Nacistička Njemačka

Njemački rajh Deutsches Reich
1933–1945.
	Uzrečica: Ein Volk, ein Reich, ein Führer.; (bs: Jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa)
	Himna: Das Lied der Deutschen; Horst-Wessel-Lied ;
	Položaj na karti
Glavni grad	Berlin;
Najveći grad	Berlin
Službeni jezik	njemački
Državno uređenje	Nacizam
Predsjednik
• 1933–1934.	Paul von Hindenburg
• 1934–1945.	Adolf Hitler (Führer)
• 1945.	Karl Dönitz
Zakonodavstvo
Površina
• Ukupno	696.265 (1941) km2
Stanovništvo
• Ukupno (1941)	90.030.775
• Gustoća	129,3/km2

Nacistička Njemačka, poznata i kao Nacionalsocijalistička Njemačka ili Treći rajh (njemački: Drittes Reich), zvanično Njemački rajh (1933–1943), a poslije toga i Veliki njemački rajh, bili su nazivi nacističke njemačke države između 1933. i 1945, kada je kancelar bio Adolf Hitler. To je bila "treća" njemačka država; za početak se uzima 1933, kada se mijenja Ustav i funkcionisanje čitave države.

Pod Hitlerovom vlašću, Njemačka je brzo postala totalitarna država u kojoj su gotovo svi aspekti života bili pod kontrolom vlade. Treći rajh, u prijevodu "treće carstvo", aludirao je na nacističke tvrdnje da je nacistička Njemačka bila nasljednica ranijeg Svetog Rimskog Carstva (800–1806) i Njemačkog Carstva (1871–1918). Treći rajh, koji su Hitler i nacisti nazivali Hiljadugodišnjim rajhom,^[1] okončan je u maju 1945. nakon 12 godina kada su saveznici porazili Njemačku, okončavši Drugi svjetski rat u Evropi.

Dana 30. januara 1933. tadašnji predsjednik Vajmarske Republike Paul von Hindenburg postavio je Hitlera za kancelara Njemačke.^[2] Dana 23. marta 1933. donesen je Zakon o omogućavanju da bi Hitlerova vlada dobila moć da donosi i provodi zakone bez uključivanja Reichstaga ili predsjednika.^[3] Nacistička partija tada je počela eliminirati svu političku opoziciju i konsolidirati svoju moć. Hindenburg je umro 2. augusta 1934, a Hitler je postao diktator Njemačke spajanjem ureda i ovlaštenja kancelarije i predsjedništva. Nacionalni referendum održan 19. augusta 1934. potvrdio je Hitlera kao jedinog Führera (vođu) Njemačke. Sva vlast je bila centralizirana u Hitlerovoj ličnosti i njegova riječ je postala najviši zakon. Vlada nije bila koordinirano tijelo koje sarađuje, već skup frakcija koje se bore za vlast i Hitlerovu naklonost. Usred Velike depresije, nacisti su obnovili ekonomsku stabilnost i okončali masovnu nezaposlenost koristeći veliku vojnu potrošnju i mješovitu ekonomiju. Koristeći deficit potrošnje, režim je preduzeo masivni tajni program ponovnog naoružavanja, formirajući Wehrmacht (oružane snage) i izgradio opsežne projekte javnih radova, uključujući Autobahnen (autoputeve). Povratak ekonomskoj stabilnosti povećao je popularnost režima.

