GNK Dinamo Zagreb

Klub nastavlja tradiciju Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba (Građanski) utemeljenog u travnju 1911. godine. Tijekom 34 godine djelovanja šest puta je osvojio naslov prvaka Kraljevine Jugoslavije i NDH (1923., 1926., 1928., 1937., 1940. i 1943.). Pod tim nazivom nastupao je do svibnja 1945. godine, a potom je rasformiran odlukom nove komunističke vlasti, a sva bogata pismohrana je vandalski uništena. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Dinamo je od Građanskog baštinio veći dio svoje tradicije (grb i boja).

U prostorijama Elektre u Gundulićevoj ulici, osnovan je 9. lipnja 1945. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački športski komesar Ivica Medarić, koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom, je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa SSSR-om.^[8]

Nakon osnivanja klubu su pristupili svi najbolji i najpopularniji igrači Građanskog: Urch, Wölfl, Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Pleše, Antolković, Belošević, Jazbinšek, Reiss, te njegovi juniori: Bu��ar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš, Čonč i Režek te trener Márton Bukovi. Od igrača HAŠK klubu su pristupili Čajkovski, Kacian, Lojen, Peričić. Od njih samo je Čajkovski dugo ostao u Maksimiru – čak jedanaest godina. Dinamo je od Građanskog naslijedio plavu boju dresova i status najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, nadimak purgeri, navijačku bazu, a od 1969. godine i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.

U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata bio je glavni predstavnik zagrebačkog nogometa te jedan od četiriju najuspješnijih klubova u SFRJ uz splitski Hajduk te beogradske klubove Crvena zvezda i Partizan koji su zbog dominacije u jugoslavenskom nogometu dobili naziv velika četvorka. Osvojio je jugoslavenska prvenstva 1947./48., 1953./54., 1957./58., 1981./82. i kupove 1951., 1959./60., 1962./63., 1964./65., 1968./69., 1979./80. i 1982./83.

Premda je Dinamo, sazdan na uništenoj slavnoj prijeratnoj tradiciji zagrebačkih klubova nosio podobno socijalističko ime, velikosrpski krugovi u jugoslavenskom režimu namijenili su mu ulogu "one druge kvaziustaške Hrvatske, zbog čega nitko od ljudi s političkim ambicijama nije htio ni smio priviriti ne samo u upravu, nego ni na stadion."^[9] Smišljenom politikom velikosrpskih krugova, a uz pomoć hrvatskih jugounitarista, orjunaša i autonomaša, poticano je neprijateljstvo između hrvatskog Sjevera i Juga, preko uzgajanog antagonizma između Hajduka i Dinama, a na planu podjele hrvatskog naroda te na planu podjele i prisvajanja hrvatske zemlje.^[9]

Plod takve politike bila je i utakmica od 29. svibnja 1960. godine koja se igrala u Splitu. Dinamo je osvojio kup i bio im je dovoljno neriješeno za osvojiti prvenstvo. Trener Milovan Ćirić, kojeg su udbaško-orjunaški krugovi doveli u Hajduk, tako je zatrovao odnose Zagreba i Splita da je Hajduk na surov način pobijedio Dinamo 3:2 čim je Crvena zvezda osvojila prvenstvo; pritom valja navesti da je Ćirić u 20. minuti kod 0:1 za Dinamo izvadio hrvatskog domoljuba Antu Žanetića, najboljeg europskog desnog beka svog vremena i igrača svjetske reprezentaciju u izboru engleskih novinara (Žanetić je iste večeri pretučen na splitskoj rivi, a u organizaciji udbaša iz Hajdukove uprave i orjunaša).^[9][10]

Zbog svega toga Dinamo, iako je u 1960-im godinama imao daleko najbolju momčad u Jugoslaviji nije uspio osvojiti niti jedan naslov. Tome je svakako pridonijelo što je bio hrvatski klub te je postao ono što komunistički vlastodršci nikako nisu željeli – simbol hrvatstva, baš kao što je to bio Građanski u Kraljevini Jugoslaviji. Iz toga je doba anegdota da u je u statutu Jugoslavenskog nogometnog saveza zapisano u prvom članku da Dinamo ne smije postati prvak. Drugi članak glasi: Ako se to ipak dogodi primjenjuje se članak prvi.

Dinamo je bio dugo vremena jedini jugoslavenski klub koji je osvojio jedan od europskih kupova: Kup velesajamskih gradova 1967. godine nakon pobjede u završnici nad Leeds Unitedom, a prije toga je izbacio njemački Eintracht Frankfurt, talijanski Juventus, rumunjski Dinamo Bukurešt, škotski Dunfermline, čehoslovački Spartak Brno. Godine 1963. bio je u završnici istog natjecanja izgubivši od španjolske Valencije.

