Leonardo Vinci

Ovo je članak o talijanskom skladatelju. Za članak o slikaru, arhitektu i izumitelju pogledajte članak Leonardo da Vinci.

Leonardo Vinci
Životopisni podatci
Rođenje	1690. ili 1696.
Smrt	27./28. svibnja 1730.
Djelo
Poznatija djela	Li zite 'ngalera Publio Cornelio Scipione Didone Abbandonata Artaserse
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Leonardo Vinci (Strongoli, Kalabrija, 1690. ili 1696. – Napulj, 27./28. svibnja 1730.) bio je talijanski barokni skladatelj poznat ponajviše po svojim operama.

Moguće godine rođenja, 1690. ili 1696., izvedene su iz dvaju različitih podataka o Vincijevoj starosti u trenutku smrti, koji se navode u registrima umrlih.^[1]

Vinci se školovao u Napulju na Conservatorio dei Poveri di Gesù Cristo. Tamo je učio kompoziciju kod Gaetana Greca. Debitirao je 19. travnja 1719. operom Lo cecato fauzo u kazalištu Teatro dei Fiorentini u Napulju. Ubrzo su uslijedile i druge opere. Njegove se rane opere žanrovski mogu odrediti kao commedia per musica, komične opere s tekstom na napuljskom dijalektu.^[1]

Nakon velikog uspjeha njegove prve ozbiljne opere Publio Cornelio Scipione, praizvedene 1722. u kazalištu Teatro S Bartolomeo u Napulju, Vinci se sve više okreće ozbiljnom tipu opere dramma per musica, raširenijem žanru koji dijalektom nije bio vezan samo uz Napulj. Ozbiljne je opere skladao uglavnom za Napulj i Rim. U produkciji ozbiljnih opera surađivao je s libretistom Pietrom Metastasijem. Vinci je skladao brojne opere na Metastasijeva libreta, primjerice Didone abbandonata (1726.) i Artaserse (1730.).^[1]

Leonardo Vinci, uz Alessandra Scarlattija, Leonarda Lea, Nicolu Porporu i Giovannija Battistu Pergolesija, jedan je od najznačajnijih predstavnika napuljske operne škole. Svojim skladateljskim stilom utjecao je na Pergolesija i Hassea.^[2] Osim opera, skladao je oratorije, mise, motete i instrumentalne glazbene vrste.

Nakon smrti 1730. u Napulju, počele su se širiti glasine da je Vincija otrovao ljubomorni suprug njegove navodne ljubavnice.^[1]

• Le doje lettere (1719.)
• Lo cecato fauzo (1719.)
• Lo scagno (1720.)
• Lo scassone (1720.)
• Lo Barone di Trocchia (1721.)
• Don Ciccio (1721.)
• Li zite 'ngalera (1722.)
• La festa di Bacco (1722.)
• Publio Cornelio Scipione (1722.)
• Lo castiello sacchiato (1722.)
• Lo labberinto (1723.)
• Semiramide (1723.)
• Partenope (1723.)
• Silla dittatore (1723.)
• Farnace (1724.)
• La mogliera fedele (1724.)
• Turno Aricino (1724.)
• Ifigenia in Tauride (1725.)
• La Rosmira fedele (1725.)
• Il trionfo di Camilla (1725.)
• Elpidia (1725.)
• L'Astianatte (1725.)
• Didone abbandonata (1726.)
• Siroe, Re di Persia (1726.)
• L'asteria (1726.)
• Ernelinda (1726.)
• Gismondo, Re di Polonia (1727.)
• La caduta dei Decemviri (1727.)
• Catone in Utica (1728.)
• Medo (1728.)
• Flavio Anicio Olibrio (1728.)
• La Semiramide riconosciuta (1729.)
• Alessandro nell'Indie (1729.)
• Farnace (1729.)
• La Contesa dei Numi (1729.)
• Massimiano (1729.)
• Artaserse (1730.)

• All’error d’un alma infida (per la Passione)
• Amor di Citerea gentilissimo figlio
• Dove sei che non ti sento (Olympia abbandonata)
• Finché in ciel saran le stelle
• Mesta, oh Dio, fra queste selve
• Mi costa tante lagrime
• Nice son io pur quello
• Parto, ma con qual core (La partenza del Faustina)
• Peccatore, che fai? (Cantata morale)
• Pendeva in dura croce (Cantata di Passione)
• Per soggiogar la libertà di Roma (Orazio al ponte)
• Silvan dimmi Silvano (Filli a Silvano che parte)

• International Music Score Library Project: Vinci, Leonardo (skladbe) (engl.)
• Encyclopædia Britannica: Leonardo Vinci (životopis)