Milivoj Dežman

Medicinsko obrazovanje stekao je studirajući u Beču i Pragu (1891. - 1897.). Nakon povratka u Zagreb 1898. djelovao je kao specijalist za plućne bolesti te osnovao prvo hrvatsko lječilište za tuberkulozu Brestovac kraj Zagreba^[1], kojim je upravljao od 1908. do 1920. godine. Lječilište Brestovac osnovao je zbog glumice Ljerke Šram. Bili su vršnjaci i odrasli su u istom dijelu Zagreba, očevi su im bili prijatelji. Za vrijeme studija zaljubio se u nju i razmjenjivali su ljubavna pisma, ali ona se ipak udala za drugoga. Njen muž Aleksandar Isaković otišao je nakon što je napravio pronevjeru u Prvoj hrvatskoj štedionici, a Milivoj Dežman je od tada brinuo o Ljerki Šram i njenom sinu makar se nikada nisu vjenčali. Za nju je 1901. godine dramatizirao Šenoino „Zlatarovo zlato”, kako bi ona glumila u toj predstavi. Kada je Ljerka oboljela od tuberkuloze liječio ju je u Brestovcu, gdje je i umrla na njegovim rukama.^[2] Prema njima nastao je musical „Lady Šram” Nine Škrabea i Arsena Dedića iz 1991. godine.

U kulturnom životu ostavio je dubok trag kao jedan od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika (1900.), kojemu je kasnije bio i predsjednik.^[3] Značajan doprinos dao je pokretanjem i uređivanjem vodećih modernističkih časopisa: „Mladosti” (1898), „Hrvatskog salona” (1898. -1899.) i „Života” (1900. - 1901.)^[4]. S K. Š. Gjalskim uredio je posljednje godište „Vijenca” (1903.). Od 1906. do 1914. djelovao je kao urednik „Obzora”^[5], a kasnije je obnašao dužnost ravnatelja grafičko-nakladnog zavoda „Tipografija” (1926. - 1934.).^[6] Bio je predsjednik P.E.N.-kluba u Zagrebu te član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti od 1928. u umjetničkom razredu.

Književno stvaralaštvo započeo je kao kritičar i autor modernističkih programa, zalažući se za slobodu umjetničkog izražavanja u tekstovima „O hrvatskim književnim prilikama” (1897.) i „Naše težnje” (1898.). Kao beletrist iskazao se zbirkom crtica „Protiv struje” (1903.), gdje dolazi do izražaja njegov impresionistički stil. Dramski opus uključuje: „Svršetak” (1897.) i „Kneginju Jelenu” (1901.), djela prožeta idejama modernog individualizma.

U političkom životu zastupao je ideje J. J. Strossmayera te je aktivno sudjelovao u radu Narodnog vijeća 1918. godine. S Ivanom Lorkovićem osnovao je Hrvatsku zajednicu. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature izradio je nacrt ustava i upućivao memorandume protiv diktatorskog režima. Značajan doprinos dao je organiziranju novinarske struke i pokretanju izgradnje Novinarskog doma u Zagrebu. Obnašao je dužnost odjelnog predstojnika za socijalnu politiku u Pokrajinskoj vladi te načelnika Ministarstva socijalne politike.

Osim književnih i političkih tekstova, objavio je brojne stručne i popularne članke iz područja medicine, posebice o liječenju i suzbijanju tuberkuloze.