Nakon 24 godine čekanja Dinamo osvaja svoj četvrti naslov u Jugoslaviji 1982. predvođen legendarnim trenerom Ćirom Blaževićem i igračima Zajecom, Kranjčarom, Mlinarićem, Deverićem i Vlakom. Mnogobrojni igrači slavne 82' generacije postali su idoli navijača i legende kluba. Dinamo je te godine imao više od 40.000 članova, najviše u Europi iza slavne Barcelone.

Dinamo je dana 25. lipnja 1991. godine pod ravnanjem tadašnjeg predsjednika Josipa Šoića promijenio ime u HAŠK Građanski. Bio je to pokušaj bijega od komunističkog imena Dinamo i povratak tradicijama dvaju slavnih prethodnika. Navijači nikad nisu prihvatili ovaj hibrid i nesretno ime je napušteno 1993. godine. Godine 1993. ime je promijenjeno u Croatia Zagreb. Bio je to potez kojim je tadašnji hrvatski politički vrh predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom želio distancirati od komunističke prošlosti i naziva kluba. Predsjednik Tuđman je uspješnim nastupom kluba u Europi, kojeg su državne tvrtke obilno financirale, pod imenom Croatia želio promovirati novostvorenu hrvatsku državu.

Pokušaj predsjednika Tuđmana stvoriti u Maksimiru klub nacionalnog jedinstva funkcionirao je samo za njegova života. U drugoj polovici devedesetih Dinamo osvaja pet hrvatskih prvenstava u nizu: 1996., 1997., 1998., 1999. i 2000. Iako je Croatia igrajući dvaput u Ligi prvaka ostavila dubok trag u maksimirskoj povijesti, ni ona se nije uspjela nametnuti javnosti i navijačima. Navijači Dinama osobito Bad Blue Boysi su se žestoko protivili i zahtijevali vraćanje imena Dinamo.

Pod vodstvom Otta Barića 1997. godine ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka. U dva navrata 1998. i 1999. godine igra Ligu prvaka. Godine 1998. nakon pobjede nad Celticom u trećem pretkolu, u skupini s Ajaxom, Olympiakosom i Portom, Dinamo završava kao drugi iza Olympiacosa s 8 bodova, dvije pobjede i dva poraza. Godine 1999. u skupini s Manchester Unitedom, Olympiqueom iz Marseillea i Sturmom iz Graza završava kao posljednji s pobjedom i dva remija.

U veljači 2000. godine na Valentinovo, nakon višegodišnje borbe navijača, vraća se ime Dinamo. Početak novog stoljeća obilježen je teškom financijskom situacijom i dugovima prema bivšim igračima. Predsjednik Dinama 2000. godine postaje Mirko Barišić. Situacija se polako stabilizira. Dinamo 2003. godine osvaja prvenstvo ali pokušaji proboja u Europi redovito završavaju porazima. U trećim pretkolima Lige prvaka 2000. poražen je od Milana, 2003. od Kijevskog Dinama, 2006. od Arsenala, 2007. od Werdera iz Bremena i 2008. od Šahtara iz Donjecka. U pet navrata, 2004., 2007. i 2008., 2009. i 2010. godine modri nastupaju u skupinama Kupa UEFA. U sezoni 2011./2012. Dinamo uspjeva ući u Ligu prvaka, pobijedivši švedski Malmö FF ukupnim rezultatom 4:3.

Nakon najlošijeg prvenstvenog rezultata u neovisnoj hrvatskoj državi, igranja u Ligi za ostanak, 2005. godine, Dinamo doživljava oporavak u narednoj sezoni predvođen trenerom Josipom Kužeom te uvjerljivo osvaja prvenstva 2006., 2007. i 2008. godine. Predvođen Brankom Ivankovićem kao trenerom, u prvenstvu 2006./07 od 99 mogućih osvaja 92 boda uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006/07 do 8. kola 2007/08 nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda za redom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je zadnjih godina statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.

U sezoni 2018./19. Dinamo se uspio probiti do playoffa Europske lige. U grupnoj fazi ostao je neporažen s 14 bodova. Tako se plasirao u 1/16 finala gdje je u gostima izgubio od Viktorije Plzen rezultatom 2:1. Na Maksimiru, Dinamo je deklasirao ovaj češki klub rezultatom 3:0 i ušao u osminu finala protiv portugalske Benfice. Doma je Dinamo slavio s 1:0 uz mnogo propuštenih prilika, a izgubio u Lisabonu rezultatom 3:0. Dinamo je svojim povratkom u Europu osigurao nastup čak 5 hrvatskih klubova u europska natjecanja za sezonu 2019./20. i prekinuo pauzu dugu 21 godinu, od sezone 1997./98. kada je izgubio u osmini finala od snažnog Atlético Madrida (2:1). Zanimljivo je, ali i bizarno, da je ovo prvi playoff nekog hrvatskog nogometnog kluba u velikom europskom natjecanju u 21. stoljeću (pretposljednji put 1998.), unatoč velikim uspjesima reprezentacije (bronca i srebro na SP-ima) za to vrijeme.

