Trodelni traktat

Trodelni traktat ili Tripartitni traktat (lat. Tractatus Tripartitus) je opširna ranohrišćanska valentinska teo­loška rasprava, otkrivena u 20. vijeku u okviru knjižnice Nag Hamadi.[1] Ovaj spis se danas općenitije pripisuje Valentinovom učeniku Herakleonu.[2]

Ovaj izvorno nenaslovljeni spis daje prikaz cijelog procesa odvajanja iz, i povratak u prapočetno božanstvo. Tekst je pisarskim dekoracijama podijeljen u tri segmenta koji sadrže glav­ne činove kozmičke drame; otuda i njegov naslov.[1]

Nastanak

uredi

Datum nastanka djela možemo samo grubo odrediti. Budući da doktrina predstavlja revidirani oblik valentinske teologije, možda kao odgovor na kritiku or­todoksnih teologa kao što su Irenej i Hipolit, djelo je vjerojatno napisano u prvoj polovici 3. stoljeća.[1] Tekst pokazuje izvjesne sličnosti sa Origenovim doktrinama, premda se to može objasniti zajedničkim teološkim i filozofskim izvorima.[1]

Poput većine djela iz zbirke Nag Hammadi, i Tripartitni traktat je izvorno sastavljen na grčkome jeziku. U koptskom prijevodu nailazimo na brojne nejasnoće, većina kojih je vjerojatno nastala iz pokušaja da se oponaša stil izvornika.

Autor

uredi

Traktat ne otkriva nikakve podatke o identitetu svojeg autora. Pretpostavka je ne­kih znanstvenika da je možda riječ o valentinskom učitelju Herakleonu. No iako neke sličnosti sa Herakleonom i zapadnom ili talijanskom školom valentinizma postoje, ovo djelo se od klasične valentinske doktrine udaljava radikalnije nego ijedan drugi znani predstavnik.[1]

Sadržaj

uredi

Teološki doseg traktata iznimno je obuhvatan. Prvi dio opisuje emanaciju svih nadnaravnih entiteta iz njihova prvotnog izvora, otpočinjući s Ocem koji je opisan prvenstveno kroz via negativa kao potpuno transcendentan entitet. Ono što je sigurno jest da je on prabiće i k tomu jedinstven. Inzistiranje na ujedinjavajućem svojstvu Oca razlikuje ovaj tekst od mnogih drugih valentinskih tekstova, koji postuliraju prvotnu muško-žensku dijadu. Iz Oca emaniraju dva druga entiteta, Sin i Crkva. Tako, Tripartitni traktat postulira inicijalno trojstvo.[1]

Onaj jedan, koji je jedini Otac, jest poput korijena sa stablom, granama i plodom. Za njega se kaže da je otac u pravome smislu, jer je neusporediv i ne­ promjenjiv. Zbog toga je on u pravom smislu sam, i zbog toga je Bog, jer nitko njemu nije Bog niti mu je itko otac. On nije začet i ne postoji nitko tko ga je začeo ili stvorio. Niti jedno od imena koja se mogu pojmiti, izgovoriti, vidjeti ili do­ kučiti, bez obzira koliko slavna, veličajna i čašćena ta imena bila, ne odnose se na njega.[3]

Kratki drugi dio traktata nudi tumačenje Postanka. Prvo ljudsko biće podjednako stvaraju Demiurg i Logos, i dok prvi Adama opskrbljuje duševnim i materijalnim komponentama, ovaj potonji stvara njegove duhovne komponente. Te tri potencije prvog ljudskog bića kasnije će se, po dolasku Spasitelja, aktualizirati u tri klase ljudskih bića.

Treći dio traktata usredotočen je na soteriološka pitanja. Pojava Spasitelja dijeli čovječanstvo u tri klase. Oni duhovni odmah će pre­poznati Spasitelja i odazvati mu se, dok ga oni materijalni u potpunosti odbacuju. Između ova dva ekstrema, duševni tipovi oklijevaju i tek se postupno priključuju Spa­sitelju. Duhovni tip ljudi predstavlja same valentince, oni materijalni nekršćane, dok su duševnim tipom opisani obični kršćani. Pažnja koja se ukazuje detaljnom opisu duševnih, indikativna je za pomirljiv i apologetski ton ovog djela.[1]

Trodelni traktat, govoreći o situaciji unutar ranohrišćanskog pokreta, suprotstavlja »decu Oca« potomstvu demijurga.[4] Potomci demijurga, što je naziv za episkope i druge predstavnike crkvene hijerarhije[5], su ispunjeni »žudnjom za vlašću i svaki zamišlja da je iznad drugih« [6] Očeva deca se udružuju kao jednaki, uživajući uzajamnu ljubav i spontano se pomažući. Međutim, potomci demijurga žele da vladaju:

... želeli su da jedan drugome zapovedaju i nadmašivali su jedan drugoga u ispraznoj vlastoljubivosti.

O Spasitelju se govori kao o »onome koji će biti začet i koji će patiti«.[7] Podstaknut samilošću prema čovečanstvu, on je svojevoljno postao ono što su oni bili i tako je zbog njih patio:

... ne samo da je uzeo na sebe smrt onih koje je nameravao da spase nego je takođe prihvatio njihovu sićušnost. .. dopustio je da bude začet i rođen kao dete telom i duhom.[8]

Spasiteljeva priroda je paradoksalna. Trodelni traktat objašnjava da je onaj koji je rođen i koji je patio Spasitelj, čiji su dolazak predvideli hebrejski proroci; ono što nisu predvideli, jeste »ono što je on bio pre, i ono što je on večno, nezačeta, patnji nepodložna Reč, koja se ostvarila u telu«.[9]

Izvori

uredi
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Izvorni koptski tekstovi Arhivirano 2013-10-31 na Wayback Machine-u (Tripartitni traktat, uvod: Harold W. Attridge i Elaine H. Pagels)
  2. Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  3. Trodelni traktat
  4. Trodelni traktat 69.7—10, u: NHL 64; 70.21—29, u: NHL 65; 72.16—19, u: NHL 66.
  5. Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  6. Trodelni traktat, 79.20—32, u: NHL 69.
  7. Trodelni traktat 113.32—34, u: NHL 86—87.
  8. Trodelni traktat 114.33—115.11, u: NHL 87.
  9. Trodelni traktat 113.35—38, u: NHL 87.

Povezano

uredi

Vanjske veze

uredi