Volkswagen

Volkswagen je osnovala Njemačka fronta rada (Deutsche Arbeitsfront) 1937. godine.^[4] Ranih 1930-ih, njemačka autoindustrija je i dalje uglavnom proizvodila luksuzne modele automobila, te je prosječni Nijemac rijetko mogao priuštiti sebi nešto više od motocikla. Kao rezultat, samo jedan od 50 Nijemaca imao je auto. Tražeći potencijalno novo tržište, neki proizvođači automobila počeli su raditi na svojim projektima "narodnih automobila" – Mercedes 170H, Adler AutoBahn, Steyr 55 i Hanomag 1.3L, između ostalih.

Trend nije bio nov, pošto je Béla Barényi zaslužan za kreiranje osnovnog dizajna sredinom 1920ih. Josef Ganz je razvio Standard Superior (idući dotle da ga reklamira kao "Njemački Volkswagen"). U Njemačkoj, kompanija Hanomag masovno je proizvodila 2/10 PS "Komissbrot", mali, jeftini automobil na zadnji pogon, od 1925. do 1928.^[5] Također, u Čehoslovačkoj, Hans Ledwinkaov model Tatra T77, veoma popularan među njemačkom elitom, postajao je manji i priuštiviji pri svakoj reviziji. Ferdinand Porsche, veoma poznati dizajner jakih vozila i trkačih auta, godinama je pokušavao naći proizvođača zainteresiranog za male aute podesne za porodice. Osjećao je da su mali automobili u to vrijeme samo "ogoljeni" veliki automobili. Umjesto toga on je iz temelja napravio automobil koji je nazvao "Volksauto" 1931. godine, koristeći dosta ideja tog vremena kao i nekoliko vlastitih, postavljajući ih zajedno u auto na zadnji pogon sa zračnim hlađenjem, torzionom polugom i oblikom "bube", prednjom haubom zaobljenom radi bolje aerodinamike (potrebno zbog malog motora).^[6]

Godine 1933, sa više navedenih projekata koji su bili u razvoju ili u ranim fazama proizvodnje, uključio se Adolf Hitler, zahtijevajući proizvodnju osnovnog vozila sposobnog za transport dvoje ljudi i troje djece pri brzini od 100 km/h. Htio je da Nijemci imaju isti pristup automobilima kao i Amerikanci.^[6] "Narodni auto" bio bi dostupan građanima Trećeg rajha kroz plan štednje od 990 Rajhmarki (396 $ iz 1930tih)—otprilike kao cijena manjeg motocikla (prosječan prihod oko 32 RM sedmično).^[7][8]

Bez obzira na jak lobi u korist jednog od postojećih projekata, uskoro je postalo očito da privatna industrija ne može prodavati automobile za samo 990 RM. Tako je Hitler odlučio sponzorisati potpuno nove, državne fabrike koristeći dizajn Ferdinanda Porschea (sa nekim svojim ograničenjima dizajna, uključujući motor na zračno hlađenje tako da ništa nije moglo zakočiti). Težnja je bila da obični Nijemci nabavljaju automobil u smislu šeme štednje (njemački: Fünf Mark die Woche musst du sparen, willst du im eigenen Wagen fahren – "Pet marki sedmično morate ostaviti sa strane, ako želite voziti svoj vlastiti automobil"), što je oko 336.000 ljudi eventualno platilo. Štednje ovih 336.000 ljudi zaplijenili su Rusi 1945. godine pri padu Berlina. Ipak, čitav projekt bio je finansijski nesiguran, a to su jedino korupcija i neuračunljivost nacističkog režima i omogućili.^[9][a]

Prototipovi automobila nazvani "KdF-Wagen" (njemački: Kraft durch Freude – "snaga kroz užitak"), pojavili su se od 1936. naovamo (prvi automobili bili su proizvedeni u Stuttgartu). Auto je već imao svoj prepoznatljiv okrugli oblik u zračno hlađenom četverotaktnom motoru na zadnji pogon. VW auto bio je samo jedan od više KdF programa koji su uključivali stvari kao ture i izlete. Prefiks Volks— ("Narodni") nije samo primijenjen na automobile, nego i na druge proizvode u Njemačkoj; naprimjer "Volksempfänger" radio-prijemnik. Na 28. maj 1937, Gesellschaft zur Vorbereitung des Deutschen Volkswagens mbH (ponekad skraćeno Gezuvor^[10]) uspostavljen je od strane Deutsche Arbeitsfronta. Kasnije je preimenovan u "Volkswagenwerk GmbH", 16. septembra 1938.^[11][12]

Erwin Komenda, dugogodišnji šef dizajna za Auto Union, dio Porscheovog odabranog tima,^[6] razvio je prototip tijela auta, koji je danas poznat kao Volkswagen Buba. Bio je jedan od prvih koji su se proizvodili uz pomoć aerodinamičkog tunela, metoda u upotrebi u Njemačkoj od ranih 1920tih. Automobili su stavljani pod više rigoroznih testova i ostvarili su rekordne milione milja testiranja prije nego su završeni.

