National Hockey League

National Hockey Association (NHA) izravni je „predak” NHL-a. Prva sezona NHA-a započela je u siječnju 1910., a po dvokružnom sustavu natjecalo se sedam klubova, od čega tri iz Montréala. Jedan od njih, Wanderers, nadmoćno uzima titulu, dok Les Canadiens završava na začelju. Sezona 1913./14. bila je znamenita po dva događaja: momčad Toronta nadvisila je Canadiense u prvom doigravanju u kratkoj povijesti lige (zbog istog broja bodova), da bi zatim bila bolja i od „Aristokrata” iz Victorije, prvaka konkurentskog natjecanja, u borbi za Stanleyjev kup. Međusobni sraz pobjednikâ svojih liga ostao je na snazi do 1926. kada posljednji put jedna momčad izvan NHL-a konkurira za osvajanje tog prestižnog pehara. Predsjednici četiriju klubova istupaju iz NHA-a po isteku sezone 1916./17. i osnivaju vlastito natjecanje, ostavivši tako omraženog predsjednika Torontovih „Plavokošuljaša” na čelu jedine preostale momčadi prvenstva. Novu četveročlanu ligu osnivaju i nazivaju NHL-om na sastanku u Montréalu 26. studenog 1917.

Prva četiri kluba u NHL-u bila su: Montréal Canadiens, Montréal Wanderers, Ottawa Senators i Toronto, bez nadimka u toj sezoni zbog sudskih sporova vodstva NHL-a s Eddiejem Livingstoneom, ogorčenim predsjednikom kluba. Njihova momčad sklepana je ponajviše od igrača Québec Bulldogsa, kluba koji je prinudno otkazao nastupe tijekom prvih nekoliko sezona. U siječnju 1918. Wanderersima dvorana izgara do temelja pa liga ostaje na samo tri kluba. Momčad Toronta osvojila je naslov pobijedivši Canadiense ukupnim rezultatom od 10 : 7 nakon dvije utakmice, a zatim i Stanleyjev kup pobjedom od 3 : 2 u utakmicama nad „Milijunašima” iz Vancouvera. Dvije od pet utakmica završne serije odigrane su sa starinskih sedam igrača na ledu po sastavu na zahtjev potonjih. Upravo je NHA, čiji je ustroj NHL u potpunosti preslikao, zauvijek izbacio tzv. rovera, šestog igrača u polju, iz igre. Uskoro i sve ostale lige poručuju klubovima da, uz vratare, na ledu ima mjesta samo za petoricu igrača po sastavu: dva braniča, dva krila i jednog centra.

I sljedeću sezonu iznijela su do kraja samo tri kluba, da bi se 1919. Torontu, Ottawi i Canadiensima napokon priključila momčad Québeca. Prvo proširenje lige dogodilo se pred početak sezone 1924./25.; na scenu stupaju Montréal Maroons i Boston Bruins, prva američka momčad u NHL-u. Canadiensi pobjeđuju Toronto u doigravanju NHL-a, no gube od momčadi Victorije iz konkurentske, pacifičke lige, u borbi za Kup lorda Stanleyja. Taj događaj označio je ujedno posljednji put da momčad izvan NHL-a osvaja taj trofej, jer dogodine „Pume” gube, a njihovo se natjecanje gasi.^[3] NHL uskoro biva pogođen Velikom depresijom; brojni klubovi napuštaju matične gradove ili propadaju. Momčad Canadiensa umalo je odselila u Cleveland zbog nagomilanih dugova, ali odlazak velikana iz kolijevke NHL-a kupnjom kluba spriječila su trojica mjesnih dobročinitelja, među kojima i Joe Cattarinich (Josip Katarinić, potomak istoimenog Lošinjanina). Krahom bruklinskih „Amerikanaca”, netom nakon sezone 1941./42., liga ostaje na šest istih klubova sve do 1967. godine.

