Bošnjački jezik

Bošnjački jezik je nacionalni standardni jezik Bošnjaka (Muslimana, Bošnjaka-muslimana), temeljen na štokavsko-jekavskom narječju i pisan latinicom. Bošnjačkim jezikom govori oko 2 milijuna ljudi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj, te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj i europskim zemljama i sjevernoj Americi. U hrvatskome je službeni naziv za jezik Bošnjaka bošnjački, dok je u samoj bošnjačkoj zajednici nacionalni jezik imenovan "bosanskim", što je izazvalo prosvjede hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, poglavito jer u imenovanju nacionalnoga jezika po zemlji, a ne po naciji, vide politikantske pokušaje stvaranja "državnoga jezika" u Bosni i Hercegovini- čime bi jedan od triju službenih standardnih jezika postao jedini službeni jezik. Ta politička dimenzija i dalje ostaje zaprjekom u punom priznanju bošnjačkoga jezika od strane susjednih naroda.

Na narječnoj razini, jezik Bošnjaka se temelji na štokavskim govorima koji se mogu podijeliti u tri glavne skupine: novoštokavski ijekavski ("južno narječje", istočnohercegovačko), novoštokavski ikavski ("zapadno narječje") i staroštokavski ijekavski ("istočnobosansko narječje", šćakavsko jekavski). Prvo od tih narječja Bošnjaci dijele sa Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, dok ostala dva s Hrvatima.

Odlike su bošnjačkoga standardnoga jezika sljedeće:

• jezik se u nemaloj mjeri oslanja na srpski jezik ijekavskoga izgovora, poglavito u morfologiji, sintaksi i terminologiji

• jezični spomenici specifično bošnjačkoga jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslavenskoga i vernakulara, kakvoga nalazimo na bilizima ili natpisima na stećcima u 14. i 15. st.) sežu u 16. i 17. stoljeće, u alhamijado književnost štokavsko-ikavskoga i jekavskoga vernakulara, pisanoga na modificiranom arapskom alfabetu (arebica), te u prvi bošnjački rječnik, rimovani bošnjačko-turski glosar "Potur šahidi" Mehmeda Uskufija iz 1631. godine.

• tijekom 19. st., prvenstveno koncem stoljeća, pojavljuje se opsežnije kulturna djelatnost Bošnjaka-muslimana na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, bošnjački, srpski, bosanski. Vladavina Austro-Ugarske monarhije dovela je do konačne prevlasti latiničnoga pisma, te do procvata književnosti na hrvatskom jeziku (prije svega kod većinski prohrvatski orijentirane bošnjačke inteligencije). U svom se obliku bošnjački pisani jezik nije bitnije razlikovao od hrvatskoga standarda.

• no, tijekom obje Jugoslavije (uz intermezzo NDH, koji nije ostavio u jezičnom pogledu ništa trajnije) službeni je općeporabni jezik u BiH sustavno posrbljivan, što je ostavilo snažnih tragova u jezičnome obliku bošnjačkoga jezika. Iako prevlast latinice nije uzdrmana, promjene su u bošnjačkome jeziku bile znatne u svim jezikoslovnim područjima. Najuočljivija je pak bila srbizacija leksika i znanstveno-strukovnoga nazivlja. Službeno, "državni jezik" u socijalističkoj BiH je imenovan najčešće "srpsko-hrvatski".

• raspadom SFRJ i ratom u Bosni i Hercegovini otpočela je konačna standardizacija bošnjačkoga jezika, i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i gramatikama Dževada Jahića i Halilovića. Odlike su bošnjačkoga standardnoga jezika, po propisima tih djela, češća poraba islamskih orijentalizama ("turcizmi") i uvedba fonema "h" u stanovitom broju riječi kao odraz posebnosti govora Bošnjaka-muslimana.

Bošnjački je jezik, pod nazivkom bosanski jezik, uz hrvatski i srpski, jedan od triju službenih jezika u Bosni i Hercegovini.