Franjevci, Red manje braće ili Red male braće (lat. Ordo fratrum minorum, skr. OFM), crkveni je red koji je ustanovio sv. Franjo Asiški 1209. Danas ima oko dva milijuna pripadnika i svoje sjedište ima u Rimu.

Franjevci
Ordo fratrum minorum
Kratica naziva: OFM / OFMConv / OFMCap
Krilatica: Mir i dobro lat. Pax et Bonum
Godina osnivanja: 1209.
Mjesto osnivanja: Asiz
Utemeljitelj: Franjo Asiški
Službeni jezik: engleski, poljski, španjolski, talijanski
Sjedište: Rim
Čelni položaj: generalni ministar
Trenutni generalni ministar:
Fra Massimo Fusarelli (OFM) / Fra Carlos A. Trovarelli (OFMConv) / Fra Roberto Genuin (OFMCap)
Roditeljski red: Manja Braća
Redovi nastali iz ovog reda: Franjevački svjetovni red, FRAMA
Broj pripadnika: oko 2.000.000
Odora: habit (smeđi, crni, sivi) s kapucom koji se oko struka opaše kordom, bijelim konopcem na kojem su svezana tri čvora.

Povijest

uredi

Sv. Franjo je po svom obraćenju ustanovio bratstvo Pokornička braća i sestre, iz kojeg se razvijaju četiri franjevačka reda (Ordines Franciscani):

Kako bi ostali vjerni utemeljiteljevu idealu, franjevci su pokretali brojne "obnove", kroz koje su se uobličile tri razne redovničke obitelji. Svaka od tih triju obitelji ima svoje vlastite poglavare i vlastite strukture:

Prvi misionari u Americi bili su franjevci. Petorica franjevaca sudjelovala su već u pohodu Francisca Bobadille 1500., a idućih 13 došlo je s drugim upraviteljem Hispaniole Nicolásom de Ovandom 1502. godine.[1] Godine 1505. utemeljena je prva franjevačka provincija u Americi. Devetnaest godina kasnije prvih 12 franjevaca stiglo je u Meksiko. Godine 1533. utemeljili su prvu provinciju u Limi i odande počeli odlaziti na prostor današnjega Čilea, gdje je prva provincija utemeljena tek 1565. Godine 1553. utemeljili su prvi samostan u gradu Santafé de Bogotá u današnjoj Kolumbiji, a dvije godine kasnije prvi je biskup grada Asuncióna osnovao prvu paragvajsku misiju. U današnju Venezuelu stigli su 1575. iz Santo Dominga, svoje prve postaje u Americi. Nakon toga prvog velikog vala širenja kršćanstva ponovno su se istaknuli krajem 18. stoljeća preuzevši misije u Kaliforniji koje su isusovci morali napustiti. U tom dobu franjevci su vodili čak 163 misije, a godine 1789. u Americi i na Filipinima bilo ih je čak 4 195. Godine 1686. Antoni Llinás utemeljio je u Španjolskoj posebnu ustanovu (colegio de Escornalbou) namijenjenu izobrazbi i pripremi misionara za Ameriku.

Franjevci su otvorili prve škole za Indijance u Texcocu 1523. i u gradu Meksiku 1525. godine. Osnovali su i Colegio de Santa Cruz de Tlatelolco, neku vrstu znanstvene i akademske ustanove za proučavanje indijanskih jezika, opće povijesti i civilizacija te za poučavanje preživjelih potomaka znamenitih astečkih loza onim disciplinama i znanjima kojima je trebao biti vičan svaki kršćanin.

