili su zaštićeni metalnom oplatom same letjelice. Štoviše sama putanja letjelice od Zemlje do Mjeseca odabrana je na način da se što više smanji izlaganje zračenju prilikom prolaska kroz Van Allenov pojas. Količina zračenja prilikom prolaska kroz Van Allenov pojas manja je od 1 rem (10 mSv), što je ekvivalent normalnom ambijentalnom zračenju koje prosječan čovjek na zemlji primi u tri godine. S druge strane zračenje je upravo dokaz da su astronauti tamo bili. Uočeno je da je 33 od 36 astronauta iz programa Apollo dobilo sivu mrenu za koje se pokazalo da je posljedica izloženosti kozmičkom zračenju za vrijeme putovanja.^[9]

Prema ovom argumentu, cijela misija Apollo 11 samo je trebala skrenuti pozornost javnosti sa Vijetnamskog rata,^[10] međutim tu se zanemaruje da se incident u zaljevu Tonkin odigrao tek 1964., dakle tri godine nakon Kennedyjeva govora.

Prema ovom argumentu, NASA se bojala da bi vlada mogla ukinuti njen budžet od 30 milijardi $ ako projekt ne bi ostvario rezultate, pa su pred kraj 1960-ih odlučili pripremiti i emitirati lažno slijetanje na Mjesec, koje su snimili u studiju na Zemlji. Prema ovom konceptu, nije vlada prevarila javnost, nego je NASA prevarila vladu.^[10]

Teoretičari urote naveli su nekoliko nelogičnosti koje prema njima predstavljaju dokaze da je slijetanje na Mjesec bilo lažirano. Jedan od prvih i najpoznatijih pseudoargumenata koji se spominjao u korist teorije urote bilo je navodno viorenje zastave na vjetru što bi bilo nemoguće u vakuumu. Ovaj najčešći pseudoargument se vrlo jednostavno može vidjeti kao netočan pregledavanjem video snimki sa mjeseca na kojem se jasno vidi da zastava ne viori.

S druge strane brojni nezavisni stručnjaci su sve navodne dokaze teorije urote objasnili kao krivo interpretiranje fizikalnih i optičkih pojava uslijed iskrivljene percepcije da pojave na mjesecu moraju izgledati isto onako kako ih iskustveno doživljavamo na Zemlji, te su svi navodni dokazi znanstveno demantirani kao neosnovani.

Do danas, nitko iz američke vlade ili NASA-e koji je bio uključen u Apollo program nije izjavio da su slijetanja na Mjesec bila prijevara. Također, vlada ne može ušutkati svakog (primjer su brojne afere koje su razotkrili zviždači od kojih je najpoznatiji Watergate, te aktualna afera WikiLeaks, a prema broju ljudi uključenih u projekt do danas bi netko već morao istupiti i razotkriti navodnu prijevaru što se do danas nije dogodilo.

Na nekim različitim fotografijama sa Mjeseca se vide isti krajolici u pozadini (brijegovi i planine). Teoretičari urote to interpretiraju kao identične kulise koje se koriste na različitim lokacijama.^[11]

Objašnjenje je da je to samo optička varka jer su brda u pozadini kilometrima daleko. Ljudsko je oko na zemlji naviklo procjenjivati udaljenost prema izmaglici u atmosferi tako da se dalji objekti slabije vide od onih bližih. Na mjesecu pak u uvjetima vakuuma nema izmaglice tako da su objekti koji su desecima kilometara daleko jednako jasni kao i oni koji su blizu, zbog čega dolazi do ove optičke varke što još više dolazi do izražaja kada se gleda dvodimenzionalnu sliku.

• 
  Pozadina kod misije Apollo-15 na lokaciji Hadley-Apennine.
• 
  Isti motiv otprilike 90 minuta kasnije.
• 
  Anaglif dvaju Datoteka.

Na gotovo nijednoj fotografiji Apollo misija ne mogu se vidjeti zvijezde na mjesečevom nebu. Teoretičari urote to vide kao dokaz da je nebo bila samo crna kulisa u studiju a da se NASA nije ni trudila postaviti lažne zvijezde jer bi mogle biti postavljene na krivim koordinatama.

