Razlika između verzija stranice "Tvrtko I, kralj Bosne"

Stjepan Tvrtko I Kotromanić
Pečat Tvrtka I.
Ban Bosne
Vladavina	1353 - 1377
Prethodnik	Stjepan II
Kralj Bosne
Vladavina	1377 - 1391
Nasljednik	Stjepan Dabiša
Krunidba	26. oktobar 1377
Supružnik	Doroteja Bdinska
Djeca	Stjepan Ostoja, kralj Bosne Stjepan Tvrtko II, kralj Bosne još 2 moguće djece
Dinastija	Kotromanići
Otac	Vladislav Kotromanić
Majka	Jelena Šubić
Rođenje	oko 1338.
Smrt	oko 10. marta 1391. najvjerovatnije Bobovac
Mjesto sahrane	Mile (Arnautovići)

Stjepan Tvrtko I Kotromanić (oko 1338 - oko 10. marta 1391) je bio bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine.

Bio je sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, te unuk Stjepana I Kotromanića, Jelisavete Nemanjić i Juraja II Šubića.

Tvrtko je bio najvjerovatnije najstarije dijete rođeno iz braka Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić. Kralj Tvrtko je rođen oko 1338. godine, dok je njegov vanbračni polubrat Stjepan Dabiša rođen oko 1339. godine. Pored Tvrtka Vladislav i Jelena su imali još jednog sina: Stjepana Vuka, koji je rođen oko 1345. godine. Moguće je da su Tvrtkovi roditelji imali još dvije kćeri, Katarinu, koja je bila grofica Celja i majka Hermana II Celjskog i Mariju Helfenštajn, koja je bila udata za helfenštajnskog gorfa Ulirha. Tvrtko je sa samo petnaest godine postao ban Bosne. Po pravilu, nakon smrti bana Stjepana II bansku čast je trebao preuzeti Tvrtkov otac, knez Vladislav. Vladislav je bio teško bolestan, pa je nasljedna prava prenio na Tvrtka. Tako je Tvrtko vladao kao ban pod regenstvo oca. Vladislav je već sljedeće godine preminuo 1354, tako da je Tvrtkov regent postala kneginja Jelena Šubić.

Godine 1353. umro je ban Stjepan II Kotromanić. Bosanski prijestol naslijedio je Tvrtko, „sin gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga gospodina bana Stepana“. Država Stjepana II je izgrađena na savezima i banovoj vojnoj snazi, a kao rezultat toga ban je zadobio odanost osamostaljenog lokalnog plemstva. Svoju moć iskoristio je dalje da uveća svoj domen zemljama poput Huma. Međutim, primjetno je da je malo poradio na podizanju državno-upravnog stroja. Upravu nad posjedima iz zabačenih krajeva uglavnom je prepuštao svojim vazalima. U zamjenu za to, oni su obavljali svoje dužnosti i pružali svoje usluge državi. To, naravno, nije moglo ostati bez posljedica. Snaga Stjepanovog ugleda bila je prilična, što se, pak, nije moglo reći za njegovu zemlju. Štaviše, pomenuti autoritet nije bio ustavne, već varljive prirode što je počivala na Stjepanovoj ličnosti.

Tvrtko je imao svega petnaest godina kada je započeo svoju vladavinu, a nekoliko oblasnih plemića osećalo je potrebu da ga služi. Pošto nije bilo te sile u stanju da ga podredi vladarskom položaju, plemstvo je bilo slobodno da dejstvuje prema ličnom nahođenju. Ispostavilo se da je velika država Stjepana II bila vještačka tvorevina prolazne prirode. Rasparčala se na nekoliko delova koje je trebalo ponovo dovesti u cjelinu. Do uspostavljanja centralnog autoriteta moglo je doći jedino oružanim pokoravanjem neposlušnog plemstva. No, problem je bio taj što je najveći dio snaga za ovu svrhu dolazio upravo iz redova tog plemstva. A među njim bilo je mnogo onih koji su odabrali da ostanu po strani. Ako bi se i latio mača, Tvrkovi izgledi na uspeh počivali bi na vojsci sa njegovog poseda i na pratnji onog plemstva koje bi se opredjelilo za njega. Pod Tvrtkovom kontrolom bili su samo njegovi porodični posedi i verovatno sitno plemstvo iz središnjeg dela banovine. Pred njim je, međutim, bio veliki zadatak. Trebalo je obezbjediti lojalnost drugih krajeva koji su se otcepljivali od njegove države.

