Idi na sadržaj

Sunitski islam

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Suniti)
Dio serije članaka o
islamu
Vjerovanje
Praksa
Historija
Kultura i društvo
Srodne teme

Sunitski islam je najveći ogranak islama kojeg slijedi između 85% i 90% muslimana.[1][2] Sunitski muslimani (arapski: أهل السنة والجماعة‎, fonetski: ʾAhlu-s-Sunnati wa-l-Jamāʿah), su "vjernici koji slijede sunnet poslanika Muhammeda[3] i čine većinu ummeta." Kraće, najčešće se zovu sunitskim muslimanima, sunitima ili sunijama.

Sunitski islam se ponekad navodi kao ortodoksni oblik islama[4][5][6] iako neki naučnici smatraju ovaj prijevod neprikladnim.[7][8] Riječ sunit vodi porijeklo od riječi sunnet (arapski: سنة‎) koje označava sve ono što je govorio i radio poslanik Muhammed, a što je potvrđeno u hadisima.

Suniti metodologiju crpe iz Svete Knjige Kur'ana i hadisa sadržanih u Al-Kutub al-Sittahu. Zakoni se također donose prema ova dva osnovna izvora s dodatkom metoda pravnog obrazloženja (kijasa) i koncenzusa učenjaka (idžma). Postoji više mišljenja učenjaka po pitanju svih segmenata izučavanja vjere te su ona vremenom svrstana u jedan od četiri glavna mezheba ili se odgovori na pitanja traže u Islamskom Zakonu (idžtihad). Suniti vjeruju da su učenja sve četiri škole ispravna i da se ne razlikuju u temeljnim uvjerenjima i praktikovanju islama, već u različitim shvatanjima fikha od strane imama, osnivača mezheba, te njihovih učenika.

Razlike između sunitskih i šiitskih muslimana proizašle su iz neslaganja oko sukcesije Muhammeda i kasnije su dobile širi politički značaj, kao i teološku i pravnu dimenziju.[9] Prema sunitskoj tradiciji, Muhammed nije ostavio nasljednika i učesnici događaja Saqifah imenovali su Ebu-Bekra kao sljedećeg na redu (prvog halifu).[9][10][11] Ovo je u suprotnosti sa šijitskim stavom, koji smatra da je Muhammed imenovao svog zeta i rođaka Alija ibn Ebu-Taliba za svog nasljednika.[12]

Kur'an, zajedno s hadisima (posebno onima prikupljenim u Kutub al-Sittah) i obavezujućim pravnim konsenzusom, čine osnovu cijele tradicionalne jurisprudencije unutar sunitskog islama. Šerijatske presude su izvedene iz ovih osnovnih izvora, u kombinaciji sa analognim obrazloženjem, razmatranjem javnog blagostanja i pravnom diskrecijom, koristeći principe jurisprudencije koje su razvile tradicionalne pravne škole. Što se tiče vjere, sunitska tradicija podržava šest stubova imana (vjere) i uključuje škole Ash'ari i Maturidi Kalama (teologije), kao i tekstualističku školu poznatu kao tradicionalistička teologija.

Terminologija

[uredi | uredi izvor]

Sunet

[uredi | uredi izvor]

