Ottmar Hitzfeld

Ottmar Hitzfeld
Država	Njemačka
Osobni podatci
Puno ime	Ottmar Hitzfeld
Nadimak	der General
Rođenje	12. siječnja 1949. Baden-Württemberg, Zapadna Njemačka
Klub
Trenutačni klub	Nogometna mirovina
Pozicija	napadač
Mlađi uzrasti
1960. – 1967.	TuS Stetten
Igračka karijera*
Godina	Klub	Nast. (gol.)
1967. – 1971. 1971. – 1975. 1975. – 1978. 1978. – 1980. 1980. – 1983.	FV Lörrach Basel Stuttgart Lugano Luzern	0092 00(66) 0080 00(38) 0055 00(35) 0072 00(30)
Reprezentativna karijera**
1972.	Njemačka	0006 000(5)
Trenerska karijera
1983. – 1984. 1984. – 1988. 1988. – 1991. 1991. – 1997. 1998. – 2004. 2007. – 2008. 2008. – 2014.	Zug Aarau Grasshopper Borussia Dortmund Bayern München Bayern München Švicarska
Bilješke
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima zadnji su put ažurirani 2. srpnja 2014. ** Godine u reprezentaciji: prvi nastup – zadnji/posljednji nastup.
Portal o životopisima
Portal o nogometu

Ottmar Hitzfeld (Lörrach, Baden-Württemberg, 12. siječnja 1949.) njemački je bivši nogometaš i umirovljeni nogometni trener,^[1] s nadimkom der General ("general").^[2]

S ukupno 18 velikih naslova, većinski osvojenih s Grasshopperom, B. Dortmund i Bayern Münchenom, Hitzfeld je najuspješniji njemački trener, ali i jedan od najistaknutijih u povijesti nogometa. Dvaput je odabran za "Svjetskog trenera godine". Uz to, Ottmar Hitzfeld je uz Ernst Happela, Joséa Mourinha i Carla Ancelottija, jedini trener koji je Kup/Ligu prvaka osvojio s dva različita kluba.

Ottmar Hitzfeld je igrao nogomet kasnih 1960-ih u TuS Stettenu i FV Lörrachu, njemačkim niželigašima, dok ga nije primijetio veliki švicarski FC Basel, kojem se pridružio 1971. godine.^[3] S njim je 1973. i 1975. osvojio švicarsko prvenstvo, a u sljedećoj sezoni je postao najbolji strijelac lige.^[1] 1975. godine, osvojio je kup s Baselom.^[4]

Sačivao je status amatera, da bi mogao nastupiti na Olimpijskim igrama 1972. u Münchenu. Na Igrama je, između ostalih, igrao s Uli Hoeneßom, kasnije igračem Bayern Münchena i generalnim menadžerom, koji ga je 1990-ih zaposlio kao trenera kluba. Jedan od najzabilježenijih događaja na turniru, bio je prvi nogometni susret reprezentacija Istočne i Zapadne Njemačke. Zapadna Njemačka je poražena rezultatom 2:3, i nije uspjela doći do polufinala. Hitzfeld je zabio jedan od pet golova na toj utakmici.

1975. godine, 26-godišnji Hitzfeld je otišao u tadašnjeg drugoligaša VfB Stuttgarta. Nakon dvije godine, u kojim je postigao 33 gola u 55 ligraških utakmica^[5] - u jednoj utakmici je čak šest pogodaka potigao, što je i dalje rekord - momčad je prošla u prvu ligu (Bundesligu). U prvoj ligi, klub je završio na sjajnom čtvrtom mjestu. Hitzfeld je postigao pet pogodaka u 22 utakmica.^[5]

Nakon tri godine u Stuttgartu, Hitzfeld se vratio u svoj od tada drugi dom, Švicarsku. Tamo je igrao od 1978. do 1980. u FC Luganu i FC Luzernu, gdje je i 1983. godine završio svoju igračku krijeru, s 34 godine.

