Janko Rakuša

Rakuša je završio dramsku školu Konzervatorija Glazbene matice u Ljubljani. Prvi put je kao glumac i nastupio u Ljubljani, u Narodnom gledališču kao Luka u drami Maksima Gorkoga "Na dnu" – tamo ostaje u angažmanu do 1921. Njegov je opsežni repertoar obuhvaćao jednako uloge u klasičnim i u suvremenim dramskim djelima, dominiraju one psihološko-karakternoga tipa, a pokazivao je i smisao za diskretnu komiku. Igrao je velik broj velikih uloga u svim kazalištima u kojima je nastupao (Sarajevo, Osijek, Split, Skopje, Maribor, Osijek i Beograd): Peer Gynt, Damjan u Vojnovićevoj drame "Smrt majke Jugovića", Križovec u Krležinoj drami "U agoniji", Puba u "Gospodi Glembajevima", Aurel u "Ledi" itd.

U Zagrebu je angažiran 1934. Posljednji put je nastupio u Malom kazalištu u Frankopanskoj (danas GDK Gavella) 17. prosinca 1944. kao Valent Korpar u "Gospodskom djetetu" Kalmana Mesarića.

Kao osvjedočeni antifašist i marksist bio je od prvih dana NDH aktivist NOP-a. Prvi put je bio uhićen 1. travnja 1942., uoči proslave prve godišnjice NDH kada je uhićen i postolarski majstor iz kazališta Tomo Fadljević, a da ne bi provocirali nezgodna događanja na proslavi jubileja uhitio ih je Gestapo i isljeđivao četiri dana i četiri noći. Prema kasnijoj izjavi Fadljevića, Gestapovci nisu uspjeli izmamiti od Rakuše nikakvo priznanje, pa su ga zbog pomanjkanja dokaza pustili. Bilo je to nekoliko dana prije premijere Fausta u kojem je igrao Mefista. Drugo uhićenje bilo je u prosincu 1944. godine, kada je njegovo zdravlje bilo opasno narušeno. Mučio ga je čir na želucu i žuč, tako da mu je na jednoj od posljednjih predstava liječnik u pauzi morao dati injekciju da izdrži do kraja. Pod mučenjem nije spomenuo nikoga iz kazališta, što je i njima davalo snage da izdrže – posvjedočio je Rakušin kolega i suborac Ante Boglić, koji je Rakušu poslije njegova drugog uhićenja potkraj prosinca 1944. sreo u zatvoru na Savskoj cesti.^[1] Njegov posljednji nastup bio je 17. prosinca 1944. u Mesarićevoj komediji Gospodsko dijete. 10. veljače 1945. vlasti NDH su ga objesile gologa na rasvjetni stup u Remetincu. Istoga dana kada je obješen njegov kolega glumac Joso Martinčević došao je u kazalište izbezumljen rekavši kako je na putu vidio kolegu koji visi obješen. Dana 21. prosinca 1945. pokopan je u zajedničku grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj.

U spomen na Janka Rakušu imenovana je jedna ulica u zagrebačkoj gradskoj četvrti Peščenica – Žitnjak, u Folnegovićevom naselju.

• "Lisinski" (1944.)

• Janko Rakuša u internetskoj bazi filmova IMDb-u (engl.)

• Snježana Banović, Država i njezino kazalište, Profil, 2012.
• HNK, enciklopedijsko izdanje, Zagreb 1969., 585.
• Eliza GERNER, „Kazalište mora izmamiti smijeh i suze,“ Vjesnik, Zagreb, 24. 11. 2006.
• Vilko IVANUŠA, "Ono što se ne zaboravlja: Janko Rakuša", Kazalište, Zagreb, 31. X.1975., br. 90, 16.Joža RUTIĆ, "Naše žrtve", Kazališni list, Zagreb, 9. II. 1946., br. 22, 4.
• Draga UNGARO, “Posljednja uloga Janka Rakuše”, Vjesnik, Zagreb, 25. i 26. V. 1975.