Ovakvo stanje stvari pružilo je hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I priliku da interveniše i pokuša da ponovo uspostavi izgubljenu kontrolu nad jednim delom banovine ili nad čitavom njenom teritorijom. Slab i neiskusan Tvrtko se tako našao u sutaciji iz koje je, kako je moglo nekima izgledati, bilo nemoguće izaći kao pobjednik. Sve dok se država nalazila u rasulu, obračun sa Hrvatsko-ugarskom kraljevinom bio je nemoguć. A Ugari su radili sve što su mogli kako bi podstakli osamostaljeno bosansko plemstvo na kidanje i posljednje veze sa banom. Ugarski kralj je kupovao lojalnost mnogih bivših vazala Stjepana II sa sjevera Bosne, a naročito razjedinjenih Hrvatinića, gospodara Donjih Kraja. Zbog takvih okolnosti Tvrtko je bi prisiljen da na obnovi države radi postepeno i oprezno. U tom cilju, nerijetko je morao da uloži veći ulog od kralja Ludovika I.^[1]

Ugarski kralj Ludovik oženio se bosanskom princezom Elizabetom 20. juna 1353, neposredno pred smrt njenog oca Stjepana II. Ludovik je zahtjevao od Tvrtka da mu na osnovu baštinskih prava gospođe mlađe kraljice Elizabete preda svu zemlju Humsku sa svim tamošnjim utvrđenim gradovima. Budući da Tvrtko isprva nije mogao da stekne dovoljnu podršku svog plemstva, Ludovik je bio u prilici da ga natjera na posjetu Ugarskoj 1357. i predaju ovih teritorija istoj. Tako je Ludovik konačno povratio sve hrvatske zemlje koje je njegov otac izgubio, a Stjepan II pripojio Bosni. Zauzvrat, Ludovik I je Tvrtku i njegovom mlađem bratu Vuku potvrdio vlast nad Bosnom i Usorom i to, kako se doznaje iz pisma arhiđakona bežinskog Gala, pod sledećim uslovima:

• „da ban iz zemlje istjera patarene i heretike“
• „da iskazuje potpunu vjernost gospodinu kralju“
• „da služi u svakom njegovom pohodu kad gospodin kralj bude zatražio to od njega“
• „da će on sam ili njegov brat da stalno borave na kraljevskom dvoru“

Hum i Donji Kraji iz razumljivih razloga izbačeni su iz titule koju mu je Ludovik I potvrdio. U ovo vreme pada papina pojačana agitacija za pokretanje kižarskog pohoda na bosanske heretike. Tvrtko se našao pred velikom opasnoću: ako bi pokušao da prevari ugarskog kralja, Ludovik bi mogao da se odazove papinom pozivu i napadne Bosnu. Bosanski episkop u Đakovu Peregrin Saksonac (lat. Peregrinus de Saxonia), koji je mogao da odbrani Bosnu, bio je mrtav, a na njegovo mjesto je sjeo ugarski nastrojen Petar Šikloši. Još jednom, papska i ugarska pisma ukazuju na heretike, bosanske heretike i patarene. Ludovik 1358. spominje „heretike i patarene u našoj Bosni“.^[2] a kod arhiđakona Küküllőa Ivana, pak, stoji da ih je poslao "da satru drskost nekih pobunjenika ",^[3]

Tvrtko se 1358. izgleda vratio metodama uobičajenim za slabe stranke u borbi za vlast i pokušao da organizuje nekakvu zavjeru. Šikloši je izgleda presreo Tvrtkovo pismo upućeno lektoru bosanske crkve u Đakovu Jovanu (lat. Johannes lector ecclesiae Bosnensis). Lektor je na saslušanju priznao da je, „ne znajući kojim je duhom vođen nakon što je zamrzeo ... prečasnog oca gospodina Petra, svog starešinu i prelata“, žudio za tim da mu se „po svaku cenu osveti“, pa je zbog toga „pogubno i revnosno“ tražio sa banom Tvrtkom, „u kome je prepoznao kraljevog takmaca i očitog zaštitnika heretika“, kojim putem i na koji način da sprovode svoje zamisli u delo. Za unutrašnje stvari u Bosni od 1357, kada se Tvrtko potčnio Ludovik, do 1363, kada je izbio rat sa Ugarskom, nema izvora.^[4]