Ottmar Hitzfeld je svoju prvu trenersku poziciju dobio u švicarskom FC Zugu, gdje je ostao godinu dana. 1984. otišao je u FC Aarau, kojeg je četiri godine trenirao. U njemu je osvojio svoj prvi trenerski naslov, švicarski kup 1988. Do tada, privukao je veliki švicarski klub Grasshopper iz Züricha. Od 1988. do 1991., osvojio je četiri trofeja s klubom, uključujući opet i švicarski kup.^[6] Sljedeće godine, osvojio je i prvenstvo i kup, a Grasshopper je napustio obranom naslova 1991. godine.^[7]

1991. godine, Hitzfeld je dobio ponudu od Bundesligaša Borussije Dortmund, koji je te godine završio kao deseti. U prvoj godini u Dortmundu, on i pomoćnik Michael Henke, s kojim će surađivati sljedećih 13 godina, odveli su klub do drugog mjesta u ligi, i prošli u Kup UEFA. Sljedeće sezone, Borussia je dosegla finale Kupa UEFA, ali je u obadvije urtakmice izgubila od Juventus. 1995. godine, Hitzfeld je osvojio svoje prvo njemačko prvenstvo s Dortmundom, koji je zadnji trofej osvojio 1989. godine. Obranili su naslov 1995./96., no pravi trijumf je uslijedio sljedeće godine: 1997., Dortmund završio kao trećeplasirani u ligi, ali je dosegao finale UEFA Lige prvaka, s novim susretom protiv Juventusa. Ovog je puta Borussia pobijedila, rezultatom 3:1 na Olympiastadionu München protiv jake talijanske momčadi, između ostalih sa Zidaneom, Deschampsom, i Vierijem amongst others.

Za svoj uspjeh, Hitzfeld je nagrađen prvom nagradom "Svjetskog trenera godine",^[2] ali zbog neslaganja s klubom, otišao je iz Dortmunda, a nasljedio ga je Nevio Scala, koji je klub odveo do osvajanja Interkontinentalnog kupa.

1998. godine, Ottmar Hitzfeld je dobio posao u najuspješnijem njemačkom nogometnom klubu, Bayernu iz Münchena. U prvoj godini u Bayernu, odveo je momčad do novog naslova prvaka u rekordnom vremenu. Međutim, momčad je izgubila u finalu DFB-Pokala od Werder Bremena na jedanaesterce. Najpoznatiji događaj u sezoni je bio njihov poraz u finalu UEFA Lige prvaka 1999. Finale je zapamćeno po dramatičnom preokretu Manchester Uniteda u sudačkoj nadoknadi. Bayern je cijelu utakmicu vodio 1:0, ali je Manchester postigao dva pogotka u sudačkoj nadoknadi, što je Bayern osudilo na nevjerojatan poraz.

Slljedeće sezone, Bayern je osvojio domaći kup i prvenstvo. Sljedeću su sezonu jedva osvojili. U zadnjem kolu, Hitzfeldova momčad je trebala pobjedu Unterhachinga protiv Leverkusena da bi osigurala naslov. Pobijedili su i u finalu kupa protiv Werdera, momčad koja je Bayern pobijedila u prošlom finalu. U Ligi prvaka, Bayern je zaustavljen u četvrtfinalu, izgubivši od kasnijeg pobjednika, Real Madrida.

Sezone 2000./01., Hitzfeld je odveo Bayern do trećeg uzastopnog osvajanja Bundeslige, ali i do osvajanja Lige prvaka, pobijedivši Manchester United i Real Madrida u na putu do finala. U finalu, klub iz Münchena je ovog puta pobijedio, i to na jedanaesterce protiv španjolske Valencije. Ovaj naslov je Hitzfelda učinio jedinim trenerom nakon Ernst Happela, koji je Ligu prvaka osvojio s dva različita kluba. Opet je osvojio nagradu "Svjetskog trenera godine",^[7] ali je ovog puta i dalje ostao u klubu, osvojivši Interkontinentalni kup. U finalu pobijedili su Bocu Juniors, golom Samuela Kuffoura u produžetcima, što je bio još jedan razlog za slavlje der generala i njegove momčadi.

U sezoni 2002./03., Bayern je opet dominirao njemačkim nogometom, osiguravši naslov četiri kola prije kraja. S 3:1 pobjedom protiv Kaiserslauterna, Hitzfeldova momčad je osvojila i kup. Kad je uslijedila sezona slabije igre i bez naslova, klub je otpustio 55-godišnjeg trenera.

Ottmar Hitzfeld je dobio ponudu za preuzimanje vodstva njemačke reprezentacije, ali ju je odbio zbog odmora.^[8] 1. veljače 2007., zbog otkaza Felixa Magatha, vrato se u Bayern München. Nade da će uspjeti odvesti Bayern do novog osvajanja Bundeslige,^[9] nisu se ostvarile. Bayern je zasjeo na četvrto mjesto, i nije se kvalificirao u UEFA Ligu prvaka, nakon više od desetljeća.

