Wikipedija

Frank Kameny

Franklin Edward "Frank" Kameny (21. svibnja 1925. – 11. listopada 2011.)[1] bio je američki aktivist za prava homoseksualaca. Smatrali su ga "jednom od najznačajnijih figura" u američkom pokretu za gej prava.[2]

Frank Kameny na paradi ponosa u lipnju 2010.

Godine 1957., Kameny je smijenjen s položaja astronoma u Službi za mape američke vojske u Washingtonu, DC, zbog svoje homoseksualnosti,[3] navodeći ga da započne "herkulsku borbu s američkim establišmentom" koja će "predvoditi novo razdoblje borbenosti u pokretu za homoseksualna prava ranih 1960-ih".[4]

Kameny se službeno žalio na otkaz američke komisije za državnu službu zbog homoseksualnosti.[5] Iako neuspješan, postupak je bio zapažen kao prva poznata tužba za građanska prava temeljena na seksualnoj orijentaciji koja se vodila na nekom američkom sudu.[6]

Rani život i otpuštanje

uredi
 
Stranica iz molbe za pisanje Certiorarija - broj 676 - Kameny v. Brucker, Nacionalni arhiv

Kameny je rođen od židovskih roditelja Aškenazâ u New Yorku. Pohađao je srednju školu Richmond Hill gdje je maturirao 1941. godine. Godine 1941., sa 16 godina, Kameny je otišao na koledž Queens studirati fiziku, a sa 17 godina rekao je roditeljima da je ateist.[7][8] Prije završetka studija, bio je pozvan u vojsku SAD-a. Služio je vojsku tijekom Drugog svjetskog rata u Europi, a kasnije je služio 20 godina u odboru za sustav selektivnog služenja.[9] Po odlasku iz vojske vratio se na Queens College i diplomirao fiziku 1948. godine. Kameny se potom upisao na Sveučilište Harvard. Dok je bio predavač na Harvardu, odbio je potpisati zakletvu odanosti bez da je priložio kvalifikacije i pokazao skepticizam prema prihvaćenim pravovjerjima. Diplomirao je i magisterij (1949.) i doktorat (1956.) iz astronomije. Njegov je doktorski rad pod naslovom Fotoelektrična studija nekih promjenjivih zvihjezda tipa RV Tauri i žutih poluregularnih promjenjivih[10] i napisan je pod nadzorom Cecilije Payne-Gaposchkin.

Dok je bio na povratničkom putu iz Tucsona, gdje je upravo završio istraživanje za doktorsku disertaciju, policajci u civilu uhitili su ga na autobusnom kolodvoru u San Franciscu nakon što mu je prišao stranac i pipao ga. Obećano mu je da će njegova kaznena evidencija biti izbrisana nakon odsluženja tri godine uvjetne kazne, oslobađajući ga brige zbog izgleda za zaposlenje i svakog pokušaja borbe protiv optužbi.[11]

Preselivši se u Washington DC, Kameny je godinu dana predavao na Odjelu za astronomiju Sveučilišta Georgetown, a u srpnju 1957. angažirala ga je Služba za mape vojske SAD-a. Kad su saznali za njegovo uhićenje u San Franciscu, Kamenyjevi nadređeni ispitivali su ga, ali on je odbio pružiti informacije o svojoj seksualnoj orijentaciji. Komisija je ubrzo otpustila Kamenyja. U siječnju 1958. savezna vlada zabranila mu je buduće zaposlenje. Kao što je kasnije napisao autor Douglass Shand-Tucci,

Kameny je bio najobičniji muškarac, posve usredotočen na svoj posao, na Harvardu i Georgetownu. Stoga je bio još grublje šokiran kad ga je zadesila ista sudbina kakvu smo desetljećima prije zadesili Prescott Townsend, klasa 1918. godine... Uhićen je. Kasnije će biti otpušten. I, poput Townsenda, i Kameny je bio radikaliziran.[12]