Međutim, to se lako može objasniti činjenicom da fotoaparati teško love slaba svjetla u mraku. Do dan danas na brojnim fotografijama iz svemira, pogotovo iz zemljine orbite, ne vide se zvijezde, a i mnogi fotografi su primijetili da se zvijezde gotovo nikada ne vide na njihovim noćnim Datotekama.^[12]

• 
  Apollo-11 misija. Zvijezde se ne vide na nebu.
• 
  Discovery je fotografirao stanicu Mir iznad zemlje. Zvijezde nisu vidljive.
• 
  Astronaut Bruce McCandless. U orbiti oko zemlje također se ne vide zvijezde kao ni na Mjesecu.

Na 16 mm filmovima svih slijetanja na Mjesec nema kratera prilikom slijetanja ili uzlijetanja svemirskih letjelica, tzv. lunarnog modula. Zapravo, nema niti premještanja prašine sa tla.^[13]

Objašnjenje je da kratera nije niti trebalo biti s obzirom da je lunarni modul već iznad površine pokrenuo sustav za usporavanje, čime je lagano sletio na mjesečevu površinu, pošto je gravitacija tog satelita samo 1/6 zemljine. U atmosferi paljenje raketnog motora uzrokuje poremećaj cjelokupnog zraka oko motora što uzrokuje vrtloženje i stvaranje karakterističnih kratera. U vakuumu nema okolnog zraka koji bi se vrtložio a prilikom izlaska plinova iz motora u vakuum tlak naglo pada za razliku od startanja motora u atmosferi pod tlakom, što objašnjava izostanak karakterističnog kratera. Također su nađeni manji, jedva vidljivi krateri ispod modula.^[14] Dodatno objašnjenje je vakuum na mjesecu.^[15]

• 
  Apollo 11. Ispod svemirske letjelice nema nikakvih tragova potiska.
• 
  Lansiranje Apollo 17 rakete 17. prosinca 1972. Prilikom uzlijetanja, stvara se ogromna prašina.

Na jednoj snimci sa Mjeseca vidi se Buzz Aldrin sa američkom zastavom koja je zgužvana i čini se da vijori. Prema kritičarima, to je dokaz da nije bilo vakuuma nego da je vjetar zavijorio zastavu. Objašnjenje vijorenja na Mjesecu je u tome što je zastava bila vakumirana šest mjeseci i kada su je astronauti izvadili i postavili na šipku, nisu je mogli izravnati jer "nisu imali peglu".^[16] Kasnije se na filmu vidi kako je zastava nepomična, čime se odbacuje teza o vijorenju.

• 
  Buzz Aldrin ispred zgužvane zastave na Mjesecu koja neupućenom promatraču izgleda kao da viori na vjetru.

Na mnogim fotografijama sa Mjeseca, primjeti se više izvora sjena na površini, što je kritičarima zbunjujuće. Prema njima, to dokazuje da Sunce nije bio jedini izvor svjetla, nego da ih je bilo više, vjerojatno uzrokovane rasvjetom u studiju.

Objašnjenje je da su i površina mjeseca i sam lunarni modul bili izvor refleksije svjetla, a da su neravnomjerne sjene uzrok nepravilne površine satelita, čime se uz korištenje širokokutnih objektiva na fotoaparatu stvara optička varka.^[17]

• 
  Lunarni modul "Antares" tijekom programa Apollo 14. Sunce se navodno vidi u pozadini. Riječ je samo o refleksiji sunca sa metalne površine letjelice
• 
  Apollo 12: astronaut je u sjeni lunarnog modula, ali se ipak jasno vidi zbog refleksije sunčevog svjetla od mjesečeve površine.
• 
  Na zrcalu Aldrinovog šljema se uslijed iskrivljene slike vidi drugi smjer sjene od njegove.

Teoretičari urote tvrde da na snimkama astronauti jako malo skaču na površini Mjeseca, najviše 60 cm, čime nisu osobito drugačiji od prosječnih skokova na Zemlji. Prema tom zaključku, pošto Mjesec sadrži samo 1/6 Zemljine gravitacije, na njemu bi trebali biti u stanju skakati mnogo više. Također, tvrde da kada bi se ubrzale snimke, izgledalo bi da astronauti hodaju potpuno normalno, kao i na Zemlji, prema čemu zaključuju da su scene snimljene u Holywoodu.

