Lav XIII.

Gioacchino je rođen kao šesti od sedmorice sinova grofa Lodovica Peccija i njegove žene Ane, rođene Prosperi Buzzi. Kada mu je bilo osam godina, zajedno sa starijim bratom Giuseppeom (1807. – 1890.) - kojeg će nakon što postane papa imenovati 1879. kardinalom - odlazi na školovanje u jezuitsku školu u Viterbu, gdje je boravio od 1818. do 1824. Potom odlazi na višu gimnaziju Collegio Romano u Rim, a 1832. upisuje se na Sveučilište La Sapienza u Rimu. Gioacchino je bio odličan student i veliki ljubitelj i poznavatelj latinskog jezika. Studira crkveno i građansko pravo, te 1836. stječe doktorat iz teologije i prava. Na staru godinu 1837. zaređen je za svećenika. Dva mjeseca kasnije postavljen je za Apostolskog delegata u Beneventu. Od 1841. obnaša istu dužnost u Spoletu, a potom u Perugi. Gioacchino rano ulazi u Kuriju, gdje se pokazao vrsnim administratorom, pa ga papa Grgur XVI. 1843. imenuje titularnim nadbiskupom Damiate i šalje za nuncija u Belgiju. Početkom 1846. papa Grgur XVI. imenuje ga biskupom Perugie s titulom nadbiskupa. Vijest o imenovanju biskupom Gioacchina zatječe za vrijeme njegova putovanja po Londonu i Parizu, gdje je upoznao mnoge eminentne osobe toga doba. Bogat iskustvom i oboružan novim idejama vraća se u Rim 26. svibnja 1846. kada je papa Grgur XVI. već ležao na odru. Papa Pio IX. 1853. imenuje ga kardinalom s namjerom da ga premjesti u jednu od suburbikarijalnih biskupija. No, Gioacchino se zahvalio na toj časti te je ostao u Perugi. Kao biskup zalagao se za jačanje nauka Tome Akvinskog i 1859. osniva u Rimu Akademiju sv. Tome. U kolovozu 1877. papa Pio IX. imenuje ga camerlengom pa je Gioacchino bio prisiljen preseliti u Rim.

Samo šest mjeseci kasnije 7. veljače 1878. završio je najduži pontifikat u povijesti Katoličke Crkve. Papa Pio IX. umro je u 86. godini života i 32. godini pontifikata. Prije nego što će se to dogoditi novine su pisale kako bi talijanska Vlada trebala zaposjesti Vatikan i umiješati se u konklave. No, Rusko-Turski rat i iznenadna smrt kralja Viktora Emanuela II. odvratila je pozornost talijanske Vlade, pa su konklave održane nesmetano. Nakon samo tri kruga glasovanja s 44 glasa od mogućih 61, kardinal Gioacchino Pecci izabran je za papu 20. veljače 1878. godine.

Papa Lav XIII. je slovio kao umjerenjak širokih pogleda. Od novog šezdesetosmogodišnjeg pape koji je bio često boležljiv za očekivati je bio relativno kratki pontifikat, ali providnost je htjela da pontifikat pape Lava XIII. potraje preko 25 godina, tijekom kojih je on pokazao zadivljujuću energiju. Najvažnijim zadatkom Papa je smatrao približavanje kršćanstva suvremenim strujama, ali bez odustajanja od temeljnih kršćenskih načela.

Doktrinalno djelo pape Lava XIII. jedno je od najvećih. Za njegovo razumijevanje potrebno je reći da je Papa bio duboko zaokupljen dvjema stvarima: "mrzio" je neljudski kapitalizam jednako kao i materijalistički i ateistički marksizam. Njegovo dogmatsko djelo sadržano je u dvadeset enciklika i brojnim drugim dokumentima. U enciklikama "Quod apostolici muneris" (1878.); "Humanum gens" (1884.) i "Arcanum illud" (Veliko poslanje, 1880. povodom 1000. godišnjice djelovanja Ćirila i Metoda.) Papa iznosi jasne poglede protiv socijalizma, komunizma, nihilizma i masonstva, te se zauzima za očuvanje braka. Vrlo je važna Papina odredba o otvaranju Vatikanskih arhiva i biblioteke znanstvenim radnicima, poglavito povjesničarima, neovisno o njihovim vjerskim i društvenim nazorima. Papina enciklika "Rerum novarum" (Nove stvari, 1891.) i dan danas je aktualna i vrlo značajna, jer se u njoj Papa zalaže za razvoj katoličkih socijalnih znanosti (za zaštitu privatne imovine, ali i za pravedne plaće radnika). U njoj se Papa zalaže za radnička prava i socijalnu pravdu, što mu je pribavilo nadimak «radnički papa».