Kameny se žalio na otpuštenje kroz pravosudni sustav, dva puta izgubivši parnicu prije nego što je zatražio reviziju od Vrhovnog suda SAD-a, koji je odbio njegovu peticiju za određivanje prava.[5] Nakon što se posvetio aktivizmu, Kameny više nikad nije radio na plaćenom poslu i do kraja života podržavali su ga prijatelji i obitelj. Unatoč svom otvorenom aktivizmu, rijetko je raspravljao o svom osobnom životu i nikada nije imao dugoročnih veza s drugim muškarcima, samo je izjavio da za njih nema vremena. Izjavio je, "Ako se s nekim ne slažem, dajem mu priliku da me uvjeri da je u pravu. A ako ne uspiju, onda sam u pravu, a oni griješe i morat ću se boriti s njima dok se ne promijene."[13]

Kameny je izbjegao konvencionalne rasne oznake; tijekom svog života neprestano je citirao svoju rasu kao "ljudsku".[14]

Aktivizam za homoseksualna prava

uredi
 
Pismo Kamenyja predsjedniku Kennedyju, predsjednička knjižnica JFK

Godine 1961. godine, Kameny i Jack Nichols, kolega suosnivai vašingtonskog ogranka Mattachine Society, pokrenuli su neke od najranijih javnih prosvjeda homoseksualaca i lezbijki piketom u Bijeloj kući 17. travnja 1965.[15][16] U koaliciji s njujorškim Mattachine društvom i kćerima Bilitis, ovaj se piket proširio na Ujedinjene narode, Pentagon, Komisiju za državnu službu Sjedinjenih Država i Independence Hall u Philadelphiji zbog onoga što je postalo poznato kao Godišnji podsjetnik za prava homoseksualaca. Kameny je također napisao predsjedniku Kennedyju tražeći od njega da promijeni pravila o homoseksualcima koji se uklanjaju iz vlade.[17]

Godine 1963. Kameny i Mattachine pokrenuli su kampanju za ukidanje vašingtonskog zakona o sodomiji; osobno je izradio nacrt zakona koji je konačno usvojen 1993.[15] Također je radio na uklanjanju klasifikacije homoseksualnosti kao mentalnog poremećaja iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje Američkog psihijatrijskog udruženja.

Godine 1964. Kameny je tvrdio da se homoseksualci suočavaju s težom diskriminacijom od crnaca jer im savezna vlada nije pomagala i aktivno ih diskriminirala. Rekao je da će homoseksualci proći lošije od uspjeha pokreta za građanska prava: "Sad kad postaje moderno diskriminirati crnce, diskriminacija homoseksualaca bit će u porastu.... Homoseksualnost predstavlja posljednje glavno područje na kojem su u ovoj zemlji prevladavaju predrasude i diskriminacija."[18]

Za razliku od ostalih homoseksualnih aktivista u to vrijeme, Kameny je odbacio ideju da je homoseksualnost inferiorna od heteroseksualnosti:[18]

  »Ne vidim da se NAACP i CORE brinu zbog toga koji su kromosom i gen stvorili crnu kožu ili zbog mogućnosti izbjeljivanja crnaca. Ne vidim veliko zanimanje B'nai B'rith Lige za klevetu za mogućnost rješavanja problema antisemitizma preobraćavanjem Židova u kršćane. . . Zanima nas stjecanje prava za naše manjine KAO Crnci, KAO Židovi i KAO HOMOSEKSUALCI. Zašto smo Crnci, Židovi ili Homoseksualci potpuno je nevažno, a podjednako je nevažno i možemo li se promijeniti u Bijelce, Kršćane ili heteroseksualce.«

Kameny je nadalje ustvrdio da homoseksualnost može biti društveno dobro: "Zauzimam stav da homoseksualnost, bilo sklonost ili otvoreni čin, nije nemoralna, već da su homoseksualna djela u koja s pristankom stupaju odrasli ljudi moralna, u pozitivnom i stvarnom smislu, ispravna, dobra i poželjna, kako za pojedine sudionike, tako i za društvo u kojem žive." Na kraju je smislio slogan "Gay is Good" nakon što je 1968. slušao skandiranje Stokelyja Carmichaela "crno je lijepo".

1970. – 2000.

uredi

Godine 1971., Kameny je postao prvi otvoreno homoseksualni kandidat za Kongres Sjedinjenih Država[19] kad se kandidirao na prvim izborima u okrugu Columbia za delegata Kongresa koji nije imao pravo glasa.[15] Nakon poraza od demokrata Waltera E. Fauntroya, Kameny i njegova predizborna organizacija stvorili su Gay and Lesbian Activists Alliance, organizaciju koja je nastavila lobirati na vladu i raditi pritisak za jednaka prava.

