Vidi kôd stranice Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini

← Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini
Nemate dopuštenje za uređivanje ove stranice iz navedenog razloga:
Your IP address is in a range that has been blocked on all Wikimedia Foundation wikis.
The block was made by ‪EPIC‬. The reason given is Open proxy/Webhost: See the help page if you are affected.
Start of block: 09:48, 2. srpnja 2024.
Expiry of block: 09:48, 2. srpnja 2025.
Your current IP address is 206.189.44.186. The blocked range is 206.189.32.0/20.
Please include all above details in any queries you make. If you believe you were blocked by mistake, you can find additional information and instructions in the No open proxies global policy.
Otherwise, to discuss the block please post a request for review on Meta-Wiki. You could also send an email to the stewards VRT queue at stewards@wikimedia.org including all above details.
Možete pogledati i kopirati izvorni sadržaj ove stranice.
{{NPOV/popraviti}}
{{povijest Bosne i Hercegovine}}

[[Drugi svjetski rat]] na području [[Hrvatska|Hrvatske]] i [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], koje su bile podijeljene na njemačku i talijansku interesnu sferu, trajao je od [[1941.]] do [[1945.]] godine. [[Narodnooslobodilački rat|Rat]] se na [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|području čitave Jugoslavije]] uglavnom može podijeliti u 3 faze:
* u 1. fazi, komunisti podižu masovni ustanak protiv fašističkog okupatora u [[Srbija|Srbiji]] i [[Crna Gora|Crnoj Gori]]. Ustanak je slomljen do konca [[1941.]] godine.
* u 2. fazi, koja traje do približavanja [[Crvena armija|sovjetske vojske]] granicama Jugoslavije sredinom [[1944.]] godine, partizanska vojska vodi uglavnom iscrpljujući gerilski rat na području [[Hrvatska|Hrvatske]] i [[BiH|Bosne i Hercegovine]]. Glavni neprijatelji su, osim njemačkih i talijanskih jedinica, [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|vojne postrojbe NDH]] i [[četnici]] Draže Mihailovića.
* u 3. fazi, potpomognuta sovjetskom armijom, [[Narodnooslobodilački pokret|Titova jugoslavenska vojska]] vodi završne operacije uništenja protivničkih snaga, te potpuno ovladava teritorijem Jugoslavije. Po završetku rata, koji je i sam bio krvav, Titova komunistička vojska je počinila [[Križni put (1945.)|masovni ratni zločin masakra]] protivničkih snaga i njihovih obitelji, te civila koji su se povlačili s poraženim snagama.

Podatci o tako ubijenim vojnicima i civilima variraju, i kreću se od 80.000 do 250.000. Među njima je najviše stradalih Hrvata, i to preko dvije trećine. Nakon kravavog obračuna slijedi uspostava komunističke totalitarne dikature, s [[KPJ]] kao jedinim političkim subjektom i [[Josip Broz|Josipom Brozom Titom]] kao nedodirljivim diktatorom

== Suprotstavljene snage ==

{{povijest Hrvata Bosne i Hercegovine}}

Tijekom rata glavne suprotstavljene sile su bile:<ref name="HercegBosna">HercegBosna.org, ''Srce tame (1941. - 1945.)''</ref>

* okupacijske [[Treći Reich|fašističke]] postrojbe, ojačane domaćim [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|domobranskim]] i [[Ustaška vojnica|ustaškim]] snagama na području same marionetske [[NDH]], koja je obuhvaćala [[Hrvatska|Hrvatsku]] i [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]], s praksom i programom pogroma i genocida nad [[Srbi]]ma, [[Romi]]ma i [[Židovi]]ma.
* [[Četnici|srpske četničke postrojbe]], s uporištem u Srbiji, te dijelovima [[NDH]] s većinskim srpskim stanovništvom, s nominalnim ciljem ponovne uspostave [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]], kao i praksom i programom pogroma i genocida nad [[Hrvati]]ma i [[Bošnjaci|bosanskohercegovačkim Muslimanima]].
* snage [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]], s programom uspostave [[SFRJ|Jugoslavije kao federalne države]] sastavljene od nacionalnih republika (osim [[BiH]], koja je zamišljena kao tronacionalna država), te društvenom revolucijom zasnovanom na sovjetskom staljinističkom modelu. [[Narodnooslobodilački pokret|Partizani]] (kako su komunisti uskoro postali poznati) su postali najdjelotvornijim borcima protiv njemačkih i talijanskih postrojbi, te njihovih saveznika.

== Nezavisna Država Hrvatska ==

{{glavni|Nezavisna Država Hrvatska}}

[[Datoteka:Hrvatski narod-naslovnica,proglašenje NDH.jpg|mini|lijevo|Hrvatski narod, [[NDH|10. travnja 1941.]]]]

[[Datoteka:NezavisnaDrzavaHrvatskaDistricts.png|mini|Nezavisna Država Hrvatska, [[Upravna podjela NDH|podjela na velike župe i kotare od 1941. do 1943.]]]]

Zbog unutarnjih slabosti u [[Travanjski rat|Travanjskom ratu]] 1941. godine, porazile su [[sile Osovine]] ([[Nacistička Njemačka|Njemačka]], [[Fašistička Italija|Italija]], Mađarska i Bugarska) u samo 12 dana rata prvu Jugoslaviju i razbile tu prikrivenu velikosrpsku tvorevinu na njene povijesne i etničke sastavnice. Uz pomoć Njemačke i Italije, proglašena je 10. travnja 1941. godine, [[Nezavisna Država Hrvatska]], sa sjedistem u Zagrebu, a u njen sastav ušla je i Bosna i Hercegovina, na temelju povijesnih, etničkih i kulturoloških razloga. Naime, Bosna i Hercegovina i Hrvatska čine jednu geopolitičku cjelinu, one su bile u sastavu Hrvatskog, zatim [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva]] u srednjem vijeku, a od 1878., odnosno 1908. godine, bile su u istoj državi, [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]]. Osim toga, prometno i kulturološki gravitirala je BiH prema zapadu i Hrvatskoj. Velik dio muslimana smatrao se jos tada ''Hrvatima islamske vjeroispovijesti'' jer u to doba proces njihovog nacionalnog sazrijevanja i političke integracije još nije bio završen.

[[NDH]], nova država hrvatskog naroda, kako su je nazivali njeni utemeljitelji, obuhvaćala je područje, koje je bilo nekoć u sastavu [[Kraljevina Hrvatska|Kraljevine Hrvatske]], u doba Tomislava i Petra Krešimira IV., ili, točnije rečeno, djelomice i ono koje je bilo u sastavu Kraljevine Bosne u doba Tvrtka. U NDH, bila je [[Upravna podjela NDH|unutarnja podjela]] izvršena po županijama, što je bio povijesni hrvatski sustav, odnosno na [[Upravna podjela NDH|velike župe]], koje su nazvane prema imenima upravnih jedinica iz doba srednjovjekovne hrvatske i bosanske kraljevine. Na području BiH, to su: [[Vrhbosna]] sa sjedištem u Sarajevu, [[Zahumlje|Hum]] u Mostaru, [[Usora i Soli]] u Tuzli, Sana i Luka u Banjoj Luci, [[Lašvanska dolina|Lašva]] i Glaž u Travniku, [[Starohrvatske županije|Krbava i Psat]] u Bihaću. Za glavni grad, bila je predviđena [[Banja Luka]], u Bosni, kao zemljopisno središte čitave Nezavisne Države Hrvatske. Treba napomenuti da je upravna vlast Nezavisne Države Hrvatske također razbijala osmanske i austro-ugarske granice Bosne i Hercegovine, u podjeli na velike župe pa je povezivala i izjednačavala područje uže Hrvatske s bosanskohercegovačkim. Tako su, npr., Gora ([[Petrinja]]) prelazila Unu, Livač i Zapolje ([[Nova Gradiška]]) i Posavje ([[Slavonski Brod|Brod]]) su prelazile Savu i imale više kotareva na bosanskoj strani.

Ideja hrvatske države, kojoj je stremio hrvatski narod i koja se očitovala u činu proglašenja [[NDH]], imala je duboke korijene u žudnji za samostalnošću i slobodom, snažno ojačanom patnjom i progonima pod velikosrpskim režimom Kraljevine Jugoslavije. Ironijom sudbine, ta je ideja vrlo brzo izdana od samog [[Ante Pavelić|Pavelića]], izdajom i prodajom hrvatskih povijesnih zemalja u [[Dalmacija|Dalmaciji]] Fašističkoj Italiji, kao i genocidnom politikom njegovog režima, koji je kao poslušnik [[Hitler]]ovog novoga poretka o kojem je bio ovisan, pristupio progonu [[Židovi|Židova]] i [[Romi|Roma]], a prigodu je iskoristio za obračun sa [[Srbi]]ma. U slučaju srpskog stanovništva, taj mu je zadatak bio "olakšan" sporadičnim pokoljima koje su grupe velikosrpskih rojalista-četnika i drugih terorističkih grupa, počinile nad hrvatskim stanovništvom u periodu bezvlašća uoči proglašenja NDH,<ref name="HercegBosna" /> kao i nakon proglašenja NDH.