Rasizam, nacistička eugenika, a posebno antisemitizam, bili su centralne ideološke karakteristike režima. Germanske narode nacisti su smatrali glavnom rasom, najčistijom granom arijevske rase. Diskriminacija i progon Jevreja i Roma ozbiljno su počeli nakon preuzimanja vlasti. Prvi koncentracijski logori osnovani su u martu 1933. Jevreji, liberali, socijalisti, komunisti i drugi politički protivnici i nepoželjni su zatvarani, prognani ili ubijani. Hrišćanske crkve i građani koji su se protivili Hitlerovoj vladavini bili su potlačeni, a mnogi vođe zatvoreni. Obrazovanje se fokusiralo na rasnu biologiju, populacijsku politiku i sposobnost za vojnu službu. Karijera i obrazovne mogućnosti za žene su smanjene. Rekreacija i turizam organizirani su kroz program "Snaga kroz radost", a Ljetne olimpijske igre 1936. predstavile su Njemačku na međunarodnoj sceni. Ministar propagande Joseph Goebbels efikasno je koristio film, masovne skupove i Hitlerovo hipnotičko govorništvo kako bi utjecao na javno mišljenje. Vlada je kontrolirala umjtnički izraz, promovirajući određene umjetničke forme i zabranjujući ili obeshrabrujući druge.

Od druge polovine 1930-ih, nacistička Njemačka postavljala je sve agresivnije teritorijalne zahtjeve, prijeteći ratom ako se oni ne ispune. Saarland je plebiscitom izglasao ponovno priključenje Njemačkoj 1935, a 1936. Hitler je poslao trupe u Rajnsku oblast, koja je bila demilitarizirana nakon Prvog svjetskog rata. Njemačka je zauzela Austriju u Anšlusu 1938. i time zahtijevala i dobila Sudetsku oblast u Čehoslovačkoj iste godine. U martu 1939. proglašena je slovačka država koja je postala država klijent Njemačke, a njemački protektorat Češke i Moravske uspostavljen je na ostatku okupiranih čeških zemalja. Ubrzo nakon toga, Njemačka je izvršila pritisak na Litvaniju da ustupi teritoriju Memel. Njemačka je potpisala pakt o nenapadanju sa Sovjetskim Savezom i napala Poljsku 1. septembra 1939, započevši Drugi svjetski rat u Evropi. Do kraja 1942. Njemačka i njeni evropski saveznici u silama Osovine kontrolirali su veći dio Evrope i sjeverne Afrike. Prošireni uredi Rajhskomesarijata preuzeli su kontrolu nad oblastima koje su osvojili nacisti, a njemačka uprava je uspostavljena u ostatku Poljske. Njemačka je eksploatirala sirovine i rad kako svojih okupiranih teritorija tako i svojih saveznika.

Genocid, masovna ubistva i prisilni rad velikih razmjera postali su obilježja režima. Počevši od 1939. godine, stotine hiljada njemačkih građana s mentalnim ili fizičkim invaliditetom ubijeno je u bolnicama i azilima. Paravojni odredi smrti Einsatzgruppen pratili su njemačke oružane snage na okupiranim teritorijama i provodili genocid nad milionima Jevreja i drugih žrtava Holokausta. Nakon 1941. milioni drugih su zatvoreni, radili do smrti ili ubijeni u nacističkim koncentracionim logorima i logorima istrebljenja. Ovaj genocid je poznat kao Holokaust.

Dok je njemačka invazija na Sovjetski Savez 1941. u početku bila uspješna, sovjetski oživljavanje i ulazak Sjedinjenih Država u rat značili su da je Wehrmacht izgubio inicijativu na Istočnom frontu 1943, a do kraja 1944. bio je gurnut nazad u prethodno stanje. -1939 granica. Zračno bombardovanje Njemačke velikih razmjera eskaliralo je 1944. i sile Osovine su vraćene u istočnu i južnu Evropu. Nakon savezničke invazije na Francusku, Njemačku je osvojio Sovjetski Savez sa istoka i drugi saveznici sa zapada i kapitulirala je 8. maja 1945. Hitlerovo odbijanje da prizna poraz dovelo je do masovnog uništenja njemačke infrastrukture i dodatnih smrtnih slučajeva u ratu. u poslednjim mesecima rata. Pobjednički saveznici pokrenuli su politiku denacifikacije i izveli mnoge od preživjelih nacističkih rukovodstava na suđenju za ratne zločine na suđenjima u Nürnbergu.