Godine 1972., Kameny i Barbara Gittings uvjerili su Američko psihijatrijsko udruženje (APA) da na svom godišnjem sastanku u Dallasu održe raspravu "Psihijatrija: prijatelj ili neprijatelj homoseksualca? Dijalog". Upravo je za ovu raspravu dr. John E. Fryer, homoseksualni psihijatar prerušen u "Dr. Henry Anonymous", posvjedočio kako je navođenje homoseksualnosti kao mentalna bolest u APA-ovom Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM) utjecalo na život homoseksualnih psihijatara i drugih homoseksualaca. Kameny se obratio brojnim homoseksualnim psihijatrima, ali Fryer je bio jedini koji je pristao svjedočiti, a čak je i on to učinio maskiran, iz straha da ne izgubi položaj na sveučilištu Temple, gdje nije imao mandat.[20] Sljedeće je godine APA uklonio homoseksualnost iz DSM-a. Kameny je taj dan - 15. prosinca 1973. - opisao kao "dan kad su nas psihijatri masovno izliječili".[21]

Neprimjereno ponašanje: Gejevi i lezbijke u američkoj vojsci, autora Randyja Shiltsa dokumentirao je Kamenyev rad u savjetovanju nekoliko pripadnika službe u njihovim pokušajima da dobiju časni otpust nakon što su otkriveni da su homoseksualci. Za 18-godišnjeg marinca Jeffreyja Dunbara:

  »Kameny je postrojio homoseksualne bivše marince da svjedoče na saslušanju mladića. Washington Post objavio je urednički članak podržavajući otpuštanje, napominjući da Dunbar "nije sudjelovao ni u kakvom skandalu i nije donio sramotu marincima", a nepoželjni otpust nazvao je "čudnim i, mislimo, besmislenim načinom provođenja vojne 'pravde '."«

Godine 1975., krenuo je u potragu za homoseksualnim vojnikom s besprijekornim dosijeom, s ciljem pokretanja izazova vojnoj zabrani homoseksualaca. Potraga je kulminirala pronalaskom Leonarda Matlovicha, tehničkog narednika u ratnom zrakoplovstvu SAD-a s 11 godina besprijekorne službe i Ljubičastim srcem i Brončanom zvijezdom, koji se namjerno javno izjasnio homoseksualcem ispred svog zapovjednika 6. ožujka 1975. Matlovich je prvi put pročitao o Kamenyjevom cilju u intervjuu u Air Force Timesu. Prvo su razgovarali telefonom, na kraju su se upoznali i, zajedno s odvjetnikom ACLU-a Davidom Addlestoneom, planirali pravni izazov. Njihov je odnos bio zategnut nakon Matlovichevog intervjua za New York Times Magazine, jer je Kameny smatrao da je Matlovich negativno prikazao homoseksualnu zajednicu rekavši da bi radije bio heteroseksualac.[22]

Nakon što je otpušten u listopadu 1975. godine, savezni okružni sud 1980. godine naložio je Matlovichu da ga se vrati presudom koja bi se, tehnički, odnosila samo na njega. Uvjeren da će zrakoplovstvo stvoriti još jedan izgovor da ga ponovno otpusti, Matlovich je umjesto toga prihvatio financijsku nagodbu i nastavio svoj gay aktivizam sve do svoje smrti od komplikacija AIDS-a u lipnju 1988. Kameny je bio počasni govornik na njegovom sprovodu, na Kongresnom groblju u Washingtonu DC.

Dana 26. ožujka 1977., Kameny i desetak drugih članova homoseksualne i lezbijske zajednice, pod vodstvom tadašnje Nacionalne LGBTQ radne skupine, izvijestili su tadašnju Javnu vezu Midge Costanza o prijeko potrebnim promjenama u saveznim zakonima i politikama. To je bio prvi put da se u Bijeloj kući službeno raspravlja o pravima homoseksualaca.[23][24]

Kameny je imenovan prvim otvoreno homoseksualnim članom Povjerenstva za ljudska prava okruga Columbia sedamdesetih godina.[9]

2000. – 2011.

uredi
 
Kameny ispred znakova korištenih tijekom prosvjeda, 2009.