Momčadi u donjoj tablici poredane su po godini pristupanja NHL-u. Montréal i Toronto natječu se od prve sezone 1917., Boston od 1924., a preostala tri kluba od 1926. Montréalov rekordni niz od pet osvojenih Stanleyjevih kupova 1956. — 1960. nikad nije srušen, ali nije ni negativni Torontov; naime, momčad „Javorovih listova” nije osvojila Stanleyjev kup od 1968., najduže od svih klubova NHL-a. „Rendžeri” i bostonski „Medvjedi” nisu uspjeli osvojiti naslov u 25 sezona. Štoviše, cijelo vrijeme grčevito su se borili s čikaškim „Crnim jastrebima” za četvrto mjesto na kraju regularne sezone, posljednje koje je osiguravalo doigravanje. Detroit i Toronto propustili su po tri doigravanja, a Montréal samo jedno u cjelokupnom razdoblju Izvorne šestorke.

Predsjednici ovih klubova odbijali su ideje o proširenju lige dugi niz godina. Međutim, šestorka početkom šezdesetih dobiva mahom nove vlasnike koji uviđaju izvrsne posljedice proširenja najvećih profesionalnih natjecanja na primjerima MLB-a i NFL-a. Vodstvo NHL-a odlučuje 1965. kako će nove interesne zone dobiti svoje predstavnike u natjecanju. Dvije godine poslije odigrano je posljednje finale stare šestorke, a već za nekoliko mjeseci NHL-u pristupaju: Los Angeles, St. Louis, Minnesota, Oakland i dva pensilvanijska predstavnika, Pittsburgh te Philadelphia. Tržište se time širi diljem SAD-a, a liga napokon izlazi iz rutine jednih te istih klubova koji se prethodnih 25 godina natjecahu za, uz zlato s Olimpijskih igara, najprestižniji naslov svjetskog hokeja na ledu.

NHL oduvijek vodi bitke protiv drugih natjecanjâ za mjesto vodeće hokejaške lige. ^↓d Dok je proširenje 1967. predstavljalo logičan korak prema povećanju novčane isplativosti za sve nositelje interesa, početkom sedamdesetih rastao je pritisak novoosnovanog World Hockey Associationa (WHA-a). Tijekom završnih priprema za početak lige, WHA obećava veće plaće igračima pod njihovim okriljem i angažira poveću skupinu Europljana. Bobby Hull, velika zvijezda šezdesetih, napustio je NHL 1972. nezadovoljan malom plaćom i odnosom lige prema svim igračima. Prelaskom u Winnipeg osigurao je tadašnji najveći ugovor u povijesti hokeja na ledu — $250,000 za svaku od deset godina u WHA-u.^[4] Uz brojne sudske tužbe u oba smjera, još 66-orica „prebjega” ozbiljno narušavaju NHL-ov položaj vodeće sile.

Kao odgovor na možebitni dolazak WHA-a u gradove gdje NHL nema svoje uporište, ali i nezadovoljstvo kanadske javnosti zbog nepozivanja ijednog tamošnjeg kluba proširenjem Izvorne šestorke, NHL 1970. prima momčadi Buffaloa (na samoj granici) i Vancouvera. 1972. godine pristupaju NY Islanders i Atlanta, da bi ulaskom momčadi iz prijestolnice i Kansasa 1974. liga narasla na osamnaest klubova. U međuvremenu, WHA pokušava nametnuti svoje klubove u tradicionalnim uporištima NHL-a, poput Toronta i Chicaga, ali bez znatnih uspjeha. Rat dvaju vodstava oslabio je oba natjecanja pa 1979. dolazi do njihova spajanja. NHL pokazao se održivijim natjecanjem na duge staze. Iz WHA-a u NHL prelaze četiri kluba: kanadski Edmonton, Québec i Winnipeg te američki New England. Najveći hokejaš svih vremena, tada 18-godišnji Wayne Gretzky, odigrao je posljednju sezonu WHA-a za Edmonton prikupivši 43 pogodaka i 61 asistenciju u 72 utakmice regularne sezone.

Gretzky je, jednostavno rečeno, dominirao NHL-om osamdesetih u momčadi kanadskog Edmontona. Osvojio je četiri Stanleyjeva kupa 1984. — 1988. te postavio brojne, i dalje važeće, rekorde lige. U sezoni 1981./82. postigao je 92 pogotka, a 1985./86. bilježi 163 asistencije i 52 gola. U svojoj karijeri skupio je 2857 bodova (894 G, 1963 A) samo tijekom regularnih sezona, a u doigravanjima dodao još 382 boda.^[5] Gretzky nakon osvajanja četvrtog prstena prvaka prelazi u redove losanđeleskih „Kraljeva”. Taj transfer potaknuo je dotad neviđeno zanimanje američke sportske javnosti za hokejem na ledu koje ne jenjava. Čitavo 21. stoljeće sudjelovalo je 30 momčadi, da bi u sezoni 2017./18. pristupili i lasvegaški „Vitezovi”.