Nije do kraja poznat stvarni uzrok ovog rata. Sam Ludovik u jednoj povelji piše da je odredio arhiepiskopa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta (lat. Nicolaus Conth) da osvoje „na Usoru“ i iskorjene iz Bosne „bezbrojno mnoštvo heretika i patarena“, dok kod Ivana arhiđakona od Kikilea (lat. Ioannes archidiaconus de Kikilew) stoji da ih je Ludovik poslao „da unište drskost nekih pobunjenika“. Ovo poslednje će biti verovatnije. Naime, kao što je opšte poznato, Ugarska je polagala pravo na ovu zemlju.

Ugari su u dva navrati napali na sjever Bosne:

• U prvom navratu napali su na Donje Kraje, čiji su se gospodari podjelili međusobno. Jedni su stali uz Tvrtka, a drugi uz Ugare. Sa ovim napadom dovedena je u pitanje lojalnost nekih plemića. Vlatko Vukoslavić, do tada lojalan Tvrtku, predao je neprijatelju važnu tvrđavu Ključ. Međutim, Tvrtku tada „vjerno posluži“ vojvoda Vukac Hrvatinić koji odbrani od Ugra Soko Grad u Plivskoj župi. Poslije toga ugarska vojska je morala da se povuče. Nekoliko godina kasnije Tvrtko je vojvodi Vukcu „za njegovu vjernu službu u ono vreme, kada se podviže na me ugarski kralj Ludovik, i prihodi u Plevu pod Sokol“ dodelio „grad u Pleve u ume Sokol sa vsom Plevom“; vjerovatno je to bila njegova cjena.

• Do drugog napada Ugara došlo je mesec dana kasnije. Ovaj je bio uperen na Usoru. Još jednom se bosanska odbrana pokazala uspešnom. Ovog puta Ugari su zaustavljeni kod tvrđave Srebrenik u Usori koja je izdržala veliki napad. Tako je nekako između 1358. i 1363. Tvrtko dovoljno ojačao da odoli spoljnoj pretnji. Izvori, međutim, ne govore ništa o njegovim naporima u tom pravcu.

Ubrzo poslije istjerivanja Ugara iz Bosne, februara 1366. bosanska vlastela se pobunila protiv Tvrtka, primoravši ga tako da pobegne na ugarski dvor. Ugarski kralj primio je svog dojučerašnjeg neprijatelja. Pobunjeno plemstvo uzdiglo je Tvrtkovog mlađeg brata Vuka na bosansko prestolje. Ne zna se tačno da li je on pokrenuo ovu akciju ili je bio samo nečija marioneta. Uglavnom Stjepana Vuka su podržavali Sankovići.

Prihvativši ponovo ugarsko sizirenstvo, Tvrtko je dobio pomoć od Ugarske i vratio se u Bosnu marta 1366. Do kraja mjeseca povratio je neke delove svoje države, ali ne sve. Imao je podršku gospodara Donjih Kraja. U ovaj sukob uključili su se razni plemići. Mjenjali su strane kako je kome to odgovaralo. Najznačajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je Sanko Miltenović, vodeći humski velikaš pod čijom vlašću se nalazio veliki dio Huma između Nevesinja i Konjica i obale. U drugoj polovini 1367. on se nagodio sa Tvrtkom, pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posede, ali ponovo priznao Tvrtkovu vlast.

Do kraja 1367. Tvrtko je povratio svoju banovinu, a Vuk je bio u egzilu iz kog je stao da traži pomoć sa strane, naročito od pape, koji je pozivao na križarski rat protiv Bosne. Međutim, ništa od Vukovih i papinih zamisli nije se ostvarilo, jer je uz Tvrtka bio ugarski kralj. Do 1374. Vuk se izmirio sa Tvrtkom. Narednih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlađi ban; jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do početka 70ih godina 14. vijeka Tvrtko je toliko ojačao da je počeo da se mješa u međusobne sukobe srpskog plemstva.

