Ptice (Aristofan)

Dvojica Atenjana, Pisteter (Πισθέταιρος = uvjeravatelj) i Euelpid (Ἐυελπίδης = optimist), nazadovoljni stanjem u Ateni i tamošnjim beskonačnim sudskim parnicama, odu tražiti nekadašnjega tračkog kralja Tereja, koji je bio oženjen Filomelom, a kasnije je pretvoren u pticu pupavca, jer on možda poznaje neko mjesto na kome se može bolje živjeti. Terej predlaže različite države, no svima njima mogu se postaviti prigovori. Tad Pisteteru padne na pamet genijalna ideja: da se, naime, sve ptice ujedine i sagrade veliki utvrđeni grad u zraku, između neba i zemlje, odakle će vladati i ljudima i bogovima. Između ostaloga, tu će moći presijecati dim koji se diže sa žrtvenih oltara na zemlji i pruža hranu bogovima ne nebu.

Kor ptica, koji je prvobitno bio neprijateljski raspoložen prema toj ideji, bude preobraćen, i ptice počnu ubrzano graditi svoj grad, koji će se zvati Kukunebograd (Νεφελοκοκκυγία, gdje νεφέλη = oblak i κόκκυξ = ptica kukavica). Izgradnjom rukovode Pisterer u Euelpid, kojima su i krila izrasla kako bi se bolje prilagodili novoj situaciji.

Stižu razni neželjeni posjetitelji: neki svećenik, zatim siromašni pjesnik koji nudi na prodaju himničku pjesmu koju je sastavio u čast novoga grada, onda neki trgovac proročanstvima, poznati astronom i geometar Meton koji se nudi napraviti raspored ulica, jedan inspektor iz Atene, te prodavač kipova koji želi poturiti neke zakone izvorno pisane za neki grad Olofiks, za koji nitko živi nije čuo. Sve njih vlada Kukunebograda, kojoj je na čelu Pisterer, redovito odbija uz pljusak batina.

Novi grad je završen, uto stiže vijest da je jedno božanstvo uspjelo probiti ptičju stražu i ući u Kukunebograd. Ispostavi se da je to Irida, koja je došla vidjeti zašto je prestalo prinošenje žrtvi na zemlji; nju uhvate i saopće joj da su ptice novi bogovi te ona u suzama odlazi požaliti se svome ocu Taumantu. U meuđuvremenu ljudi su poludjeli za pticama i žele imati krila. Stižu i novi posjetitelji: neki koji tuče svoga oca, jer mladi se pijetlovi bore sa svojim očevima (no podsjete ga da zato mlade rode hrane svoje očeve); poznati lirski pjesnik Kinezije, koji želi lebdjeti; doušnik, kome bi krila dobro došla u poslu. Najzad dolazi i Prometej, koji se pod suncobranom skriva od Zeusa i pripovijeda da bogovi pate od gladi jer im nitko više ne prinosi žrtve; zato će bogovi tražiti mir, no Promejet savjetuje da ptice postave uvjet da im Zeus da svoje žezlo, a Pisteteru svoju kćerku Bazileju (= Vlast) za ženu.

Doista dolaze uskoro Posejdon, Heraklo i neki bog iz barbarskoga plemena Tribala (demokracija je, naime, uzela maha i među olimpskim bogovima). Zahvaljujući pohlepi Heraklovoj, ptice i bogovi se izmiruju, Pisteter dobija žezlo Zeusovo i Bazileju za ženu, te bude pozdravljen kao najveći od bogova, nakon čega slijede pripreme za njihovo vjenčanje.

Atenska je flota 415. pne. krenula na tzv. sicilijsku ekspediciju, koja je u doba prikazivanja ove drame još uvijek imala šanse na uspjeh. Ptice predstavljaju eskapističku fantaziju u kojem dvojica Atenjana odlučuju osnovati ptičji grad na nebu. To je, kaže pjesnik, jedini eksperiment koji Atena još nije kušala. Tako Aristofan u ovoj svojoj "najduhovitijoj komediji" daje travestiju političkih, društvenih i religijskih nacrta i poboljšanju svijeta,^[1] osobito reformi koje su sprovođene u Ateni, a koje pjesnik očito smatra tek ludim novotarijama. Ništa bolje mišljenje nema pjesnik ni o megalomanskim planovima Atene za širenjem svog imperija, čiji je dio i ekspedicija protiv Sirakuze.^[2]

Glavni je izvor komike u stalnom kontrastu između pravoga i izmišljenoga grada, u scenskoj iluziji koja se svaki čas razbija. Lirski djelovi odišu svježinom i originalnošću, npr. pjesma koju na početku drame pjeva pupavac (nekoć Terej) kako bi njome sazvao sve ptice. Novi polis Kukunebograd oslikan je s mnogo nežnosti i s punim poznavanjem prirode ptica, koje su dakako sami Atenjani, koji bi, po pjesniku, samo da grade kule u zraku i iščekuju kakvu zemlju dembeliju.

1. ↑ Milivoj Sironić - Damir Salopek, "Grčka književnost", u: Povijest svjetske književnosti, knjiga 2, 1977, str. 126.
2. ↑ Miloš N. Đurić, Istorija helenske književnosti, 1990, str. 349.