Idi na sadržaj

Zumbul

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Hyacinthus)
Zumbul
Vrtni zumbul
Vrtni zumbul
Sistematika
CarstvoBiljke
RedAsparagales
PorodicaAsparagaceae
RodHyacinthus

Zumbul (lat. Hyacinthus) je biljka sa podzemnim stablom u vidu konusne lukovice pokrivene ljuskom sivoplavičaste boje. Vodi porijeklo s Balkanskog poluostrva i Male Azije. Stablo zumbula je pravo, mesnato, visoko 20 do 30 cm. Listovi su linearni, pri vrhu suženi, zagasitozeleni. Listovi izlaze direktno iz lukovice i formiraju rozetu odmah iznad zemlje. Cvjetovi su sitni na kratkim drškama, skupljeni u gustu grozdastu cvatu na gornjem dijelu cvijetne stabljike, intenzivnog su mirisa i raznih boja: bijele, ljubičaste, ružičaste, plave, crvene. Cvjeta u aprilu i maju, ako se biljka uzgaja u vrtu. Ako se uzgaja kao sobna biljka, cvjeta u zimskim mjesecima.

Zumbul se razmnožava lukovicama, koje se sade kasnije u jesen u bašti, sve dok zemlja ne smrzne i do prvih jesenjih mrazeva se ukorijeni. Lukovice se sade na dubini od 18 cm i na rastojanju 10 do 15 cm, na sunčanim mjestima u pjeskovito-humusno zemljište. Pretjeranu vlagu u zemljištu ne voli. Zemljištu gdje se zumbul gaji treba dodati zagorjelog stajskog đubriva, koštanog brašna i superfosfata.

Preko zime zumbul može da ostane u bašti, a samo u slučaju jakih mrazeva treba ga pokriti slojem suhog lišća ili slame. Nakon precvjetavanja, kad se lišće osuši, lukovice izvaditi iz zemlje, kako bi sljedeće godine dobili krupne cvjetove i uspravne stabljike. Lukovice se mogu ostaviti i u zemlji, gdje će one cvjetati i po nekoliko godina uzastopno, ali u tom slučaju cvjetanje neće biti obilno i cvjetovi neće biti krupni.

Izvađene lukovice treba prosušiti, očistiti od zemlje i čuvati na prohladnom i mračnom mjestu. Za sadnju u saksijama ili staklenim posudama upotrebljavaju se tzv. preparirane lukovice. One su posebnim postupkom tako razvijene, da cvjetaju za 2,5 do 3 mjeseca, nakon sadnje, i to u zimskim mjesecima.[1]

Preparirane lukovice sade se u saksije čiji je prečnik gornjeg otvora 10 do 12 cm, koje prethodno moraju biti pripremljene i u njih se sadi samo po jedna lukovica. Lukovice se sade u saksije napunjene mješavinom pijeska i listovke, tako da 1/3 lukovice viri iznad zemlje, s tim da vrh lukovice bude u nivou gornje ivice saksije. Sade se u septembru i oktobru. Saksijama sa zasađenim lukovicama moramo obezbijediti mračan prostor, stalnu umjerenu vlažnost zemljišta i ujednačenu temperaturu (oko 10 °C). Ovo ćemo postići ako saksije poredamo u sanduk na čije ćemo dno, prije postavljanja saksija, nasuti sloj pijeska ili drvene strugotine 3 do 5 cm debljine. Prostor između saksija u sanduku takođe ispuniti pijeskom ili strugotinom, a na kraju preko postavljenih saksija posuti sloj pijeska debljine oko 10 cm. Ove sanduke staviti u prohladne i suhe prostorije. Sloj pijeska - strugotine, koji smo oko i na saksije nasuli, treba povremeno zalivati.
Saksije sa zasađenim lukovicama mogu se staviti i u zemlju na nekom zaklonjenom mjestu u bašti, tako što će se iskopati rupa 30 cm duboka i poredati saksije, preko kojih treba staviti sloj pijeska. Zatim rupu i saksije zatrpati zemljom. Saksije, bilo da su smještene u sanduke ili u bašti, držati tako dok izbojak ne krene i listovi budu 5 do 6 cm visoki. Tada se saksije iznose na dnevnu svjetlost, s tim što se postepeno moraju privikavati. To se postiže tako što se saksije sa izbojkom poklope drugom praznom saksijom ili fišekom od papira. Zalivati samo toliko da se zemlja ne osuši. Kad listovi ili pupoljci toliko poodrastu da podignu fišek od papira ili dodirnu dno saksije kojom su pokriveni, ove treba ukloniti a saksije sa biljkana još nekoliko dana držati u svijetloj prohladnoj prostoriji, dok listovi ne dobiju sasvim zelenu boju, poslije čega ih treba unijeti u zagrijanu prostoriju i staviti na prozor.

Po precvjetavanju zumbul rjeđe zalivati, kako bi listovi uvenuli. Kad listovi uvenu saksije treba staviti u podrum. Lukovice se mogu izvaditi i čuvati u suhimm provjetrenim prostorijama, sa temperaturom od 8 °C ili zasaditi u bašti gdje će naredne godine cvjetati, ali će cvasti biti manje guste, a miris nešto slabiji, tj. biljka će se donekle degenerisati.

U osnovi starih lukovica razvija se veći broj novih, sitnijih, koje će dati stablo i cvijet poslije dvije do tri godine. Preporučuje se da se svake godine uzme nova lukovica. Kod nas se gaji veliki broj raznih vrsta zumbula. Zumbul spada u veoma omiljeno baštensko i sobno cvijeće pogodno za ivičnjake, cvijetne lijehe, bordure i kao rezano cvijeće. Sadi se u veće ili manje grupe u jednoj boji. Rijetko se sadi u kombinaciji sa drugim vrstama proljetnog cvijeća, jer se oblikom svoga cvijeta ne uklapa sa njima.

Značaj zumbula

[uredi | uredi izvor]

U istočnom Sredozemlju zumbul se gaji od davnina, zahvaljujući jakom mirisu cvjetova i zahtijevanjem malo pažnje pri uzgoju. Veći značaj i popularnost postiže u 18. vijeku u Evropi, kada se u Holandiji stvara preko 2000 kultivara i hibrida.

Esencijalno ulje zumbula se koristi u parfemskoj industriji.[2][3] Iz cvjetova se dobija plava boja.[4] Biljni sok stabla može izazvati kontaktni dermatitis[5], a lukovica je bogata toksinima i otrovna je za sisare[6].

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Milošević, D. 2000. Omiljeno lukovičasto i gomoljasto cveće, Beograd, 31-32
  2. ^ Usher, G. 1974. A Dictionary of Plants Used by Man. Constable. ISBN 0-09-457920-2
  3. ^ Hill, A.F. 1952. Economic Botany. The Maple Press
  4. ^ Grae, I. 1974. Nature's Colors - Dyes from Plants. MacMillan Publishing Co. New York. ISBN 0-02-544950-8
  5. ^ Cooper, M. & Johnson, A. 1984. Poisonous Plants in Britain and their Effects on Animals and Man. HMSO. ISBN 0-11-242529-1
  6. ^ Huxley, A. 1992. The New RHS Dictionary of Gardening. MacMillan Press ISBN 0-333-47494-5