Pravljenje nove fabrike počelo je 26. maja 1938. u novom gradu KdF-Stadtu (današnji Wolfsburg), koji je sa svrhom izgrađen za radnike fabrike.^[11] Ova fabrika je samo proizvodila nekolicinu automobila otkako je počeo rat 1939. godine. Nijedan ustvari nije isporučen bilo kojem nosiocu završenih štampanih knjiga uštede, iako je jedan Tip 1 Cabriolet predstavljen Hitleru 20. aprila 1939. godine (na njegov 50. rođendan).^[11]

Rat je značio izmijenjenu proizvodnju za vojna vozila, Tip 82 Kübelwagen ("auto-kanta") komunalno vozilo (VW-ov najčešći ratni model), kao i amfibijsko vozilo Schwimmwagen, koji su korišteni za opremu njemačkih snaga. Kako je bilo uobičajeno sa većinom proizvodnje u Nacističkoj Njemačkoj tokom rata, zarobljenici su se koristili za rad u pogonu Volkswagena, npr. iz koncentracijskog logora Arbeitsdorf. Kompanija je 1998. godine priznala da je koristila 15.000 zarobljenika tokom rata. Njemački historičari procjenjuju da su 80% Volkswagenove radne snage tokom rata činili zarobljenici.^{[nedostaje referenca]} Većina zarobljenika izjavila je da su isporučivani iz koncentracijskih logora na zahtjev menadžera pogona. Tužbu su podnijeli preživjeli 1998. godine za restituciju za prisilni rad.^[13] Volkswagen je uspostavio dobrovoljni fond za restituciju.^[14]

Kompanija duguje svoje poslijeratno postojanje najviše jednom čovjeku, oficiru Britanske vojske, majoru Ivanu Hirstu. U aprilu 1945, KdF-Stadt i njegovu bombardovanu fabriku zauzeli su Amerikanci i naknadno je predali Britancima, unutar čije okupirane teritorije su grad i fabrika zapali. Fabrike su postavljene pod kontrolu Hirsta. Sprva, plan je bio da se fabrika koristi za održavanje vojnih vozila, te eventualno demontira i transportira u Britaniju. Pošto je bila korištena za vojnu proizvodnju i prema Hirstovim riječima bila "politička životinja", a ne komercijalni poduhvat—što je tehnički obavezno za uništenje pod uvjetima Sporazuma u Potsdamu—oprema je u tom vremenu namjeravana da se spasi kao dio ratne reparacije. Hirst je prefarbao jedan od fabričkih auta u zeleno i predstavio ga uredu Britanske vojske. U nedostatku lahkog transporta, u septembru 1945, Britanska vojska bila je ubijeđena da naruči 20.000 vozila. Prvih nekoliko stotina automobila otišlo je osoblju iz okupirajućih snaga, te njemačkoj pošti.

Neki britanski vojnici dobili su dozvolu da uzmu svoje "Bube" i odvuku ih u Ujedinjeno Kraljevstvo nakon demobilizacije, a jedna od prvih Buba uzeta na taj način (UK registracija broj JLT 420) i dalje je u posjedu Petera Colborne-Babera, sina originalnog gazde UK-ovog prvog službenog Volkswagen Importera, Colborne Garages iz mjesta Ripley, Surrey.^[15]

U industrijskim planovima za Njemačku, pravila su postavljena koju je industriju Njemačka mogla zadržati u poslijeratnom periodu. Njemačka autoindustija postavljena je na maksimum od 10% proizvodnje broja automobila iz 1936.^[16] Od 1946. fabrika je proizvodila 1.000 automobila mjesečno, što je izuzetan podvig s obzirom na to da je i dalje bila u lošem stanju. Usljed oštećenja krova i prozora, kiša je zaustavila proizvodnju i nova vozila su se našla na trampi za čelik potreban za više proizvodnje.

Auto i njegov grad izmijenili su svoja imena iz ere Drugog svjetskog rata u "Volkswagen" i "Wolfsburg" respektivno, a proizvodnja se povećavala. Bilo je i dalje nejasno šta će postati od fabrike. Ponuđena je predstavnicima američkih, australijskih, britanskih i francuskih motornih industrija. Famozno, svi su odbili. Nakon inspekcije pogona, William Rootes, šef britanske Rootes grupe, rekao je Hirstu da bi projekt mogao propasti za dvije godine, te da je auto "veoma neatraktivan za prosječnog kupca vozila, preružan i prebučan... Ako misliš da ćeš praviti automobile u ovom mjestu, velika si budala, mladi čovječe".^{[nedostaje referenca]} Službeni iskaz je bio: "Praviti automobile komercijalno bilo bi u potpunosti neekonomičan podvig".^[17] U ironičnoj igri sudbine, Volkswagen će proizvoditi lokalno izgrađenu verziju Rootesa, "Hillman Avenger", u Argentini 1980, dugo nakon što je Rootes otišao u stečaj u rukama kompanije Chrysler 1978. godine—Buba će nadživjeti Avengera preko 30 godina.