Hronologija

30. januar 1933 – Adolf Hitler postaje kancelar Njemačke u manjinskoj vladi (njegova stranka ima 38% glasova u Reichstagu, njemačkom parlamentu)
28. februar 1933 – 86-godišnji Hindenburg pod Hitlerovim pritiskom potpisao "Zakon o odbrani naroda i države", kojim se Ustavom zagarantirana ljudska prava ukidaju
5. mart 1933 – na izborima nacisti dobijaju 44% glasova, zajedno s konzervativnim nacionalistima prvi put imaju većinu u parlamentu
23. mart 1933 – u Reichstagu izglasan "Zakon o punomoći" kojim se sve ovlasti parlamenta preseljavaju na Vladin kabinet, praktično Hitleru u ruke
10. maj 1933 – palež liberalnih knjiga u Berlinu
22. juni 1933 – Nacistička stranka jedina u Njemačkoj (ostale su zabranjene ili raspuštene)
26. januar 1934 – Njemačka i Poljska potpisale 10-godišnji pakt o nenapadanju
30. juni 1934 – "Noć dugih noževa" - pokolj (strijeljanje) mnogobrojnih nepoćudnih Hitleru i vodstva SA (Sturmabteilung), jer su smetali tadašnjem vojnom vrhu
2. august 1934 – predsjednik Hindenburg umire, Hitler sjedinjuje položaj kancelara i predsjednika u novu funkciju: Führer (vođa)

Spisak važnijih službenika Trećeg rajha

Adolf Hitler – Führer (vođa)- premijer, predsjednik države i vrhovni zapovjednik Wehrmachta
Hermann Göring – Reichsmarshall i premijer. Ministar zrakoplovstva.
Rudolf Hess – Führer-ov zamjenik
Joseph Goebbels – ministar propagande
Albert Speer – Hitlerov arhitekt i budući ministar naoružanja
Heinrich Himmler – zapovjednik SS-a i upravitelj njemačke policije
Martin Bormann – voditelj NSDAP-a (nacističke stranke)
Joachim von Ribbentrop – ministar vanjskih poslova
Alfred Rosenberg – Reichsleiter
Walter Funk – ministar industrije
Wilhelm Frick – ministar unutrašnjih poslova
Reinhard Heydrich – šef RSHA
Hjalmar Schacht – ministar bez portfelja, predsjednik Reichsbank
Konstantin von Neurath – voditelj tajnog Kabineta
Arthur Seyss-Inquart – Reichsstatthalter (namjesnik) u Austriji

Reference

^ Shirer, William L. (1960). The Rise and Fall of the Third Reich, str. 5. New York: Simon & Schuster. ISBN 978-0-671-62420-0.
^ Shirer, William L. (1960). The Rise and Fall of the Third Reich, str. 183-184, New York: Simon & Schuster. ISBN 978-0-671-62420-0.
^ Evans, Richard J. (2003). The Coming of the Third Reich, str. 354, 359. New York: Penguin. ISBN 978-0-14-303469-8.

Vanjski linkovi

Nacistička Njemačka na Wikimedia Commonsu

[1] Shirer, William L. (1960). The Rise and Fall of the Third Reich, str. 5. New York: Simon & Schuster. ISBN 978-0-671-62420-0.

[2] Shirer, William L. (1960). The Rise and Fall of the Third Reich, str. 183-184, New York: Simon & Schuster. ISBN 978-0-671-62420-0.

[3] Evans, Richard J. (2003). The Coming of the Third Reich, str. 354, 359. New York: Penguin. ISBN 978-0-14-303469-8.

[1]