Nastavljajući uspjehe u europskim natjecanjima, Dinamo je 18. ožujka 2021. pobjedom nad Tottenhamom rezultatom 3:0 (3:2) ušao u povijesno četvrtfinale Europske lige 2020./21., što je najveći uspjeh tog kluba nakon točno 51 godine. Naime, Dinamo je svoje posljednje četvrtfinale nekog natjecanja pod EUFA-om posljednji puta igrao u Kupu pobjednika kupova 18. ožujka 1970. gdje je ispao od Schalke 04 ukupnim rezultatom 1:4.

Zanimljivo je da je u grupnoj fazi Europske lige 2020./21. Dinamo bio 526 minuta bez primljenog pogotka što je rekord sa svih europskih klupskih natjecanja koje vodi UEFA.

U ožujku 2024. godine održali su se prvi demokratski izbori za Skupštinu GNK Dinama, a glasanju je pristupilo 54,6 % članova. U prvoj izbornoj jedinici pobjedu je odnijela lista Dinamovo proljeće koju je predvodio Velimir Zajec.^[11]

Dinamo je jedini hrvatski klub koji je osvojio neki od europskih kupova. Zbilo se to 1967. godine kada je Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova protiv engleskog Leeds Uniteda, četiri godine nakon poraza u završnici istog natjecanja protiv Valencije.

Te sezone je Dinamo igrao fantastično. U studenom 1966. godine Dinamo je u Srednjoeuropskom kupu, koji se igrao u isto vrijeme kao i Kup velesajamskih gradova, porazio jaki A.C. Milan sa Schnellingerom, Riversom, Amarillom, Sormanijem. Slaven Zambata je zabio jedini pogodak na utakmici. U veljači 1967. godine u prijateljskoj utakmici u Glasgowu, pred više od 65.000 navijača, Dinamo je ponovno golom Zambate pobijedio snažni Celtic, momčad koja će nekoliko mjeseci kasnije postati prvak Europe.

Početak sezone pokazao je da sreća obično prati hrabre, jer bez sreće Dinamo ne bi prošao ni prvo kolo. Nakon 0:2 i 2:0 protiv Spartaka iz Brna, modre je spasio ždrijeb, odnosno novčić i spretnost kapetana Zambate.^{[nedostaje izvor]} Naime nakon što je sudac bacio novčić Zambata i ostali igrači su počeli skakati od sreće i potpuno zbunili suca i protivnika.^{[nedostaje izvor]} Ni do danas se ne zna na čiju je stranu odlučio novčić.^{[nedostaje izvor]} Od tada je fortuna očito okrenula leđa modrima jer od tada, više od 40 godina, nisu prezimili u Europi. U drugom kolu mučili su se i sa škotskim Dunfermlineom (2:4 i 2:0), a u trećem strepili i protiv rumunjskog Dinama (1:0 u Pitestiju i 0:0 u Maksimiru).

U četvrtzavršnici Kupa velesajamskih gradova Stara dama se jedina izvukla, u Torinu, gdje su Zagrepčani, s dva pogotka Jukića, sve do posljednjih trenutaka vodili s 2:1. Poraz Juventusa od 3:0 u Zagrebu bio je najveći europski poraz u tri sezone što ga je doživio talijanski velikan. Pogotke su zabili Novak, Mesić i Rudi Belin.

U poluzavršnici je njemački Eintracht Frankfurt dolazio u Zagreb s ogromnom prednosti od 3 pogotka iz prve utakmice. Ipak veličanstvenom predstavom pred punim Maksimirom Dinamo je pobijedio 4:0. Briljantno je odigrao Stjepan Lamza, a pogotke su postigli Slaven Zambata u 14. minuti, Marijan Novak u 16., Josip Gucmirtl u 87. te napokon nakon 102 minute igre iz jedanaesterca, koji je iznudio Lamza, pogodak postiže Rudi Belin. Pothvat protiv Eintrachta, 14. lipnja 1967., ostvarili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora.

U završnici je srušen i veliki Leeds United sa Sprakeom, Bremnerom, Grayem, O'Gradyjem i Jackijem Charltonom. Plavi su 30. kolovoza 1967. godine u prvoj utakmici postigli odlučujuću prednost od dva pogotka. Strijelci su bili mladi devetnaestogodišnji Marijan Čerček i Krasnodar Rora. U uzvratu su Englezi pokušali na svom terenu dostići Dinamovu prednost ali nisu mogli slomiti obranu predvođenu Zlatkom Škorićem, Mladenom Ramljakom i Filipom Blaškovićem.

