Kajsija
| Kajsija | |
|---|---|
 Plodovi kajsije | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Magnoliophyta |
| Red | Rosales |
| Porodica | Rosaceae |
| Rod | Prunus |
| Vrste | |
Kajsija (latinski: Prunus armeniaca) ili marelica, kao i japanska i sibirska kajsija, biljka je iz porodice Rosaceae (ruže) i podroda Prunus porodice Prunus. Poznata je još kao Armeniaca vulgaris ili "armenska šljiva", s obzirom na to da su stari Rimljani smatrali da potječe iz Armenije.[1] Drugi izvori, kao npr. ruski genetičar Nikolaj Ivanovič Vavilov lokalizira genetsko porijeklo u Kini, što poriču drugi izvori tvrdeći da je kajsija kultivirana u Indiji 3.000. p. n. e.[2]
Etimologija
[uredi | uredi izvor]Riječ kajsija je u bosanskom i drugim južnoslavenskim jezicima došla iz turskog jezika (turski: kayısı). Drugo ime, marelica (njemački: Marille), vuče porijeklo iz njemačkog bavarskog govornog područja, koje se koristi u Austriji i Bavarskoj.
Karakteristike
[uredi | uredi izvor]
Kajsija je listopadno drvo srednje veličine, guste, široke krošnje. Naraste u visinu 8–12 m. Listovi su joj srcoliki, malo zašiljeni na vrhu, dugi približno 8 cm, a široki 3–4 cm. Cvjetovi su bijeli ili ružičasti. Plod joj je sličan breskvi ili nektarini, žute ili narandžaste boje, ponekad s crvenim sjajem. Površina ploda glatka je i gotovo bez dlačica. Kajsije su koštunjičavo voće, u sredini ploda je tvrda košpica, koja sadrži sjemenku.
Rasprostranjenost
[uredi | uredi izvor]Kajsija je bila poznata još za vrijeme Rimljana. Danas se uzgaja u cijelom svijetu, najviše u Iranu, Turskoj i zemljama Mediterana. Iako se smatra da je kajsija suptropska biljka, ona je više prilagođena regionima s hladnim zimama. Tako npr. kajsija može da podnese temperature i do -30 °C, ali limitirajući faktor u rastu kajsija su proljetni mrazevi. Pošto cvjeta vrlo rano, rani mrazevi mogu uništiti cvijet kajsije. Kajsiju su prenijeli u Ameriku španski misionari. Danas se najviše uzgaja u Kaliforniji, Washingtonu i Utahu. Najveći svjetski proizvođač sušenih kajsija je Turska.
| Top 10 proizvođača kajsija-2011 (hiljada tona) | |
|---|---|
 Turska |
676,1 |
 Iran |
452,9 |
 Uzbekistan |
356,0 |
 Italija |
263,1 |
 Alžir |
205,0 |
 Pakistan |
189,4 |
 Francuska |
154,9 |
 Maroko |
132,5 |
 Ukrajina |
119,9 |
 Japan |
106,9 |
| Ukupno svijet | oko 3834 |
| Izvor: UN Food & Agriculture Organisation (FAO) za 2011 Arhivirano 13. 7. 2011. na Wayback Machine | |
Upotreba
[uredi | uredi izvor]
Kajsija se koristi u proizvodnji džemova, sokova, marmelada, kompota, rakije, sirćeta i likera. Marmelada od kajsija je sastojak saher-torte. Sjemenka kajsije se upotrebljava u proizvodnji poznatog italijanskog likera, amaretta međutim, zbog visokog sadržaja amigdalina (cijanogenetski glikozid, koji se pod djelovanjem enzima raspada u otrovnu cijanovodoničnu kiselinu (HCN)) od oko 8%, ne preporučuje se upotreba većih količina sjemenki.
Hemijski sastav
[uredi | uredi izvor]
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]- Gorko sjeme kajsije Arhivirano 30. 9. 2007. na Wayback Machine — informacije o upotrebi sjemena kajsije (engl.)
- O Maltajskoj kajsiji
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "VII Symposium on Apricot Culture and Decline". Arhivirano s originala, 21. 5. 2003. Pristupljeno 6. 6. 2015.
- ^ A. Huxley: New RHS Dictionary of Gardening 1: 203–205. Macmillan Publishers. ISBN 0-333-47494-5.