Godone 2007. Advocate je zabunom izvijestio o Kamenyjevoj smrti u svom "Ponosu", 22. svibnja, zajedno s pogrešnom informacijom da je imao HIV. Izvještaj je povučen uz ispriku, a Kameny je pitala odvjetnika : "Jeste li naveli datum smrti?"[25]

Godine 2007., Kameny je napisao pismo konzervativnoj anti-homoseksualnoj publikaciji WorldNetDaily u obranu republikanskog senatora iz Idaha Larryja Craiga u vezi s Craigovim uhićenjem zbog traženja seksa u kupaonici aerodroma u Minneapolisu; završio ga je sljedećim riječima: "Nisam obožavatelj Larryja Craiga On je samozavaravajući licemjerni zatucani homofob. Ali pošteno je pošteno. Nije počinio zločin u Minneapolisu i ne bi trebao patiti kao da jest." Frank Rich iz New York Timesa pridružio se Kamenyju tražeći Craigovo pomilovanje.[26]

U studenom 2007. godine Kameny je napisao otvoreno pismo protesta novinaru NBC-a Tomu Brokawu (i njegovom izdavaču Random House), koji je napisao Boom !: Glasovi šezdesetih osobnih razmišljanja 60-ih i danas, zbog potpunog nedostatka spominjanja homoseksualaca i aktivizma za lezbijska prava tijekom šezdesetih i oporavljajući Brokawa zbog toga što je "'de-gayirao' cijelu generaciju".[27] Pismo su potpisali bivši urednik Washington Posta Howard Kurtz, Harry Rubinstein (kustos, Nacionalni muzej američke povijesti ), John Earl Haynes, Dudley Clendinen i Stephen Bottum. Brokaw se pojavio u Kurtzovoj emisiji CNN Pouzdani izvori da bi branio isključenje, rekavši da je "pokret za gej prava došao nešto kasnije. Za to je vrijeme krenulo i morao sam donijeti neke odluke o tome na što ću se koncentrirati. Veliki problemi bili su antiratni pokret, kontrakultura."[28]

Kameny je posljednjih godina bolovao od srčanih bolesti, ali održavao je cjelovit raspored javnih nastupa, a posljednji je bio govor LGBT grupi u Washingtonu, 30. rujna 2011.

Frank Kameny pronađen je mrtav u svojoj kući u Washingtonu 11. listopada 2011. (Nacionalni dan izlaska).[29] Liječnik je utvrdio da su uzrok smrti prirodni uzroci arteriosklerotske kardiovaskularne bolesti.[30]

Nagrade i počasti

uredi

Godine 2006. Kameny i Barbara Gittings primili su prvu nagradu dr. John E. Fryer, od Američkog udruženja psihijatara.[31]

Godine 2007. Nacionalni muzej američke povijesti Smithsonian Instituta uvrstio je Kamenyjeve natpise ispred Bijele kuće 1965. Godine u Smithsonianovu izložbu "Riznice američke povijesti". Smithsonian sada ima 12 originalnih znakova za pikete koje su nosili homoseksualci i lezbijke Amerikanci na ovoj, prvoj demonstraciji u Bijeloj kući za prava homoseksualaca.[32] Kongresna knjižnica pribavila je Kamenyjeve radove 2006. godine, dokumentirajući njegov život i vodstvo.

U veljači 2009. godine, Kamenyjev dom u Washingtonu je određen kao povijesno mjesto od strane Distrikta Columbia.[33]

Dana 29. lipnja 2009. John Berry (direktor Ureda za upravljanje osobljem ) službeno se ispričao Kamenyju u ime vlade Sjedinjenih Država.[15][34] Berry, koji je otvoreno homoseksualac, uručio je Kamenyju nagradu Theodore Roosevelt, najprestižniju nagradu ovog odjela.