p r u Carstva
Stari vijek	Akadsko Egipatsko Kartaginsko Feničko Novobabilonsko Kuš Aksumsko Hetitsko Iranska Medijci Ahemenidsko Kušansko Sasanidsko Helenizam Makedonija Ptolemejski Egipat Seleukidi Indijska Maurijsko Gupta Kineska Qin Han Jin Rimska Zapadno Istočno Teotihuacan Xianbei Xiongnu
Srednji vijek	Angevinsko Anglo-Skandinavsko Aragonsko Arapska Pravedno Emevijsko Abasidsko Fatimidsko Kordopsko Ejubidsko Astečko Beninsko Bizantijska Nicejsko Trapezuntsko Bornu Brunejsko Bugarska Prvo Drugo Carstvo Inka Etiopska Zagwe Salomonsko Gansko Hunsko Indijska Čolansko Gurjara-Pratihara Palansko Istočno Ganga Carstvo Sultanat Delhi Iranska Tahridsko Samanidsko Bujidsko Salaridijsko Zijaridijsko Kanemsko Karolinško Kineska Sui Tang Song Yuan Kmersko Latinsko Majapahitsko Malijsko Marokanska Idrisidsko Almoravidsko Almohadsko Marinidsko Mongolska Yuan Zlatna Horda Čagatajsko Ilhanidsko Somalska Adžuransko Ifatsko Adalsko Mogadiški Varsangalsko Oyo Songajsko Srividžaja Srpsko Sveto Rimsko Carstvo Tibetansko Tursko-perzijska Gaznavidsko Seldžučko Horezmijsko Timuridsko
Novi vijek	Tongansko Ašantijsko Indijska Marata Sikhsko Mogulsko Britanska Indija Kineska Ming Qing Osmansko Iranska Safavidsko Afšaridsko Zandijsko Kadžarsko Pahlavi Marokanska Sadi Alavitsko Etiopsko Somalijska Geledi Majeerteen Hobyo Derviš Francuska Prvo Drugo Austrijsko Austro-Ugarsko Njemačka Njemačko Carstvo Nacistička Njemačka Ruska Carstvo Imperija Švedsko Meksička Prvo Drugo Brazilsko Korejansko Japansko Haićanska Prvo Drugo Srednjoafričko
Kolonijalna carstva	Portugal Španija Danska Nizozemska Britanija Francuska Njemačka Italija