Tvrtko je sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljanovićem bio u dobrim odnosima. U to vrijeme knez Lazar je bio gospodar Moravske Srbije i isto kao Tvrtko sused moćnog i agresivnog župana Nikole Altomanovića, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni vlastele u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a samom Lazaru je oteo Rudnik. Imao je pretenzije da se dočepa Prizrena i da bude glavni gospodar srpskih razdvojenih zemalja. U savezu sa knezom Lazarom Tvrtko je uspeo da sruši Nikolu Altomanovića i dođe u posjed velikog dela njegovih teritorija. Na taj način je postao susjed Balšićima, gospodarima Zete i gornje Albanije. Balšići su posle pogibije braće Mrnjavčevića u Maričkoj bici Balšići proširili svoju vlast na Peć i Prizren. Izvukli su korist i od rušenja Nikole Altomanovića, zagospodarivši zaleđem Dubrovnika (Trebinjem, Konavalima i Dračevicom); zbog toga će doći u sukob sa bosanskim banom, koji je takođe isticao svoje pravo na dubrovačko zaleđe, pozivajući se na svoje pravo nad Srbijom.

Početkom 1377. (u januaru ili prvoj polovini februara) preoteo im je Trebinje, Konavle i Dračevicu, što je navelo Đurađa Balšića na pljačkanje Bosne sve do Nevesinja. Đurađevom smrću Tvrtko je oslobođen brige s te strane, a vlast nad teritorijama zauzetim 1377. osigurana. Uz to, i preostalo primorje između Kotorskog zaliva i teritorija zauzetih 1377. potpalo je pod vlast bosanskog vladara. Tvrtko je tako postao gospodar jadranskog primorja između Kotora i Dubrovnika (bez tih gradova). Tim osvajanjima, naročito onim duž Drine i Lima, povećao se udio pravoslavnih (srpskih) svećenika, monaha, vjernika i crkava pod vlašću bosanskog vladara.

Kao gospodar jednog dela nekadašnjih nemanjićkih posjeda, Tvrtko je smatrao sebe jedinim legitimnim nasljednikom njihovih državnih tradicija. Videvši, kako sam kaže u jednoj povelji, zemlju svojih predaka Nemanjića „po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira“, odlazi „v srbskuju zemlju“, želeći „ukrepiti prestol roditelj mojih“ koji „v zemljnem carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se“.^[5] Vidjevši, kako sam kaže, zemlju svojih predaka Nemanjića "po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira", odlazi "v srbskuju zemlju", želeći "ukrijepiti prestol roditelj mojih" koji "v zemljni carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se".^[6]

Krunisanje Tvrtka I izvršeno je 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji srpskih vladara nazvao Stefanom. Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi 'kralj Srbljem' odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. Njegove obaveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema informacija o prihvatanju ili neprihvatanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Realno stanje na terenu nije rezultiralo njihovom vazalnom odgovornošću, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju.

Ne može se sa sigurnošću reći da je to bilo 26. oktobra. Prema povijesnim izvorima, Tvrtkovo okrunjenje se smješta između 18. oktobra i početka novembra 1377. godine. Naravno da je 26. oktobar kao datum u igri, ali se sa sigurnošću ne može prihvatiti. Prvog bosanskog kralja okrunio je djed, odnosno episkop ili poglavar šizmatičke Crkve bosanske u mjestu Mili, a to su današnji Arnautovići kod Visokog. Krunisanje se izvršilo u crkvi svetoga Nikole i značaj jednog takvog političkog događaja je nesporan

