Hezihazam

Hezihazam (gr: ησυχια hesihia - mirovanje, tihovanje) je molitvena tradicija u pravoslavlju, koju koriste monasi hezihasti (gr: Ἡσυχαστής hesihastes). Ovaj način duhovnog života je pretežno zastupljen na Brdu Atosu. Hezihastička praksa započinje kajanjem i askezom za očišćenje duše i tijela od strasti, a nastavlja se neprestanim prakticiranjem unutarnje molitve srca. Plod takvog podviga je viđenje Božanskog svjetla, poput apostolskog na gori Tabor tijekom Isusovog preobraženja.^[1]

Ovaj je članak dio serije o kršćanstvu.
Kršćanstvo
Isus Krist Rođenje Krštenje Služba Patnja Razapinjanje Uskrsnuće
Sveto Pismo i osnove Stari zavjet Novi zavjet Kanon Svetog pisma Evanđelje Crkva Simboli
Teologija Presveto Trojstvo Bog Otac Sin Božji Duh Sveti Krštenje Pričest Bolesničko pomazanje Spasenje Kristologija Pneumatologija Eshatologija Apologetika Filozofija Misija Katoličnost
Povijest i tradicija Apostol Kraljica neba i zemlje Sveti Petar Sveti Pavao Crkveni oci Rano kršćanstvo Konstantin Ekumenski sabor Sveti Augustin Crkveni raskol Križarski ratovi Protestantska reformacija Martin Luther
Denominacije Zapadno kršćanstvo Katolička Crkva Rimokatolička Crkva • Grkokatolička Crkva Protestantske zajednice Adventizam • Anabaptizam • Anglikanstvo • Baptisti • Kalvinizam • Evangelizam • Luterani • Metodisti • Pentekostalizam • Kvekeri Istočno kršćanstvo Pravoslavna crkva • Istočne pravoslavne Crkve • Asirska Crkva istoka • Istočne katoličke Crkve Antitrinitarijanizam Jehovini svjedoci • Sveti posljednjeg dana • Iglesia ni Cristo
Srodne teme Umjetnost Kritika Ekumenizam Glazba Molitva Simboli
Portal:Kršćanstvo
v r u

Hezihastičko preakticiranje kontemplativnog života se zasniva na riječi Evanđelja: "Kraljevstvo je Božje među vama" (Luka 17,21) i na savjetima apostola Pavla: "Molite se bez prestanka!" (1. Sol. 5,17), vuče korijene iz ranih monaških središta kršćanskog Istoka: Kapadocije, Egipta, Sinaja i Carigrada.^[1] U 13. i 14. stoljeću hezihazam je doživio značajan procvat kao širok monaško-crkveni pokret na Brdu Atosu, u Bizantu, na Balkanu i potom u Rumunjskoj i Rusiji. Neki zapadni teolozi ga smatraju "jedinim velikim mističnim pokretom u pravoslavlju".^[2]

Glavni nositelji hezihastičkog iskustva bili su, u stoljećima procvata, Šimun Novi Bogoslov (10.–11. st.), Grgur Sinajski (13.—14. st.) i Grgur Palama u (14. st.), s većim brojem sljedbenika u svim pravoslavnim narodima. S Atosa se u sljedećim stoljećima raširio po manastirima u Bugarskoj, Srbiji, Rusiji i Moldaviji, utječući ne samo na monaški nego i na liturgijski život.

U vrijeme pojave heizahzam, izazvao je brojne burne reakcije. Barlaam Kalabrijski, teolog i monah iz južne Italije, se usprotivio pokretu hezihazma i optužio za herezu učenje Grgura Palame,^[2] koji je branio hezihazam, tvrdeći da je spoznanje Boga čin iskustva. Grgur Palama govori o neposrednoj kontemplaciji Boga u vidu nestvorenih božanskih energija. Između Barlaama i Palame se vodila vatrena polemika. Protiv Barlaama, koji je oboženje svodio na podražavanje Boga, Palama navodi da je oboženje stvarno sudjelovanje, osobno komuniciranje s Bogom. Božja milost je prenošenje sile božije u naš život, ali i pored Božijeg prisustva u nestvorenim energijama, tajna božijeg bitka ostaje nepoznata. Spoznaja znači sjedinjenje s Bogom, prodiranje u unutrašnjost Boga koliko je dopušteno čovjeku, koji nikad ne može shvatiti i iscrpiti božanski bitak.^[3]

Pokrajinski sabori u Carigradu 1347. i 1351. godine, kojima predsjedava car Ivan VI. Kantakuzen, su i pored protivljenja pojedinih teologa, proglasili pravovjernost hezihazma i Palamine doktrine.^[4]

Teološke implikacije hezihastičkog duhovnog iskustva vrlo su značajne, jer vode neposrednom bogospoznanju, shodno kojem se Bog javlja svojim energijama, pri čemu svojom biti ostaje nedostupan.^[1]