Oligonukleotid

Oligonukleotidi su kratki, jednostruki polulanci DNK ili RNK, molekule koje imaju širok spektar primjene u genetičkom testiranju, istraživanjuima u oblasti primjene rekombinantne DNK i forenzici. U laboratorijama se obično je u pripravljaju u procesu solidne faze hemijske sinteze, a male sekvence nukleinskih kiselina mogu biti proizvedene u bilo kojoj varijanti ciljanog određenog redoslijeda nukleotida. Zato su od vitalnog značaja za [sintezu veštačkih gena, polimeraznu lančanu reakciju (PCR), DNK, kloniranje za izgradnju molekulskih bibliotekam, kao i fluorescentnu in situ hibridizaciju, za pripremanje molekulskih sondi.^[1]^[2]^[3]^[4]

U prirodi, oligonukleotidi se obično nalaze kao male molekule RNK koje funkcioniraju u regulaciji ekspresije gena (npr. microRNK) ili su degradacijski međuprodukti nastali nakon lomova većih molekula nukleinske kiseline.

Oligonukleotide odlikuju sekvence nukleotidnih ostataka koji čine cijelu molekulu. Dužina oligonukleotida se obično označava mao "-mer" (grč. mono = jedno + meros = dio). Na primjer, oligonukleotid sa šest nukleotida (nt) je heksamer, dok se onaj od 25 nt obično naziva "25-mer". Nukleotidi se lako povezuju u oligonukleotida, na specifične načine po određenim sekvencama. To se odvija po načelu komplementarnnosti oligonukleotida, DNK ili RNK tako da se formiraju dupleksi ili, rjeđe, hibridi višeg reda. Ova osnovna konstanta služi kao temelj za korištenje oligonukleotida kao hibridizacije sonde za detekciju DNK ili RNK. Primjeri postupaka koji koriste oligonukleotide uključuju DNK mikronizove Southern blot, analize specifičnih oligonukleotidne alele (ASO), fluorescentnu in situ hibridizaciju (FISH) i sintezu veštačkih gena. Oligonukleotidi su također neophodni elementi u antisens terapiji.

Oligonukleotidi se sastoji od 2'-deoksiribonukleotida (oligodeoksiribonukleotids); fragmenti su DNK i često se koriste u polimeraznoj lančanoj reakciji, postupku koji može uveliko pojačati bilo koje male količine DNK. Takvi oligonukleotidi se nazivaju prajmeri, koji omogućavajući DNK polimerazi da produži oligonukleotid i obnoviti komplementarni lanac.

Povezano

Literatura

↑ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.
↑ Hadžiselimović R., Pojskić N. (2005): Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-3-4.
↑ Kapur Pojskić L., Ed. (2014): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-8-3.
↑ Marjanović D., Primorac D. (2009): Molekularna forenzična genetika. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-6-9.

Vanjske veze

RNAi Atlas Arhivirano 2015-02-10 na Wayback Machine-u: a database of RNAi libraries and their target analysis results
physorg.com | Genetic source of muscular dystrophy neutralized

[1] Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.

[2] Hadžiselimović R., Pojskić N. (2005): Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-3-4.

[3] Kapur Pojskić L., Ed. (2014): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-8-3.

[4] Marjanović D., Primorac D. (2009): Molekularna forenzična genetika. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-6-9.

[1]