Objašnjenje je da su astronauti morali nositi teška svemirska odjela te opremu za kisik i hlađenje - pri Apollu 14 nosili su 83 kg, a pri Apollu 15 čak 91 kg težine,^[18] što bi sveukupno značilo da im je težina sa tijelom bila oko 170–180 kg. Na Mjesecu, imali bi dakle težinu od oko 30 kg, što također ne omogućava skakanje astronauta nekoliko metara u visinu. S druge strane, na snimkama sa mjeseca se jasno vidi kako se prašina koju astronauti podižu prilikom hodanja po mjesečevoj površini podiže vrlo visoko uslijed slabe gravitacije i u paraboličnoj putanji pada na pod po pravilnoj paraboličnoj putanji uslijed vakuuma. Na zemlji prašina kada se digne spušta se polagano uslijed otpora zraka, što se vrlo lako može uočiti u svim holywoodskim filmovima koji su snimani na temu slijetanja na mjesec. Tokom misije Apollo 15 astronaut David Scott snimio je eksperiment u kojem je u istom trenutku iz ruku ispustio čekić i pero kako bi pokazao kako uvakuumu sva tijela padaju jednakim ubrzanjem što ide u prilog autentičnosti slijetanja na mjesec

Prema ovoj pretpostavci, površina Mjeseca bila bi toliko vruća da bi otopila film u kameri da su astronauti stvarno bili tamo.

Objašnjenje je da se u vakuumu toplina nalazi samo na površini, te ne može stići do kamere koja nije u kontaktu s njom kao što to može na zemlji gdje se toplina prenosi preko zraka. Također, svako slijetanje na Mjesec planirano je nedugo nakon izlaska Sunca, zbog čega je temperatura mjesečeve površine uglavnom bila umjerena.^[19][20]

Pošto je Mjesec udaljen otprilike 400 000 km od Zemlje, očekivalo bi se zakašnjenje prijenosa komunikacije između astronauta i tehničara na Zemlji ne manje od barem 2 sekunde. Objašnjenje je da je stvarno bilo kašnjenja u prijenosu zvuka, ali su pauze u dokumentarnim filmovima izrezane kako bi dobili kontinuitet.^[21]

• Apollo 17. Svemirska letjelica polijeće u zrak. No ne ostavlja krater ispod ispušne cijevi niti je jasno tko upravlja kamerom koja snima događaj ako su astronauti u letjelici.

Kamerom je u stvari bilo upravljano sa zemlje, a prilikom snimanja operater je morao na slijepo upravljati kamerom dvije sekunde prije polijetanja. Isto je pokušano u prethodnoj misiji Apollo 16, no neuspješno, tako da je snimka sa posljednje Apollo misije jedina uspjela snimka polijetanja sa mjeseca.

U prosincu 1972., Apollo 17 bila je zadnja misija sa ljudskom posadom na Mjesecu. Od tada do danas, više nije bilo pokušaja postavljanja svemirske baze na Mjesecu, niti astronauta na isti. Čak niti ruski niti kineski astronauti nikada nisu službeno bili na Mjesecu. Teoretičari urote to objašnjavaju pretpostavkom da je sa sadašnjom tehnologijom nemoguće poslati astronauta sigurno na Mjesec, a da su to uvidjeli i ruski i kineski znanstvenici te su na neko vrijeme odustali od pokušaja, iako bi bilo za očekivati da će se barem jedna od preostalih svjetskih velesila natjecati tko će biti druga država koja će poslati čovjeka na taj satelit. Prema toj teoriji jednom kada su lažne snimke uvjerile ljude da je NASA ostvarila svoj cilj, više nije bilo potrebe sa šaradom i daljnji programi su prekinuti.

Činjenica je pak da je slanje čovjeka na Mjesec jako skup poduhvat i da se jednostavno više nije isplatilo, pa je nakon misije Apollo 17 Kongres odlučio prekinuti financiranje programa Apollo te su otkazane planirane misije Apollo 19 i Apollo 20. Međutim neodlazak ljudi na Mjesec nakon programa Apollo nije konačno stanje te se i dalje planiraju letovi u budućnosti.

Američki predsjednik George W. Bush 2004. je pokrenuo novi projekt Constellation kojim bi se ponovo vratilo na mjesec. Međutim 2010., američki predsjednik Barack Obama smanjio je budžet i tako privremeno zaustavio NASA-in program o povratku čovjeka na Mjesec.^[22]

Osim službenih NASA-inih tvrdnji, postoje i nezavisni dokazi koji potvrđuju tvrdnju da je čovjek stvarno sletio na Mjesec Tijekom misija programa Apollo astronauti na mjesečevoj površini postavili reflektirajuće ploče koje služe za izračunavanje udaljenosti između Zemlje i Mjeseca. Zvjezdarnica MacDonald pokraj Fort Davisa u Teksasu i danas koristi te laserske reflektore u svojim eksperimentima. Zvjezdarnica usmjerava laserske pulsove prema Mjesecu i do 240 puta godišnje. Zbog geometrije ploča, pulsovi se odmah odbijaju natrag na Zemlju gdje ih zvjezdarnica bilježi. Jerry Wiant, voditelj zvjezdarnice, naglašava da će pozdraviti svaki posjet za vrijeme ovih eksperimenata.