Arapski izraz sunet, prema kojem su suniti nazvani, star je i ima korijene u predislamskom jeziku. Korišten je za tradicije koje je većina ljudi slijedila.[13] Pojam je dobio veći politički značaj nakon ubistva trećeg halife Osmana (r. 644–656). Kaže se da je Malik el-Aštar, poznati Alijev sljedbenik, ohrabren tokom bitke kod Sifina izrazom, Alijev politički rival Mu'avija ubija sunet. Nakon bitke, dogovoreno je da se "ispravni sunnet, koji ujedinjuje, a ne razdvaja" treba konsultovati kako bi se riješio sukob. Još uvijek nije poznato vrijeme kada je termin sunet postao skraćeni oblik za "Sunnet Poslanika" (Sunnet en-Nabī).[14] Tokom Emevijskog halifata, nekoliko političkih pokreta, uključujući šije i haridžije, pobunilo se protiv formiranja države. Vodili su svoje bitke u ime "Božije knjige (Kur'ana) i Sunneta njegovog Poslanika".[15] Tokom drugog građanskog rata (680–92) termin Sunet dobio je konotacije kritičke prema šiitskim doktrinama. Bilježi ga Masruk ibn el-Adsčda (umro 683), koji je bio muftija u Kufi, potrebu da se voli prva dva halifa Ebu-Bekr i Omer ibnul-Hattab i da se prizna njihov prioritet (Fadā'il). Masrukov učenik, učenjak eš-Šabī (umro između 721. i 729), koji je prvi stao na stranu šiita u Kufi tokom građanskog rata, ali se odvratio s gađenjem zbog njihovog fanatizma i na kraju odlučio da se pridruži Emevijskom halifi Abdul Maliku, popularizirao je koncept sunneta.[16] Eš-Šabi je također prenio da ga je uvrijedila mržnju usmjerena na Aišu i smatrao je kršenjem Sunneta.[17]

Termin sunnet umjesto dužeg izraza ahl as-sunet ili ahl as-sunnah wa l-jamāʻah kao grupni naziv za sunite je relativno mlada pojava. Vjerovatno je to bio Ibn-Tejmije, koji je prvi put upotrijebio skraćenicu.[18] Kasnije su ga popularizirali panislamski učenjaci kao što je Muhammad Rašid Rida u svojoj raspravi.[19] Termin "suniti" se obično koristi u arapskom diskursu kao oznaka za sunitske muslimane, kada se namjeravaju suprotstaviti šiitima. Par riječi "Suniti-Šiiti" se također koristi u zapadnoj istraživačkoj literaturi za označavanje sunitsko-šiitskog kontrasta.[20]

Ehli sunnet

[uredi | uredi izvor]

Jedan od najranijih pratećih dokumenata za ehli sunnet potiče od Basričkog učenjaka Muhameda Ibn Sirija (um. 728). Spominje se u Sahihu Muslima koji je citiran sa: "Ranije se nije pitalo za Isnad. Ali kada je počela fitna, jedan je rekao: 'Imenujte nas svojim obavještavačima'. Zatim bi im odgovarali: Ako su bili su ljudi iz Sunneta, vi prihvatate njihov hadis, ali ako su oni ljudi novotarija, hadis je odbačen."[21] G.H.A. Juynboll je pretpostavio da termin fitna u ovoj izjavi nije vezan za prvi građanski rat (665–661) nakon ubistva Osmana, već za drugi građanski rat (680–692)[22] u kojem je islamska zajednica podijeljena na četiri strane (Abdulah ibn Zubejr, Emevije, šiiti pod El-Muhtar i haridžije). Izraz ehli-sunnet označava u ovoj situaciji koji se držao podalje od heretičkih učenja različitih zaraćenih strana.[23]

Izraz ehli sunnet je uvijek bio pohvalna oznaka. Ebu-Hanifa (um. 769), koji je saosjećao s Murdšijom, insistirao je da su to "pravedni ljudi i ljudi Sunneta" (ahl al-ʿadl wa-ahl as-sunna).[24] Prema Josefu van Essu, ovaj izraz nije značio više od "časnih i pravednih ljudi koji vjeruju".[25] Među hanefijama su oznake ehli-sunnet i ehl al-adl (ljudi pravednika) dugo vremena bile zamjenjive. Tako je hanafija Abul-Kasim el-Samarkandi (um. 953), koji je sastavio katekizam za Samanide, koristio nekad jedan, a nekad drugi za svoju grupu.[26]

U jednini od ehl sunnet je bio ṣāḥib sunnet (pridržavanje sunneta).[27] Ovaj izraz je, na primjer, koristio Abdullah ibn el-Mubarak (umro 797) za osobu koja se distancira od učenja šiita, haridžija, kadarita i murdžita.[28] Osim toga, pridjev sunnīt je također korišten za pojedinačnu osobu. Tako je zabilježeno, kufistički učenjak Kur'ana Abu Bakr ibn ʿAjaš (umro 809) upitan je kako je on "sunit". On je odgovorio sljedeće: "Onaj ko se, kada se spomenu heresi, ne uzbuđuje nijednom od njih."[29] Andaluzijski učenjak Ibn Hazm (um. 1064) kasnije je učio da onaj ko ispovijeda islam može podijeliti u četiri grupe: ehli-sunnet, muteziliti, murdžiti, šiiti, haridžije.[30] Mu'taziliti su ovdje zamijenili Kadarite.