Sindikat igrača (NHLPA) sporio se s vodstvom NHL-a četiri puta. Desetodnevnim štrajkom igrača 1992. nije izgubljena nijedna utakmica, ali zato je novim neslaganjem sezona 1994./95. skraćena na 48 utakmica. Vodstvo lige zauzelo je čvrst stav u sljedećem sukobu 2004. Igrači nisu namjeravali prihvatiti ograničenje na plaće, tzv. salary cap, pa uprava NHL-a odbija organizirati utakmice. Figurativnim „zaključavanjem dvorana”, tzv. lockoutom, izgubljena je čitava sezona 2004./05., a NHLPA naposljetku nerado potpisuje zajednički ugovor. Posljednji sukob odvijao se 2012. oko načina raspodjele 3,3 milijardi američkih dolara prihoda za tekuću godinu. Liga je skraćena na 48 utakmica kao 1994.^[6] Usprkos ovim trzavicama, NHL bilježi zavidan financijski rast iz sezone u sezonu, ponajprije zbog ugledanja na ustroje prijenosa ostalih najvećih profesionalnih natjecanja Sjeverne Amerike,^[7] ali i suptilnih promjena pravilnika koje neznatno povisuju prosječan broj pogodaka po utakmici te uklanjaju sitne nesavršenosti iz igre.

Momčadi NHL-a podijeljene su u dvije konferencije: Zapad, koja broji 14 momčadi u dvije divizije po sedam, te Istok, koju čini 16 momčadi u dvije divizije po osam. Ovakav sustav natjecanja na snazi je od sezone 2013./14. kako bi svaka momčad lige odigrala većinu utakmica regularne sezone u vremenskoj zoni grada odakle dolaze. Detroit i Columbus premješteni su stoga u Istočnu konferenciju, Winnipeg u Zapadnu, a Dallas u Središnju diviziju svoje stare konferencije.^[8]

Najuspješnija momčad lige jest Montréal s 24 osvojena Stanleyjeva kupa i jednim porazom od momčadi iz sporedne lige u borbi za Kup nakon osvajanja prvenstva. Jedina uspješnija momčad u svim sjevernoameričkim sportovima ona je njujorških „Jenkija” u bejzbolu s 27 osvojenih naslova prvaka MLB-a. Sastav Montréala iz sezone 1977./78., koji je tada osvojio drugi od četiri Stanleyjeva kupa zaredom i obarao razne rekorde, proglašen je drugom najboljom momčadi u povijesti svih tradicionalnih sjevernoameričkih sportova po izboru medijske kuće ESPN. S druge strane, momčad Washingtona iz 1975., s osam pobjeda i 445 primljenih golova u 80 utakmica, na popisu je najgorih.^[9] Najuspješnija američka momčad jest Detroit s 11 naslova prvaka.

• Prva sezona označava početak posljednjeg neprekinutog niza nastupa momčadi pod tim imenom u tom gradu.
• Slika Sjeverne Amerike možda neće najbolje funkcionirati na svim prijenosnim platformama. U tom slučaju, prijeđite na opciju radne površine/osobnog računala na dnu članka.

Momčad dobiva dva boda za pobjedu, nula za poraz nakon 60 minuta, a po bod zarađuju momčadi koje odigraju neriješeno. Dodatni bod (extra point) zaradi se kada sastav prvi zabije pogodak u produžetku ili pobijedi u izvođenju kaznenih udaraca. Produžetak za vrijeme regularne sezone traje pet minuta uz, od sezone 2015./16., dva igrača manje po sastavu (3 na 3, ne računajući vratare). Kada igrač zaradi isključenje u produžetku, protivnička momčad na led postavlja dodatnoga igrača jer su tri klizača na ledu apsolutni minimum predviđen pravilima. Ako nitko ne zabije gol, pristupa se izvođenju tri kaznena udarca po momčadi. Ako je rezultat izjednačen i nakon treće serije „penalâ”, pobjednik prve iduće serije osvaja utakmicu i drugi bod, a poražena momčad ostaje na jednom. Kaznenih udaraca u doigravanju nema pa produžetci, u standardnim periodima od 20 minuta, traju sve dok jedna momčad ne zabije pogodak. Momčadi igraju u punom broju, 5 na 5 (at full strength).