== Demarkacijska crta u NDH ==

[[Datoteka:Independent State of Croatia 1941-43.png|mini|Demarkacijska linija između Nijemaca i Talijana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj]]
{{glavni|Demarkacijska crta u NDH}}

Hrvati katolici i muslimani u Bosni i Hercegovini su se ubrzo samoorganizirali i naoružali kako bi se zaštitili od četnickih nasilja. Vlasti Nezavisne Države Hrvatske su izvršile novačenje, počele ustrojavati redovitu vojsku i jačati dobrovoljačke ([[Ustaška vojnica|ustaške]]) jedinice i upućivati ih na ugrožena područja, poglavito u istočnu Bosnu ([[Podrinje]]). Četnički istupi izazvali su nepovjerenje i progone Srba uopće pa je znatan dio pobjegao u Srbiju ili se povukao u planine, a neki su internirani u logore. U njih su upućeni zarobljeni četnici i [[KPH|hrvatski komunisti]], kao politički protivnici nove države, ali i mnogi nedužni ljudi samo zato što su pripadali židovskom, romskom ili srpskom etnicitetu.

[[Nacistička Njemačka]] i [[fašistička Italija]] su tretirale Nezavisnu Državu Hrvatsku, kao svoju satelitsku državu, pa su je podijelili na dvije interesne zone. Italija je u svoju zonu uzela 100–120&nbsp;km teritorija od obale Jadranskog mora u dubinu, a ostalo otuda do Drine, Drave i Dunava je bilo u njemačkoj ovlasti. Demarkacijska crta te podjele išla je južno od Samobora do Jajca, Bugojna i Goražda na Drini. Dakle, Bosna i Hercegovina je bila podijeljena tako da je [[Bosanska Krajina|zapadni dio Bosne]] i čitava [[Hercegovina]] bio pod talijanskom, a ostala Bosna pod njemačkom indirektnom okupacijom.

== Pripreme KPJ za ustanak ==

{{glavni|Narodnooslobodilački pokret}}

Organizacija [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] u BiH počela je intenzivne pripreme za oružanu oslobodilačku borbu nakon Svibanjskog savjetovanja CK KPJ 1941. godine. U prvoj polovici svibnja, bio je formiran pri Pokrajinskom komitetu KPJ za BiH, Vojni odbor, a zatim i vojni odbori pri oblasnim i nižim rukovodstvima KPJ, koji su organizirali prikupljanje oružja, pripremali ljudstvo za oružanu borbu, organizirali obavještajnu službu, sanitetske tečajeve i ostalo. U to vrijeme, pokrajinska organizacija KPJ u BiH imala je oko 830 članova, a [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]] oko 4.000 njih. Osnovni dio članstva KPJ i SKOJ-a bio je u Sarajevu, [[Tuzla|Tuzli]], [[Mostar]]u, [[Banja Luka|Banjoj Luci]], [[Zenica|Zenici]] i [[Drvar]]u.

Odluke Centralnog komiteta KPJ od [[4. srpnja]] 1941. godine o pokretanju oružane oslobodilačke borbe prenio je Pokrajinskom komitetu KPJ za BiH delegat CK KPJ [[Svetozar Vukmanović – Tempo]]. Zaključeno je da je progonjeno srpsko stanovništvo spremno prihvatiti poziv KPJ na ustanak, ali je riješeno i da se poduzme sve da se u borbu uključe i [[Hrvati]]. Odlučeno je da se pri dotadašnjim partijskim oblasnim rukovodstvima (Banja Luka - [[Bosanska krajina]] i [[srednja Bosna]], [[Tuzla]] - istočna Bosna, Mostar - [[Hercegovina]], [[Sarajevo]] - šira okolina) formiraju oblasni vojni stožeri kao rukovodeći centri ustanka. U središte, u Sarajevu poslan je tajnik PK KPJ za BiH [[Isa Jovanović]], u Banju Luku [[Đuro Pucar]], u Tuzlu [[Uglješa Danilović]], a u Mostar [[Avdo Humo]].

== Ustanak Srba u istočnoj Hercegovini ==

[[Datoteka:Zaprega domobrani.jpg|mini|Nedostatak mehanizacije bio je jedan od ključnih problema [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|Domobranstva]] u NDH.]]

{{glavni|Hrvatsko domobranstvo (NDH)|l1=Hrvatsko domobranstvo|Paravojne ustaške postrojbe}}

Glavna uloga [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|hrvatske regularne vojske]] u prvim ratnim mjesecima bila je uspostava vlasti u svim krajevima [[NDH]] i osiguravanje neometanog javnog i privatnog života u novoj državi zajedno s [[Oružništvo]]m. S vremenom se na području istočne [[Bosna|Bosne]] raširio [[Četnici u Drugom svjetskom ratu|četnički]], a kasnije i [[Partizani|partizanski]] pokret koji je zahvatio i šire prostore. Zadaća Hrvatskog domobranstva bila je obračunati se s pobunjenicima, oduzeti sve oružje koje je bilo u ilegalnom posjedu i uspostaviti javni poredak u tim krajevima. Nova i razmjerno neiskusna vojska slomila je pobunu [[Srbi u Bosni i Hercegovini|Srba]] u [[Istočna Hercegovina|istočnoj Hercegovini]] u lipnju, a već u srpnju borila se u istočnoj i zapadnoj [[Bosna|Bosni]].

Prema nekim povjesničarima, [[Ustanak u Hercegovini 1941.|ustanak protiv NDH u istočnoj Hercegovini]] je izazvan upravo terorom "[[Divlji ustaše|divljih ustaša]]" pod vodstvom ustaša povratnika. Zbog teškog stanja izazvanog ustankom, Ministarstvo domobranstva poslalo je u Hercegovinu generale [[Vladimir Laxa|Vladimira Laxu]] i [[Ivan Prpić (general)|Ivana Prpića]] s ovlaštenjem za ugušiti ustanak i uvesti red, uključujući i discipliniranje "divljih ustaša". Drugi pak smatraju da je ustanak u istočnoj Hercegovini [[1941.]] posljedica djelovanja četničkog pokreta koji su podupirale talijanske vojne vlasti, te da je pojava "divljih ustaša" reakcija na takvo stanje. Do kraja [[1941.]] godine Hrvatsko domobranstvo bilo je već prilično dobro naoružana i organizirana vojna sila.

== Četnički pokolji nad Hrvatima ==

{{glavni|:Kategorija: Četnički zločini u Drugom svjetskom ratu|l1=Četnički zločini u Drugom svjetskom ratu|Četnici}}

Zbog velikosrpskog pritiska za Kraljevine Jugoslavije, ali i zbog tadašnjeg osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu, određen broj muslimana u početku je podržao nastajanje Nezavisne Države Hrvatske, uključio se u njene organe vlasti, u ministarstva, u zapovjedni [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|kadar redovite]], ali i [[Ustaška vojnica|dobrovoljačke vojske]]. Budući da su u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj postojale jake četničke organizacije, potpomagane iz Beograda, oni su osnivanje Banovine Hrvatske, a jos više proglas Nezavisne Države Hrvatske, dočekali s pozivom: "Srbi na okup!" Dok se još nova država nije konsolidirala, počeli su progoni i pokolji Hrvata i muslimana u Hercegovini i Podrinju.

