Atomsko bombardiranje Hiroshime i Nagasakija

Atomsko bombardiranje japanskih gradova Hiroshime i Nagasakija dogodilo se 6. i 9. kolovoza 1945. Oni su bili odobreni od predsjednika Harrya S. Trumana i izvedeni od američkih vojnih aviona. To je bilo prvi put u povijesti da je nuklearno oružje upotrijebljeno u ratu. Sam čin i danas je kontroverzan, makar je s njime završen Drugi svjetski rat.^[1][2]

Nakon kapitulacije Njemačke i Italije, Japan je ostao jedina država Osovinskog Sporazuma koja se je nastavila boriti u Drugom svjetskom ratu i planirati daljnja imperijalna osvajanja, makar su gotovo 60 % njenih velikih gradova bili uništeni. U lipnju 1945. američki je Interim Committee predložio upotrebu netom usavršenog atomskog oružja protiv japanske vojne industrije. Uz to, samo pri osvajanju japanskog otoka Okinawe poginulo je oko 12.500 Savezničkih vojnika, a na cijelom bojištu na području Tihog oceana više od njih 70.000. To brojke su sve više uznemiravale američku javnost koja nije znala koliko dugo će još rat trajati te koliki će biti Saveznički gubici ako SAD odluči izvesti invaziju na Japan. 16. srpnja 1945. po prvi puta je uspješno isprobirana atomska bomba u pustinji New Mexico. SAD je predložio japanskoj vladi kapitulaciju, no ona nije pristala, na što je Truman naredio upotrebu atomske bombe i prepustio generalu Carlu Spaatzu da sam izabere ciljeve. Iako su neki dužnosnici nagovarali Trumana da baci atomsku bombu na nenaseljeno područje, kako bi pokazao Japancima koliko je smrtonosno to novo oružje, drugi su od njega tražili da bomba bude bačena bez upozorenja na neki grad.^[1]

Hiroshima je bio jedan od malobrojnih gradova koji ostali pošteđeni bombardiranja konvencionalnim oružjem. No bili su predloženi i drugi ciljevi; Kyoto, Yokohama, Niigata pa čak i carska palača u Tokyu. Hiroshima, koja je tada brojala 255.000 stanovnika, je bila glavni stožer generala Hata Shunrokua koji je bio zadužen za obranu južnog dijela države, no većina stanovništva su bili civili. 31. srpnja SAD je pripremio uransku bombu „Little Boy“, tešku 4 tone i dugu 3 metra. Sa malog zapadnopacifičkog otoka Tinianu 6. kolovoza 1945., u 2.45 ujutro, u pratnji još dvaju bombadera B-29 koji su bili opremljeni uređajima za bilježenje, fotoaparatima i kamerama, poletio je bombarder nazvan Enola Gay. Umjesto uobičajenog tereta konvencionalnih bombi i oružja, u svom spremištu nosio je samo jednu bombu od 4,4 tone.^[3] Odredište ovih aviona bila ja Hirošima udaljena šest sati leta.

U 7 sati po lokalnom vremenu japanski su radari otkrili tri aviona i pokrenuli uzbunu, ali su je onda prekinuli jer su mislili da avion leti tako visoko jer je samo izviđačka letjelica. Pri visini od 9.450 metara je Enola Gay u 8:15 sati izbacila atomsku bombu koja je detonirala na visini od 580 metara. U jednom trenutku je poginulo 100.000 ljudi (od radijacije još više),^[1] temperatura na tlu u blizini središta eksplozije dosezala je i do 5.000 °C. Snažni udarni val vjetra, brzine 800 km/h, i plamene oluje uništili su gotovo sve unutar 13 četvornih kilometara. Eksplozija je uzrokovala i vreli gljivasti oblak prašine i krhotina visok 15.250 metara. Posada broda ni sama nije znala kolike će biti posljedice eksplozije, a dim u obliku gljive vidio se i pri udaljenosti od 560 km.

