Markantun de Dominis

Rodom je od plemićke obitelji Dominis s otoka Raba, koja po predaji potječe od krčkih knezova Frankapana.

U Windsoru u Engleskoj bio je dekan od svibnja 1618. do ožujka 1622., kada je podnio ostavku na taj položaj.^[4] Na zahtjev isusovačkih poglavara djelovao je u Padovi i Bresciji gdje je predavao retoriku, matematiku, logiku i filozofiju.^[5]

Godine 1596. istupio je iz isusovačkog reda i postao upravitelj senjske biskupije.

U Senju je biskupsko mjesto ostalo upražnjeno smrću dotadašnjeg biskupa, njegova strica.^[6]

U Senju se zadržao dvije godine, da bi ga 15. studenog 1602. godine papa Klement VIII. imenovao splitskim nadbiskupom. U Splitu je napisao životno djelo De republica ecclesiastica u kojem se zalaže za dijalog unutar Crkava i njihovo ujedinjenje što ga čini pretečom ekumenizma.^[7]

U periodu 1604. – 1607. boravio je u Rimu i Veneciji, a potom se vraća u Split gdje piše traktat De radiis visus et lucis in vitris, perspectivis et iride, objavljen u Veneciji 1611. godine. Godine 1615. sukobio se s klerom i drugim biskupima, nakon čega je otišao u Veneciju i odrekao se titule splitskog nadbiskupa (1616.). U Heidelbergu objavio je žestoku kritiku Katoličke Crkve. Iz Njemačke odlazi u Englesku, gdje mu je u Cambridgeu dodijeljen doktorat teologije čime je postao prvi Hrvat koji je na nekom engleskom sveučilištu dobio tu titulu.^[7]

U Londonu je 1617. godine objavio prvi svezak knjige De republica ecclesiastica koja uskoro potom dolazi na Index Librorum Prohibitorum. Iste godine držao je predavanja u Oxfordu i Cambridgeu.

Godine 1622., nakon izbora pape Grgura XV. napustio je London i preko Bruxellesa vratio se u Rim. Dvije godine kasnije došao je u sukob s Inkvizicijom, proglašen je heretikom, te zatočen u dvorac Sant Angelo, gdje je umro prirodnom smrću.^[3] Nakon smrti, 20. prosinca je nad njegovim lešom proglašena osuda u crkvi Santa Maria iznad Minerve.

Odredbom je njegov leš izvađen iz lijesa, provučen ulicama Rima, i javno spaljen u Campo di Fiori, te bačen u Tiber skupa s njegovim pisanim djelima, 21. prosinca 1624. godine.^[6]

U 16. stoljeću pokusima je istraživao disperziju bijele svjetlosti i na taj način tumačio pojavu duge. U djelu Euripus seu de fluxu et reflexu maris sententia (1624.) objašnjava da je uzrok plimi i oseki mora utjecaj Sunca i Mjeseca na morske vode.^[7] Početkom 18. stoljeća, Newton u svom djelu Optics (1704.) odaje priznanje Dominisu za objašnjenje duge pomoću dvaju lomova i jednog odbijanja svjetlosti na kapljicama kiše.