Područje Bosanske krajine je 27. srpnja 1941. godine zahvatio oružani ustanak, u doba [[SR BiH|socijalističke Jugoslavije]] svečano obilježavan kao [[Praznici u SFRJ#Republički praznici|Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine]]. Sjedište ustaničkog područja je bilo u [[Drvar]]u. Po pitanju odnosa, kojeg su imali srpski ustanici prema [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatima]], bilo da su bili katoličke ili islamske vjere, nije bilo razlike, bez obzira jesu li srpske ustanike vodili [[četnici]] ili [[partizani]]. Napadi su planirani tako da slučajni preživjeli nakon pokolja u Drvaru ne mogu upozoriti susjede, odnosno da [[Pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941.|grahovski Hrvati]] ne mogu pobjeći nakon što doznaju što se dogodilo [[Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.|drvarskim Hrvatima]].<ref name="Banja Luka">[http://biskupija-banjaluka.org/TABB/srpanj2005/drvar27srpnja.htm Banjalučka biskupija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20090106103050/http://www.biskupija-banjaluka.org/TABB/srpanj2005/drvar27srpnja.htm |date=6. siječnja 2009. }} Drvarski mučenici</ref>

Tog 27. srpnja 1941. godine, [[Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.|ubijen je drvarski župnik]] [[Waldemar Maksimilijan Nestor]] i veća skupina pripadnika njegove župe koji su se vraćali s hodočašća [[sveta Ana|svetoj Ani]] u [[Knin|Kninskom polju]]. Hodočasnički vlak je pri povratku zaustavljen nekih 18&nbsp;km od Drvara. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču.<ref name="Banja Luka" />

U Bosanskom Grahovu i okolnim selima, srpski ustanici (četnici i gerilski komunisti) ubili su 62 Hrvata, među njima 5 žena i 9 djece. Mladi župnik [[Juraj Gospodnetić]] i nekoliko dana nakon toga veoma okrutno mučeni i ubijen.<ref name="Banja Luka" /> Srpski ustanici su u Grahovu i okolnim selima [[Obljaj]]u, [[Korita (Bosansko Grahovo, BiH)|Koritima]], [[Luka (Bosansko Grahovo, BiH)|Luci]], [[Ugarci (Bosansko Grahovo, BiH)|Ugarcima]] i [[Crni Lug (Bosansko Grahovo, BiH)|Crnom Lugu]] opljačkali i spalili sve hrvatske kuće, a u Obljaju su zapalili župni ured i rimokatoličku crkvu sv. Ilije Proroka. Preostali preživjeli Hrvati su izbjegli u [[Knin]].

[[Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.|Tijekom 9. i 10. kolovoza 1941.]] godine, četnici su u pogromu spalili cijeli župu [[Krnjeuša]] kod Bosanskog Petrovca, koju je činilo dvadesetak sela i zaselaka, uključujući i župnu crkvu i kuću.<ref name="Banja Luka" /> Brojka od 240 hrvatskih žrtava, koja nije konačna, ne obuhvaća poginule domobrane. Od svećenićkog osoblja, koje je bilo prvo na udaru, stradao je župnik Krešimir Barišić i tri svećenička pripravnika.<ref name="Josip">Josip Jurjević: ''Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.''', Vikarijat Banjalučke biskupije, Zagreb, 1999., {{ISBN|953-97841-0-7}}</ref>

Imena i prezimena svih poginulih u ovim pokoljima nisu do kraja utvrđena, utvrđeno je 568 osoba koje za koje se poimence zna da su mučki ubijeni u tom zločinačkom napadu. Tako su posve zatrti Hrvati u župama: [[Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.|Drvar]], [[pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941.|Bosansko Grahovo]] i [[pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.|Krnjeuša]] u zapadnoj Bosni ([[Bosanska Krajina]], [[Turska Hrvatska]]). Vlasti [[NDH]] nisu uspjele svojim vojnim postrojbama ugušiti ustanak.

U prosincu [[1941.]] i tijekom siječnja [[1942.]] godine, četnici su poklali preko 2.000 muslimana uglavnom u [[Foča|Foči]] i [[Goražde|Goraždu]]. Časne sestre iz samostana na [[Pale|Palama]] odvedene su do Goražda, gdje su stigle 15. prosinca 1941. godine. Smještene su u zgradu vojarne na katu. Četnici su u pijanom stanju po noći provalili u sobe u kojima su bile časne sestre. [[Drinske mučenice|Časne sestre]] su skočile kroz prozor, nakon čega su ubijene i bačene u rijeku Drinu.<ref>Anto Baković: ''Drinske mučenice, Vlastita svjedočanstva, Svjedočanstva očividaca, Dokumenti'', Anto Baković, Sarajevo 1990.</ref> U narodu su poznate kao [[Drinske mučenice]], a proglašene su blaženicama. Tih dana, [[Dan sjećanja u Goraždu|bačeno je u Drinu oko 8.000]] ljudi. Prvi, koji je zapisao zločine bio je slovenski svećenik [[Franc Ksaver Meško]].

== Razvoj ustanka do 1942. ==

{{glavni|Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije}}

Krajem [[kolovoz]]a 1941. godine, talijanske trupe zaposjele su Drugu demilitariziranu zonu i pokrenule ofenzivu pod izlikom da ''zaštite srpsko stanovništvo''. Pod tom je propagandom dio boraca ostavio oružje i vratio se kući. Do kraja [[rujan|rujna]] talijanske trupe su zaposjele Drugu, a do sredine listopada i Treću zonu. U isto je vrijeme, ustanak u istočnoj Bosni bio vrlo intenzivan, što je iskoristio [[Dragoljub Mihailović]], poslavši neke bivše jugoslavenske časnike da preuzmu zapovjedništvo nad ustanicima. U rujnu 1941. godine, njegov glavni delegat za istočnu Bosnu, major [[Jezdimir Dangić]], proglasio se zapovjednikom Gorskog stožera bosanskohercegovačkih [[Četnici|četnika]].

Dana [[26. rujna]] 1941. godine, u Stolicama je bilo održano savjetovanje, na kojem su donesene odluke na temelju kojih je izvršen ustroj partizanskih oružanih formacija. Tada je na teritoriju Bosne i Hercegovine formirano 10 partizanskih odreda. Do kraja 1941. godine, na svim slobodnim teritorijima osnovani su seoski, gradski i mnogi općinski Narodnooslobodilački odbori. Dana [[21. prosinca]] 1941. godine u [[Rudo]]m, u istočnoj Bosni bila je formirana Prva proleterska brigada.

U listopada 1941. godine, propali su napori KPJ da uspostavi suradnju s četničkim postrojbama u istočnoj Bosni u borbi protiv okupatora. Izvršavajući naredbu Dragoljuba Mihailovića, četnici su poveli akciju razbijanja partizanskih odreda. Da bi spriječio ove događaje, [[Vrhovni štab NOVJ-a|Vrhovni štab NOPOJ-a]] uputio je krajem prosinca 1941. u istočnu Bosnu Prvu proletersku brigadu i tamo prenio svoje sjedište. Radi stabilizacije [[Narodnooslobodilački pokret|Narodnooslobodilačkog pokreta]] u BiH i suzbijanja četničke akcije, bilo je održano pokrajinsko savjetovanje u Ivančićima [[7. siječnja|7.]] i [[8. siječnja]] 1942. godine, na kojemu je sudjelovao [[Josip Broz Tito]] i više članova Centralnog komiteta KPJ. Nešto kasnije, Vrhovni štab je donio odluku o osnivanju dobrovoljačkih odreda od ljudstva, koje se kolebalo između partizana i četnika, a koje je bilo voljno braniti svoja mjesta od okupatorskog terora. Za vrijeme boravka Vrhovnog štaba NOP i DVJ u [[Foča|Foči]], od [[25. siječnja]]  do [[10. svibnja]] 1942. godine, utvrđeni su tzv. Fočanski propisi, na temelju kojih se tijekom rata razvijao sustav [[Narodnooslobodilački pokret|narodne vlasti]].

Za to je vrijeme u [[Bosanska krajina|Bosanskoj krajini]], proces stabilizacije Narodnooslobodilačkog pokreta, započet u jesen 1941., bio nastavljen u prvoj polovici 1942. godine. Talijansko-četnička akcija čišćenja terena ostala je bez uspjeha. Četnici su u tom razdoblju uspjeli stvoriti svoje oružane formacije i politička uporišta na Zmijanju i [[Manjača|Manjači]] oko [[Mrkonjić-Grad]]a i djelomično oko [[Glamoč]]a i Bosanskog Grahova. Poslije oslobođenja [[Prijedor]]a i [[Ljubija (Prijedor, BiH)|Ljubije]], na oslobođenom teritoriju Bosanske krajine je razvijen sustav narodne vlasti.

== Druga i treća ofenziva ==

{{glavni|Ustaška vojnica|Crna legija|Anti-partizanske operacije u NDH|Operacija Trio}}

Presudno razdoblje za oblikovanje Bosne i Hercegovine, kao i cijele Jugoslavije u sljedećih pola stoljeća je bilo od [[1942.]] do [[1943.]] godine. Na vojnom planu dolazi do maksimalne koncentacije suprotstavljenih snaga: uz oko 160.000 njemačkih i 350.000 talijanskih, oružana sila [[NDH]] postiže snagu od preko 160.000, a [[četnici]] [[Draža Mihailović|Draže Mihailovića]] oko 80.000 vojnika. Komunistička vojska, u broju od 150.000 partizana, vodi teške gerilske bitke, izmičući pred ofanzivama protivnika i jedva probijajući obruče.<ref name="HercegBosna" />

Dok su oružane snage NDH bile sastavljene isključivo od [[Hrvat]]a i [[Bošnjaci|bosanskohercegovačkih Muslimana]], a četničke od Srba, [[Narodnooslobodilački pokret|Titova komunistička vojska]] je bila višenacionalna; imala je oko 44 % Srba, 30 % Hrvata, 10 % Slovenaca, kao i Crnogorce i bosanskohercegovačke Muslimane. Od partizanskih brigada, velika većina su bile hrvatske i bosanskohercegovačke: od 96 brigada, 38 su bile hrvatske, a 23 bosanskohercegovačke, te 17 slovenske, sto pokazuje da se rat najvećom žestinom vodio na teritoriji [[NDH]], dok su [[Srbija]] i [[Crna Gora]] bile uglavnom pacificirane i pod četničkom kontrolom.<ref name="HercegBosna" />

[[Datoteka:Igman.jpg|mini|[[Igman]] planina, poprište [[Igmanski marš|Igmanskog marša]]]]

[[Užička republika|Masovni ustanak]] Titove komunističke vojske u Srbiji i Crnoj Gori, koji je slomljen do konca 1941. godine snažnom njemačkom i talijanskom ofenzivom uz pomoć srpskih fašista i četnika. U Prvoj neprijateljskoj ofenzivi, komunistički partizani su spali s oko 50.000 vojnika na 4.500 boraca koji su protjerani iz Srbije. Rat se nastavio s najvećim intenzitetom na području  [[BiH|Bosne i Hercegovine]].<ref name="HercegBosna" /> Njemačka je težište akcija u vlastitoj okupacijskoj zoni Jugoslavije prenijela u BiH radi osiguranja značajnih industrijskih poduzeća, rudnika i komunikacija ugroženih djelovanjima partizanskih postrojba.