Bio je to nadnevak koji će zlatnim slovima biti upisan u povijest hrvatskog nogometa: 6. rujna 1967. godine tadašnji predsjednik FIFA-e sir Stanley Rous predao je trofej kapetanu i najboljem strijelcu Dinama Slavenu Zambati. Momčad koja je ostvarila taj sjajan uspjeh: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza. Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat.

• Prvo kolo:
  •   Dinamo –   Spartak Brno 2:0
  •   Spartak Brno –   Dinamo 2:0

• Drugo kolo:
  •   Dinamo –   Dunfermline 2:0
  •   Dunfermline –   Dinamo 4:2

• Treće kolo:
  •   Dinamo –   Dynamo Pitesti 0:0
  •   Dynamo Pitesti –   Dinamo 0:1

• Četvrtfinale:
  •   Juventus –   Dinamo 2:2
  •   Dinamo –   Juventus 3:0

• Polufinale:
  •   Eintracht Frankfurt –   Dinamo 3:0
  •   Dinamo –   Eintracht Frankfurt 4:0

• Finale:
  •   Dinamo –   Leeds United 2:0
  •   Leeds United –   Dinamo 0:0

GNK Dinamo je odigrao najviše nogometnih utakmica u europskim nogometnim natjecanjima od svih hrvatskih klubova. Dinamo je prvi hrvatski klub koji je odigrao službenu utakmicu u europskom natjecanju. GNK Dinamo je do danas jedini hrvatski klub koji je osvojio neko europsko natjecanje, Kup velesajamskih gradova 1967. godine. Prva europska utakmica je odigrana 10. rujna 1958. protiv češke Dukle iz Praga i završila je neriješeno, rezultatom 2:2. Dinamo je najbolje rezultate postigao u šezdesetim godinama 20. stoljeća kad se natjecao u Kupu velesajamskih gradova. Dinamo je 1963. igrao finale tog natjecanja i izgubio od Valencije, a 1967. je uspio osvojiti natjecanje pobjedom u finalu nad Leeds Unitedom.

Kup velesajamskih gradova je priznat kao preteča Kupa UEFA ali nije bio organiziran od strane UEFA-e te ga UEFA ne smatra utakmice u Kupu velesajamskih gradova kao dio službene statistike klubova. FIFA naprotiv priznaje to natjecanje. Natjecanje se održavalo od 1955. godine do 1972. godine kada je ukinuto. Osim Dinama osvajači su bili tri puta Barcelona, po dva puta Valencia i Leeds United te po jednom Arsenal, Ferencváros, Newcastle United, Real Zaragoza i Roma.

Dinamo je igrao i polufinale Kupa pobjednika kupova 1962. godine. Od sedamdesetih godina Dinamo ne postiže značajnije rezultate sve do druge polovice devedesetih kada se neovisnoj Hrvatskoj uspijeva dva puta kvalificirati u Ligu prvaka. U 21. stoljeću Dinamo je redovit sudionik europskih natjecanja, Lige prvaka i Europske lige. Dinamo je do sad ukupno sedam puta bio sudionik Lige prvaka u sezonama 1998./99., 1999./00., 2011./12., 2012./13., 2015./16., 2016./17., 2019./20. te je pet puta igrao skupinu Europske lige.

Dinamo je nakon 49 godina prezimio u Europi što mu nije uspjelo od 1970. godine te je dočekao europsko proljeće 2019. kada je igrao osminu završnice Europske lige gdje je izgubio od Benfice (1:0, 0:3 prod.).

Od 1958. godine do danas Dinamo je ukupno odigrao 313 europskih utakmica, a pobijedio je 124 puta uz 459 postignuta zgoditka.

Bilješka: Uključene su utakmice u Kupu velesajamskih gradova koje nije organizirala UEFA i koje nisu uključene u službenu statistiku UEFA-e.
Ukinuta natjecanja su navedena u kurzivu.

Izvor: uefa.com, ažurirano 19. rujna 2019.

Izvor: uefa.com, ažurirano 19. rujna 2019.

Dres Dinama tradicionalno je tamnoplave boje. Rezervni je dres bijeli, a u novije je vrijeme zamijenjen srebrnom inačicom. Godine 2007. novi je dobavljač športske opreme Diadora po prvi put u Dinamovoj povijesti prezentirala narančasti dres za gostujuće utakmice. Grb Dinama okruglog je oblika, podijeljen kosom crtom na dvije jednake polovice. Na desnoj strani, na plavoj podlozi, nalazi se malo tiskano slovo d bijele boje sa zlatnim obrubom. Na lijevoj strani nalazi se hrvatski povijesni grb. Obrubljen je zlatnom bojom, no u zadnjih nekoliko godina koristila se i srebrna inačica. U uporabi je od 1969. godine, kada je zamijenio stari grb u obliku štita, a inspiracija mu je bio grb Građanskog.

