Grigor Vitez

Grigor Vitez rodio se 15. veljače 1911. godine pod imenom Grigorije u srpskoj obitelji, kao dijete Ane i Teodora Viteza.^[8] O svojem je obiteljskom podrijetlu pisao u knjizi Ahmeta Hromadžića "Dječji pisci o sebi". Majka Grigora Viteza prezivala se Milosavljević, a njezini su preci došli u Slavoniju iz Bosne krajem 17. stoljeća. S očeve strane preci su došli iz sjeverne Dalmacije, iz Ravnih kotara ili Bukovice, a nosili su prezime Alavanja.^[9] Jedan od Alavanja koji je došao u okučanski kraj od Marije Terezije dobio je počasni naslov viteza, i to je kasnije uzeto kao prezime.^[10]

Odrastao je u tipičnom slavonskom multietničkom selu. Njegova obitelj bila je mnogočlana i bavili su se zemljoradnjom. Imao je dva starija brata (Joco i Savo) i jednog mlađeg (Pero). Bez oca je ostao kao predškolarac, pred početak Prvog svjetskog rata. Osnovnu školu završio je u Okučanima, a gimnaziju u Novoj Gradiški. Prve dvije pjesme napisao je kao maturant. Krajem 1920-ih godina upisao je učiteljsku školu u Pakracu, nakon koje je stekao zvanje učitelja. Prvo radno mjesto kao učitelj imao je u selu Slobodna Vlast pokraj Đakova, nakon čega dobiva premještaj u Voćin, gdje upoznaje svoju suprugu Elizabetu Perlik, te se tu i vjenčavaju.^[10]

Početkom Drugog svjetskog rata, dobiva premještaj u Gornji Vakuf, a nakon toga u Golince pokraj Donjeg Miholjca. Nedugo zatim, pridružuje se partizanima, kojima je vodio učiteljske tečajeve, kako bi bili educirani nakon rata predavati u školama. Poslije rata radio je u Ministarstvu prosvjete u Zagrebu, te kao urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1957. pokreće biblioteku izdanja za djecu imena Vjeverica, u okviru koje je objavljeno oko 300 knjiga.^[11] Tijekom 1950-ih godina bio je tajnik Društva književnika Hrvatske. Zdravstveno stanje mu se naglo pogoršalo 1960-ih i kralježnica mu je bila nepovratno oštećena. Stvarao je prikovan za krevet. Umro je 23. studenoga 1966. godine, a pokopan je u rodnom Kosovcu.^[10]

Pisao je poeziju za djecu i odrasle (Sto vukova, Kad bi drveće hodalo, Gdje priče rastu, Kako živi Antuntun), a prevodio je s ruskog, francuskog i slovenskog jezika. Njegovom poezijom dominiraju jednostavne i neposredne lirske slike u tradiciji poetskog izraza Dobriše Cesarića. Stihovi skladni i muzikalni, a svojim je pjesmama zbog aktualnosti i duhovitih poanti osvojio široki krug čitatelja. Objavio je nekoliko poetskih zbirki među kojima se ističu: Pjesme, Naoružane ruže, Povjerenje života i Kao lišće i trava. Njegove pjesme prevođene su na gotovo sve europske jezike.^[5]

Neke od njegovih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić.

Postoji Nagrada "Grigor Vitez" koja se od 1967. godine dodjeljuje piscu i ilustratoru najbolje knjige za djecu u godišnjoj produkciji.^[12]

Nepotpun popis:

• San boraca u zoru, Nakl. Navod Hrvatske, Zagreb, 1948.
• Pjesme, Zora Državno izdavačko poduzeće Hrvatske, Zagreb, 1950.
• Naoružane ruže, Kultura, Zagreb, 1955.
• Vesele zamke, Mladost, Zagreb, 1955.
• Prepelica, Prosvjeta, Zagreb, 1956.
• Lirika o Slavoniji, urednik, Slavonija danas, Osijek, 1956.
• Povjerenje životu, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1957.
• Sto vukova, i druge pjesme za djecu, "Svjetlost", Sarajevo, 1957. (1987.; 1990.)
• Perzijske bajke, Mladost, Zagreb, 1958.
• Kad bi drveće hodalo, Mladost, Zagreb, 1959. (1990.; Mozaik knjiga, 2015.)
• Kao lišće i trava: pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1960.
• Maksimir, Mladost, Zagreb, 1960.
• Iza brda plava: izbor pjesama za djecu, Matica hrvatska, Zagreb, 1961.
• Hvatajte lopova, "Svjetlost", Sarajevo, 1964.
• Gdje priče rastu, Mladost, Zagreb, 1965. (1978.)
• Zekina kuća, Mladost, Zagreb, 1965.
• Nevidljive ptice, Mozaik knjiga, 2002.

• Grigor Vitez napisao je pjesmu "Kako živi Antuntun" prema stvarnoj osobi Antunu Tunu, koji je živio u Donjoj Kovačici kraj Bjelovara. On je izvrijeđao Grigora Viteza kada je on sakupljao "obaveze" (žito iz seljačkih zaliha) u ime Komunističke partije nakon Drugog svjetskog rata, a Grigor Vitez mu je zauzvrat napisao i posvetio pjesmu.^[13]

• LZMK / Proleksis enciklopedija: Vitez, Grigor
• Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu: Veliki vidar – stoljeće Grigora Viteza
• HRT Magazin: Tko je bio Grigor Vitez?
• Telegram.hr – Nagovorili smo kćer Grigora Viteza da prvi put u životu javno ispriča intimnu priču o svom velikom tati