U 9. vijeku se počeo širiti termin ehli sunnet sa daljnjim pozitivnim dodacima. Abu al-Hasan al-Ashari je za svoju vlastitu grupu koristio izraze kao što su ahl as-sunna wa-l-istiqāma ("ljudi sunneta i pravosti"), ahl as-sunna wa-l-ḥadīṯ ("ljudi sunneta i Hadis")[31] ili ahl al-ḥaqq wa-s-sunna[32] ("ljudi istine i sunneta").

Historija

[uredi | uredi izvor]

Nakon smrti poslanika Muhammeda, muslimani prihvataju Ebu-Bekra za svog prvog halifu (vođu). Tek kasnije pojavom šiizma oni muslimani koji su smatrali Ebu-Bekra svojim prvim vođom postaju suniti.

Suniti vrijeme vladavine prve četvorice halifa zovu vladavinom pravednih halifa. Prvi je bio Ebu-Bekr Siddik, poslije kojeg su vladali Omer ibnul-Hattab, Osman ibn Affan i Ali ibn Ebu-Talib, svi sa titulom pravedni.[33] Suniti su priznavali različite vladare kao halife, iako nikoga nisu uključili na listu pravednih nakon ubistva Alija, sve dok kalifat nije ustavno ukinut u Turskoj 3. marta 1924.

Pripadnici

[uredi | uredi izvor]
Zemlje prema postotku stanovništva koje prakticira islam.[34]
  Suniti
  Šiiti
  Ibadije

Suniti vjeruju da su ashabi bili najbolja generacija muslimana, jer su Bog i Muhammed prihvatili njihov integritet. Srednjovjekovni izvori čak zabranjuju njihovo psovanje ili ocrnjivanje.[35] Svoje tvrdnje temelje na osnovu hadisa poslanika Muhammeda poput onoga kojeg prenosi Abdullah ibn Mas’ud: "Najbolji od mog ummeta su ashabi, zatim generacije poslije njih pa onda generacije poslije ovih". Potvrda ovoga stoji u Kur'anu u suri At-Tawbah, 100. ajet: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh".

Stoga se narativi ashaba također pouzdano uzimaju u obzir za poznavanje islamske vjere. Poslanik Muhammed je zadatak sastavljanja objave u Kur'an dodijelio ashabima koji su s koljena na koljeno prenijeli veliki broj hadisa koji su kasnije zapisani u velike zbirke.

Sunitski islam nema formalnu hijerarhiju. Lideri su neformalni i stiču uticaj kroz učenje kako bi postali učenjaci islamskog prava (šerijata) ili islamske teologije (Kalām). I vjersko i političko vodstvo u principu je otvoreno za sve muslimane.[36] Prema Islamskom centru Colombije, Južna Karolina, svako ko ima inteligenciju i volju može postati islamski učenjak. Tokom bogosluženja u podnevnoj džamiji petkom, džemat će izabrati dobro obrazovanu osobu koja će voditi službu, poznatu kao hatib (onaj koji govori).[37]