Predstavnici Forda bili su jednako kritični. U martu 1948, Britanci su Volkswagen besplatno ponudili Fordu. Henry Ford II, sin Edsela Forda, putovao je u Zapadnu Njemačku radi razgovora. Heinz Nordhoff bio je također prisutan i Ernest Breech, šef odbora za Ford Motor Company. Henry Ford II je tražio mišljenje Ernesta Breecha, a Breech je rekao: "Gospodine Ford, ne mislim da je ovo što nam se nudi vrijedno centa!"^[6] Ford je odustao, a Volkswagen je ostavljen pod Nordhoffovo vodstvo.

Od 1948, Volkswagen je postao veoma važan element zapadnonjemačke obnove, simbolično i ekonomski. Heinrich Nordhoff (1899–1968.), bivši viši menadžer u Opelu koji je nadgledao proizvodnju civilnih i vojnih vozila tokom 1930tih i 1940tih, regrutovan je da vodi fabriku 1948. godine. U 1949. godini, major Hirst je napustio udruženje sa kompanijom, kako je sada bila reformirana kao pouzdana, kontrolirana od strane vlada Zapadne Njemačke i države Donje Saksonije. Pored uvođenja modela Volkswagen Type 2 komercijalnog vozila (kombi, kamionet i karavan) i VW Karmann Ghia sportskog auta, Nordhoff je podsticao jednomodelsku politiku nedugo prije njegove smrti 1968. godine.

Volkswageni su prvi put izlagani i prodavani u Sjedinjenim Američkim Državama 1949. godine, ali prodate su samo dvije jedinice u Americi te prve godine. Na svom ulasku na tržište SAD-a, VW je nakratko prodavan kao "Victory Wagon" (bosanski: pobjednički vagon). Volkswagen grupa u Americi formirana je u aprilu 1955. da standardizira prodaju i servise u Sjedinjenim Državama. Proizvodnja Tipa 1 VW Bube porasla je dramatično kroz nekoliko godina, u totalu dostižući jedan milion 1955. godine.

Kompanija Canadian Motors, Ltd. dostavila je u Kanadu prvu isporuku Volkswagena 10. jula 1952. (dostava broj 143075). Dostava se sastojala od 12 vozila, (3) model 11C, crni, zeleni i pješčanobojni (3) 11GS, kestenasto-smeđi i dva nebesko-plava, (2) 24A-M51 u crvenoj, (1) 21A u plavoj, (1) 23A u plavoj boji, (1) 22A bež boje i jedna ambulantna kola. Volkswageni su viđeni u Kanadi po prvi put na Kanadskoj nacionalnoj izložbi u augustu 1952. i prihvaćeni su s entuzijazmom. (Barem jedan Tip 2 autobus iz ove narudžbe još postoji i trenutno je u Francuskoj pri restauraciji.) Prva isporuka za Volkswagen Kanadu dosegla je Toronto početkom decembra 1952. (Barem jedan Tip 1 iz ove prve dostave još postoji i dovezen je 2012. na nacionalnu turneju za 60. godišnjicu poslovne svečanosti Volkswagen Kanade.) Do 1955, prodaje su bile na bazi koje su odobravale izgradnju Volkswagenovog pogona na prostoru od 130.000 m² na Scarboro Golden Mile. Da bi došlo do ovog, zgrada od 5600 m² s administracijom, salonima, servisima, opravkama i dijelovima, u dodatku sa 5600 m², sagrađena je 1957. sa skladištem za 4.000.000 $ za dijelove.

Prodaja je porasla—zahvaljujući djelimično poznatim marketinškim kampanjama njujorške reklamne agencije DDB Worldwide. Vođena od strane art direktora Helmuta Kronea i kopirajtera Juliana Koeniga i Boba Levinsona, Volkswagenove reklame su postale popularne kao i auto, pomoću oštrih rasporeda i duhovitih kopija za privlačenje mlađih, sofisticiranijih korisnika sa kojima je automobil postao asociran. Iako je i dalje skoro univerzalno automobil bio poznat kao Buba, proizvođač ga nikad službeno nije tako označavao, umjesto toga oslovljavan je kao Tip 1.

Iako je automobil zastarijevao, tokom 1960tih i ranih 1970tih, američki izvozi, inovativno reklamiranje i rastuća reputacija za pouzdanošću pomogla je da proizvodnja pređe nivoe prethodnog držača rekorda, automobila Ford Model T. Na 17. februar 1972. prodato je 15.007.034. Buba. Volkswagen je mogao sada tvrditi da ima svjetski rekord za jedini najproizvođeniji automobil u historiji. Do 1973, ukupna proizvodnja bila je preko 16 miliona.