Paul Renne, ravnatelj geološkog centra u Berkeleyu, zadnjih desetak godina proučava mjesečevo kamenje te kaže da je nedvojbeno da ono potječe sa Mjeseca. Posebnu pažnju pri geološkim analizama privlače male kuglice stakla. Kroz laboratorijske pokuse dokazano je, da su mjesečevi materijali stari 3,5 milijardi godina. Na Zemlji, isti se materijali mogu pronaći najveće starosti do 160 milijuna godina. Zemlja ne može očuvati takve staklene objekte zbog svoje konstantne geološke dinamike.

NASA naglašava da su razni neovisni znanstvenici diljem svijeta proučavali mjesečevo kamenje više od 40 godina.^{[23][24][25][26]}

• U filmu Dijamanti su vječni, protagonist James Bond bježi od svojih neprijatelja kroz jednu dvoranu u kojoj astronauti hodaju po kulisi mjesečeve površine, te čak uskoči u lunarno vozilo.
• ZF film Capricorn One pokazuje tri astronauta koja se spremaju na put za Mars. Na njihovo iznenađenje, u zadnji trenutak bivaju evakuirani iz rakete i primorani lažirati slijetanje na taj planet jer njihov nadređeni smatra cijeli poduhvat preopasnim.
• U filmu Uhode, lik kojeg glumi Dan Aykroyd u jednom humorističnom trenutku izjavljuje da je slijetanje na Mjesec bilo lažirano.
• U jednoj epizodi serije Family Guy, Neil Armstrong izlazi iz studija nakon snimanja slijetanja na Mjesec. Kada ga primjeti prolaznik i upita kako to da nije na Mjesecu, ovaj ga ubije. U jednoj drugoj epizodi iz druge sezone, Peter tvrdi da mu moći "jednako lažne kao i slijetanje na Mjesec".
• U jednoj epizodi iz serije Futurama, u kojoj glavni protagonisti bivaju vraćeni natrag u 1947. godinu, Dr. Zoidberg biva odveden u područje 51 radi ispitivanja. Kada jedan general napomene da se tamo nalazi kulisa za slijetanje na Mjesec, nadređeni odluče osnovati NASA-u i organizirati pravo slijetanje. U jednoj drugoj epizodi, Phillip J. Fry na površini Mjeseca uz svemirski modul ugleda postavljenu zastavu Konfederacije umjesto zastave SAD-a.
• Njemačka glazbena skupina Rammstein u videospotu za pjesmu Amerika članovi sastava su obučeni u svemirska odjela, te sviraju na Mjesec. Na kraju videospota se vidi da su snimke sa Mjeseca zapravo snimane u filmskom studiju, čime aludiraju da je spuštanje na Mjesec zapravo bilo iscenirano.
• Lažni dokumentarac Operacija Mjesec (2002.) izvrče intervjue i vadi rečenice iz konteksta kako bi zavarao gledatelje da je američka vlada lažirala slijetanja na Mjesec.

• Plait, Philip (2002). Bad Astronomy: Misconceptions and Misuses Revealed, from Astrology to the Moon Landing "Hoax". John Wiley & Sons. ISBN 0-471-40976-6. 
• Kaysing, Bill (2002). We Never Went to the Moon: America's Thirty Billion Dollar Swindle. Pomeroy, WA, USA: Health Research Books. ISBN 0-7873-0487-5. 
• Longuski, Jim (2006). The seven secrets of how to think like a rocket scientist. Springer Science+Business Media. ISBN 0387308768. 
• Ramsay, Robin (2006). Conspiracy Theories. Pocket Essentials. ISBN 190404865X. 
• Woods, W. David (2008). How Apollo Flew to the Moon (Springer Praxis Books / Space Exploration). Praxis. ISBN 978-0-387-71675-6. 

• Osporavanje teorija urote o slijetanju na Mjesec
• Kritička analiza fotografija Arhivirano 2010-09-18 na Wayback Machine-u
• Site u kojem se izlažu dokazi protiv teze o slijetanju
• Mythbusters Moon Hoax na YouTube