Svaka momčad u regularnoj sezoni odigra 82 utakmice, 41 domaću i 41 na strani. Klubovi Istoka igraju ukupno 30 utakmica protiv ostalih momčadi svoje divizije, 24 protiv onih iz druge divizije svoje konferencije, a u 28 utakmica sučeljavaju se s momčadima Zapada (po jednom kod kuće i u gostima protiv svake). S druge strane, klubovi Zapada igraju 29 utakmica s protivnicima iz svojih divizija, 21 s onima iz druge divizije svoje konferencije te 32 protiv klubova s Istoka. Dva kluba Zapada, po jedan iz svake divizije, igraju po prilagođenom rasporedu koji svake sezone dopadne druge dvije ekipe. Ovim sustavom, na snazi od 2013./14., sve momčadi nastupaju u svakoj dvorani lige barem jednom godišnje.

U doigravanje (playoff) za Stanleyjev kup odlazi šesnaest momčadi, po osam iz obje konferencije. Tri najbolje plasirane momčadi svake divizije automatski ulaze u doigravanje. Preostala četiri mjesta, tzv. wild cards, popunjavaju se dvama idućim najuspješnijim momčadima svoje konferencije. U prvom kolu doigravanja konferencije, uspješniji pobjednik divizije igra protiv lošijeg wild carda. Preostala tri para čine lošije plasirani pobjednik divizije protiv jačeg wild carda te druga protiv treće momčadi obje divizije. Svako kolo doigravanja igra se sustavom „tko prije četiri utakmice”. Domaćinstva su ustrojena sustavom 2—2—1—1—1, s time da bolje plasirana momčad otvara seriju dvama domaćim utakmicama i, u slučaju odlučujuće (tzv. Game Seven), zatvara seriju utakmicom kod kuće.

Za osvajanje konferencije potrebno je ostvariti tri ukupne pobjede. Pobjednici konferencija sučeljavaju se u velikoj završinici (Stanley Cup Finals), u kojoj prednost jedne domaće utakmice više ima momčad s boljim omjerom tijekom regularne sezone.

Određivanje poretka dvaju ili više momčadi s istim brojem bodova

„Razbijanje (bodovnog) izjednačenja” odvija se na sljedeće načine:

1. Manji broj utakmica. Ovaj način koristi se samo za vrijeme trajanja regularne sezone jer naposljetku sve momčadi odigraju 82 utakmice;
2. Veći broj pobjeda. Računaju se samo pobjede unutar 60 minuta ili produžetka, ali ne i nakon raspucavanja kaznenih udaraca;
3. Veći broj ostvarenih bodova u međusobnim ogledima izjednačenih momčadi;
4. Bolja ukupna gol-razlika.

NHL-ov zakonik odvojen je od onog Međunarodnog svjetskog saveza. Sitne razlike postoje u dosuđivanju zabranjenog ispucavanja, trajanju nekih kazni, dimenzijama klizališta, praćenju vremena itd.^[10]

Utakmica traje 60 minuta „čiste igre” u trećinama od 20 minuta. Odmor između dviju trećina traje 15 minuta ili 17 ako utakmicu prenosi televizijska kuća na području čitave države. Televizijski time out odvija se za vrijeme prekida po isteku šeste, desete i četrnaeste minute svake trećine. Ako neka momčad ima igrača manje, TV-predah započinje prvim prekidom nakon što se brojčano stanje sastava izjednači. Igrači nastavljaju do prvog idućeg prekida i kada netko postigne pogodak ili nedozvoljeno ispuca pločicu. Naime, momčad koja počini icing ne smije mijenjati igrače pa liga 2007. sprječava njihov odmor popravkom dotadašnje rupe u pravilima.