Radi obilježavanja obaranja rekorda automobila Ford Model T i njihove pobjede na meksičkim trkama Baja 1000 od 1967. do 1971, Volkswagen je proizveo svoju prvu ograničenu verziju Bube. Bila je reklamirana kao "Baja Champion SE"^[18] u SAD i "Marathon" Superbuba u ostatku svijeta. Sadržavala je unikatnu "Marathon Blau" (maraton-plava) metalik plavu boju, presovane čelične 10-spoke 15 inčne (38 cm) magnezij-aluminijske felne, komemorativni metalni tanjir montiran na pretinac za rukavice i certifikat autentičnosti predstavljen originalnom kupcu. Opcije koje su instalirali prodavači za ovu ograničenu verziju Superbube uključivali su: bijele linije radi dužine rocker-panela, specijalno dugme na mjenjaču, prebačaj branika, konusni ispušni sistem, lažne umetke za orahe u instrument-tabli (iza volana i kućišta kasete za rukavice) kao i Bosch maglenke postavljene na na prednjem braniku.

VW je raširio svoju proizvodnu liniju 1961. sa predstavljanjem četiri modela automobila Tipa 3 (Karmann Ghia, Notchback, Fastback i Squareback) zanovani na novom Tip 3 mehaničkom temelju i ponovo u 1969. sa većim modelima Tipa 4 (411 i 412). Ovi su se bitno razlikovali od prethodnih vozila, sa zapazivom predstavom monokok konstrukcije, mogućnosti potpune automatske transmisije, elektronskog ubrizgavanja goriva i čvršće pogonske jedinice. Volkswagen je dodao "Super Bubu"^[19] (Tip 113) svojoj liniji 1971. Tip 113 se razlikovao od standardne Bube u svojoj upotrebi MacPherson podupirača prednje suspenzije umjesto uobičajene torzione suspenzije. Super Buba sadržavala je novopostavljenu, obloženu instrument tablu i zakrivljeno vjetrobransko staklo (od 1973. modelske godine na gore). Mehanizam sa zupčastom letvom zamijenio je pužni prijenos upravljačkog uređaja u modelskoj godini 1974. i nagore. Prednji dio automobila raširen je 51 mm da bi se omogućilo da rezervna guma stoji ravno i da kombinacija ovo dvoje povećava iskoristivi prednji prtljažni prostor. Godine 1973, Volkswagen je uveo vojni Tip 181, ili "Trekker" u Evropi, "Thing" u Americi, podsjećajući na ratni Tip 82. Vojna verzija je proizvedena za NATO-ovsku njemačku vojsku tokom Hladnog rata od 1970. do 1979. SAD Thing verzija se prodavala samo dvije godine, 1973. i 1974.

Godine 1964, Volkswagen je stekao Auto Union, te 1969, NSU Motorenwerke AG (NSU). Prijašnja kompanija je posjedovala historijski brend Audi, koji je nestao nakon Drugog svjetskog rata. VW je konačno spojio Auto Uniju i NSU da kreira modernu Audi kompaniju i išao je na to da ga razvije kao svoju marku luksuznih vozila. Kupvoina Auto Unije i NSU-a ispostavila se da je prijelomnna tačka u historiji Volkswagena, jer su obje kompanije dale tehnološke ekspertize koje su se ispostavile potrebne za VW da preživi kada je potražnja za njihovim modelima na zračno hlađenje otišlo u nazadak.

Volkswagen je bio u ozbiljnoj nevolji 1973.^[20] Modeli Tip 3 i Tip 4 su se prodavali u mnogo manjim brojevima nego Buba i NSU-ov K70 je također sve manje privlačio kupce. Prodaja Bube je počela da se smanjuje ubrzano na tržištima Evrope i Sjeverne Amerike. Kompanija je znala da proizvodnja Bube mora stati, ali se suočavala sa zagonetkom kako da je zamijene. VW-ovo vlasništvo Audia / Auto Uniona ispostavila se da je korisna – sa njihovom espertizom u vozilima sa prednjim točkovima i vodeno-hlađenim motorima koje je trebao Volkswagen da proizvodi kredibilnog nasljednika Bube. Utjecaji Audija su otvorili vrata za oviu novu generaciju Volkswagena, poznatih kao Passat, Scirocco, Golf i Polo.

Prvi u seriji je bi Volkswagen Passat ("Dasher" u SAD-u), predstavljen 1973, fastback verzija modela Audi 80, koji je koristio više tjelesnih i mehaničkih dijelova. Estate/vagon verzije bile su dostupne na više tržišta. U Evropi, ove verzije su dominirale na tržištu više godina.

U proljeće 1974, Scirocco je došao na red. Kupe je dizajnirao Giorgetto Giugiaro. Prema platformi neizdatog Golfa, napravljen je kod Karmanna zbog ograničenja kapaciteta samog Volkswagena.

Prijelomni model pojavio se kao Volkswagen Golf u 1974, reklamiran u SAD i Kanadi kao "Rabbit" (zec) za prvu generaciju (1975–1985) i petu generaciju (2006–2009). Njegov angularni stajling je dizajnirao Italijan Giorgetto Giugiaro). Njegov dizajn je pratio trendove za male porodične automobile koje je 1959. postavio Mini – Golf je imao poprečno montiran, motor sa vodenim hlađenjem naprijed, vozeći prednje točkove i imao je hatchback, format koji je dominirao dijelom tržišta otad. Proizvodnja Bube u Wolfsburgu završila je sa uvođenjem Golfa. Nastavljena je u manjim brojevima u drugim njemačkim fabrikama (Hanover i Emden) do 1978, ali je uobičajena proizvodnja prebačena u Brazil i Mexico.

