Bakanalije
Bakanalije su bile popularni, neslužbeni i privatno organizirani rimski festivali u čast rimskom bogu Bacchusu, temeljeni na raznim ekstaznim elementima grčkih dionizijskih festivala. Gotovo je sigurno da ih se povezivalo s izvorno rimskim kultom boga Libera te da su se počeli izvoditi u Rimu oko 200. g. pr. Kr. Kao i kod drugih misterijskih kultova antičkoga doba (u kojima bi mogli sudjelovati samo inicijanti, tzv. mystai), ne zna se mnogo o obredima vezanima uz bakanalije. Iz povijesnih je izvora poznato da su bile popularne i dobro organizirane diljem središnjeg i istočnog Apeninskog poluotoka.[1][2][3]
Rimski povjesničar Tit Livije zapisao je skandaliziran i živopisan opis bakanalija koji sadrži opise obreda pod utjecajem ludila; nasilne seksualne inicijacije bez obzira na spol, dob ili društveni stalež. Livije kult predstavlja kao krvožedni instrument urote protiv rimske države. Iskazuje da je potvrđeno oko sedam tisuća vođa i pripadnika kulta, od kojih je većina pogubljena. Livije je pri tome smatrao da je skandal s bakanalijama bio jedan od dokaza o nezaustavnoj moralnom propadanju Rima. Suvremeni povjesničari, međutim, smatraju da je Livijev opis potencijalno nepouzdan zbog njegovih političkih i socijalnih konzervativnih stavova.[1][4]
Kult nije bio zabranjen. Pokušaji senata 186. godine da reformira bakanalije (lat. Senatus consultum de Bacchanalibus) odnosili su se na njihovu veličinu, organizaciju i svećeništvo te propisivali smrtne kazne u slučaju nepoštivanja procedure.[2][5] Motivacija za takav zakon vjerojatno nisu bile glasine koje je opisivao Livije, već težnja senata za osnaživanjem svoje civilne, moralne i vjerske vlasti nad Rimom i njegovim saveznicima nakon društvene, političke i vojne krize nastale po Drugom punskom ratu (218. – 201. g.).[6][7] Moguće je da su se reformirane bakanalije pripojile festivalima u čast boga Libera (lat. mn. Liberalia), s obzirom da je u kasnijem razdoblju Rimske republike (od 133.) došlo do sinonimizacije Bacchusa, Libera i Dioniza, a njihovi su misterijski kultovi opstali sve do doba Principata.
- ↑ a b Walsh, P. G. 1996. Making a Drama out of a Crisis: Livy on the Bacchanalia. Greece & Rome. 43 (2): 188–203. doi:10.1093/gr/43.2.188. JSTOR 643095
- ↑ a b Takács, Sarolta A. 2000. Politics and Religion in the Bacchanalian Affair of 186 B.C.E. Harvard Studies in Classical Philology. 100: 301–310. doi:10.2307/3185221. JSTOR 3185221
- ↑ Gildenhard, Ingo; Zissos, Andrew. 2016. The Bacchanalia and Roman Culture. Gildenhard, Ingo; Zissos, Andrew (ur.). Ovid, Metamorphoses, 3.511-733: Latin Text with Introduction, Commentary, Glossary of Terms, Vocabulary Aid and Study Questions. Open Book Publishers. str. 65–68. ISBN 978-1-78374-085-7. JSTOR j.ctt1fzhh5b.10
- ↑ Orlin, Eric M. 2002. Foreign Cults in Republican Rome: Rethinking the Pomerial Rule. Memoirs of the American Academy in Rome. 47: 1–18. doi:10.2307/4238789. JSTOR 4238789
- ↑ T.P. Wiseman, Remus: a Roman myth, Cambridge University Press, 1995, p.133.
- ↑ Erich S. Gruen, Studies in Greek culture and Roman policy, University of California Press, 1996, Ch. 2.
- ↑ Gruen, Erich S. 1990. The Bacchanalian Affair. Studies in Greek Culture and Roman Policy. BRILL. str. 34–78. ISBN 978-90-04-09051-4
|