Zabranjeno ispucavanje u NHL-u dosuđuje se po „hibridu” međunarodnog i tradicionalnoga sjevernoameričkog icinga; kada branič prođe mjesta za podbacivanje pločice ispred svoga gola prije protivnika, igra se odmah zaustavlja i prebacuje ispred protivničkog gola. S druge strane, sudac pušta igru dalje kada procijeni da je napadač bliži.^[11] Igračima su predviđene kazne za ikakav kontakt s protivnikom tijekom utrke, utoliko oštrije ako u toj situaciji dođe do ozljede.

Televizijskih predaha nema u produžecima doigravanja. Jedini odmor odvija se prvim prekidom nakon isteka desete minute u kojemu se uklanja odlomljeni led.

Utakmice NHL-a igraju se na pravokutnom terenu zaobljenih vrhova duljine 60,96 m i širine 25,91 m. Sjevernoamerička su klizališta 4 cm kraća i čak 4,09 m uža od onih pod IIHF-ovim okriljem. Teren je podijeljen u tri trećine: napadačku, neutralnu i obrambenu. Središnja crvena linija bitna je za dosuđivanje zabranjenog ispucavanja, a plave služe za određivanje zaleđa. Prostor između plavih linija, tzv. neutralna trećina, duljine je 15 m u korist većih napadačkih zona.

Gol-linije udaljene su 3,40 m od ograde. U prostoru iza gola nalazi se trapez, područje unutar kojeg vratar smije dirati pločicu. Ako to učini iza gola izvan granica trapeza, njegova momčad kažnjava se dvama minutama s igračem manje zbog ometanja igre (delay of game). Kraća stranica široka je 5,5 m, a na mjestu spajanja kosih crta s ogradom 8,5 m. Trapez je uveden 2005. kako bi vodstvo lige otežalo vratarima, a ponajviše Brodeuru i Turcu,^[12] pri skupljanju ubačenih pakova. Stative na golovima razmaknute su 1,83 m i spojene gredom na visini od 1,22 m. Igrači ne smiju palicom dirati pločicu iznad visine grede nigdje na terenu. Maleni polukrug ispred zapisničkog stola predviđen je samo za suce tijekom pregledavanja spornih detalja, a igrači su podložni kazni ako tada stanu unutra.

• 1) Službene mjere — nhl.com; 2) Detaljan prikaz sa Zajedničkog poslužitelja.

• ^↑a  Momčad Montréala starija je od samog NHL-a. Do osnutka ovoga natjecanja, Montréal je već dvaput postao prvakom NHA-a u sezonama 1915./16. (osvojivši tada i prvi Stanleyjev kup) i 1916./17. (izgubljen ogled za Kup). Zatim osvajaju naslov prvaka regularnog dijela NHL sezone 1918./19. (Stanleyjev kup nije dodijeljen zbog španjolske gripe), potom i 1923./24. (osvojen Stanleyjev kup), da bi dogodine izgubili borbu za Kup od najbolje momčadi konkurentske lige. Osvojili su 22 Stanleyjeva kupa od sezone 1926./27. kada se napokon pokreće tradicija uručivanja Kupa lorda Stanleyja isključivo pobjedniku doigravanja NHL-a.
• ^↑b  Uz NHL, The Big Four tradicijski čine NBA, NFL i MLB, iako i MLS bilježi uspon.
• ^↑c  MLB, profesionalno natjecanje u bejzbolu, starije je nekih pola stoljeća od NHL-a, ali prvi pobjednički trofej uručen je tek 1967.
• ^↑d  NHL je 1917. pokrenut kao puko zamjensko natjecanje za NHA, zbog nezadovoljstva uzrokovanog ponašanjem predsjednika Toronta. Dvadesetih godina bore se protiv raznoraznih liga u nastojanju da prisvoje Stanleyjev kup, a sljedećih nekoliko desetljeća preživljavaju praktički samo oni; Velika depresija tridesetih i Drugi svjetski rat četrdesetih ugasili su sva ostala profesionalna natjecanja. Nakon borbi s WHA-om sedamdesetih, najvećom prijetnjom po čitavo natjecanje ikad, NHL ulazi u mirno razdoblje monopola. Međutim, KHL postaje međunarodno natjecanje u novom tisućljeću koje, makar nakratko, privlači i neke standardne igrače NHL-a, poput Jaromíra Jágra.

• NHL.com — Službena stranica