Masakr u Solunu

Masakr u Solunu je naziv za masovno ubistvo nekoliko hiljada stanovnika kasnoantičkog Soluna koje su 390. izvele rimske trupe po naređenju tadašnjeg cara Teodozija I.

Niz događaja koji će dovesti do masakra je započeo u aprilu godine 390. kada je Buterih, rimski magister militum za Ilirik (u čijoj je nadležnosti bio i Solun), dao uhapsiti jednog od solunskih profesionalnih vozača dvokolica, navodeći kao razlog prekršaje seksualne prirode. Vozač je uživao veliku popularnost među svojim sugrađanima, koji su demonstrirali tražeći njegovo puštanje, a kada je Buterih to odbio, došlo je do nereda u kojima je Buterih ubijen. Čuvši za taj događaj, Teodozije se razbjesnio i na grad poslao vojsku u kaznenu ekspediciju, naredivši vojnicima da ubiju sve žitelje bez milosti. Nešto kasnije se Teodozije smirio i predomislio, ali prije dolaska glasnika s novim instrukcijama je, prema Teodoretu, bilo već ubijeno 7000 ljudi.

Čuvši za masakr, milanski biskup Ambrozije je Teodoziju poslao pismo u kome ga žestoko kritizira zbog njegovog postupka koji je doveo do krvoprolića na hiljadama nedužnih ljudi. Ambrozije je dodatno iskazao svoje negodovanje kada je u Mediolanumu caru zapriječio pristup u crkvu. Teodozije je zbog toga bio duboko potišten i tek nakon što je iskazao iskreno kajanje mu je Ambrozije oprostio.