Slijedila je Druga neprijateljska ofenziva protiv ustanka u istočnoj Bosni od [[15. siječnja]] do [[23. veljače]] 1942. Krajem siječnja 1942., Prva proleterska brigada se na [[romanija|Romaniji]] našla opkoljena jakim njemačkim snagama. Trebalo je proći pored [[Sarajevo|Sarajeva]], preko [[Igman]]a, prema oslobođenoj [[Foča|Foči]]. [[Igmanski marš]] je izveden noću između 27. i 28. siječnja, po dubokom snijegu i velikoj hladnoći. Domobranstvo je protjeralo [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizane]] iz [[Istočna Bosna|istočne Bosne]] natrag u [[Crna Gora|Crnu Goru]], no ipak nije moglo spriječiti njihov kasniji prodor u zapadnu Bosnu.

[[Datoteka:Drina River.jpg|mini|U ustaškom tisku, [[operacija Trio]] je poznata kao pohod na [[Drina|Drinu]], krajnju granicu.]]

Nastavak prošle operacije nazvan je Operacija [[Ozren]]. U operaciji su sudjelovale osim [[Crna legija|Crne legije]], dvije njemačke pješačke divizije, jedna talijanska divizija i dvije domobranske divizije. Crna legija je iskorištena kao udarna jedinica djelujući u okolici [[Maglaj]]a. Operacija Ozren je bila uspješna, partizani su istjerani iz njihovih utočišta i pretrpjeli su brojne gubitke.

Tijekom travnja 1942. godine, traju [[Operacija Trio|ofenzivne operacije u istočnoj Bosni i Hercegovini]]. [[Crna legija]] je djelovala samostalno protiv zaostalih četničkih grupa na Ozrenu i nije se angažirala u planiranim velikim operacijama do 15. ožujka kada je očistila Romaniju od četnika i zauzela položaj kod [[Han Pijesak|Han Pijeska]] kako bi učvrstila istočno krilo njemačke [[718. pješačka divizija|718. divizije]]. Ova operacija, od Nijemaca zvana [[Operacija Trio|Trio]], započeta je od talijanskih divizija Taureneese, Pusteria i Sassari koje su htjele očistiti Crnu Goru, Sandžak i istočnu Bosnu od ustanika i primiriti taj prostor. U operaciji su sudjelovale dvije domobranske granične bojne i tri domobranske pješačke pukovnije.

U dijelu Operacije Trio, koji se odvijao na teritoriju NDH, [[Crna legija]] je igrala dominantnu ulogu i najodgovornija je za uništavanje i razbijanje 4500 četnika koji su djelovali na prostoru istočne Bosne. Nakon Han Pijeska, Crna legija zauzima [[Vlasenica|Vlasenicu]], a u [[Žepče|Žepču]] zatječe gotovo sve stanovništvo pobijeno od četnika. U daljnjim borbama, Crna legija osvaja [[Milići|Miliće]], [[Kasaba|Kasabu]], [[Drinjača|Drinjaču]], [[Bratunac]] i Srebrenicu te 9. travnja izbija na Drinu. Sljedeći dan, na samu godišnjicu proglašenja NDH, Francetić šalje Paveliću čuturicu s vodom iz Drine. Nakon osiguravanja granice prema Srbiji i završetka operacije Trio, Crna legija je poslana u uništavanje manjih izoliranih džepova otpora sjeverno od Foče.

U [[Operacija Trio|operaciji Trio]] od Nijemaca je zarobljen zapovjednik svih četničkih jedinica istočne Bosne [[bojnik]] [[Jezdimir Dangić]]. Francetićev dio operacije je u ustaškom tisku bio poznat kao "Pohod na Drinu", a čitava operacija je u partizanskoj literaturi poznata kao [[Treća neprijateljska ofenziva]]. Rezultat operacije je bio drastično smanjenje broja crnogorskih i istočnobosanskih četnika i partizana te uspostava kontrole NDH nad njenom istočnom granicom, ali i masovan bijeg srpskog stanovništva istočne Bosne u Srbiju.

U razdoblju od lipnja do srpnja 1942. godine, traje bitka na Kozari, u kojoj je razbijena glavnina [[NOP|partizanskih snaga]] na planini [[Kozara|Kozari]]. Domobranske snage koje su sudjelovale u bitci imale su oko 18.000 vojnika, 150 tenkova i 80 zrakoplova. Glavnina domobranskih snaga napala je iz smjera [[Jasenovac|Jasenovca]] prema Prosati i iz smjera [[Banovina|Banovine]] prema [[Bosanski Novi|Bosanskom Novom]]. Za vrijeme akcije 445 vojnika na strani [[NDH]] je bilo ubijeno, 654 ranjeno, a 498 vojnika se vodilo kao nestali.<ref>[http://www.axishistory.com/index.php?id=7443 Anti-Partisan Operations in Croatia: Operation "West-Bosnien" (1942-06-05)]</ref> [[Partizani]] su za vrijeme bitke izgubili preko 6.000 vojnika, većinom poginulih.<ref>Hehn, Paul N. - The German struggle Against Yugoslav Guerrillas in World War II, East European Monograph No. LVII (New York: Columbia Univ. Press, 1979), pp.128-33</ref>

== Bihaćka Republika ==

{{glavni|Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije}}

[[Datoteka:Ustaski borci.jpg|mini|lijevo|Vojnici [[Crna legija|Crne legije]] u [[Tomislavgrad]]u, 1942.]]

[[Datoteka:Home Guard Troops.jpg|mini|Kolona domobrana, zima 1942. godine]]

Od kraja lipnja do početka kolovoza bio je izvršen pohod Grupe proleterskih brigada u Bosansku krajinu pod izravnom komandom [[Vrhovni štab NOVJ-a|Vrhovnog štaba NOP-a i DVJ-a]] i postignute pobjede u drugoj polovici 1942. godine, koje su rezultirale prvenstveno stvaranjem [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]] i Osnivačkom skupštinom [[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije|AVNOJ]]-a. Uništenjem neprijateljskih garnizona u mnogim mjestima i razbijanjem glavnih četničkih formacija i uporišta, najveći dio teritorija zapadne i srednje Bosne bio je oslobođen i povezan s oslobođenom teritorijem u susjednim područjima Hrvatske.

Od 28. srpnja do 19. kolovoza 1942. godine, traje [[Bitka za Kupres 1942.|bitka za Kupres]], koji je tada bio pod partizanskom opsadom. 600 pripadnika [[Crna legija|Crne legije]] je zajedno s domaćim ustaškim i domobranskim postrojbama pod zapovjedništvom [[pukovnik]]a [[Franjo Šimić|Franje Šimića]] gotovo mjesec dana branilo Kupres od četiri partizanske brigade, ukupno 2.500 partizana. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1.500 branitelja tijekom noći s 11. na 12. kolovoza, 14. kolovoza i 19. kolovoza. Iako su branitelji bili brojčano višestruko nadjačani grad je uspješno obranjen. Partizanski gubitci su iznosili oko 1.000 mrtvih i ranjenih, a hrvatski oko 340 ranjenih i mrtvih branitelja.

Zbog zlodjela Crne legije u istočnoj Bosni, [[Jure Francetić]] je uhićen od strane Nijemaca i predan NDH s preporukom za ukor zbog nekonroliranja jedinica. [[Ante Pavelić]] je odbio učiniti išta protiv Francetića i na iznenađenje Nijemaca imenovao ga zapovjednikom svih stajaćih djelatnih sdrugova [[Ustaška vojnica|Ustaške vojnice]]. Početkom listopada u operaciji [[Dinara]], dvije bojne Crne legije, pod Francetićevim zapovjedništvom, iz Kupresa napadaju partizane u [[Livno|Livnu]] i 3. listopada oslobađaju grad.