Pravilo

uredi

Franjevački red slijedi pravilo reda, a povijest pravila je sljedeća:

Nakon IV. lateranskog sabora (1215.), koji je sazvao i kojim je predsjedao Inocent III., u Crkvi su zabranjena nova redovnička pravila te su službeno priznata pravilo sv. Augustina, Benedikta i Bazilija. Ipak, franjevci su se pozvali na usmeno odobrenje pravila i načina života istoga pape 1209., zbog čega im je Honorije III. odobrio Pravilo. Prije potvrde Pravila, sv. Franjo je u suradnji s kardinalom Ugolinom (kasnije papom Grgurom IX.) morao je odustati od prvotnog nacrta Pravila koje je bilo preopširno, s previše biblijskih citata i premalo pravnog jezika da bi ga mogle priznati Crkvene vlasti; to se pravilo zove Nepotvrđeno i nastalo je oko 1221. godine.[2]

Pravilo počinje riječima kojima papa Honorije III., na molbu sv. Franje i njegove braće, potvrđuje način života prema Pravilu. Zatim slijedi dvanaest poglavlja, koji nose sljedeće naslove:[2]

  1. U ime Gospodnje! Počinje život Manje braće
  2. O onima koji žele prihvatiti ovaj život i kako ih treba primiti
  3. O božanskom časoslovu i postu i kako braća moraju ići svijetom
  4. Braća ne smiju primati novaca
  5. O radu
  6. Da braća ne smiju ništa prisvojiti, o sakupljanju milostinje i o bolesnoj braći
  7. O pokori koja se ima naložiti braći koja griješe
  8. O izboru generalnog ministra ovoga bratstva i o duhovskom kapitulu
  9. O propovjednicima
  10. O opominjanju i popravljanju braće
  11. Braća neka ne ulaze u samostane redovnica
  12. O onima koji idu među Saracene i ostale nevjernike

Završetak Pravila donosi opomenu pape Honorija III. prema kojoj nikomu nije dopušteno protiviti se ili pobijati papinsko pismo potvrde Pravila Reda Manje Braće.[2]

Školstvo

uredi

Franjevački početni odgoj čine tri stupnja: postulatura, novicijat te vrijeme privremenih zavjeta.[3]

Uloga franjevaca kod Hrvata

uredi
 
Spomenik franjevcima u Našicama

Franjevci su igrali istaknutu ulogu u povijesnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Hrvatski sveci franjevci su sv.Nikola Tavelić i sv.Leopold Mandić.

U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas.

1339. godine se ustanovljava Bosanska vikarija, na čelu s fra Peregrinom Saksoncem, koji je imao značajnu ulogu i na dvoru bana Stjepana II. Kotromanića, a naimenovan je i bosanskim biskupom.

Prvi franjevački samostan u Bosni je podignut u Milama kod Visokog oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci,Olovu, Srebrenici, Fojnici, Kreševu...

Ovakav razvoj bosanske vikarije ju je doveo u vodeći položaj na čitavom Balkanu, a njeno područje se proteže od Apulije na sjeveru Italije pa do Crnog mora. U prvoj polovini 15. stoljeća se neke manje oblasti osamostaljuju i odvajaju, a nakon Turskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod Turskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području) i obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Sultan Mehmed El-Fatih je 1463. godine izdao dokument na osnovu kojeg se franjevcima dozvoljava dalje djelovanje u Bosni.

U 16. stoljeću se područje provincije Bosne Srebrene širi s Turskim osvajanjima, pa obuhvaća i Slavoniju, Srijem, Banat i južnu Ugarsku (do Budima). Tako franjevci igraju veliku ulogu u osnivanju grada Subotice.[4]

U 18. stoljeću, dolazi do osamostaljivanja dalmatinskih samostana, a potom se 1757. izdvajaju i prekosavski samostani, te se 1758. godine ustanovljava područje Bosne Srebrene koje odgovara granicama Bosne i Hercegovine, a 1847. se ustanovljava i zasebna hercegovačka provincija. Iz tog razdoblja datira prva medicinska knjiga na hrvatskom jeziku, koju je napisao fra Luka Vladimirović.[5]