Istraživanje koje je sproveo Pew Research Center 2010. i objavljeno u januaru 2011.[38] pokazalo je da širom svijeta ima 1,62 milijarde muslimana, a procjenjuje se da je preko 85–90% suniti.[39]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Brzi vodič: Suniti i Šiiti (eng) Arhivirano 1. 7. 2018. na Wayback Machine BBC News. 6. decembar 2011. "Velika većina muslimana, procjenjuje se na između 85% i 90%, pripadaju sunitima."
  2. ^ Sunitski islam: Oxford Bibliographies Online Research Guide (eng) "Sunitski islam je najveći ogranak u islamskom društvu bio i tokom cijele historije (85-90% od ukupnog broja muslimana)."
  3. ^ John L. Esposito, ured. (2014). "Sunni Islam". The Oxford Dictionary of Islam. Oxford: Oxford University Press. Arhivirano s originala, 28. 10. 2010. Pristupljeno 6. 2. 2023.
  4. ^ John Richard Thackrah (2013). Dictionary of Terrorism (2, revised izd.). Routledge. str. 252. ISBN 978-1135165956.
  5. ^ Nasir, Jamal J., ured. (2009). The Status of Women Under Islamic Law and Modern Islamic Legislation (revised izd.). Brill. str. 11. ISBN 978-9004172739.
  6. ^ George W. Braswell (2000). What You Need to Know about Islam & Muslims (illustrated izd.). B&H Publishing Group. str. 62. ISBN 978-0805418293.
  7. ^ An Introduction to the Hadith. John Burton. Published by Edinburgh University Press. 1996. str. 201. Cite: "Sunni: Of or pertaining sunna, especially the Sunna of the Prophet. Used in conscious opposition to Shi'a, Shi'í. There being no ecclesia or centralized magisterium, the translation 'orthodox' is inappropriate. To the Muslim 'unorthodox' implies heretical, mubtadi, from bid'a, the contrary of sunna and so 'innovation'."
  8. ^ Galeova enciklopedija Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike (eng) "Najveći ogranak islama, nekada označen kao 'ortodoksni islam'..."
  9. ^ a b Tayeb El-Hibri, Maysam J. al Faruqi (2004). "Sunni Islam". u Philip Mattar (ured.). The Encyclopedia of the Modern Middle East and North Africa (Second izd.). MacMillan Reference.
  10. ^ Fitzpatrick, Coeli; Walker, Adam Hani (2014). Muhammad in History, Thought, and Culture: An Encyclopedia of the Prophet of God [2 volumes]. ABC-CLIO. str. 3. ISBN 978-1610691789.
  11. ^ Madelung, Wilferd (1997). The Succession to Muhammad. Cambridge University Press. str. xi. ISBN 0521646960.
  12. ^ Jafri, Syed Husain Mohammad (27. 8. 1976). The Origins and Early Development of Shi'a Islam (Millennium (Series)) (The Millennium (Series).). Karachi, Pakistan: Oxford University Press (First Published By Longman Group Ltd and Librairie du Liban 1979). str. 19–21. ISBN 978-0195793871. The Shi'a unequivocally take the word in the meaning of leader, master and patron and therefore the explicitly nominated successor of the Prophet. The Sunnis, on the other hand, interpret the word mawla in the meaning of a friend or the nearest kin and confidant.
  13. ^ Ess: Der Eine und das Andere. 2011, Bd. II, S. 1271.
  14. ^ Ess: Der Eine und das Andere. 2011, Bd. II, p. 1272. (German)
  15. ^ Patricia Crone und Martin Hinds: God's Caliph. Religious authority in the first centuries of Islam. Cambridge University Press, Cambridge, 1986. S. 59–61.
  16. ^ Abū Yūsuf Yaʿqūb ibn Sufyān al-Fasawī: Kitāb al-Maʿrifa wa-t-tārīḫ. Ed. Akram Ḍiyāʾ al-ʿUmarī. 3 Bde. Bagdad: Maṭbaʿat Aršād 1975. Bd. II, p. 813. Digitalisat.