Godine 1975, uslijedio je Volkswagen Polo. Bio je to preimenovani Audi 50, koji je uskoro prekinut 1978. Polo je postao osnova Volkswagen Derbyja, koji je uveden 1977. Derby je bio za sve težnje i svrhe three-box dizajna Poloa. Nakon generacije drugog modela, Derby je ukinut 1985, iako je dizajn živio u obliku polo klasik/polo limuzina do 1991.

Passat, Scirocco, Golf i Polo dijelili su više definicijskih karakteristika, kao i dijelova i motora. Oni su sačinili osnovu za Volkswagenov preokret.

Dok je Volkswagenov opseg automobila uskoro postao jednak onima od ostalih velikih evropskih proizvođača automobila, Golf je bio glavni oslonac Volkswagenovog sastava od njegovog predstavljanja, kao i mehanička baza za nekoliko drugih automobila kompanije. Tu je sedam generacija Golfa, od kojih je prva proizvedena od ljeta 1974. do kraja 1983. (prodavan kao Rabbit u SAD i Kanadi i kao Caribe u Latinskoj Americi). Njegova šasija je također izrodila Volkswagen Scirocco sportski kupe, Volkswagen Jetta karavan/sedan, Volkswagen Golf kabriolet, kao i Volkswagen Caddy pikap-minibus. Sjevernoamerička porizvodnja Rabbita počela je u Volkswagen Westmoreland pogonu za sastavljanje pored New Stantona, Pennsylvania 1978. godine. Proizvođen je u SAD kao Rabbit do proljeća 1984. Druga generacija Golf limuzina/Jetta sedan proizvođena je od 1983. do kraja 1991, a sjevernoamerička verzija proizvođena u Westmorelandovom pogonu počela je s prodajom početkom 1985. modelske godine. Proizvodni brojevi prve generacije Golfa nastavili su rasti godišnje u Južnoj Africi kao Citi Golf, samo sa manjim izmjenama enterijera, motora i šasije, pomoću alata koji su preseljeni iz New Stantonovog pogona kada je to mjesto počelo proizvodnju automobila Druge generacije.

U 1980tim, Volkswagenove prodaje u Sjedinjenim Državama i Kanadi pale su drastično, bez obzira na modele poput Golfa. Japanci i Amerikanci su bili mogućni da konkurišu sa jednakim proizvodima pri nižim cijenama. Prodaje u Sjedinjenim Državama bile su 293.595 u 1980. godini, ali do 1984. one su pale na 177.709.^[21] Predstavljanjem druge generacije Golfa, GTI i Jetta modela pomoglo je Volkswagenu za kratko vrijeme u Sjevernoj Americi. Motor Trend je nazvao GTI svojim "Automobilom godine" za 1985, te je Volkswagen je povećao rang prema zadovoljstvu kupaca na osmo mjesto 1985, nagore od 22. u odnosu na godinu ranije.^[22] VW-ove prodaje u Americi prešle su 200.000 1985. i 1986. prije nastavka opadajućeg trenda odranije tokom decenije. Predsjednik Carl Hahn odlučio je da raširi kompaniju na druga mjesta (većinom u zemlje u razvoju), te se fabrika u New Stantonu, Pennsylvania, ugasila na 14. juli 1988.^[23] U međuvremenu, četiri godine nakon potpisivanja sporazuma o saradnji sa španskim proizvođačem autmobila SEAT u 1982, Hahn je proširio kompaniju kupujući većinski udio SEATa do 75% do kraja 1986, kojeg je VW konačno kupio 1990. godine.^[24]

Volkswagen je uletio na supermini tržište 1975. sa modelom Polo, stiliziranom i prostranom limuzinom sa troja vrata kojeg je dizajnirao Bertone. Bio je to jaki prodavač u Zapadnoj Njemačkoj i jedan od jačih na području zapadne Evrope, bivajući jednim od prvih stranih manjih automobila koji su se ispostavili popularni u Britaniji. Počeo je 1974. kao Audi 50, koji je bio dostupan samo na određenim tržištima i manje popularan.

Model druge generacije, izdat 1981. i prodavan kao limuzina i kupe (pri čemu je limuzina označavala manji auto a kupe isto što i konvencionalna limuzina), bio je još veći uspjeh za Volkswagen. Njegova praktičnost, bez obzira na nedostatak verzije sa 5 vrata, pomogla je osigurati čak veće prodaje u odnosu na njegovog prethodnika i nastavio se prodavati veoma dobro nakon preuređenja 1990, konačno bivajući zamijenjen potpuno novom verzijom 1994.