Franjevci svjetovnog reda su otvorili prve škole u Baču, Somboru, Baji i Subotici. Gimnazije u Subotici i Somboru su otvorili franjevci i vodili ih nekoliko desetljeća. U 21. st. su franjevci ostali bez župa u Subotici i Somboru, a u Somboru su ostali i bez samostana kojeg su nekad imali.[4]

Brojni franjevci Bosne Srebrene su imali neprocjenjiv doprinos kulturnom i znanstvenom životu Bosne i Hercegovine, a najistaknutiji među njima bili su: Matija Divković, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Ivan Franjo Jukić,Grga Martić kao i mnogi drugi.

Krajem 19. stoljeća franjevački red se reorganizira te nastaju nove provincije čije su granice određene po nacionalnom ključu. Tako nastaje 1900. i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu na Kaptolu. Osnivač provincije je o. Vendelin Vošnjak za kojeg se u Rimu vodi proces za proglašenje blaženim.

Upravni ustroj franjevaca u Hrvata

uredi
 
Franjevački samostan i crkva u Dubrovniku.
 
Franjevački samostan i Crkva Presvetog Trojstva u Karlovcu.
 
Atrij franjevačkog samostana na Košljunu.

Franjevačka provincije koje se rasprostiru područjem gdje žive stare zajednice Hrvata:[6]

Povijesne provincije:

U svezi s ovim provincijama i radom franjevaca među Hrvatima su papinske bule Ex comissis nobis divintus, Felicitate quadam, Cum hora iam undecima, Cum secundum, Cum hora iam undecima i dekreti Ordine nostro, Ad propagandam i Cum ad retularem.[6]

Franjevci u znanosti

uredi

(popis nije potpun)

  • Ivan Tomašić, hrv. povjesničar i kroničar
  • Ivan Franjo Jukić, hrv. prosvjetitelj, pjesnik, publicist, putopisac, jezikoslovac, hrvatski preporoditelj, književnik, zemljopisac, kulturni, znanstveni i politički djelatnik
  • Andrija Kačić Miošić - epik i vjerski pisac, napisao prosvjetiteljsko djelo u prozi i stihovima (narodnim desetercem) Razgovor ugodni naroda slovinskog
  • Matija Petar Katančić - hrvatski latinist, historiograf, estetičar, teoretičar književnosti, prevodilac, arheolog, numizmatičar; najpoznatije pjesničko djelo mu je zbirka latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi)
  • Filip Grabovac - tragična figura prosvjetiteljstva u Dalmaciji, pisac, prethodnik romantičarskih ideja. Napisao Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti (a)rvackoga, kojemu je vrijednost u njegovu pučkomu patriotizmu. Knjiga je zabranjena i povučena iz prodaje.

Vidi još

uredi

Izvori

uredi
  1. Polić-Bobić, Mirjana: Rađanje hispanskoameričkog svijeta, Naklada LJEVAK d.o.o.: Zagreb, 2007., str. 98.
  2. a b c Matejak, Erik. 2023. „Eno onoga što smo htjeli” Pravilo koje privlači već 800 godina. Vox minorum. Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Zagreb. XXI (15): 22–23. ISSN 1847-0904
  3. Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. srpnja 2012. Pristupljeno 28. rujna 2012. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. a b Radio SuboticaArhivirana inačica izvorne stranice od 17. kolovoza 2011. (Wayback Machine) Franjevački red u temeljima Grada Subotice, 27. studenog 2009., pristupljeno 30. studenog 2009.
  5. Pripremili D.V. i S.Š.. Fra Luka Vladmirović i Neretva. Prvi neretvanski intelektualac europskog formata. Hrvatsko slovo, str. 16.-17., petak, 2. studenoga 2007.
  6. a b OFMArhivirana inačica izvorne stranice od 6. veljače 2012. (Wayback Machine) Emanuel Hoško: Povijest provincije

Vanjske poveznice

uredi
 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Franjevci