[[Datoteka:Bihać Republic.png|mini|[[Bihać]]ka Republika prikazana crvenom.]]

Pokušaji njemačkih, talijanskih i ustaških snaga u listopadu 1942. godine napadnim akcijama preoteti inicijativu ostali su bez uspjeha. Zbog toga je njemačko [[Oberkommando der Wehrmacht|Vrhovno zapovjedništvo]] donijelo odluku o proglašenju teritorija NDH južno od [[Sava|Save]] operativnim područjem njemačkih trupa, a u prosincu 1942. i odluku o zimskim operacijama protiv NOV i POJ na velikom oslobođenom teritoriju u Bosni i Hrvatskoj. U listopadu 1942. godine, četnici su pobili oko 1000 Hrvata u [[Prozor-Rama|Rami]].

Odlukom Vrhovnog štaba u studenom 1942. formirano je pet [[zbor|divizija]] i jedan [[korpus]] NOVJ-a. Tada su na tlu BiH odlukom Vrhovnog štaba formirane tri udarne divizije, u čiji su sastav pored Grupe proleterskih brigada ušle još dvije [[brigada|brigade]]. U Podrinju, formirana je jedna brigada. Do kraja 1942., u Hercegovini su bili obnovljene organizacije KPJ i formirane partizanske jedinice. Pobjeda partizana nad četničkim snagama na [[Majevica|Majevici]] u studenom 1942. bila je jedan od presudnih trenutaka za [[narodnooslobodilački pokret]] u istočnoj Bosni.

Centralni komitet [[KPJ]] i Vrhovni štab donosili su mjere i odluke koje su imale presudan značaj za političke osnove NOP-a, provođene na velikom slobodnom teritoriju sa središtem u [[Bihać]]u, od studenog 1942. do siječnja 1943. godine. Taj slobodni teritorij je postao poznat pod nazivom [[Partizanske republike|Bihaćka Republika]]. Rezultat snažnog razvoja narodnooslobodilačkog pokreta bili su: Osnivačka skupština [[AVNOJ]]-a (Bihać, [[26. studenog|26.]] i [[27. studenog]] 1942.), Osnivačka konferencija [[Antifašistička fronta žena|Antifašističkog fronta žena Jugoslavije]] ([[Bosanski Petrovac]], [[6. prosinca|6.]] – [[8. prosinca]] 1942.) i Osnivački kongres Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (Bihać, [[27. prosinca|27.]] – [[29. prosinca]] 1942.)

[[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije]] je konstituirano kao općenarodno i općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta. Krupne pobjede i utjecaj NOP-a ljeta i jeseni 1942. uzrokovali su opadanje četničkog utjecaja među Srbima i doveli do većeg pristupanja Hrvata i muslimana u partizanske jedinice. Utjecaj NOP-a ojačao je u pojedinim gradskim centrima.

== Četvrta i peta ofenziva ==
{{dvostruka slika|right|BatallaDelNeretvaMapa2.png|200|BatallaDelNeretvaMapa3.png|200|Njemački plan [[Bitka na Neretvi|Weiss II.]] da će četiri njemačke divizije svojim djelovanjem, opkoliti i uništiti snage NOVJ-a u [[Livno|Livnu]]|Na zahtjev Talijana, Nijemci su podijelili Sjevernu borbenu skupinu u dva dijela: [[Bugojno]]-[[Prozor-Rama|Prozor]] i [[Sarajevo]]-[[Konjic]]}}
{{dvostruka slika|right|BatallaDelNeretvaMapa4.png|200|BatallaDelNeretvaMapa5.png|200|Nakon poraza koji su pretrpjeli u dolini [[Neretva|Neretve]], Talijani su odlučili svoje snage ojačati četnicima iz Nikšića.|Nakon neuspjeha u napadu na Konjic, partizani ruše most na Neretvi i kreću suprotno, prema [[Uskoplje|Uskoplju]].}}
{{glavni|Bitka na Neretvi|Bitka na Sutjesci|ZAVNOBiH|AVNOJ}}

Tijekom [[1943.]] godine aktivnosti [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|domobranstva]] sve se više pojačavaju, pogotovo nakon [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]] zbog koje je došlo do intenzivnog jačanja [[NOVJ|partizanskog pokreta]]. Oformljene su četiri lovačke [[Brigada|brigade]] (5. – 8.), svaka s po dvije [[Pukovnija|pukovnije]] od četiri [[Bojna|bojne]] s 500 pripadnika uz topničku skupinu, posebno opremljenu za gorski teren. Partizani su osim velikog slobodnog teritorija sa sjedištem u Bihaću, oslobodili i [[Jajce]], [[Livno]], [[Tomislavgrad]], [[Šujica (Tomislavgrad, BiH)|Šujicu]], [[Posušje]] i [[Imotski]], gdje je velike gubitke imao [[V. ustaški stajaći zdrug]] [[Rafael Boban|Rafaela Bobana]]. Nakon Francetićeve smrti u zadnjim danima 1942. godine, [[Crna legija]] je podijeljena na I., u istočnoj Bosni i V. ustaški stajaći zdrug, u [[Završje|Završju]] i zapadnoj Hercegovini.

Prva veća akcija ([[Bitka na Neretvi|Weiss I]]) bilo je istjerivanje [[NOP|partizanskih snaga]] iz zapadne [[Bosna|Bosne]] i grada [[Bihać]]a gdje se smjestio glavni stožer partizana. U suradnji s [[Treći Reich|njemačkim]] postrojbama, partizani su nakon žestokih borba istjerani i počeli su se povlačiti prema [[Neretva|Neretvi]] (Weiss II). Potkraj veljače i početkom ožujka vodila se žestoka bitka s partizanima (Weiss III), a u njoj su sudjelovali jedan domobranski zdrug i dvije divizije, ukupne snage 15.000 ljudi sa 110 [[tenk]]ova i jednom eskadrilom zrakoplova. Najžešće borbe su se vodile oko [[Uskoplje|Uskoplja]], kojeg su [[NOVJ|partizani]] [[3. ožujka]] nakratko zauzeli. Domobrani su zajedno s [[Wehrmacht|Nijemcima]] i [[Kraljevina Italija|Talijanima]] pritisnuli [[NOP|partizane]] koji su se povukli preko [[Neretva|Neretve]] u istočnu [[Hercegovina|Hercegovinu]] i dalje prema [[Sandžak]]u.

Do kraja ožujka, Sile osovine su ubile oko osam tisuća [[Partizani|partizana]], od kojih oko 50 % Hrvata, zarobivši još oko dvije tisuće. Unatoč teškim gubitcima i naočigled taktičkoj pobjedi Sila osovine, partizani su osigurali sigurnost svom zapovjedništvu i bolnici, te su mogli nastaviti sa svojim djelovanjem. U stvari, prelaskom u istočnu [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]] partizani su se morali boriti samo protiv četnika te su ih potpuno onesposobili, tako da nakon Bitke na Neretvi četnici više ne predstavljaju nikakvu silu i skoro su potpuno izbrisani zapadno od [[Drina|Drine]]. Sve tri antipartizanske operacije (Weiss I, II i III) poznate su pod nazivom Četvrta neprijateljska ofenziva ili [[Bitka na Neretvi]].

[[Datoteka:Sutjeska povlačenje 1943.jpg|mini|lijevo|Partizani u povlačenju na Sutjesci, 1943.]]
[[Datoteka:Map of Case Black.JPG|mini|desno|Operacija Schwarz ili [[bitka na Sutjesci]]]]
[[Datoteka:Avnojf.gif|mini|lijevo|Odluka [[AVNOJ]]-a, koja je bila osnova stvaranja socijalističke Jugoslavije]]

Sljedeća veća bitka bila je [[operacija Schwarz]], poznatija kao [[Bitka na Sutjesci]] ili Petaneprijateljska ofenziva. U njoj su domobranske snage (jedan domobranski zdrug i tri divizije) u jačini od 15.000 ljudi sa 120 [[tenk]]ova i 15 zrakoplova operativne grupe "Sarajevo" napale partizane, među kojima je bilo pet brigada iz BiH, u dolini [[Sutjeska|Sutjeske]] i oko grada [[Foča|Foče]]. U prvim tjednima borbe nije bilo nekih većih pomaka, iako se linija pomicala na štetu partizana. 9. lipnja su Nijemci skoro uspjeli u naumu da likvidiraju Tita kad je [[bomba]] pala pored čelne skupine i ranila ga u ruku. Titov pas, [[njemački ovčar]] Luks se, prema navodima, žrtvovao da spasi Titu život.