Natjecanja do 1945. godine osvojio je Građanski

* kod domaćih natjecanja označuje nenacionalna prvenstva

Iako je Dinamo kroz povijest pratila vojska navijača, prva organizirana grupa pojavila se tek 1980-ih godina. Nekolicina najvjernijih i najzagriženijih navijača Plavih, po uzoru na inozemne grupe, osnovala je navijačku grupu Bad Blue Boys. Naziv grupe inspirirao je u to vrijeme vrlo popularan film Bad Boys sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi.

Od osnutka 17. ožujka 1986. godine, na utakmici s Hajdukom u Splitu, bodre Dinamo u velikom broju, kako na domaćim, tako i na gostujućim utakmicama. Tijekom godina, unatoč brojnim incidentima, postali su zaštitni znak kluba zbog svoje vjernosti i fanatičnog navijanja. Na domaćim utakmicama smješteni su na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona.

Ujedinjeni su u Udrugu navijača Dinama, sa sjedištem u Draškovićevoj ulici u Zagrebu i Klub navijača Bad Blue Boys. Kao maskotu grupe prihvatili su buldoga, a himna je skupine pjesma Dinamo ja volim. Izdavali su fanzin posvećen njima (Ajmo plavi), a u prosincu 2006. godine pokrenut je fanzin Dinamov sjever kao službeno glasilo Udruge navijača Dinama. Izdaju videomaterijale, a imaju i svoje međumrežne stranice.^[12]

Dinamo je kroz povijest uvijek imao veliku vojsku navijača, kako u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tako i diljem svijeta. Dinamo su u Jugoslaviji uglavnom simpatizirali Hrvati, jer je bio jedan od simbola hrvatstva. GfK Hrvatska proveo je 2005. istraživanje koje se bavilo popularnošću nogometnih klubova u Hrvatskoj i približno 33 % ispitanika navelo je da navija za Dinamo,^[13] što je otprilike 1.500.000 ljudi, trećina ljudi navela je da navija za druge hrvatske klubove, a preostala trećina da ih nogomet ne zanima, te ne navijaju ni za koga. Godine 2010. ponovno je provedeno istraživanje, a 36 % ispitanika (1.600.000) navelo je Dinamo kao klub za koji navija.^[14]

Dinamo je najpularniji klub u Zagrebu, Sjevernoj, Središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, ukratko u Panonskoj Hrvatskoj. U istraživanju je uključeno samo područje Republike Hrvatske, tako da je broj navijača širom svijeta vjerojatno još i veći. Dinamo velik broj navijača ima u susjednoj BiH, posebice u dijelovima gdje žive Hrvati, poput zapadne Hercegovine, dijelova Srednje Bosne i bosanske Posavine. U inozemstvu, navijači Dinama u većem broju žive u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj, te u SAD-u, Kanadi i Australiji.

Rezultati po regijama:^[13]

• Zagreb i okolica: 55 % ispitanika navija za Dinamo
• Sjeverna Hrvatska: 42 % ispitanika navija za Dinamo
• Lika, Kordun, Banovina: 41 % ispitanika navija za Dinamo
• Slavonija: 33 % ispitanika navija za Dinamo
• Istra, Hrvatsko primorje i Gorski kotar: 11 % ispitanika navija za Dinamo
• Dalmacija: 7 % ispitanika navija za Dinamo

Stadion Maksimir najveći je nogometni stadion u Zagrebu na kojem domaće utakmice igra GNK Dinamo. Nazvan je po gradskom kvartu u kojem se nalazi. Prvotnim igralištem se služio HAŠK od 1912. godine, a 1948. godine na služenje ga je dobio Dinamo. Klub je uskoro na igralištu podigao zgradu, nasipe za stajanje, a na zapadnom dijelu malenu tribinu. Prvu utakmicu Dinamo je na Maksimiru odigrao 19. rujna 1948. godine s beogradskim Partizanom (2:1), pred 40.000 gledatelja.^[15]

Postojeći stadion počeo se graditi 1952. godine, a projektanti su bili arhitekti Vladimir Turina, Eugen Ehrlich i Franjo Neidhardt. U prvoj dionici gradnje 1954. godine dovršene su atletska staza i zapadna tribina. Sjeverna tribina podignuta je 1955. godine, a u trećoj dionici izgrađeni su zapadni ulaz, blagajna, sanitarni čvor na zapadu te žičana ograda oko stadiona. U četvrtoj etapi gradnje 1961. godine izgrađena je istočna tribina, koja ujedno natkriva zapadnu tribinu pomoćnog igrališta Hitrec – Kacian, te je postavljena rasvjeta. Gradnja južne tribine započela je 1964., a završila 1969. godine. Uprava Dinama 1972. godine preselila se iz prostorija u Haulikovoj ulici na stadion.