Godine 1991, Volkswagen je pokrenuo treću generaciju Golfa, koji je bio "Evropski automobil godine" za 1992. Golf III i Jetta stigli su u Sjevernu Ameriku 1993. Sedan verzija Golfa imala je oznaku Vento u Evropi, ali je ostala Jetta u SAD. Scirocco i kasniji Corrado bili su kupei bazirani na Golfu.

Godine 1994, Volkswagen je predstavio J Mays-dizajnirani "Koncept jedan", "retro" konceptualni automobil sa sličnosti sa originalnom Bubom, zasnovanom na platformi Poloa. Zbog pozitivnog odgovora na koncept, proizvodna verzija je razvijena kao Nova Buba, zasnovana na većoj platformi Golfa.^[25]

U 1995, Sharan je izdat u Evropi, kao rezultat zajedničkog poduhvata sa Fordom, koji je također rezultirao u modelima Ford Galaxy i SEAT Alhambra.^[26]

Evolucija modelskog opsega u kompaniji nastavljena je sa Golfom IV, predstavljenim krajem 1997. (a u Sjevernoj Americi u 1999), njegova šasija izrodila je domaćina drugih automobila unutar Volkswagen grupacije; Volkswagen Bora (sedan zvani Jetta u SAD), SEAT Toledo, SEAT León, Audi A3, Audi TT i Škoda Octavia. Ostali glavni modeli tokom decenije uključivali su Polo, manji automobil od Golfa i veći Passat za segmente iznad Golfa.

Godine 1998, kompanija je pokrenula novi Lupo gradski auto, te u 1999. objavila prvi "3-litarski" auto, lahku verziju modela Lupo koji je mogao putovati 100 km sa samo 3 litra dizela rezulirajući u tome da je svjetski najefikasniji automobil prema potrošnji goriva.^[27]

Volkswagen je počeo s uvođenjem niza novih modela nakon što je Bernd Pischetsrieder postao generalni direktor VW grupe (odgovoran za sve brendove grupacije) 2002. godine. Šesta generacija VW Golfa (6) izdata je 2008, postajući drugoplasirani nakon modela Opel/Vauxhall Insignia 2009. kao Evropski automobil godine, te je izrodio nekoliko rođaka: VW Jetta, VW Scirocco, SEAT León, SEAT Toledo, Škoda Octavia i Audi A3 opsega limuzina, kao i novi mini-MPV, SEAT Altea. GTI, "hot-hatch" performans verzija Golfa, posjeduje 2.0 L turbopunjeni FSI motor sa direktnim ubrizgavanjem. VW je počeo reklamirati Golf pod imenom Rabbit opet iznova u SAD i Kanadi 2006. godine.

Šesta generacija Passata i peta generacija-Jette debitovala je 2005, te je VW objavio planove za proširenje linije dalje s povratkom modela Scirocco do 2008. Ostali modeli u "proizvodnoj ofanzivi" Wolfganga Bernharda (generalni direktor VW brenda) uključuju Tiguan srednje veličine SUV u 2008. i Passat Coupé. U novembru 2006. Bernd Pischetsrieder podnio je ostavku na mjestu izvršnog direktora Volkswagen grupacije, a zamijenjen je Audijevim svjetskim izvršnim direktorom Martinom Winterkornom na početku 2007. Winterkorn je zaslužan za činjenje Audija izazovom dominantnosti BMWa i Mercedesa i njegova strategija vođenja dizajna vodila je do toga da Audi bude smatran jednom od najvažnijih marki u svijetu. Ipak, Volkswagen nastavlja imati komplikovane odnose sa obje unije i dioničarima. Njemačka pokrajina Donja Saksonija posjeduje 20% udjela.^[28]

Volkswagen je u 2005. godini ostavio sjevernoameričke prodaje od 224.195. Momentum je nastavljen za fiskalnu 2006, tada su prodaje za godinu iznosile 235.140 vozila, 4,9% povećanje u odnosu na 2005, bez obzira na recesiju prodaje kod domaćih sjevernoameričkih proizvođača. Zajedno sa uvođenjem novih modela, mjesto proizvodnje vozila Volkswagena također je podvrgnuta velikoj promjeni. Eos iz 2007, kabriolet sa tvrdim krovom, proizvođen je u novim postrojenjima u Portugalu. Svi Golfovi/Rabbiti (zečevi) i GTI-evi do 2006. proizvođeni su u Wolfsburgu, Njemačka, umjesto u VW-ovoj meksičkoj fabrici u mjestu Puebla, gdje su Golfovi i GTI-evi za sjevernoameričko tržište bili proizvođeni od 1989. do 1998, te u brazilskoj fabrici u mjestu Curitiba, gdje su Golfovi i GTI-evi proizvođeni od 1999. do 2006. (Jetta je primarno bila pravljena u Meksiku od 1989). VW je također u procesu rekonfiguracije pogona automobilskog sklapanja u Belgiji. Novi modeli i investiranja u poboljšanje proizvodnje zapazili su ubrzo automobilsku kritiku. Povoljne recenzije novih VW automobila uključivali su GTI koje je Consumer Reports imenovao kao top sportsko auto ispod 25.000 $, kao i magazina Car and Driver jednim od "10 najboljih" za 2007, Automobile magazina 2007. kao auto godine, kao i 2008. Motor Trenda koji je upoređujući rang srednje veličine nazvao Passata prvim svoje klase. J. D. Power and Associates-ov APEAL studij iz 2006. rangirao je Volkswagena četrnaestim sveukupno sa jakim performansama njegovih novih modela Jetta i Passat.