U razdoblju od 3. do 15. lipnja, [[partizani]] su izvršili žestoki proboj svim snagama i probili se u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]]. Tri partizanske brigade i središnja bolnica s preko 2.000 ranjenika su ostale okružene, okrutni njemački vojnici su ubijali bez biranja, ubivši i ranjenike te nenaoružano liječničko osoblje. Stradao je ukupno 6.391 partizan, više od trećine vojnika koji su ušli u borbe. Odmah po proboju, partizani su pregrupirali i započeli protunapad u istočnoj Bosni, čisteći utvrde Sila Osovine u [[Vlasenica|Vlasenici]], [[Srebrenica|Srebrenici]], [[Olovo (BiH)|Olovu]], [[Kladanj|Kladnju]] i [[Zvornik]]u tijekom sljedećih 20 dana. Ta bitka je bila prekretnica prema partizanskoj pobjedi u ratu i postala je važan dio kulture u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Od srpnja 1943. godine, težište djelovanja NOV i POJ prebačeno je u talijansku okupacijsku zonu, a snage Prvog i drugog bosanskog korpusa razvile su ofenzivna djelovanja na cijelom području Bosne i Hercegovine. Tijekom tih djelovanja do kraja 1943. oslobođen je gotovo cijeli teritorij Bosne i Hercegovine osim [[Sarajevo|Sarajeva]] i nekoliko gradskih središta duž važnih komunikacijskih pravaca. Uz očuvanu jezgru, [[Tito]] je uspio kapitalizirati slom Fašističke Italije. Osim oružja, njegova je vojska naglo narasla masovnim priljevom novih boraca, najviše Hrvata i Slovenaca, tako da je do konca [[1943.]] godine narasla na 300.000 ljudi. Do kraja 1943. godine, snage NOV i PO BiH imale su u svom sastavu dva korpusa sa sedam divizija, 24 brigade i 25 partizanskih odreda. Sjedište Centralnog komiteta [[KPJ]], Izvršnog odbora [[AVNOJ]]-a i [[Vrhovni štab NOVJ-a|Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a]] nalazilo se u [[Jajce|Jajcu]] od [[24. kolovoza]] do kraja 1943. godine.

Na inicijativu Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH u rujnu 1943. godine započele su pripreme za sazivanje Osnivačke skupštine [[ZAVNOBiH]]-a. ZAVNOBiH se na svom Prvom zasjedanju u Mrkonjić-Gradu, [[25. studenog|25.]] i [[26. studenog]] 1943. konstituisao kao najviše političko tijelo NOP-a u BiH i izjasnio za federativno uređenje državne zajednice naroda Jugoslavije. Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima Bosne i Hercegovine, u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode, i u zemlji i inozemstvu, mogu zastupati i predstavljati samo [[ZAVNOBiH]] i [[AVNOJ]]. Ovim aktima istovremeno je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih [[Srbi|Srba]], [[Bošnjaci|Muslimana]] i [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata]].

Odmah zatim, 29. studenog, u Jajcu je bilo održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a čijim su odlukama položeni temelji nove Jugoslavije. Odluke koje su zapečatile sudbinu [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]] bile su sljedeće: vrhovno partizansko političko tijelo [[AVNOJ]] postaje glavno zakonodavno vijeće i najviči predstavnik suvereniteta svih jugoslavenskih naroda; osnutak privremene vlade; kraljevskoj vladi u emigraciji oduzimaju se sva prava zakonite jugoslavenske vlade; kralju [[Petar II. Karađorđević|Petru II. Karađorđeviću]] se zabranjuje povratak u Jugoslaviju; [[SFRJ|nova Jugoslavija]] će biti ferederalna državna zajednica ravnopravnih naroda; Titu se dodjeljuje naslov [[maršal Jugoslavije]]; osniva se državna komisija za ispitivanje ratnih zločina okupatora i kolaboracionista.<ref name="HercegBosna" />

U isto vrijeme, ustaške snage ne uspijevaju obraniti [[Bugojno]], ali krajem kolovoza odbijaju partizanski napad na [[Livno]]. Neuspjeh je doživio i pokušaj da se sredinom rujna okruženi Kupres opskrbi hranom i streljivom iz Duvna. Početkom listopada, V. zdrug se povlači iz Livna i Tomislavgrada u [[Posušje]], iz kojeg je uskoro izbačen u [[Imotski]], iz kojeg je ubrzo povratio Posušje. Jesen prolazi u borbama s dalmatinskim partizanima oko Posušja i na području Imotske krajine. U prosincu sudjeluje u [[operacija Ziethen|pothvatu Ziethenu]] i s [[Wehrmacht|njemačkim snagama]] prodire iz Posušja i zauzima [[Tomislavgrad]] i [[Šujica (Tomislavgrad, BiH)|Šujicu]].

== Šesta ofenziva i ZAVNOBiH ==

{{glavni|Desant na Drvar|Sporazumi Tito-Šubašić|ZAVNOBiH}}

Od početka prosinca 1943. do sredine veljače 1944. godine, njemačke snage su u duhu zapovjedi Vrhovnog zapovjedništva za osiguranje obrane Balkana slučaju [[saveznici|anglo-američke invezije]] izvršile više ofanziva na tlu Bosne i Hercegovine. Osobito teške borbe bile su vođene u prosincu 1943. godine, u središnjoj oblasti [[istočna Bosna|istočne Bosne]], u prosincu 1943. i siječnju 1944. u južnom dijelu [[Bosanska krajina|Bosanske krajine]] te od početka siječnja do sredine veljače 1944. u većem dijelu središnje Bosne i dijelu Bosanske krajine.

[[Datoteka:Marshal Tito during the Second World War in Yugoslavia, May 1944.jpg|mini|Vrhovni štab predvođen [[Tito]]m u [[Drvar]]u]]

U rano proljeće 1944. njemačke snage prisilile su NOVJ da se povuče južno od linije [[Tuzla]]-[[Zvornik]], gdje su nastavljene borbe u kojima su uspjele spriječiti prodor dvije divizije NOVJ-a iz Bosne u Srbiju. Do sredine 1944., mnogi pripadnici domobranstva počeli su se otvoreno svrstavati na stranu [[NOP]]-a, što je vodilo do masovnih slučajeva prebjega partizanima cijelih postrojbi veličine bojne te zrakoplova [[Zrakoplovstvo NDH|ZNDH]].

U Bosanskoj krajini su njemačke snage izvršile svoju posljednju ofenzivnu operaciju koja je otpočela [[25. svibnja]] zračnim [[Desant na Drvar|desantom na Drvar]], u kojem je od siječnja 1944. bilo sjedište Centralnog komiteta KPJ, Vrhovnog štaba, Predsjedništva AVNOJ-a i [[Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije|NKOJ]]-a. U desetodnevnim borbama jedinice Prvog proleterskog korpusa te dijelovi Petog i Osmog korpusa NOVJ-a osujetili su plan njemačke naredbe o uništavanju rukovodstva nove Jugoslavije, koje je svoje sjedište prenijelo na [[Vis]].

Dana 17. lipnja [[1944.]] godine, na otoku [[Vis]]u [[Sporazumi Tito-Šubašić|potpisan je sporazum]] između maršala Tita i bivšeg bana Banovine Hrvatske [[Ivan Šubašić|Ivana Šubašića]], koji je postao predsjednik jugoslavenske kraljevske vlade u izbjeglištvu. Ivan Šubašić se obvezao da će njegova vlada priznati [[AVNOJ]] i pozvati narod da pristupa antifašističkom pokretu. Time su međunarodna zajednica i britanska vlada definitivno priznali legitimitet i vlast Titove [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]] i njenih institucija.<ref name="HercegBosna" />

Na temelju odluka AVNOJ-a, [[ZAVNOBiH]] se na svom Drugom zasjedanju u Sanskom Mostu [[30. lipnja]] 1944. godine, konstituirao u najviši zakonodavni i izvršni organ [[SR BiH|federalne Bosne i Hercegovine]], donio odluke o ustrojstvu i radu Narodnooslobodilačkih odbora i narodnooslobodilačkih skupština, Deklaraciju o pravima naroda Bosne i Hercegovine, te odobrio rad delegacije BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Na osnivačkoj konferenciji u selu Zdena kod Sanskog Mosta izabran je [[3. srpnja]] 1944. godine Glavni odbor Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta Jugoslavije za BiH i pokrenuta inicijativa za izbore lokalnih odbora.