Godine 1974. na stadion je uvedena nova rasvjeta, a 1998. godine počelo je opsežno preuređenje stadiona: srušene su sjeverna tribina te zapadno, istočno i južno stajanje, a dograđena je zapadna tribina i sagrađena nova sjeverna tribina čime je narušen prvotni izgled stadiona. Zbog nerealnih planova i nedostatka sredstava radovi nisu završeni, pa se stadion u 2000-ima koristio u nedovršenom stanju.

Prije uvođenja sjedalica na zapadnu i istočnu tribinu kapacitet stadiona bio je 64.000 gledatelja, a u 2000-ima stadion je mogao primiti 40.000 gledatelja. Na Maksimirskom stadionu igrane su utakmice Europskog prvenstva 1976. godine, a na njemu je većinu utakmica odigrala hrvatska reprezentacija od 1990. godine. Danas se njime redovito koristi i upravlja GNK Dinamo.

U ljeto 2011. godine stadion je podvrgnut temeljitom renoviranju. Sve su sjedalice zamijenjene, postavljen je novi teren s drenažom i grijanjem, te nove klupe za pričuvne igrače. Uređene su novinarske, VIP lože i mjesta za invalide, atletska je staza prekrivena plavom umjetnom travom, a zidovi ispod tribina plavim platnom. Stare stolice (5.000 stolica) donirane su u NK GOŠK Gabela.^[16]

Tribina istok zatvorena je za gledatelje zbog potresa koji je pogodio Zagreb 22. ožujka 2020. godine, te je trenutačan kapacitet stadiona 24.851.^[2]

GNK Dinamo Zagreb II bila je druga momčad kluba. Osnovana je 2014., a ukinuta 2022.

Dinamova nogometna škola nosi ime po dvije legende zagrebačkog nogometa: Ici Hitrecu i Ratku Kacianu. Ico Hitrec je po mnogima bio najbolji zagrebačke nogometaš prije Drugoga svjetskog rata. Bio je vođa napada HAŠK-a. Kao jedan od prvih hrvatskih internacionalaca, karijeru je nastavio u švicarskom Grasshoppersu, a Kicker, tada najveći športski list Europe, uvrstio ga je u najbolju momčad Starog kontinenta.

Bio je i prvi tehnički referent Dinama 1945. godine, u čijoj su se radnoj sobi, u Električnoj centrali, u Gundulićevoj ulici, okupljali najistaknutiji igrači Građanskog razgovarajući o stvaranju novog kluba plave boje. Ratko Kacian je, igrajući s Hitrecom, bio prvak s HAŠK-om 1938. godine, a deset godina kasnije sudjelovao je u osvajanju prvog Dinamovog naslova prvaka. Sadašnji direktor nogometne škole je Romeo Jozak.

Prvi pisani tragovi o mlađim kategorijama sežu u 1924. godinu kada je u Zagrebu prvi put odigrana je međunarodna utakmica juniora. U Zagrebu je 2. kolovoza gostovala jedna od tadašnjih najboljih bečkih momčadi Vienna i odigrala utakmicu protiv juniora Građanskog. Susret je završio 4:2 pobjedom Bečana, a postava tih prvih juniora Građanskog glasila je: Petrović – Varkljan (Modlić), Knežević – Katić, Artl, Maldini – Igrački, Arnold, Bobnar, Ivančić, Očić.

Veliki napredak u razvoju nogometne škole dolazi krajem 30-ih godina prošlog stoljeća kada za trenera Građanskog dolazi legendarni Marton Bukovi koji radi mini revoluciju u radu s mladim igračima preuzimajući na sebe uz seniorsku momčad i rad s mlađim uzrastima. U školi su tih godina stasali Čonč, Bobek, Zebec.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Dinamo nastavlja poklanjati posebnu pozornost radu s mladima i odgoju novih igrača. Ponovno je učitelj Bukovi inicijator kreacije novih naraštaja nogometaša nakon velikog egzodusa nogometne kvalitete iz Zagreba. Iz tog doba, juniorski sastav trenirao je bivši proslavljeni vratar Građanskog, Maksimilijan Mihelčič. Prve uspjehe i procvat pogona za rad s mlađim kategorijama klub doživljava 1950., kada je skrb o juniorima preuzeo Mirko Kokotović te iste godine mladići osvajaju prvenstvo Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije.