Multimilijunska vrijednost mnogih pojačanja prije nove sezone, pomogla su Hitzfeldu do nove dominnacije u Njemačkoj, osvojivši DFB-Ligapokal, DFB-Pokal, i Bundesligu 2007./08. Nakon raznovrsnih utakmica u Kupu UEFA 2007./08, izgubili su u četvrfinalu visokim rezultatom od 4:0 protiv kasnijih pobjednika Zenit Sankt Peterburga. Tijekom sezone, Hitzfeld je dobio otkaz, a nasljedio ga je Jürgen Klinsmann.

Hitzfeld je postao izbornik Švicarske nogometne reprezentacije na ljeto 2008. godine na kojoj se zadržao sve do 2014. kada je otišao u mirovinu.^[1]

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ottmar Hitzfeld

Ottmar Hitzfeld - trenerske pozicije v • u Treneri FC Bayern Münchena Hesselink (1903.–?.)  •  Taylor (1908.–09.)  •  Hoer (1909.–11.)  •  Taylor (1908.–09.)  •  Griffith (1911.–14.)  •  Townley (1914.)  •  Kreisel (1915.)  •  Baumann (1916.–17.)  •  Kirstner (1917.–18.)  •  Storch (1918.–19.)  •  Townley (1919.–21.)  •  Schmid (1921.–24.)  •  McPherson (1924.–27.)  •  Weiß (1927.–30.)  •  Kohn (1931.–33.)  •  Tauchert (1933.–34.)  •  Hofmann (1934.–35.)  •  Michalke (1935.–37.)  •  Körner (1937.–38.)  •  Goldbrunner (1938.–43.)  •  Heidkamp (1943.–45.)  •  Högg (1945.–46.)  •  Pöttinger (1946.–47.)  •  Riemke (1947.)  •  Dietl (1947.–48.)  •  Riemke (1948.–50.)  •  Davison (1950.–51.)  •  Riemke (1951.)  •  Schäfer (1951.–53.)  •  Bayerer (1953.–54.)  •  Knöpfle (1954.)  •  Streitle (1954.–55.)  •  Moll (1955.–56.)  •  Hahn (1956.–58.)  •  Moll (1958.)  •  Patek (1958.–61.)  •  Schneider (1961.–63.)  •  Čajkovski (1963.–68.)  •  Zebec (1968.–70.)  •  Lattek (1970.–75.)  •  Cramer (1975.–77.)  •  Lóránt (1977.–79.)  •  Csernai (1979.–83.)  •  Saftig (1983.)  •  Lattek (1983.–87.)  •  Heynckes (1987.–91.)  •  Lerby (1991.–92.)  •  Ribbeck (1992.–93.)  •  Beckenbauer (1994.)  •  Trapattoni (1994.–95.)  •  Rehhagel (1995.–96.)  •  Beckenbauer (1996.)  •  Trapattoni (1996.–98.)  •  Hitzfeld (1998.–2004.)  •  Magath (2004.–07.)  •  Hitzfeld (2007.–08.)  •  Klinsmann (2008.–09.)   •  Heynckes (2009.)  •  Van Gaal (2009.–11.)  •  Jonker (2011.)  •  Heynckes (2011.–13.)  •  Guardiola (2013.–16.)  •  Ancelotti (2016.–) v • u Sastav Švicarske na SP 2010. 1 Benaglio • 2 Lichtsteiner • 3 Magnin • 4 Senderos • 5 von Bergen • 6 Huggel • 7 Barnetta • 8 Inler • 9 Frei • 10 Nkufo • 11 Behrami • 12 Wölfli • 13 Grichting • 14 Padalino • 15 Hakan Yakın • 16 Gelson • 17 Ziegler • 18 Bunjaku • 19 Derdiyok • 20 Schwegler • 21 Leoni • 22 Eggimann • 23 Shaqiri • izbornik: Hitzfeld v • u Sastav Švicarske na SP 2014. 1 Benaglio • 2 Lichtsteiner • 3 Ziegler • 4 Senderos • 5 Von Bergen • 6 Lang • 7 Barnetta • 8 Inler • 9 Seferović • 10 Xhaka • 11 Behrami • 12 Sommer • 13 Rodríguez • 14 Stocker • 15 Džemaili • 16 Fernandes • 17 Gavranović • 18 Mehmedi • 19 Drmić • 20 Djourou • 21 Bürki • 22 Schär • 23 Shaqiri • izbornik: Hitzfeld