Fernando VII od Španije

Fernando VII ženio se četiri puta: s Maríom Antoniom od Napulja, Izabelom od Portugala, Maríom Josefom Amaliom od Saske, ali iz tih brakova nije imao djece. Godine 1829. oženio se sestričnom Maríom Cristinom. Godine 1830. omogućio je stupanje na snagu Pragmatičke sankcije, koju je donio još njegov otac Carlos IV. 1789., ali tada nije stupila na snagu prvenstveno zbog vanjskopolitičkih razloga. Pragmatička sankcija uvela je praksu da ukoliko kralj nema muškog potomka, prijestolje nasljeđuje njegova najstarija kći. Time je praktično Ferdinand onemogućio svom bratu, infantu Don Carlosu Maríi Isidru, dolazak na prijestolje, budući da se nedugo nakon donošenja Pragmatičke sankcije Ferdinandu rodila kći.

Fernando se 1832. teško razbolio. Pristaše Don Carlosa uzaludno su ga pokušavali nagovoriti ga napiše oporuku u korist brata. Nakon propalog pokušaja da sebi priskrbi prijestolje nakon bratove smrt, Don Carlos bježi u Portugal. U međuvremenu je Maria Cristina, koja je imenovana regenticom za vrijeme teške bolesti supruga (nasljednica Izabela imala je jedva tri godine), inicirala približavanje liberalnoj struji, što će dovesti do radikalnog zaokret prema liberalizmu nakon Ferdinandove smrti.

Fernando je umro 1833. godine bez muškog potomka. Uz Izabelu, imao je još samo jednu kćer, infantu Luisu Fernandu. Infant Don Carlos, zajedno sa svojim pristašama koji su ga smatrali legitimnim nasljednikom, započeli su Prvi karlistički rat s namjerom da zbace regenticu Mariju Cristinu, koja je vladala u ime malodobne Izabele II. Time je otvoren put karlizmu (po Don Carlosu; pristaše se nazivaju karlistima), koji će imati značajnu ulogu u španjolskoj politici u idućih stotinjak godina (karlisti su bili važna sastavnica Francove vojske u Španjolskom građanskom ratu).