Dana 10. lipnja 2010., nakon jednoglasnog glasanja Savjetodavne susjedske komisije Dupont Circle, gradonačelnik Washingtona, DC, Adrian Fenty, otkrio je nove ulične znakove koji u čast Kamenyja označavaju 17. ulicu između ulica P i R, SZ, kao "Put Franka Kamenyja".[35]

Na ručku 10. prosinca 2010. u kaukuskoj sobi uredske zgrade Cannon House, Kameny je nagrađen humanitarnom nagradom Alexander Cornelius R. "Neil" za 2010. godinu.[36]

Kameny je pozvan da prisustvuje ceremoniji 22. prosinca 2010. godine na kojoj je predsjednik Barack Obama potpisao Zakon o opozivu ne pitaj, ne govori iz 2010. Kameny je bio član Odbora savjetnika Zaklade Triangle.[37]

Nakon Kamenyjeve smrti, divovska zastava duginih boja na visokom stupu zastave na uglu Market Street-a i Castro Street-a u četvrti Castro u San Franciscu vijorila se 24 sata na pola koplja, počevši od poslijepodneva 12. listopada 2011. na zahtjev tvorac dugine zastave, Gilberta Bakerra.[38]

Dana 2. studenog 2011. godine Kamenyjeva kuća uvrštena je u Nacionalni registar povijesnih mjesta.[39][40]

Dana 3. srpnja 2012., Međunarodna astronomska unija i Minor Planet Center nazvali su jedan asteroid (40463) Frankkameny u čast Kamenyja.[41][42]

Godine 2013. Kameny je primljen u Legacy Walk, otvoreni javni izložbeni prostor u Chicagu koji slavi LGBT povijest i ljude.[43]

Godine 2015. Kameny je primio memorijalni nadgrobni spomenik američke uprave za branitelje na Kongresnom groblju Washingtona, DC, na svom spomen-mjestu; nadgrobni spomenik posvećen je tijekom ceremonije ujutro 11. studenog 2015 .; Dan veterana.[44] Ispred tog nadgrobnog spomenika postavljen je marker ispisan sloganom "Gay is Good". Kameny je skovao taj slogan, a u intervjuu AP-a 2009. godine o tom je sročanju rekao: "Ako će me se po nečemu sjećati, nadam se da će to biti to."[45]

U lipnju 2019. Kameny je bio jedan od inauguralnih pedeset američkih "pionira, izvođača i heroja" uvedenih na Nacionalni LGBTQ Zid časti unutar Nacionalnog spomenika Stonewall (SNM) u njujorškom Stonewall Innu.[46][47] SNM je prvi američki nacionalni spomenik posvećen LGBTQ pravima i povijesti,[48] a otkrivanje zida bilo je tempirano za vrijeme 50. godišnjice Stonewallskih nemira.[49]