== Završne operacije u BiH ==

{{glavni|Hrvatske oružane snage|Hercegovački franjevački mučenici|Bitka na Lijevča polju|Bitka za Odžak}}

U prvoj etapi [[Završne operacije u Jugoslaviji 1945.|završnih operacija za konačno oslobođenje Jugoslavije]], od srpnja do kraja 1944. na tlu Bosne i Hercegovine, [[NOVJ|snage NOVJ-a]] zadržale su inicijativu i izvodile uspješna ofenzivna djelovanja proširujući oslobođeni teritorij. U vrijeme priprema operacija NOVJ-a za oslobođenje Srbije od svibnja do kolovoza 1944. osobito žestoke borbe bile su vođene u [[Podrinje|istočnoj Bosni]] s krupnim njemačkim snagama, koje su pokušavale ofenzivnim djelovanjima spriječe prodor Dvanaestog [[Vojvodina|vojvođanskog korpusa]] preko [[Drina|Drine]] u Srbiju. U srpnju 1944., [[crna legija|I. ustaški stajaći zdrug]], ostatak Crne legije, vodio je uspješne borbe oko Srebrenice i zajedno s Nijemcima vodio proboj do [[Zvornik]]a.

U operacijama za konačno oslobođenje [[SR Srbija|Srbije]], [[SR Makedonija|Makedonije]], [[SR Crna Gora|Crne Gore]], [[SAP Kosovo|Kosova]] i [[Dalmacija|Dalmacije]] jedinice Trećeg i Petog korpusa i 29. hercegovačke divizije konačno su oslobodile najveći dio teritorija Bosne i Hercegovine. Konačnim oslobođenjem [[17. studenog]] 1944., [[Tuzla]] je postala veoma značajan oslonac ratnih dejstava jedinica Trećeg korpusa NOVJ-a. Dana [[20. studenog]] [[1944.]], [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|Hrvatsko domobranstvo]] je spojeno s [[Ustaška vojnica|Ustaškom vojnicom]] u jedinstvene [[Hrvatske oružane snage]]. Na području BiH operirale su domobransko-ustaške divizije na širem području oko gradova 6. u [[Banja Luka|Banjoj Luci]], 8. u [[Sarajevo|Sarajevu]], 9. u [[Mostar]]u, 12. u [[Brčko]]m i 15. na pruzi Sarajevo-[[Slavonski Brod|Brod na Savi]]. U Rankovićima kod Travnika, [[22. listopada]] [[1944.]], strijeljano je oko 200 zarobljenih hrvatskih civila i vojnika iz [[Kupres]]a.

[[Datoteka:Ploča-ubijeni fratri-ŠB4766.jpg|mini|Ubijeni [[hercegovački franjevački mučenici]]]]

Početkom [[1945.]] godine, njemačke i ustaške snage držale su Mostar, Sarajevo i dolinu rijeke [[Bosna (rijeka)|Bosne]], kamo su se povlačile jedinice njemačke Grupe armija E, te sjeverni dio Bosne i Hercegovine, linijom [[Bijeljina]]-[[Doboj]]-[[Derventa]]-[[Banja Luka]]-[[Bosanski Novi]]-[[Bihać]]. U Mostarskoj operaciji, od 6. do [[14. veljače]] 1945. godine, jedinice Osmog dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačka divizija oslobodile su Mostar, [[Nevesinje]], [[Široki Brijeg]] i [[Konjic]]. [[369. hrvatska "Vražja" divizija|369. "vražja" divizija]] i 9. domobransko-ustaška divizija su izbrisane iz registra Vermahta, tako da se od tada u dokumentima govori samo o borbenoj grupi 369., što dovoljno govori o ustaškim gubicima, izraženim u tisućama.

[[Datoteka:1945-04-15GerWW2BattlefrontAtlas.jpg|mini|lijevo|Oslobođeni teritorij 1. – 15. travnja (crvena)]]

Partizani i njihovi pomagači nakon oslobođenja spomenutih gradova, u odmazdi su ubili hercegovačkog provincijala Lea Petrovića i još 65 franjevaca. [[Pokolj fratara u Hercegovini|Pokolj hercegovačkih fratara]] se dogodio u Mostarskom Gracu, [[Gornji Gradac (Široki Brijeg, BiH)|Gornjem Gracu]], [[Donji Gradac (Široki Brijeg, BiH)|Donjem Gracu]], Gostuši, [[Široki Brijeg|Širokom Brijegu]], [[Mostar]]u, [[Ljubuški|Ljubuškom]], [[Vrgorac|Vrgorcu]], [[Čapljina|Čapljini]], [[Međugorje|Međugorju]], [[Čitluk]]u, [[Izbično]]m, [[Kočerin (Široki Brijeg, BiH)|Kočerinu]], [[Velika Gorica|Velikoj Gorici]], [[Zagreb]]u, [[Macelj]]u, [[Krapina|Krapini]] i [[Bleiburg]]u. Najviše franjevaca je ubijeno 7. i [[8. veljače]] [[1945.]] godine na Širokom Brijegu te [[14. veljače]] 1945. godine.<ref>[http://www.franjevci.info/index.php/pojmovnik/pojam/95 Franjevci.info]{{Neaktivna poveznica|bot=InternetArchiveBot }} Pojmovnik - Franjevački mučenici</ref>

U drugoj polovici ožujka, na početku završne ofanzive Jugoslavenske armije, oslobođen je [[Bihać]], a [[6. travnja]] Sarajevo. Od 30. ožujka do 8. travnja 1945. godine, [[Hrvatske oružane snage]] su u [[Bitka na Lijevča polju|bitci na Lijevče polju]] nanijele velik poraz četnicima, s oko 7.000 mrtvih i ranjenih te 5.000 zarobljenih, koji je poslije u srpskoj emigraciji prozvan drugim Kosovom. Ostatci domobransko-ustaških divizija povlače se prema Zagrebu. Još prije završetka vojnih operacija u BiH, u Sarajevu je od [[26. travnja|26.]] do [[28. travnja]] 1945. održano Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a na kojem je [[ZAVNOBiH]] proglašen Narodnom skupštinom i formirana prva vlada Bosne i Hercegovine. U borbama do [[1. svibnja]] 1945. godine, bio je oslobođen gotovo cjelokupni teritorij Bosne i Hercegovine.

Nakon oslobođenja Sarajeva [[6. travnja]] [[1945.]] godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ-a s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama [[Crvena armija|Crvene Armije]] i NOVJ-a na Srijemskom frontu, s kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke vojske i vojske NDH koje su se povlačile prema Austriji. Tako se odigrala [[bitka za Odžak]], od 19. travnja do 25. svibnja 1945. godine, punih 16 dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, u kojoj su se domobransko-ustaške snage borile do posljednjeg čovjeka. Nakon konačnog sloma hrvatskih snaga, partizani su ubili 3.375 osoba što je bila jedna trećina hrvatskog pučanstva [[Odžak|odžačkog]] kraja.<ref>[http://www.hercegbosna.org/vijesti/bih/13-dani-sjecanja-na-hrvatske-zrtve-u-drugom-svjetskom-i-domovinskom-ratu-u-odzacko-modrickom-kraju-1080.html HercegBosna.org] 13. dani sjećanja na hrvatske žrtve u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu u odžačko-modričkom kraju</ref>

== Bleiburška tragedija i Križni put 1945.  ==

{{glavni|Bleiburška tragedija|Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata|l4=Partizanski zločini u poraću}}

[[Datoteka:1945-05-01GerWW2BattlefrontAtlas.jpg|mini|Oslobođeni teritorij do 1. svibnja (crvena)]]

[[Datoteka:Bleiburg column.jpg|mini|Kolona vojnika NDH kod [[Bleiburg (grad)|Bleiburg]]a]]

[[Bleiburška tragedija i Križni put 1945.]] pojmovi su kojima se u hrvatskoj [[publicistika|publicistici]] označuje niz događaja u svibnju 1945. godine. Slomom Trećeg Reicha, [[2. svibnja]] [[1945.]], dogodila se i kapitulacija [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]]. Nezavisna Država Hrvatska je prestala postojati [[8. svibnja]] [[1945.]], ulaskom partizana u Zagreb, odnosno njegovim oslobođenjem. U tom oslobađanju ubijeno je oko 11, a zarobljeno gotovo 16 tisuća vojnika NDH.{{ni}} [[Ante Pavelić|Pavelić]] je već 6. svibnja 1945. odlučio da se vojnici, državna uprava i civili, koji to žele, povuku prema Austriji.

Tako se mnoštvo hrvatskog naroda povuklo prema zapadu u nadi da će se moći predati zapadnim saveznicima koji bi ih zaštitili od [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|Titovih partizana]] te konvertiranih i/ili amnestiranih [[Četnici u Drugom svjetskom ratu|četnika]]. Pripadnici [[Hrvatske oružane snage|postrojba NDH]] predavali su se tijekom tih tjedana. Brojni hrvatski vojnici su bili ubijeni dok su se držali odstupnicu, povlačili se, nakon što su se predali u borbama ili nakon što bi se prijavili vlastima, naivno se nadajući da će ih nove vlasti pošteno tretirati. Ista je sudbina snašla desetke tisuća zarobljenih hrvatskih civila koji su ostali u svojim domovima ili drugdje na području tad već bivše Nezavisne Države Hrvatske.