Volkswagen je jedan od vodećih proizvođača dizel motora, a imao je partnerstvo i sa Mercedes-Benzom i ostalim kompanijama na tržištu BlueTec tehnologije čistog dizela na autima i kamionima iz Mercedes-Benza, Volkswagena i ostalih kompanija i marki. Prema Agenciji za zaštitu okoline u SAD-u, četiri od deset najefikasnijih vozila prema gorivu dostupnih za prodaju u SAD su pogonjeni Volkswagenovim dizel motorima.^[29] Volkswagen je ponudio veći broj svojih vozila sa TDI motorom (Turbopunjeno direktno ubrizgavanje), što daje vodeću klasu ekonomije goriva nekoliko modela. Dodatno, svi Volkswagenovi TDI dizel motori koji su proizvedeni od 1996. do 2006. mogu se voziti na 100%-tnom biodizel gorivu.^{[nedostaje referenca]} Za modelsku 2007. godinu, ipak, striktne regulacije emisije vlade SAD forsirale su da VW izostavi većinu dizela sa njihove linije motora u SAD, ali nova linija dizelskih motora koji su kompatibilni sa standardima SAD-a vratili su se na američko tržište počevši sa modelskom 2009. godinom. Ove "čiste dizelske mašine" nakon 2009. ograničene su na to da rade sa 5% (B5) biodizela da bi zadržale Volkswagenovu garanciju. Volkswagen se dugo opirao da doda SUV u svoju liniju, ali je popustio sa predstavljanjem Volkswagen Touarega, kojeg je napravio u partnerstvu sa Porscheom, dok su radili na modelu Porsche Cayenne i kasnije na modelu Audi Q7. Sa tvrdnjama kao fino upravljivo vozilo, Touareg je bio skroman prodavac u najboljem slučaju, a kritiziran je od strane auto-preglednika zbog nedostatka sjedišta u trećem redu, relativno skromnom ekonomijom goriva, kao i velikom masom vozila. VW je postavio planove da doda kompaktan SUV sa utjecajima stajlinga od "Concept A" koncepcionog vozila kojeg je predstavio na 2006. Geneva Auto Show, te na 20. juli 2006, VW je predstavio to novo vozilo, kojeg je nazvao Volkswagen Tiguan.

Od ukidanja T4 u 2003. godini i odluke da ne postavlja na američko tržište model T5, Volkswagenu je, ironično, nedostajao kombi za njihovu sjevernoameričku liniju. Radi izmjene toga, Volkswagen je izbacio Volkswagen Routan, rebedžirani Dodge Grand Caravan napravljen za američko-kanadsko tržište 2008. godine.

U septembru 2006, Volkswagen je počeo nuditi modele City Golf i City Jetta samo za kanadsko tržište. Oba modela su originalno bili VW Golf i Jetta, ali su kasnije zamijenjeni sa brazilskim verzijama modela Golf Mk4 i Bora. Volkswagenovo predstavljanje tih modela viđeno je kao testiranje tržišta za subkompaktom, te ako je uspješno, može biti početak uspjeha subkompaktnog tržišta za VW.

Kada je Martin Winterkorn postao osmi poslijeratni izvršni direktor Volkswagena, kompanija je napravila nekoliko izmjena osoblja u Wolfsburgu. Iako je VW grupa već imala svoje prisustvo u Indiji sa Škodom Auto, Volkswagen je uveo Passata i Touarega sa TDI motorima na tržište Indije u septembru 2007.

U maju 2011, Volkswagen je završio sklapanje Chattanooga u saveznoj američkoj državi Tennessee. Postrojenje je proizvelo automobile i SUV-ove Volkswagena posebno dizajnirane za tržište sjevernoameričkih država, počevši sa Passatom B7 2011. godine. Kompanija je nedavno objavila planove za dalju ekspanziju investirajući 900 miliona $ za dodavanje podnog prostora fabrici.^[30]

VW XL1 je počeo sa ograničenom proizvodnjom počevši 2013. XL1 je lahki i štedljivi dvoosobni auto (samo 795 kg).

CrossBlue (kodno ime za trenutno neimenovanog velikog karavana SUV-a počinje proizvodnju krajem 2016 i teži pomoći prekidu nekoliko godina gubitaka za Volkswagen u SAD-u, drugom svjetskom auto-tržištu.^[31][32]

Volkswagen je osnivajući i istoimeni član Volkswagen grupacije, velike međunarodne korporacije zadužene za više brendova automobila i kamiona, od kojih su Audi, SEAT, Lamborghini, Bentley, Bugatti, Scania i Škoda. Globalni uredi VW grupe nalaze se u historijskom gradu Volkswagena, Wolfsburgu u Njemačkoj.