- Dubravko Lovrenović

Poslije smrti kralja Ludovika I Velikog 1382, ugarska kraljica Marija, da bi za sebe pridobila kralja Tvrtka, ustupa mu grad Kotor 1385. Tvrtko je naročito išao za tim, da Bosna dobije svoj izlaz na more i da se odvoji zavisnosti od dubrovačke luke. Zbog toga je on 1382. godine podigao grad Sveti Stefan kao utvrđeno pristanište u Dračevici u Bokokotorskom zaljevu. Prvobitno ime Sveti Stefan bilo je u slavu i spomen Svetog Prvomučenika Stjepana, ali je grad poslije nekog vremena dobio naziv Castrum Novi (Novi), s obzirom da je bio nov u odnosu na ostale u okruženju. Sa pojavom prvih trgovačkih brodova, koji su počeli pristizati u tek osnovano naselje i prenositi so, nastaju prve teškoće. Dubrovnik, koji smatra trgovinu i prenos soli svojim monopolom, novu Tvrtkovu tvrđavu shvata kao opasnu privrednu konkurenciju. Lokacija za podizanje grada odabrana je pažljivo i prema potrebama Tvrtkove države. Lokalitet određen za podizanje grada nalazio se na severnoj strani ulaza u zaliv Boka u župi Dračevici. Gradnja prve tvrđave započela je krajem maja 1382. a završena je septembra iste godine. Prvo utvrđenje nalazilo se na samoj obali Topaljskog zaliva. Lokacija gradskog terena bila je povoljna za odbranu od eventualnog napadača, što je u tom periodu bio značajan faktor. Pored toga, u neposrednoj blizini grada postojali su povoljni uslovi za pristanak brodova i gradnju luke. U blizini grada na rječici Sutorini podignut je trg soli sa skladištima, a prve lađe natovarene solju dolaze već u augustu 1382, što je za novi grad značilo i početak njegovog života. Novi je podignut sa tačno definisanim ciljem i namjenom, a to je da bude trg soli. Grad Sveti Stefan, Castrum Novi, je jezgro današnjeg Herceg Novog.

Dobitkom Kotora 1385. Tvrtko se nije zadovoljio, nego se zanosio mišlju da dobije cjelu Dalmaciju. Kao prvi grad zauzima Klis 1387. jedan od glavnih gradova Šubića. Njegove akcije su otežali za izvjesno vijreme napadi Osmanlija na Srbiju i Bosnu. Jedna osmanska vojska bila je poražena 1388. kod Bileće. U bici na Kosovu polju 1389. Tvrtko šalje u pomoć knezu Lazaru jedan dio vojske predvođen vojvodom Vlatkom Vukovićem, pobednikom u bici kod Bileće. Vojvoda Vlatko je po povratku iz bitke izvestio Tvrtka da je pobeda bila na kršćanskoj strani. Nema nikakve sumnje da je Tvrtko ušao u rat sa Osmanlijama koji je doveo do bitke na Kosovu, kao bsoanski i srpski kralj, obavezan da štiti zemlje roditelja i svojih. Kralj Tvrtko je bio potpuno ubjeđen da je zbog hrabrosti odreda bosanske vojske Srbija pobijedila.

Dok se Ludovik I bavio pitanjem dobijanja poljske krune (1370), Tvrtko počinje da ispoljava pretenzije duž Jadranske Obale do Zadra. Ispočetka je slao ugledne trgovce i zanatlije, a sa njima su pristizale brojne porodice koje su zauzimale polja. Dalmatinska hronika bilježi da je 1371. godine u Dalmaciju pristiglo mnogo naroda iz Bosne. Zauzeli su i utvrdili se u brijegovitim stranama Dalmacije. Nedugo zatim 1375. godine zauzimaju toliko posjeda oko grada Trogira, da su se gradske vlasti morale silom zapriječiti da ne zauzmu i sam grad Trogir, piše Lucije. Za kratko vrijeme postali su važan glas u svim javnim djelima Zadra, Šibenika, Obrovca na Zrmanji. U jeku najvećih unutrašnjih nemira u Ugarskoj, Tvrtko zauzima najprije tvrđavu Klis. Zahvaljujući ovim seobama pod Tvrtkom utvrdile su se u Dalmaciji već postojeće naseobine.^[7].

U ljeto 1390. godine Tvrtku se pokoravaju gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. Tvrtko je stvarno vladao dalmatinskim gradovima, osim Zadra (Mlečani su odbili da mu pruže pomoć) i najvećim delom primorja republike Hrvatske. Njegova država je obuhvatala najveći dio istočne jadranske obale: od Zadra do Bokokotorskog zaliva, iskuljučujući Dubrovnik, koji je i dalje bio pod vrhovnom vlašću hrvatsko-ugarskog kralja. Posle toga je svoju titulu promenio u kralj Bosne, Srba, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, sa kojom se prvi put javlja 10. jula 1390.^[7]. Kralj Tvrtko oko 10. marta 1391. godine, a već 17. marta se spominje kao preminuli.^[8]