Vlada i vojni dužnosnici Japana nisu isprva znali što se dogodilo. Kasnije su, nakon upozorenja SAD-a, pokrenuli debatu i bili spremni na kapitulaciju, ali pod određenim uvjetima. Na to je SAD 9. kolovoza izbacio drugu atomsku bombu, ovog puta na grad Nagasaki. Isprva je cilj trebao biti grad Kokura, ali je odlučeno da zbog lošeg vremena nova meta bude Nagasaki. U 11:02 sati je bačena bomba i glavni je cilj bio Mitsubishi koncern, ali ga je promašila za više od 2 km. No, ipak je uništila pola grada. Bomba je detonirala na visini od 470 metara i ubila 22.000 osoba, a daljnih 39.000 je poginulo od posljedica radijacije.

Kako bi spriječio i potencijalno treće bombardiranje, Japan se odlučio za bezuvjetnu kapitulaciju čime je i završen 2. svjetski rat. Procjenjuje se da je od eksplozije i udarnog vala poginulo najmanje 78.000 ljudi. Crne kišne kapi koje su kasnije padale i nosile radijaciju, odnijele su još života. Prema procjenama Japana iz 1968., 250.000 stanovnika Hirošime umrlo je odmah nakon eksplozije ili u roku od pet godina od bolesti uzrokovanih radijacijom. Mnogi od preživjelih su kasnije umirali ili još umiru od posljedica bombardiranja, kao što su rak i leukemija, tako da nitko sa sigurnošću ne zna koliko je žrtava odnijelo bacanje atomske bombe

Američki službeni stav glasi da je do atomskog bombardiranja moralo doći jer bi posljedice invazije na Japan uzela prevelike žrtve.

Branioci atomskih napada takođe podsjećaju na naredbu izdatu od japanskog ministarstva obrane 1. kolovoza 1944. godine, u kojoj se prijeti strijeljanjem preko 100.000 zarobljenih savezničkih vojnika u slučaju američke invazije japanskih otoka.

Neki povijesničari tvrde da su SAD htjele brz završetak rata da bi na taj način izbjegli sovjetski prodor na istok.^[1]

Neki kritičari takođe tvrde da ni iz vojno-strategijskog pogleda nije bilo razloga za upotrebu atomskih bombi. Velika bombardiranja i razaranja japanskih gradova su već bila uništila njihovu vojnu industriju i prehrambenu proizvodnju do te mjere da su bili u kritičnom stanju. Na to se mora dodati sovjetsko proglašenje rata Japanu; pitanje nije bilo da li su Japanci spremni na nastavak ratovanja - oni više nisu mogli ratovati zbog nedostataka oružja i prehrane.

Kritičari atomskog bombardiranja tvrde da je Japan pokušavao početi pregovore o kapitulaciji, ali da su ih Amerikanci ignorirali. Umjesto toga, upotrijebili su atomsko naoružanje najviše da bi prestrašili buduće neprijatelje, Sovjetski savez. Također se procjenjuje da SAD nisu htjele da veliki novci uloženi u Manhattan projekt odu u nepovrat bez da se novo oružje ne upotrijebi.

Jedan od kritičara upotrebe atomskog naoružanja bio je i Albert Einstein. On je ranije, pod strahom da bi nacisti mogli napraviti atomsku bombu, zajedno sa drugim istaknutim fizičarima potpisao pismo u kojem se zahtjeva od predsjednika Roosevelta da usavrši atomsko naoružanje. Kada je kasnije vidio pustoš i razaranje na mjestu atomskih bombardiranja , predomislio se. Američki vojni generali Douglas MacArthur i Dwight D. Eisenhower su također bili kritičari upotrebe atomskog oružja...