Godine 1952. istaknuti Branko Horvatek počeo je pripremati jednu od najistaknutijih generacija u plavom. Pod njegovom su paskom stasali Dražan Jerković, Mladen Košćak, Marijan Kolonić i mnogi drugi. Novi su naslov prvaka Dinamovi juniori osvojili 1954. godine. Značajan trenutak u povijesti nogometne škole zbio se 1967. godine kada su juniori predvođeni igračima kao što su Marijan Čerček i Marijan Novak ostvarili značajne uspjehe, osvojivši omladinski Kup Jugoslavije. Bio je to dovoljan povod za odluku o osnivanju prve nogometne škole pod nazivom Hitrec – Kacian. Odluka je donesena 27. prosinca 1967. godine.

Koliko je to bio značajan korak unaprijed pokazat će uspješne 1970-te kad su juniori tri puta zaredom bili prvaci Jugoslavije i jednom osvajači kupa i što je još važnije isprofilirali igrače za prvu momčad koji će kasnije postati ikone kluba. U prvim redovima to su Zlatko Kranjčar, Velimir Zajec, Josip Kuže i Marijan Vlak. Dinamo je ranih 80-ih počeo organizirano raditi s djecom već od 6. godine života (otvorena škola). Sve to sigurno je dalo velike rezultate klubu, u nogometnoj školi stasali su svjetski poznati igrači poput Zvonimira Bobana i Roberta Prosinečkog.

Ulaskom u 21. stoljeće dolazi do modernizacije nogometne škole i uspon u neslućene visine. Ozbiljni početak ustrojavanja Nogometne škole počeo je s Božidarom Šikićem kad se dodatno intenzivirao rad s mladima. Ipak, dizanje kvalitete na vrhunski europski nivo krenuo je dolaskom Romea Jozaka na mjesto direktora škole, 2007. godine. Rad u školi organiziran je tako da svaka kategorija ima svoje trenere, a zajednički im je cilj osposobiti što više darovitih igrača za prvi sastav. Sve dobne kategorije postižu zapažene rezultate, juniori i kadeti nižu uspjehe u prvenstvu Hrvatske, Hrvatskom kupu, kao i na istaknutim međunarodnim turnirima.

Zapaženi igrači koji su stasali u nogometnoj školi zadnjih godina su: Eduardo da Silva, Niko Kranjčar, Luka Modrić, Vedran Ćorluka, Dejan Lovren, Milan Badelj, Šime Vrsaljko, Andrej Kramarić, Mateo Kovačić, Tin Jedvaj, Alen Halilović, Ante Ćorić, Josip Brekalo.

Nogometna škola je 2004. godine dobila Trofej podmlatka, najvišu nagradu Hrvatskog nogometnog saveza.

Vještim vođenjem kluba Zdravko Mamić je kupio budućnost Dinama za idućih deset godina, stvorivši prvoklasnu akademiju za uzgoj mladih igrača, bolju od Ajaxove i usporedivu s Barceloninom La Masijom.^[17]

Dinamova nogometna škola zadnjih je godina smatrana jednom od najboljih u Europi. Dinamova škola je drugi najbolji proizvođač igrača koji trenutačno igraju u najjačim europskim ligama. Modri su u svojoj školi imali čak 67 igrača iz top liga koji su u klubu bili u razdoblju od 15. do 21. godine. Institut za nogometnu statistiku CIES objavio je popis najboljih nogometnih škola Europe, a prema njegovom istraživanju najbolja je Ajaxova sa 71 igračem u top ligama, a slijedi Dinamo sa 67 igrača.^[3]

Od igrača hrvatske nogometne reprezentacije koji su osvojili broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. protiv Nizozemske, sedmorica su bili bivši igrači Dinama: Dražen Ladić, Robert Prosinečki, Mario Stanić, Zvonimir Soldo, Krunoslav Jurčić, kapetan momčadi Zvonimir Boban te Zlatna kopačka Davor Šuker, najbolji strijelac prvenstva sa 6 golova.

U polufinalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji 2018. godine Dinamo je bio rekorder s desetoricom igrača iz svoje nogometne škole dok su sljedeći po redu Manchester United, Anderlecht i Standard Liege imali petoricu igrača.^[18] Od 23 hrvatskih reprezentativaca koji su osvojili srebro u Rusiji, čak njih 14 su bili igrači Dinama.

Od igrača koji su nastupili u finalu Svjetskog prvenstva 2018. u Rusiji protiv Francuske šestorica su bivši igrači Dinama: Šime Vrsaljko, Dejan Lovren, Domagoj Vida, Marcelo Brozović, Mario Mandžukić i Luka Modrić, kapetan i najbolji igrač svjetskog prvenstva odnosno osvajač Zlatne lopte. Kapetani reprezentacije Boban i Modrić su ujedno i bivši kapetani Dinama, a Boban je najmlađi kapetan Dinama u povijesti.