U izvorima se spominje da se Tvrtkova krunidba za kralja odigrala u srpskom manastiru Mileševa kod Prijepolja, koji je podigao kralj Vladislav Nemanjić, u kojem su sahranjeni kralj-osnivač i njegov amidža Sveti Sava. Mavro Orbin u svome dijelu "Kraljevstvo Slovena" navodi da je okrunjen "od strane mitropolita samostana Mileševe i njegovih monaha u crkvi pomenutog mjesta".^[9] Sam Tvrtko u povelji Dubrovčanima od 10. travnja 1378. kaže: "... i idoh v srbskuju zemlju ... i tamo šdšu mi vjenčan bih bogom darovanim mi vijencem na kraljevstvo preroditelj mojih", tj. Nemanjića.^[6] Što se pak tiče datuma krunisanja, njega nije moguće sa sigurnošću bliže odrediti. Prije objavljivanja Jirečekovih "Srpska spomenika" bila je prihvaćena Orbinijeva godina Tvrtkovog krunisanja za kralja, tj. 1376. Na temelju građe iz Dubrovačkog arhiva, Jiriček je utvrdio da to nije točno i da je Bosna postala kraljevina negdje između 23. februara i početka novembra 1377. Ne samo što je poslije toga prihvaćena 1377, nego je, štoviše, bilo pokušaja da se taj događaj vremenski još bliže odredi.^[10] Dinić je na primjer dopustio mogućnost da je Tvrtko okrunjen na dan svetog Dimitrija.^[11]

Među hrvatskim i bosanskohercegovačkim historičarima opće je prihvaćeno mišljenje da se krunidba odigrala 1377. godine u mjestu Mile (današnjim Arnautovićima), nedaleko od Visokog, u središnjoj Bosni, ali za to nema nikakvih istorijskih izvora. Međutim valja imati na umu da su prema državnopravnim regulama tadašnje kršćanske Europe vojvode (Lat. dux, njem. Herzog, hrv. ban) također imali pravo nošenja krune, te su vojvodstva u pravilu imala status "federalnih jedinica" u kraljevstvima; pojedinoj vladarskoj dinastiji je pravo na kraljevski naslov mogao priznati jedino papa (te npr. nemamo na prostranom području između Napulja na Jugu Italije sve do Praga u Češkoj i Pariza na sjeveru niti jedne jedine vladarske kuće koja se smjela koristiti takvim naslovom, čak su i Habsburzi bivali titulirani kao "nadvojvode" sve dok ne bi bili okrunjeni za kraljeve Češke, Ugarske, odnosno careve Svetog Rimskog carstva) ili - na kršćanskom istoku - carigradski patrijarh. U takvim okolnostima, validno je pretpostaviti da je Tvrtko kraljevao krajevima koje je preuzeo od opadajuće Srbije kao pravoslavni kralj (tj. "car") i pozivajući se na srodstvo (po ženskoj lozi) sa Nemanjićima, a da je Bosnom (zapravo, pretežnim dijelom Hrvatske) nastavio vladati kao - barem u očima "međunarodne zajednice" - vazal ugarskog kralja, preuzimajući u suštini već stoljetnu vladarsku ulogu kuće Šubić, vazala i "neokrunjenih kraljeva Hrvatske", s kojom je preko majke bio u najbližem srodstvu. Ovakva bi situacija bila analogna onoj u kakvoj je dugo bila engleska vladarska kuća Plantagenet, kraljujući Engleskom, a istodobno držeći u pogledu Normandije vojvodsku vlast i (nominalno ili stvarno, ovisno o trenutnom odnosu snaga) status vazala francuskom kralju.

Papa - koji je u katoličkom svijetu imao odlučnu riječ o priznavanju kraljevskog statusa - je Bosni status kraljevstva priznao tek u vrijeme Stjepana Tomaša, 1445. godine.

Osim kraljevske titule uzeo je i srpsko kraljevsko ime Stjepan, po prvom kršćanskom mučeniku Sv. Stjepanu (tj. prvom svecu koji je ponio "krunu mučeništva"; što je pogodna paralela sa kraljem koji prvi u svojem rodu nosi kraljevsku krunu). Tvrtko je okrunjen tzv. "sugubim" (dvostrukim) vijencem, koji je značio da je vladar Bosne (ta mu je vlast pripadala samim time što je Kotromanić) i za kralja Srbije (budući da mu je baka Elizabeta Nemanjić i da drži neke srpske zemlje).