Izvori

uredi
  1. ↑ Dunlap, David W. 12. listopada 2011. Franklin Kameny, Gay Rights Pioneer, Dies at 86. The New York Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. rujna 2018. Pristupljeno 21. veljače 2017.
  2. ↑ Bullough, Vern L. 2002. Bullough, Vern L. (ur.). Before Stonewall: Activists for Gay and Lesbian Rights in Historical Context. The Haworth Press. New York. str. 207. ISBN 1-56023-193-9
  3. ↑ Chibbaro Jr., Lou. 4. listopada 2006. Kameny's work finds new home (PDF). Washington Blade. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 16. listopada 2011. Pristupljeno 28. ožujka 2008.
  4. ↑ Johnson, David K. 2002. Franklin E. Kameny (1925-). Bullough, Vern L. (ur.). Before Stonewall: Activists for Gay and Lesbian Rights in Historical Context. The Haworth Press. New York. str. 209–218. ISBN 1-56023-193-9
  5. ↑ a b Gay rights epicenter named landmark. USA Today. 27. veljače 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. siječnja 2011. Pristupljeno 4. prosinca 2013.
  6. ↑ Gaynair, Gillian. 8. lipnja 2009. DC pride festival honors gay rights pioneer Kameny. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. listopada 2012. Pristupljeno 8. lipnja 2009.
  7. ↑ De Leon, David. Leaders from the 1960s: A Biographical Sourcebook of American Activism. Greenwood Press (June 30, 1994). p. 253
  8. ↑ Jon Rowe. 14. veljače 2008. Frank Kameny on Atheism, Theism, & Gays. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. studenoga 2011. Pristupljeno 12. listopada 2011.
  9. ↑ a b HRC, 'Franklin E. Kameny'. Hrc.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. studenoga 2013. Pristupljeno 4. prosinca 2013.
  10. ↑ A Photoelectric Study of Some RV Tauri and Yellow Semiregular Variables (PDF). Harvard University. Svibanj 1956. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 24. svibnja 2012. Pristupljeno 15. srpnja 2012.
  11. ↑ Carter, David. Stonewall: The Riots That Sparked the Gay Revolution. St. Martin's Press; 1st edition (June 1, 2004)
  12. ↑ Shand-Tucci, Douglas. The Crimson Letter: Harvard, Homosexuality, and the Shaping of American Culture. St. Martin's Press; 1st edition (May 19, 2003). p. 268.
  13. ↑ [Hirshman, Linda. "OBIT: Present at the Creation: Frank Kameny, the modest, stubborn man who helped start the gay rights movement." Slate.com October 12, 2011]
  14. ↑ Cecil Adams. 22. studenoga 1991. What percentage of black parentage do you need to be considered black?. The Straight Dope. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. studenoga 2013. Pristupljeno 2. studenoga 2013.
  15. ↑ a b c d Kameny, Frank (b. 1925). glbtq, Inc. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. svibnja 2011. Pristupljeno 9. siječnja 2011.
  16. ↑ The Gay Civil Rights Movement Turns to Public Picketing. The Rainbow History Project. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. svibnja 2011. Pristupljeno 9. siječnja 2011.
  17. ↑ Kameny, Franklin E. - John F. Kennedy Presidential Library & Museum. www.jfklibrary.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. svibnja 2016. Pristupljeno 16. lipnja 2016.
  18. ↑ a b Martin Luther King Jr., Homosexuality, and the Early Gay Rights Movement: Keeping the Dream Straight?. Palgrave Macmillan. 2012. str. 124–126
  19. ↑ Boldt, David R. 23. veljače 1971. Homosexual Files Delegate Papers: Number of Contestants Is Now Eight. The Washington Post
  20. ↑ Scasta, David L. (2003) "John E. Fryer, MD, and the Dr. H. Anonymous Episode" in Drescher, Jack and Merlino, Joseph P. (eds.) (2012) American Psychiatry and Homosexuality: An Oral History Routledge. pp.15-28 ISBN 9781136859939; originally published in the Journal of Gay & Lesbian Psychotherapy 6(4):73-84
  21. ↑ Philip Kennicott. 8. rujna 2007. At Smithsonian, Gay Rights Is Out of the Closet, Into the Attic. Washington Post. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2017. Pristupljeno 28. kolovoza 2017.
  22. ↑ Kameny, Franklin. 15. listopada 2014. Gay Is Good: The Letters of Franklin Kameny (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 7. veljače 2018. Pristupljeno 6. veljače 2018.
  23. ↑ Task Force mourns the death of pioneering gay activist and founding board member Frank Kameny. National Gay and Lesbian Task Force. 11. listopada 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. listopada 2014. Pristupljeno 9. srpnja 2014.. he and a dozen other members of our community briefed then-Public Liaison Midge Costanza
  24. ↑ LGBT Advocate White House Aide Costanza Dies. Advocate.com. 24. ožujka 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. srpnja 2014. Pristupljeno 9. srpnja 2014.. Costanza met with gay activists including Frank Kameny, Troy Perry, Elaine Noble, and Task Force co–executive directors Bruce Voeller and Jean O'Leary.
  25. ↑ Frank Kameny: Alive and laughing. The Advocate. 16. svibnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. siječnja 2010.
  26. ↑ Frank Rich. 23. rujna 2007. Pardon Poor Larry Craig. The New York Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. prosinca 2016. Pristupljeno 21. veljače 2017.