Atomic Bomb Casualty Commission (komisija za žrtve atomske bombe) bila je komisija koja je osnovana 1946. godine u skladu s predsjedničkom naredbom Harryja S. Trumana. Jedini cilj komisije bio je istraživanje preživjelih atomskih bombi, jer su vjerovali da će ovu priliku izgubiti sve dok se ne dogodi sljedeći svjetski rat.^[4][5] Stoga je ta komisija istraživala zdravlje Hibakusha, ali ih nije liječila. Američki lideri su smatrali da bi liječenje Hibakusha predstavljalo priznanje odgovornosti za njihove ozljede. Kao rezultat toga, Hibakusha su se osjećali kao pokusni subjekti od strane komisije ABCC.^[4][6][7][8]

Komisija ABCC usmjerila je svoju pažnju i na distrikt Nishiyama u Nagasakiju. Između hipocentra i Nishiyame nalazile su se planine koje su spriječile da zračenje i toplina eksplozije direktno dosegnu Nishiyamu, te nije bilo štete. Međutim, zbog padajaće pepeo i kiše, otkriveno je da je ipak bilo mnogo zračenja. Stoga su nakon rata provedeni zdravstveni pregledi bez obavještavanja stanovništva o njihovoj svrsi.^[9] Istraživanja u Nishiyami prvobitno je provodila američka vojska, ali su kasnije prenesena na komisiju ABCC.

Nekoliko mjeseci nakon atomskih bombardiranja, ljudi u Nishiyami su pokazali značajan porast broja bijelih krvnih zrnaca. Kod životinja leukemija se može razviti nakon izlaganja cijelog tijela, pa je bilo želje istražiti što se događa kod ljudi. Također je otkriveno osteosarkom kod ljudi nakon oralnog unosa radioaktivnog materijala.^[9][10] Prema izvještaju koji je napisala komisija ABCC, stanovnici distrikta Nishiyama, koji nisu direktno pogođeni atomskim bombardiranjima, smatrani su idealnom populacijom za promatranje učinaka ostatnog zračenja.^[9][10]

Sjedinjene Američke Države nastavile su istraživanje ostatnog zračenja nakon što je Japan postao nezavistan, ali rezultati nikada nisu preneseni stanovnicima Nishiyame.^[11] Kao rezultat toga, stanovnici su nakon Drugog svjetskog rata nastavili sa poljoprivredom, a broj pacijenata s leukemijom se povećao i više ljudi je umiralo.^[11]

Nakon atomskih bombardiranja, japanski znanstvenici željeli su provesti istraživanja kako bi pomogli u liječenju hibakuše, ali SCAP nije dopuštao Japancima da istražuju štetu od atomske bombe.^[9] Posebno su pravila do 1946. bila stroga, što je dovelo do većeg broja smrti od zračenja.^[12]

Ako su Hibakuše odbile da se podvrgnu rutinskim medicinskim pregledima, ABCC im je prijetio da će ih izvesti pred vojni sud zbog ratnih zločina. Osim toga, ako su Hibakuše umirale, ABCC je osobno dolazio do njihovih kuća i odnosio njihova tijela na obdukciju.^[13] Komisija ABCC pokušala je također da odveze tijela mrtvorođene blizanke za istraživanje.^[14] Smatra se da je najmanje 1.500 organa poslano na Armed Forces Institute of Pathology u Washingtonu.^[13]

• Projekt Manhattan
• Kupola atomske bombe - spomenik svjetske baštine u Hirošimi
• Bosonogi Gen - anime i manga Keijija Nakazawe, čovjeka koji je preživio uništenje Hirošime.

Atomsko bombardiranje Hiroshime i Nagasakija na Wikimedijinoj ostavi

• Waiting for the invasion
• Hiroshima Peace Memorial Museum
• Nagasaki Atomic Bomb Museum Arhivirano 2007-01-11 na Wayback Machine-u
• Hiroshima National Peace Memorial Hall for the Atomic Bomb Victims Arhivirano 2009-09-03 na Wayback Machine-u
• How many died at Hiroshima?
• Journalist George Weller's account of the aftermath at Nagasaki Arhivirano 2005-06-21 na Wayback Machine-u
• "SPECIAL REPORT: Hiroshima Cover-up Exposed" Arhivirano 2007-04-22 na Wayback Machine-u
• Nuclear Files.org - Hiroshima and Nagasaki Arhivirano 2007-02-08 na Wayback Machine-u