NDH se predala 15. svibnja 1945. godine u Bleiburgu. U međuvremenu, na poljima prema jugu koja nisu vidljiva iz Bleiburga, velika masa ljudi nalazila se u stanju nevjerice, užasa i zbunjenosti. 17. svibnja 1945. godine otpočeo je [[Pokolj u Bleiburgu]], [[ratni zločin]] i [[zločin protiv čovječnosti]]. Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici.

U posljednjim borbama i [[marševi smrti|marševima smrti]], poznatim kao [[Križni put (1945.)|Križni put hrvatskog naroda]] poginulo je ili ubijeno oko 45.000 do 200.000 pripadnika [[Hrvatske oružane snage|oružanih snaga NDH]] ili civila. Najvjerojatnija brojka, po posljednjim istraživanjima, je oko 50.000. Veliki broj ih je pao u partizansko zarobljeništvo stradavajući na dugom Križnom putu Hrvata [[1945.]] godine. Masovne likvidacije izvršene su u [[Pokolj u Teznom|Teznom]] kod Maribora, Dravograda, Celja, [[Pokolj na Kočevskom Rogu|Kočevja]] i drugdje u [[Slovenija|Sloveniji]], a u Hrvatskoj u [[Partizanski poslijeratni zločini u Maceljskoj šumi|Maceljskoj šumi]] kod Krapine, [[Samobor]]a, [[Karlovac|Karlovca]], [[Sisak|Siska]], [[Bjelovar]]a i drugdje. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. godine.

Naknadna iskopavanja, koja su provedena po mjestima egzekucije u [[Slovenija|Sloveniji]] nakon pada komunizma, dovode u pitanje neke vidove te statistike: nasuprot 50.000 Hrvata pogubljenih od strane komunista u cijelom području od [[Austrija|Austrije]] do [[Makedonija|Makedonije]], slovensko povjerenstvo za ratne zločine identificiralo je oko 190.000 ljudi smaknutih u partizanskim pokoljima [[1945.]] i [[1946.]] godine. Budući da po nalazima povjerenstva oko 10.000 čine slovenski domobrani, a 180.000 hrvatski vojnici i civili, to otvara nove dubioze, dovodeći u pitanje status [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]] kao najvećeg ratnog zločinca i najvećeg ubojice Hrvata na području [[SFRJ|bivše Jugoslavije]].

Glede samoga hrvatskoga naroda, dugotrajna negativna posljedica, koja je poništena tek [[Domovinski rat|oslobodilačkim ratom]] protiv velikosrpske agresije [[1991.]] – [[1995.]] godine, je bila kompromitacija same ideje hrvatske države. [[Hrvati]] su, time što je jedan dio njih sudjelovao u osovinskim vojnim postrojbama, stekli stigmu profašističkog naroda, koja je, pojačavana srpsko-jugoslavenskom promidžbom za vrijeme [[SFRJ|socijalističke Jugoslavije]] i prešućivanjem činjenice da su Hrvati aktivnije sudjelovali u [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|antifašističkoj borbi]] nego neki daleko brojniji narodi, kao i više nego bilo koji narod u propaloj Jugoslaviji, sprječavala i gušila ostvarenje [[Hrvatsko državno pravo|hrvatskoga višesetoljetnoga sna]] o slobodi i samostalnosti. Tek je [[Domovinski rat]] izbrisao te napuhane grijehe prošlosti i propagandne utvare.<ref name="HercegBosna" />

Po analizama hrvatskog znanstvenika Žerjavića i srpskog Kočovića, koje daju vrlo slične rezultate, [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|Jugoslavija]] je u Drugom svjetskom ratu [[Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu|izgubila oko milijun ljudi]], od toga oko 500.000 Srba, 200.000 Hrvata, te 90.000 Bosanskih Muslimana. Sama [[Bosna i Hercegovina]] je pretrpjela sljedeće gubitke: 164.000 [[Srbi|Srba]], 75.000 [[Bošnjaci|bosanskih Muslimana]], 64.000 [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata]] i 9.000 [[Židovi|Židova]].<ref name="HercegBosna" />

== Unutarnje poveznice ==

{{col-begin}}
{{col-2}}
* [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji]]
* [[Nezavisna Država Hrvatska]]
* [[Narodnooslobodilački pokret]]
* [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|Hrvatsko domobranstvo]]
* [[Paravojne ustaške postrojbe]]
* [[Zločini četnika u Drugom svjetskom ratu]]
* [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije]]
* [[Ustaška vojnica]]
* [[Crna legija|Crna legija ili I. ustaški stajaći zdrug]]
* [[Anti-partizanske operacije u NDH]]
* [[Operacija Trio|Treća neprijateljska ofenziva]]
* [[AVNOJ]], [[Bitka na Neretvi|Četvrta neprijateljska ofenziva]]
* [[Bitka na Sutjesci|Peta neprijateljska ofenziva]]
{{col-2}}
* [[ZAVNOBiH]]
* [[Josip Broz Tito]]
* [[Desant na Drvar|Šesta neprijateljska ofenziva]]
* [[Sporazumi Tito-Šubašić]]
* [[Hrvatske oružane snage]]
* [[Hercegovački franjevački mučenici]]
* [[Bitka na Lijevča polju]]
* [[Bitka za Odžak]]
* [[SvXXXXXXXXXXX katastrofa]]
* [[Pokolj u Bleiburgu]]
* [[Križni put (1945.)]]
* [[Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata|Partizanski zločini u poraću]]
* [[Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu|Demografski gubici Jugoslavije]]
{{col-end}}

== Vanjske poveznice ==

* [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/p_drugisvj.html HercegBosna.org] Srce tame (1941. – 1945.)
* [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/drugi_svj.html HercegBosna.org] Drugi svjetski rat
* [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/novija_povijest2.html HercegBosna.org] Novije povjestice, vrela, kritike i raščlane

== Literatura ==

* ''[[Opća enciklopedija JLZ|Opća enciklopedija JLZ (knjiga druga)]]'', [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža|Leksikografski zavod FNRJ]], Zagreb, 1956.
* ''Vojna enciklopedija (knjiga prva)'', Redakcija vojne enciklopedije, Beograd, 1970.
* ''[[Opća enciklopedija JLZ|Opća enciklopedija JLZ (knjiga druga)]]'', [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža|Jugoslavenski leksikografski zavod]], Zagreb, 1982.

== Izvori ==

{{izvori|30em}}

{{Drugi svjetski rat u Jugoslaviji}}
{{Bosna i Hercegovina}}

[[Kategorija:Povijest Bosne i Hercegovine]]
[[Kategorija:Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu]]
[[Kategorija:Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu| ]]
Predlošci koji se koriste na ovoj stranici:
Predložak:Bosna i Hercegovina (uredi)
Predložak:Bull (vidi izvornik) (djelomično zaštićen)
Predložak:Centar (uredi)
Predložak:Center (uredi)
Predložak:Col-2 (uredi)
Predložak:Col-begin (uredi)
Predložak:Col-end (uredi)
Predložak:DatumFormat (uredi)
Predložak:Drugi svjetski rat u Jugoslaviji (uredi)
Predložak:Dvostruka slika (uredi)
Predložak:Glavni (vidi izvornik) (djelomično zaštićen)
Predložak:ISBN (uredi)
Predložak:If then show (uredi)
Predložak:Izvori (vidi izvornik) (zaštićen)
Predložak:Izvori/styles.css (vidi izvornik) (zaštićen)
Predložak:NPOV/popraviti (uredi)
Predložak:Navigacija (vidi izvornik) (djelomično zaštićen)
Predložak:Navigacija podgrupa (vidi izvornik) (zaštićen)
Predložak:Neaktivna poveznica (uredi)
Predložak:Nedostaje izvor (uredi)
Predložak:Ni (uredi)
Predložak:Povijest Bosne i Hercegovine (uredi)
Predložak:Povijest Hrvata Bosne i Hercegovine (uredi)
Predložak:Tnavbar (vidi izvornik) (djelomično zaštićen)
Predložak:Void (vidi izvornik) (zaštićen)
Predložak:Webarchive (vidi izvornik) (djelomično zaštićen)
Predložak:Z+X (uredi)
Predložak:• (vidi izvornik) (djelomično zaštićen)
Modul:Arguments (uredi)
Modul:Check isxn/1 (uredi)
Modul:Format link (uredi)
Modul:Hatnote (uredi)
Modul:Hatnote/styles.css (uredi)
Modul:Hatnote list (uredi)
Modul:Labelled list hatnote (uredi)
Modul:Yesno (vidi izvornik) (zaštićen)
Modul:Zastava (vidi izvornik) (djelomično zaštićen)
Modul:Zastava/podatci (vidi izvornik) (djelomično zaštićen)
Vrati se na Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_svjetski_rat_u_Bosni_i_Hercegovini"