p r u Hronologija državnosti jugoslavenskih zemalja
Regija	Do 1918.	1918–1929.	1929–1945.	1941–1945.	1945–1946.	1946–1963.	1963–1992.	1992–2003.	2003–2006.	2006–2008.	Od 2008.
Slovenija	Dio Austro-Ugarske uključujući Boku kotorsku Također pogledajte Kraljevina Hrvatska-Slavonija 1868–1918 Kraljevina Dalmacija 1815–1918 BiH u Austro-Ugarskoj 1878–1918	Država Srba, Hrvata i Slovenaca (1918–1929) Kraljevina Jugoslavija (1929–1943) Također pogledajte Država Slovenaca, Hrvata i Srba 1918 Republika Prekmurje 1919 Banat, Bačka i Baranja 1918–1919 Slobodna Država Rijeka 1920–1924 1924–1947 Zadarska provincija Italije 1920–1947		Anektirale^a Fašistička Italija, Nacistička Njemačka i Mađarska	Demokratska Federativna Jugoslavija 1943–1946 Federativna Narodna Republika Jugoslavija 1946–1963 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija 1963–1992 Sastav od socijalističkih republika Slovenije (1944–1991) Hrvatske (1943–1991) Bosne i Hercegovine (1943–1992) Srbije (1943–1992) (u sastavu i autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo) Crna Gora (1943–1992) Makedonija (1944–1991) Također pogledajte Slobodna teritorija Trsta (1947–1954)ⁱ			Slovenija Rat u Sloveniji
Dalmacija				Nezavisna Država Hrvatska^j 1941–1945 Marionetska kvazi-država Nacističke Njemačke. Dijelovi koje je anektirala Fašistička Italija. Međimurje i Baranja koje je anektirala Mađarska.				Hrvatska^b Rat u Hrvatskoj
Slavonija
Hrvatska
Bosna								Republika Bosna i Hercegovina (1992-1995)^c Rat u Bosni i Hercegovini	Bosna i Hercegovina sastoji se od: Federacije Bosne i Hercegovine (od 1994), Republike Srpske (od 1995) i Brčko distrikta (od 2000)
Hercegovina
Vojvodina	Dio mađarske regije Délvidék			Autonomni Banat^d (Dio njemačke vojne uprave u Srbiji)				Savezna Republika Jugoslavija Sastojala se od Republike Srbije (1992–2006) i Republike Crne Gore (1992–2006) Također pogledajte Republika Kosovo (1991–1999)	Srbija i Crna Gora	Republika Srbija Uključeno AP Vojvodina i AP Kosovo i Metohija, pod upravom UN-a (UNMIK)	Republika Srbija Uključuje autonomnu pokrajinu Vojvodinu
Srbija	Kraljevina Srbija 1882–1918			Vojna uprava u Srbiji 1941–1944 ^e
Kosovo	Dio Kraljevine Srbije 1912–1918			Uglavnom anektirala Albanija 1941–1944 zajedno sa zapadnom Makedonijom i jugoistočnom Crnom Gorom							Republika Kosovo^g
Metohija	Kraljevina Crna Gora 1910–1918 Metohiju kontrolisala Austro-Ugarska (1915–1918)										Republika Kosovo^g
Crna Gora				Italijanski guvernatorat za Crnu Goru^f 1941–1944						Crna Gora
Vardarska Makedonija	Dio Kraljevine Srbije 1912–1918			Anektirala Bugarska 1941–1944				Sjeverna Makedonija^h
^a Prekmurje anektirala Mađarska. ^b Također pogledajte SAO Kninska Krajina (1990) → SAO Krajina, Dubrovačka Republika (1991), SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem, SAO Zapadna Slavonija (1990–1991) i Republika Srpska Krajina (1990–1995); svi zamijenjeni UNTAES-om (1996–1998). ^c Također pogledajte Republika Bosna i Hercegovina, Hrvatska Republika Herceg-Bosna, Autonomna pokrajina Zapadna Bosna i Srpske autonomne oblasti: SAO Bosanska krajina, SAO Semberija, SAO Romanija, SAO Sjeverna Bosna i SAO Hercegovina (1991–1992); svi kombinirani za oblikovanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine (1992–1995). ^d Bačku je anektirala Mađarska, dok je Srem anektirala Nezavisna Država Hrvatska (1941–1944). ^e Također pogledajte Užička republika.							^f Anektirano od strane Fašističke Italije (1941–1943) i Nacističke Njemačke (1943–1944). Manji dio anektirala Nezavisna Država Hrvatska (1941–1944). ^g Kosovo je predmet spora između vlada Kosova i Srbije. ^h Sjeverna Makedonija do 2019. bila je poznata u UN-u kao Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija zbog spora o imenu s Grčkom. ⁱ Slobodna teritorija Trsta je osnovana 10. februara 1947. Njena uprava je bila podijeljena na dvije oblasti: Zona A (Italija) i Zona B (SFRJ). Godine 1954. potpisan je Sporazum o suglasju gdje su Italija i SFRJ podijelile teritoriju, a Slobodna teritorija Trsta prestala je postojati. ^j Također pogledajte Bihaćka republika.

p r u Njemački kancelari
Njemačko Carstvo (1871–1918)	Otto von Bismarck Leo von Caprivi Chlodwig zu Hohenlohe-Schillingsfürst Bernhard von Bülow Theobald von Bethmann Hollweg Georg Michaelis Georg von Hertling Max von Baden
Vajmarska Republika (1919–1933)	Friedrich Ebert Philipp Scheidemann Gustav Bauer Hermann Müller Konstantin Fehrenbach Joseph Wirth Wilhelm Cuno Gustav Stresemann Wilhelm Marx Hans Luther Wilhelm Marx Hermann Müller Heinrich Brüning Franz von Papen Kurt von Schleicher Adolf Hitler
Nacistička Njemačka (1933–1945)	Adolf Hitler Joseph Goebbels Lutz Graf Schwerin von Krosigk
Savezna Republika Njemačka (od 1949)	Konrad Adenauer Ludwig Erhard Kurt Georg Kiesinger Willy Brandt Helmut Schmidt Helmut Kohl Gerhard Schröder Angela Merkel Olaf Scholz