  27. ↑ Frank Kameny Writes Tom Brokaw. Kamenypapers.org. 26. studenoga 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. rujna 2013. Pristupljeno 4. prosinca 2013.
  28. ↑ Interview With Tom Brokaw; Clinton, Obama Make Headlines With Reaction to Robert Novak's Column. CNN. 25. studenoga 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. siječnja 2012. Pristupljeno 12. listopada 2011.
  29. ↑ Chibbaro, Lou. 11. listopada 2011. Longtime gay activist Frank Kameny passes on. Washingtonblade.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. listopada 2013. Pristupljeno 4. prosinca 2013.
  30. ↑ Chibbaro, Lou. 26. listopada 2011. Medical Examiner says Kameny died of heart disease. Washingtonblade.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. travnja 2014. Pristupljeno 4. prosinca 2013.
  31. ↑ AGLPNewsletterAug06 (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 15. srpnja 2007. Pristupljeno 16. prosinca 2019.
  32. ↑ Bianco, p. 167
  33. ↑ Petula Dvorak. 27. veljače 2009. NW Home of Activist Made Historic Site. Washington Post. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. studenoga 2012. Pristupljeno 28. veljače 2009.
  34. ↑ Noel Brinkerhoff. 30. lipnja 2009. U.S. Government Formally Apologizes for 1957 Firing of Gay Astronomer. AllGov.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. srpnja 2011. Pristupljeno 9. siječnja 2011.
  35. ↑ Chibarro, Jr., Lou. 8. lipnja 2010. 'Kameny Way' ceremony highlights Capital Pride events. The Washington Blade. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. rujna 2011. Pristupljeno 10. lipnja 2010.
  36. ↑ Peter Rosenstein. 10. prosinca 2010. Kameny honored on Capitol Hill. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. prosinca 2010. Pristupljeno 9. siječnja 2011.
  37. ↑ Triangle Foundation. Tri.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. srpnja 2007.
  38. ↑ Roehr, Bob. –"Gay Pioneer Frank Kameny Dies" by Bob Roehr—Obituary in the Bay Area Reporter October 13, 2011. Ebar.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. svibnja 2012. Pristupljeno 4. prosinca 2013.
  39. ↑ National Register to Accept Kameny House. Metroweekly.com. 31. listopada 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. studenoga 2013. Pristupljeno 4. prosinca 2013.
  40. ↑ Mark Meinke. 22. srpnja 2006. National Register of Historic Places Registration: Dr. Franklin E. Kameny Residence (PDF). National Park Service. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 16. listopada 2012. Pristupljeno 22. studenoga 2011.
  41. ↑ Minor Planets Circular 79711 (PDF). Minor Planets Center. 3. srpnja 2012. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 16. listopada 2012. Pristupljeno 10. srpnja 2012.
  42. ↑ Brett Zongker, Asteroid named for gay rights pioneer Frank Kameny, Business Week, July 10, 2012
  43. ↑ Dane Tidwell. Chicagophoenix.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. ožujka 2016. Pristupljeno 11. studenoga 2015.
  44. ↑ FOX. 30. listopada 2015. DC cemetery honors LGBT World War II veteran, gay rights leader - Story | WTTG. Fox5dc.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. studenoga 2015. Pristupljeno 11. studenoga 2015.
  45. ↑ Pioneer Who Coined Phrase 'Gay Is Good' Dead at 86. Newser.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. studenoga 2015. Pristupljeno 11. studenoga 2015.
  46. ↑ Glasses-Baker, Becca. 27. lipnja 2019. National LGBTQ Wall of Honor unveiled at Stonewall Inn. www.metro.us. Pristupljeno 28. lipnja 2019.
  47. ↑ SDGLN, Timothy Rawles-Community Editor for. 19. lipnja 2019. National LGBTQ Wall of Honor to be unveiled at historic Stonewall Inn. San Diego Gay and Lesbian News (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 21. lipnja 2019. Pristupljeno 21. lipnja 2019.
  48. ↑ Groups seek names for Stonewall 50 honor wall. The Bay Area Reporter / B.A.R. Inc. (engleski). Pristupljeno 24. svibnja 2019.
  49. ↑ Stonewall 50. San Francisco Bay Times. 3. travnja 2019. Pristupljeno 25. svibnja 2019.
Bibliografski
  • Bianco, David. Gay Essentials: Facts For Your Queer Brain. Los Angeles, Alyson Books, 1999. ISBN 1-55583-508-2.
  • Cervini. The Deviant's War: The Homosexual vs. the United States of America. Farrar, Straus and Giroux, 2020. ISBN 978-0374139797
  • Gambone, Philip. Travels in a Gay Nation: Portraits of LGBTQ Americans. University of Wisconsin Press, 2010.
  • Kisseloff, Jeff. Generation on Fire: Voices of Protest from the 1960s. University Press of Kentucky, 2007.
  • Murdoch, Joyce and Deb Price. Courting Justice: Gay Men and Lesbians v. The Supreme Court. New York, Basic Books, 2001.

Vanjske poveznice

uredi
 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Frank Kameny
Biografski

Frank Kameny] GLBTQ, an Encyclopedia of Gay, Lesbian, Bisexual and Queer Culture

Kongresno svjedočenje
Intervjui
Vijesti
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Frank_Kameny&oldid=6913949"