  17. ^ Šams ad-Dīn aḏ-Ḏahabī: Siyar aʿlām an-nubalāʾ. Ed. Šuʿaib al-Arnāʾūṭ. 11. Aufl. Muʾassasat ar-Risāla, Beirut, 1996. Bd. IV, S. 300. Digitalisat
  18. ^ Ibn Taimīya: Minhāǧ as-sunna an-nabawīya. Ed. Muḥammad Rašād Sālim. Ǧamiʿat al-Imām Muḥammad Ibn-Saʿid, Riad, 1986. Bd. II, S. 221, 224. Digitalisat
  19. ^ Muḥammad Rašīd Riḍā: as Sunna wa-š-šiʿa au al-Wahhābīya wa-r-Rāfiḍa: Ḥaqāʾiq dīnīya taʾrīḫīya iǧtimaʿīya iṣlaḥīya. Kairo 1928/29. Digitalisat Wikisource
  20. ^ So zum Beispiel bei Mohammad Heidari-Abkenar: Die ideologische und politische Konfrontation Schia-Sunna: am Beispiel der Stadt Rey des 10. – 12. Jh. n. Chr. Inaugural-Dissertation Köln 1992 und Ofra Bengo und Meir Litvak: The Sunna and Shi'a in history. Division and ecumenism in the Muslim Middle East. 1. Aufl. Palgrave Macmillan, New York, 2011.
  21. ^ Ṣaḥīḥ Muslim, Muqaddima, Bāb anna al-isnād min ad-dīn wa-ʾanna r-riwāya lā takūn illā ʿan aṯ-ṯiqāt
  22. ^ G.H.A. Juynboll: Muslim tradition. Studies in chronology, provenance and authorship of early ḥadīṯ. Cambridge University Press, Cambridge u. a. 1983. S. 17f.
  23. ^ Zaman: Religion and politics under the early ʿAbbāsids. 1997, S. 49.
  24. ^ Abū Ḥanīfa: Risāla ilā ʿUṯmān al-Battī. Ed. Muḥammad Zāhid al-Kauṯarī. Kairo, 1949. S. 38. Digitalisat.
  25. ^ Ess: Der Eine und das Andere. 2011, Bd. II, S. 1273.
  26. ^ Ulrich Rudolph: Al-Māturīdī und die sunnitische Theologie in Samarkand. Brill, Leiden 1997. S. 66.
  27. ^ Juynboll: "An Excursus on ahl as-sunnah". 1998, S. 321.
  28. ^ Ibn Abī Yaʿlā: Ṭabaqāt al-Ḥanābila. 1952, Bd. II, S. 40.
  29. ^ Abū l-Qāsim Hibatallāh al-Lālakāʾī: Šarḥ uṣūl iʿtiqād ahl as-sunna wa-l-ǧamāʿa. 8. Aufl. Ed. Aḥmad Saʿd Ḥamdān. Wizārat aš-šuʾūn al-islāmīya, Riad, 2003. Bd. I, S. 65. Digitalisat – Engl. Übers. bei Juynboll: "An Excursus on ahl as-sunnah". 1998, S. 319.
  30. ^ Ibn Ḥazm: al-Faṣl fi-l-milal wa-l-ahwāʾ wa-n-niḥal. Ed. Muḥammad Ibrāhīm Naṣr; ʿAbd-ar-Raḥmān ʿUmaira. 5 Bde. Dār al-Ǧīl, Beirut 1985. Bd. II, S. 265.
  31. ^ Ess: Der Eine und das Andere. 2011, Bd. II, S. 1274.
  32. ^ So al-Ašʿarī: Kitāb al-Ibāna ʿan uṣūl ad-diyāna. S. 8. – Engl. Übers. S. 49.
  33. ^ Tore Kjeilen. Lexic Orient.com Arhivirano 1. 10. 2018. na Wayback Machine Lexic Orient.com. 6. maj 2011.
  34. ^ Source for distribution is the CIA World Factbook, Shiite/Sunnite distribution collected from other sources. Shiites may be underrepresented in some countries where they do not appear in official statistics.
  35. ^ Coeli Fitzpatrick Ph.D., Adam Hani Walker Muhammad in History, Thought, and Culture: An Encyclopedia of the Prophet of God [2 volumes] ABC-CLIO, 2014 ISBN 978-1610691789 pp. 106–107
  36. ^ Simone Chambers, Peter Nosco Dissent on Core Beliefs: Religious and Secular Perspectives Cambridge University Press, 2015 ISBN 978-1107101524 p. 138
  37. ^ Masjid al-Muslimiin. "Organizational Structure Of Islam". The Islamic Center of Columbia (South Carolina). Arhivirano s originala, 1. 10. 2008. Pristupljeno 7. 12. 2013.
  38. ^ "Region: Middle East-North Africa". The Future of the Global Muslim Population – Executive Summary. Pew Research Center. 27. 1. 2011. Arhivirano s originala, 9. 3. 2013. Pristupljeno 3. 4. 2013.
  39. ^ Pogledajte:

