Stjepan I., kralj Hrvatske

O kralju Stjepanu nema izravnih svjedočanstava iz vremena njegove vladavine. Nisu pronađeni kameni natpisi s njegovim imenom niti su sačuvane, makar u kasnijem prijepisu, isprave koje je njegova kancelarija izdala. Svejdočanstva o Stjepanovom postojanju sačuvana su prvenstveno u ispravama njegovog sina Petra Krešimira IV. U jednom od dva sačuvana prijepisa darovnice samostanu sv. Ivana u Biogradu iz veljače 1060. godine, Petar Krešimir IV. ističe da je njegov otac bio kralj Stjepan (Ego Chresimyr, Stephani regis filius).^[1] Isti podatak ponavlja se u ispravi od 25. prosinca 1066. kojom Petar Krešimir IV. pod svoju zaštitu uzima samostan sv. Marije u Zadru (Ego Cresimir, rex Chroatie et Dalmatie, filius Stephani regis),^[2] te u ispravi kojom se 1069. samostanu sv. Krševana u Zadru poklanja otok Maun.^[3]

Konačno, isprava iz 1066./1067. kojom Petar Krešimir IV. potvrđuje samostanu sv. Krševana u Zadru posjed u Diklu daje širi pregled rodbinskih odnosa unutar vladajuće dinastije.^[4] U njoj Petar Krešimir IV. nabraja svoje pretke. Započinje od Mihaela Krešimira II. kojeg naziva Chresimiri maioris, te za njega navodi da je imao sina Držislava (Dirzislai) u čije vrijeme su banovali snažni banovi Pribina i Godemir. Nakon Držislava navodi se Svetoslav Suronja (Suataslao) koji je imao braću Krešimira (Cresimiri) i Gojslava (Goyslaui) te sina Stjepana za kojeg Petar Krešimir IV. kaže da je njegov otac (pater mei). Na temelju ovoga podatka može se zaključiti da je Stjepan bio sin Svetoslava Suronje ili Krešimira III. Prema navodu Ivana Đakona Svetoslav je svoj savez s Petrom II. Orseolom ojačao tako što mu je predao svoga sina Stjepana.^[5] Ivan Đakon također navodi da je Svetoslavov sin Stjepan oženio Orseolovu kćer Hicelu.^[6] Međutim, jer Petar Krešimir IV. u darovnici kojom je samostanu sv. Marije u Zadru darovano zemljište u Točinji naveo da je njegov djed bio Krešimir, a ne Svetoslav, vjerojatnijom se čini mogućnost da su postojala dva Stjepana.^[7] Prvi je bio Svetoslavov sin koji se oženio Hicelom, a drugi je bio sin Krešimira III. i kasniji hrvatski kralj Stjepan I.

Postoji mogućnost da se Stjepan spominje u kronici Ivana Goričkog. Sama vijest je vrlo konfuzna. Navodi se da je hrvatski kralj Stjepan, kojeg zovu Vojislav, pustošio krajeve do Drine.^[8] Kroničar je ovdje očito pomiješao dva vladara, hrvatskog (Stjepan I.) i dukljanskog (Stjepan Vojislav), te ih je spojio u jednu osobu. Međutim, ova vijest vjerojatno ima određenu povijesnu točnost jer se navodi da je dotični hrvatski vladar za bana postavio Prasku. Dotični Praska spominje se kao ban i u spomenutoj darovnici za Diklo.

Stjepan I. se najprije posvetio obnovi hrvatske pomorske snage i već 1032. god. poslao je svoje brodove u pomoć bizantskoj mornarici u njihovom ratu protiv Arapa.^{[nedostaje izvor]} Naime, sukobi između Bizanta i Arapa su ekslirali nakon što muslimani u Jeruzalemu ništili Bazilika Svetog grobabaziliku svetog groba. Ovim činom Stjepan je želio učvrstiti bizantsko-hrvatske veze i istovremeno onemogućiti bizantsku pomoć Mlečanima koji su željeli okupirati hrvatsku obalu.

