Frane Franić

Rodio se 29. prosinca 1912. godine u Kaštel Kambelovcu. Osnovnu školu pohađao je u rodnomu mjestu, od 1919. do 1923., a u Biskupskomu sjemeništu klasičnu gimnaziju s pravom javnosti, od 1923. do 1931. U Splitu je, u Centralnoj bogoslovnoj školi, upisao i završio filozofske i teološke studije. Za svećenika je zaređen 25. prosinca 1936. u Splitu.^[1]

Godine 1938. otišao je na poslijediplomski studij u Rim, gdje je, na Papinskomu sveučilištu Gregorijani, studirao dogmatsko bogoslovlje. Godine 1941. doktorirao je bogoslovne znanosti, obranom disertacije pod naslovom De iustitia originali et peccato originali secundum I. Duns Scotum.^[1]

Nakon povratka iz Rima, obnašao je razne dužnosti u Splitu. Dugi niz godina bio je profesor filozofije, latinskog i vjeronauka splitske Visoke bogoslovne škole, kapelan zatvora Sv. Roka (1941. – 1943.), prefekt u Sjemeništu (1942. – 1945.), knjižničar u malom Sjemeništu te podravnatelj i ravnatelj Centralnoga bogoslovnog sjemeništa (1945. – 1956.).

Posvećen je za pomoćnog biskupa 17. prosinca 1950. godine i otada je djelovao kao generalni vikar. Godine 1954. ustoličen je za splitsko-makarskog biskupa. Kada je papa Pavao VI. bulom Qui vicariam od 27. srpnja 1969. godine uspostavio Splitsko-makarsku nadbiskupiju i metropoliju, Franić je uzdignut na čast rezidencijalnog nadbiskupa i metropolita.^[2] Na čelu Splitsko-makarske nadbiskupije ostao je do umirovljenja, 16. listopada 1988. godine.

Uoći početka Drugog vatikanskog sabora bio je član Teološkoga pripravnog povjerenstva (1960. – 1962.), a na Saboru je bio član saborskoga Doktrinarnog povjerenstva (1962. – 1965.). Po završetku Sabora bio je vanjski član rimske Kongregacije za sakramente i bogoštovlje (1968. – 1973. i 1975. – 1980.) i Kongregacije za proglašenje svetaca (1975. do 1985).^[1]

Kao splitski nadbiskup, sazvao je u Splitu pedeset i petu splitsku sinodu (1986. – 1987.), a tekstove sinode objavila je Crkva u svijetu pod naslovom "Crkva danas i sutra".

Godine 1953. obnovio je "Vjesnik Splitsko-makarske (nad)biskupije", surađivao je u brojnim časopisima i novinama, a objavio je: doktorsku disertaciju De iustitia originali et peccato originali secundum (Split, 1941.), skripta Povijest filozofije (Split, 1967. i 1972.), knjigu Putovi dijaloga (Split, 1973.), svoje saborske govore Interventus in Concilio Vaticano II (Split, 1975.), zbirku božićnih, korizmenih i uskrsnih propovijedi, poruka i poslanica, pod nazivom Bit ćete mi svjedoci (Split, 1996.), knjigu Crkva, stup istine - Uspomene na moje doktrine i na djelatnosti u II. vatikanskom saboru (Split, 1998.), knjige Putovi dijaloga (Split, 2000., pretisak) i Putovi dijaloga 2. (Zagreb 2001.).

Pokopan je u kripti konkatedrale sv. Petra u Splitu.

• Preminuo nadbiskup Frane Franić - katolici.org  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine)
• Frane Franić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. studenoga 2018. (Wayback Machine)