Poslije Tvrtkove krunidbe za kralja promijenila se i njegova vladalačka titulatura. Dok je prije toga nazivao sebe "mi Tvrtko, milostiju božijom ban bosanski", odnosno "nos Tuercho dei gratia bozna banus", sada njegova titula glasi "mi o Hriste Isuse blagovjernomu i bogom postavljenomu Stefanu, kralju Srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranam".^[6] Vrlo je vješto razradio svoju vladarsku ideologiju, naime, Tvrtko nije uzeo imperatorsku titulu koju su nosili car Dušan i njegov sin Uroš, već se vratio ranijem kraljevskom dostojanstvu, koje su srpskim vladarima priznavali i patrijarsi u Konstantinopoli, i pape u Rimu. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani. te su mu počeli isplaćivati svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtka su priznali srbijanski vladari iz onih oblasti koje je pokorio, dok nema informacija o prihvaćanju ili neprihvaćanju Tvrtkovog čina među ostalim srpskim oblasnim gospodarima i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

O Tvrtkovim ambicijama i svjedoči i njegova ženidba 1374. god. s bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira).^[7] Naslijedio ga je njegov polubrat, Stjepan Dabiša.

Tvrtko I je umro neočekivano 10. marta 1391. godine.^[12][13] Naslijedio ga je rođak, Stjepan Dabiša. Tvrtko I je bio sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile.^[14] Arheolozi su njegov grob zatekli u izuzetno dobrom stanju; preko kamenog lijesa još uvijek je bio prebačen kraljevski plašt s grbovima izvezenim u zlatnom brokatu.^[15]

Za vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, što sve zajedno Bosnu čini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka imenuje najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne. Neki historičari bilježe odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi zlatni ljiljan (lilium bosniacum). Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.

Tvrtko je kroz svoju vladavinu mijenjao svoje titule i dodavao nove osvajanjem teritorija.

• 1353-1377: Tvrtko, milošću Božijom ban bosanski
• 1377-1390: Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu
• 1390-1391: Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu

Godine 1374. Tvrtko I je oženio Doroteju Bugarsku, kćer bugarskog cara Ivana Stracimira i Ane Vlaške. Njihov brak ugovorio je ugarski kralj Ludovik I. Nakon Dorotejine smrti Tvrtko je stupio u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom III o mogućem braku s nekom Habsburgovkom, ali ti pregovori nisu urodili plodom.

Samo se za jednu osobu sa sigurnošću zna da je sin Tvrtka I, a to je:

• Stjepan Tvrtko II Tvrtković (možda zakoniti sin s kraljicom Dorotejom, a možda vanbračni sin)^[16]

Tvrtku I se pripisuju i sljedeća djeca:

• Stjepan Ostoja, koji se gotovo bez sumnje smatra Tvrtkovim vanbračnim sinom i koji je postao kralj Bosne;
• Vuk Banić, koji je možda bio vanbračni sin Tvrtka I i neke Grubače, ali možda i sin Tvrtkovog brata Vuka^[17], i koji se s Tvrtkom II borio za bosansku krunu;
• Jelena, koju Chronicon Polono-Silesiacum naziva Tvrtkovom kćerkom, a koja se udala za opavskog vojvodu Przemeka I i imala dvije kćerke i sina, te umrla 1434. ili 1435. godine.^[18]

Tvrtko I je patrilinearno bio potomak bosanske vladarske porodice Kotromanića, a njegova majka je bila patrilinearno potomak hrvatske vladarske porodice Šubića. Majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja, čija je majka bila potomak dinastije Anžuj porijeklom iz Napulja, i ugarske princeze, čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana.

• http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kralj-tvrtko-putokaz-narodima-u-bih
• http://www.klix.ba/vijesti/bih/godisnjica-smrti-prvog-bosanskog-kralja-tvrtko-i-je-bio-najveci-vladar-srednjovjekovne-bosne/150310037

• Spisak bosanskih vladara
• Teritorijalno širenje Bosne u doba Tvrtka I Kotromanića
• Historijski tekstovi na bosanskoj ikavici
• Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića za Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz 1380.

Commons ima datoteke na temu: Tvrtko I, kralj Bosne