Trgovina i gospodarstvo su procvale za Stjepana I., te se javlja aristokratska buržoazija u gradovima kao što su: Zadar, Biograd, Knin, Split, ali i drugim priobalnim gradovima. Također je vrlo vjerojatno kako su u to vrijeme stasali i gradovi u Slavoniji, osobito na rijeci Savi, kako je pučanstvo imigriralo na sjever i istok u potrazi za obradivom zemljom. Najveći gradovi u to vrijeme bili su Zagreb i Sisak.^{[nedostaje izvor]}

O njegovu savezu s koruškim vojvodom Adalberonom (1035.) protiv cara Konrada II. nema detaljnijih podataka. No, zabilježeno je kako Stjepan I. iste te godine šalje svoga rođaka Dobronju u Carigrad, da se pokloni bizantskom caru Mihajlu IV. Paflagoncu. No, kako je Stjepan ratovao s najvećim bizantskim saveznikom, Mletačkom Republikom, Dobronja je bio zatočen i naposljetku je preminuo u Carigradu.

Za Stjepanove vladavine, Hrvati i Srbi u Duklji, Travunji i Zahumlju su se 1034. god. pokušali osloboditi bizantske vlasti pod vodstvom dukljanskog kneza Stjepana Vojislava. U tome i uspjevaju, te je 1042. god. Stjepan Vojislav osnovao samostalnu državu Duklju. Iste godine na vlast u Carigradu dolazi Konstantin IX. Monomah i bizantska politika prema Hrvatskoj se mijenja. Kako bi očuvao dijelove Dalmacije, car je imenovao hrvatskog bana Stjepana Prasku za „carskog protospatora“ (počasni zapovjednik carske vojne ispostave). On je nominalno radio za Bizant i stolovao je u Zadru, ali je isposlovao da ostali gradovi dođu pod vlast kralja Stjepana I.^{[nedostaje izvor]} U Zadru je, zajedno sa suprugom Marijom, darivao posjedima samostan sv. Krševana 1042. god.

Kao odraz svoje samostalnosti, Stjepan I. je u Kninu 1040. god. osnovao biskupiju, koja je na sjeveru dopirala sve do rijeke Drave. Kninski biskup nosio je naslov »hrvatski biskup« (episcopus Chroatensis), a prvim biskupom u Kninu 1042. god. navodi se biskup Marko.

Promjena se ponovno dogodila 1046. god. kada je iz Ugarske morao bježati kralj Petar Mlečanin, sin bivšeg mletačkog dužda Otona Orseola i nećak kralja Stjepana I. Stjepan je potom provaljivao i ratovao po Ugarskoj, a na istok je proširio svoju vlast sve do Drine. Te prilike su iskoristili Mlečani kao razlog za ponovno opsjedanje dalmatinskih gradova. Mletački dužd Dominik Kontarini je poveo krvavi rat protiv Hrvatske u kojemu je 1050. god. uspio osvojiti i Zadar.

Za vrijeme Stjepanove vladavine u južnoj Italiji je Robert Guiscard osnovao nezavisnu normansku državu, što će kasnije imati utjecaja na hrvatske prilike za Petra Krešimira IV.

U histriografiji se javljalo mišljenje da je Stjepan 1050. godine Dubrovniku poklonio zemlju od Zatona do samoga grada.^[9] Međutim, riječ je o nekritičkom preuzimanju podatka koji je prvi zapisao Džono (Junije) Rastić (1671. – 1735.) u kronici Chronice de Ragusa.^[10] Dotična kronika nije sačuvana u originalu, već u kasnijim prijepisima. Tekst koji spominje navodnu donaciju ima ljetopisna obilježja, dok mu s druge strane nedostaju sva obilježja diplomatičke isprave, npr. inskripcija, koroboracija, arenga, sankcija itd.^[11] Zbog toga je očito da se radi o legendi, a ne vjerodostojnom izvoru. Tu činjenicu pojačava podatak da je kralja Stjepana iz ove legende naslijedio kralj Silvestar (neki ranonovovjekovni kroničari navode da je bio sin jednako imaginarnog kralja Prelimira) koji je Dubrovniku poklonio Elafite 1080. godine.^[12]

Stjepan I. vjerojatno je vladao do 1058. god. kada se u izvorima kao kralj prvi put spominje njegov stariji sin, Petar Krešimir IV. Njegov mlađi sin bio je Gojslav II. Prema zapisu u Korčulanskom kodeksu, Petar Krešimir IV. je bio opružen za Gojslavovo ubojstvo te se ispred papinog poslanika morao zajedno s dvanaest župana zakleti u svoju nevinost. Za Gojslava možemo pretpostaviti da je otac kasnijeg kralja Stjepana II.

Na padinama Pelegrina u Župi Dubrovačkoj je stara crkvica sv. Stjepana koja se spominje još 1279. godine. Prema pisanjima dubrovačkih ljetopisaca, zavjetni je dar hrvatskog i dalmatinskog kralja Stjepana, Krešimirova sina, za ozdravljenje.^[13]