Tornado kod Novske 1892.

Tornado kod Novske 1892. godine je u poslijepodnevnim satima 31. svibnja 1892. u 16:17 sati zahvatio područje željezničke stanice u Novskoj i obližnju šumu i nanio znatnu štetu. Tornado je izbacio sa željezničkih tračnica vagone vlaka koji je u 16:17 krenuo za Novu Gradišku. Stražnji vagon, težak preko 13 tona, bačen je s udaljenosti od 30 metara preko telegrafskih vodova. U vlaku je bilo pedesetak putnika, od kojih su tri teško ranjena, a jedan je pastir poginuo. Na temelju smjera prevrtanja vagona i drveća u obližnjoj šumi Andrija Mohorovičić zaključio je da je vjetar u tom dijelu ciklonski, te je procijenio brzinu tornada između 46 i 158 m/s. Tornado se sastojao od dvaju vrtloga, tj. bila su dva tornada, promjera 800 do 1200 metara i 2300 metara s izuzetno niskim tlakom zraka u središtu.^[1] Oluja se formirala na jugoistočnome rubu olujne fronte koja se kretala sjeveroistočno. Rub te fronte poklapao se s niskim tlakom zraka na području sjeverne Bosne i Hercegovine. Temperature su bile vrlo visoke za to godišnje doba, a temperaturna razlika između obalnog i unutarnjeg područja bila je velika. Tijekom tornada temperatura se spustila za 10 °C.^[2] Prema današnjim klasifikacijama TORRO, ovaj tornado bi bio klasificiran kao T6, ili umjereno destruktivan tornado.^[3]

Za potrebe sanacije šteta, odnosno kao pomoć u izvozu velikih količina palih slavonskih hrastova, stizali su novi doseljenici iz cijele Austro-Ugarske, uključujući i veliki broj obrtnika, koji trajno naseljavaju područje Novske, te gospodarski uzdižu cijeli kraj.^[4]

Poručnik Kaudernat pripovijeda sljedeće:

 »„Iza odlaska vlaka iz Dubice vidio sam smjerom prema Sisku strašne oblake, vrućina je bila užasna a sparina strašna. Iza odlaska iz Jasenovca vidio sam isto takav oblak na jugozapadu, kao kakav ogromni polukrug, boje tamno-smeđe. Ostalo je nebo bilo razmjerno vedro, tj. pokriveno tanjim oblačićima. Malo prije nego što je krenuo vlak iz Novske, vidio sam, kako se spušta iz one tamne mase dugačka vitlica (Windhose) prema zemlji i to baš nad šumom (Gredom). Vitlica je bila široka ondje, gdje se je držala glavne mase oblaka, prema zemlji je bila sve uža, a'tik do zemlje se je opet širila. U samoj se je vitlici vidjelo veoma brzo gibanje oko osi i to lijevo (tj. ciklonalno). Vidio sam također, kako diže u vis granje odtrgnuto od drveća, tj to nasta tmica (čim se je vlak počeo kretati). Ja sam bio u hodniku kola i gledao prema jugozapadu. Najprije skoče sva stakla unutra, kao potjerana jakim vjetrom, a sa komadima stakla doleti i nešto lišća i omanjih grančica od drveća. Na to se nagnu kola prema jugo-zapadu, zatim natrag. Ja sam pao na tle. Iza toga sam ćutio, kako se kola ziblju, kao da sam na lađi ali ne na tvrdom, pa tresnu o tle, a ja ostanem zakopan pod hrpom svakovrsnih komada od polupanih kola.«