Juniori Dinama osvojili su Manchester United Premijer kup 2013. godine u Manchesteru. Mlada momčad Dinama osvojila je FIFA Kup mladih 2018. godine.

Dinamovi juniori su se pobjedom nad vršnjacima iz Southamptona 3:1 u polufinalu elitnog natjecanja Internacionalni kup Premier lige, neslužbene Lige prvaka za taj uzrast, plasirali u finale s Bayernom.^[19] Finale su izgubili 2:0.

Dinamo je 2019. godine igrao četvrtfinale Lige prvaka mladih s juniorima Chelsea gdje su ispali nakon jedanaesteraca.^[20] Dinamovi juniori su se plasirali u četvrtfinale Lige prvaka mladih 2020. godine protiv Benfice.

Vječni derbi hrvatskog nogometa između splitskog Hajduka i zagrebačkog Dinama je najveće i najznačajnije suparništvo između dvaju klubova u Hrvatskoj. Iako bi pravilnije bilo reći suparništvo, ime derbi se udomaćilo, tako da se susreti ta dva kluba nazivaju Vječni derbi. Suparništvo splitskih bilih i zagrebačkih plavih traje od 1913. godine kada su Hajduk i Građanski odigrali prvu utakmicu.

Građanski i Hajduk su odigrali 27 derbija, a od 1946. godine do kolovoza 2022. odigrano je 233 derbija u prvenstvu, kupu i superkupu. Dinamo je zabilježio 102 pobjede, Hajduk 72, a 59 utakmica je završilo neodlučenim rezultatom. Od osamostaljenja Hrvatske odigrano je 130 derbija. Dinamo je zabilježio 62 pobjede, Hajduk 36, a 32 puta utakmica je završila bez pobjednika.

Statistika
Zadnji put ažurirano 13. kolovoza 2022.

Zadnji put ažurirano: 28. srpnja 2023. Napomena: Zastave označavaju reprezentaciju kako je definirano FIFA-inim pravilima prihvatljivosti. Igrači mogu imati više od jednog državljanstva izvan FIFA-e.

Napomena: Zastave označavaju reprezentaciju kako je definirano FIFA-inim pravilima prihvatljivosti. Igrači mogu imati više od jednog državljanstva izvan FIFA-e.

Slijede momčadi prvaka za svaku sezonu u klupskoj povijesti osim onih u kojima je Građanski bio prvak Prvenstva Zagrebačkog nogometnog podsaveza, no nije bio prvak države. Također ne uključuje podatke za Prvenstvo Hrvatske i Slavonije, Ratno prvenstvo grada Zagreba, Prvenstvo grada Zagreba, Prvenstvo Zagrebačkog nogometnog dosaveza, Prvenstvo Zagreba 1946. i Hrvatsku ligu 1946. Iza imena svakog igrača naveden je broj njegovih ligaških nastupa i pogodaka za tu sezonu.

•  
  Građanski, prvak u sezoni 1923.
•  
  Građanski, prvak u sezoni 1926.
•  
  Građanski, prvak u sezoni 1936./37.

Napomena: Broje se jedino utakmice u domaćem prvenstvu, kupu, superkupu te tri glavna europska klupska nadmetanja kroz povijest: Kup/Liga prvaka, Kup velesajamskih gradova/UEFA Kup/UEFA Europska liga, UEFA Konferencijsku ligu i Kup pobjednika kupova, dakle ne uključujući Mitropu, Intertoto i Balkanski kup.^[56][57][58]

Zadnji put ažurirano 27. travnja 2024.

Napomena: Broje se jedino pogodci u službenim nastupima.^[7]

Zadnji put ažurirano 27. travnja 2024.

Godine 2016., skupina stručnjaka i navijača odabrala je dream team koji se sastoji od najboljih igrača u povijesti Dinama.^[59]

Vratar

•   Dražen Ladić (1984. – 2000.)

Braniči

•   Rudolf Belin (1959. – 1970.)
•   Velimir Zajec (1974. – 1984.)
•   Ivica Horvat (1945. – 1957.)
•   Tomislav Crnković (1950. – 1961.)

Vezni

•   Luka Modrić (2000. – 2008.)
•   Željko Perušić (1958. – 1965.)
•   Zvonimir Boban (1983. – 1991.)
•   Marko Mlinarić (1978. – 1987., 1995. – 1996.)

Napadači

•   Dražan Jerković (1954. – 1965.)
•   Davor Šuker (1989. – 1991.)

• 1. HŠK Građanski Zagreb
• Vječni derbi

• Službena web-stranica
• Povijest Dinama (arhivirana verzija)
• Dinamo Zagreb 1967.
• Dinamo Zagreb 1982.
• Profil, HNS Semafor