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Ahmed, Khaled. Sectarian war: Pakistan's Sunni-Shia violence and its links to the Middle East (Oxford University Press, 2011).
  • Charles River Editors. The History of the Sunni and Shia Split: Understanding the Divisions within Islam (2010) 44pp excerpt; brief introduction.
  • Farooqi, Mudassir, Sarwar Mehmood Azhar, and Rubeena Tashfeen. "Jihadist Organizations History and Analysis." Journal of Social, Political, and Economic Studies 43.1/2 (2018): 142–151. online
  • Gesink, Indira Falk. Islamic reform and conservatism: Al-Azhar and the evolution of modern Sunni Islam (Tauris Academic Studies, 2010)
  • Haddad, Fanar. Understanding 'Sectarianism': Sunni-Shi'a Relations in the Modern Arab World (Oxford UP, 2020).
  • Haddad, Fanar. "Anti-Sunnism and anti-Shiism: Minorities, majorities and the question of equivalence." Mediterranean Politics (2020): 1–7 online[mrtav link].
  • Halverson, Jeffry. Theology and creed in Sunni Islam: the Muslim Brotherhood, Ash'arism, and political Sunnism (Springer, 2010).
  • Hazleton, Lesley. After the prophet: the epic story of the Shia-Sunni split in Islam (Anchor, 2010).
  • Kamolnick, Paul. The Al-Qaeda Organization and the Islamic State Organization: History, Doctrine, Modus, Operandi, and US Policy to Degrade and Defeat Terrorism Conducted in the Name of Sunni Islam (Strategic Studies Institute, United States Army War College, 2017) online.
  • Khaddour, Kheder. Localism, War, and the Fragmentation of Sunni Islam in Syria (Carnegie Endowment for International Peace., 2019) online.
  • McHugo, John. A Concise History of Sunnis and Shi'is (2018) excerpt
  • Nuruzzaman, Mohammed. "Conflicts in Sunni Political Islam and Their Implications." Strategic Analysis 41.3 (2017): 285–296 online[mrtav link].
  • Nydell, Margaret K. Understanding Arabs: A guide for modern times (3rd ed. Hachette UK, 2018).
  • Patler, Nicholas (2017). From Mecca to Selma: Malcolm X, Islam, and the Journey Into the American Civil Rights Movement. The Islamic Monthly. Arhivirano s originala, 30. 12. 2022. Pristupljeno 4. 4. 2017.
  • Tezcan, Baki. "The Disenchantment of Sufism, the Rationalization of Sunni Islam, and Early Modernity." Journal of the Ottoman and Turkish Studies Association 7.1 (2020): 67–69 online.
  • Wheeler, Branon. Applying the Canon in Islam: The Authorization and Maintenance of Interpretive Reasoning in Ḥanafī Scholarship, SUNY Press, 1996.
  • "Sunnites" . Encyclopædia Britannica (11. izd.). 1911.

Online

[uredi | uredi izvor]
  • Sunni: Islam, in Encyclopædia Britannica Online, by The Editors of Encyclopædia Britannica, Asma Afsaruddin, Yamini Chauhan, Aakanksha Gaur, Gloria Lotha, Matt Stefon, Noah Tesch and Adam Zeidan
Wikisource has the text of the 1905 New International Encyclopedia article "Sunnites".


Nedovršeni članak Sunitski islam koji govori o islamu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Sunitski islam
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Sunitski_islam&oldid=3665111"