Za razliku od svoga predhodnika, Lav XIII. bio je fleksibilan političar. Za vrijeme njegovog pontifikata pri Svetoj Stolici je sve veći broj stranih predstavništava. Rastući ugled papinstva je potvrdio i posjet njemačkog cara Vilima II. Vatikanu, a njemački kancelar Otto von Bismarck moli 1885. Papu da posreduje u sporu između Njemačke i Španjolske oko Karolinskih otoka. Papa je od početka svoga pontifikata pokušavao riješiti probleme na koje je Crkva nailazila u Njemačkoj. U tome je malo pomalo i uspio, pošto je revizija Svibanjskih zakona između 1886. i 1887. omogućila poništenje svih protuvjerskih odredaba osim one koja se odnosila na isusovce, kojima je bilo dopušteno da se vrate u Njemačku tek za vrijeme Prvog svjetskog rata. U Francuskoj su problemi tek počeli dolaskom republikanaca na vlast 1879., kada je borba za sekularizaciju javnog života dosegla vrhunac. Pod lozinkom «odvajanje Crkve od države» donesen je 1901. Zakon o društvima. Svi redovnici, osim onih koji su bili angažirani oko njege bolesnika, bili su protjerani iz Francuske. Papa se puno zauzimao za misije. Otvorio je 248 novih biskupskih sjedišta po cijelom svijetu. Po prvi puta se obratio «odvojenoj braći» protestantima i pravoslavcima, pozivajući ih na povratak rimskoj Crkvi. Godine 1893. proglašava svetkovinu Svete Obitelji. Bulom "Ex hac augusta" (1881.), papa Lav XIII. uspostavlja u Bosni redovitu crkvenu hijerarhiju osnivajući Vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju sa sjedištem u Sarajevu i sa sufraganim biskupijama u Mostaru i Banjoj Luci. Istom je bulom odredio otvoriti metropolijsko Bogoslovno sjemenište gdje će se odgajati i obrazovati dijecezanski svećenici.^[2] Papa je neobično cijenio biskupa Josipa J. Strossmayera, često ga je hvalio, a đakovački biskup je Papi izricao «najčvršću odanost». Proglasio je Nikolu Tavelića blaženim 1889. Breveom od 2. studenog 1888. Papa propisuje uporabu «zucchetta» (kapica koju nose papa, kardinali i biskupi – često je zovu «Soli Deo» /Samo Bogu/, jer se skida samo pri činu posvećenja na misi). Papa Lav XIII. bio je prvi papa koji je snimljen filmskom kamerom i prvi kojemu je snimljen glas. U svojim odnosima s Talijanskom državom Lav XIII. strogo se držao smjera kojeg je zacrtao njegov prethodnik Pio IX. I on se smatrao zatočenikom i nikada nije napustio Vatikan. Posljednja dekada njegovog pontifikata bila je obilježena njegovom fizičkom slabošću, te je bilo više nego očito da se u njegovoj politici i stavovima osjećao utjecaj kurijalnih kardinala. Unatoč tome Papa je bio jedan od najomiljenijih ljudi u Europi. Dužina njegovog pontifikata, koji je slijedio nakon najdužeg pontifikata u povijesti Katoličke Crkve, pape Pija IX., i duboka starost od pune 93 godine, rezultirala je komentarom jednog tadašnjeg kardinala: «Izabrali smo Svetog Oca, a ne Vječnog Oca». Izgledom mršav, košćat, gotovo mumificiranog izboranog lica, kojemu su jedino oči sjajem odavale znakove života, Papa je ostavio dubok trag na sve s kojima je dolazio u kontakt svojom izvanrednom lucidnošću.

U ljeto 1903. Papino se zdravlje naglo pogoršalo. Razbolivši se od upale pluća, nakon dva tjedna teške agonije, papa Lav XIII. umro je 20. srpnja 1903. godine. Svojim pontifikatom, kroz više od dvadeset pet godina, Lav XIII. je Crkvi vratio internacionalni ugled i poštovanje kakvog nije imala odavno. Sahranjen je u Bazilici svetog Ivana Lateranskog u Rimu.

• Jacques Mercier, Povijest Vatikana (Vingt siècles d'histoire du Vatican), Barbat: Zagreb 2001.,
• Marijo Milić, Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II., Laus: Split 2000.,
• Enciklopedija opća i nacionalna, Pro Leksis d.o.o. i Večernji list d.d.: Zagreb,
• Cardinals of the Holy Roman Church, [1]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. listopada 2011. (Wayback Machine),
• Katolička enciklopedija, [2],
• Enciclopedia dei Santi, [3].