Volkswagen grupa, kao jedinica, trenutno je najveći proizvođač automobila u Evropi.^[33] Već duže vremena, Volkswagen je imao tržišni udio od preko 20%.^[34]

Godine 2010, Volkswagen je postavio rekordnu prodaju od 6,29 miliona vozila, sa globalnim udjelom na tržištu od 11,4%.^[35] Godine 2008, Volkswagen je postao treći najveći proizvođač automobila u svijetu,^[36] i, od 2012, Volkswagen je drugi najveći proizvođač u svijetu.^[33] Volkswagen teži da duplira svoj trenutni udio na tržištu SAD-a od 2% do 4% u 2014,^[37] i teži postati, održivo, najveći svjetski proizvođa automobila do 2018.^[38][39] Sržno tržište VW grupe uključuje Njemačku i Kinu.^[40]

Volkswagen ima fabrike u više dijelova svijeta, proizvodeći i sklapajući vozila za lokalna tržišta. Volkswagen ima pogone za proizvodnju ili sklapanje u Njemačkoj, Meksiku, SAD-u, Slovačkoj, Kini, Indiji, Indoneziji,^[41] Rusiji, Maleziji, Brazilu, Argentini, Portugalu, Španiji, Poljskoj, Češkoj, Bosni i Hercegovini i Južnoj Africi. U 2011, Volkswagen je imenovan među top 25 najvećih kompanija u svijetu prema Forbes Global 2000.^[42][43]

Volkswagen pravi novu fabriku u mjestu Zapadna Java, Indonezija, koja je počela sa konstrukcijom sredinom 2013.^[44] Investiranje u novi pogon, koji će proizvoditi velike transportere i multivane, vrijedi 140 miliona $.

Od maja 2014, Volkswagen planira početi sklapati određene motore u Indiji da bi se povećala lokalizacija od 70% do 90%.^[45]

Volkswagen se složio u decembru 2011. implementirati pravilo koje je donio savjet rada, a koje teži poboljšati ravnotežu između posla i života ograničavanjem funkcionalnosti e-maila na BlackBerry pametnim telefonima od 18:30  do 7:30 . Izmjena je došla kao odgovor na žalbe radnika zbog visokih niva stresa na poslu i očekivanju da zaposlenici odgovore na e-mail nakon posla od kuće. Više od 190.000 radnika VW-a suočeni su sa ograničenjem e-maila.^[46][47]

Volkswagen je uvijek imao blisku vezu sa Porscheom, Zuffenhausenovim proizvođačem sportskih automobila koji je osnovao Ferdinand Porsche 1931. godine, originalni Volkswagenov dizajner i suosnivač Volkswagena, koji je zaposlen kao lider Nacističke partije Adolf Hitler za projekt. Prvi Porscheov auto, Porsche 64 iz 1938, koristio je više komponenti za Bubu. Porsche 356 iz 1948. nastavio je koristiti više dijelova Volkswagena, uključujući podešen motor, mjenjač brzine i suspenziju.

Dvije kompanije su nastavile svoju kolaboraciju 1969. godine kako bi napravile VW-Porsche 914 i Porsche 914-6. (914-6 je imao 6-cilindarski Porsche motor, a standardni 914 je imao Volkswagen motor.) Volkswagen i Porsche će kolaborirati opet 1976. na modelima Porsche 912-E (samo SAD) i Porsche 924, koji su koristili više komponenata Audija i koji su napravljeni u pogonu Neckarsulma. Model 924 je originalno dizajniran za Audi. Većina modela Porsche 944 su bili napravljeni tamo, mada su imali daleko manje komponenti VW-a.

Porsche Cayenne, predstavljen 2002, dijeli svoju čitavu šasiju sa modelima Volkswagen Touareg i Audi Q7, te je napravljen u istoj VW fabrici u Bratislavi gdje su i ostali SUV-ovi napravljeni.

U septembru 2005, Porsche je najavio da će povećati svoje 5%-tne uloge u Volkswagen na 20% sa troškom od €3 miljarde, sa namjerom će kombinirani ulozi Porschea i vlade Donje Saksonije osigurati da bilo koje nasilno preuzmanje od stranih investitora postane nemoguće.^[48] Špekulisani "udvarači" su bili DaimlerChrysler, BMW i Renault. U julu 2006, Porsche je povećao njihovo vlasništvo opet na 25,1%.

Na 4. mart 2005, Evropska komisija donijela je odluku protiv Federalne Republike Njemačke prije Evropskog suda pravde, tvrdeći da Zakon o Volkswagenu, koji sprječava bilo kojeg vlasnika dionica Volkswagena od izvršavanja više od 20% ukupnih glasačkih prava u firmi, bilo je ilegalno ograničavajući tok kapitala u Evropi.^[49] Na 13. februaru 2007, generalni nezavisni advokat Dámaso Ruiz-Jarabo Colomer dao je svoje mišljenje sudu, u kojem je podržao akciju.^[50] Ovo je opet otvorilo mogućnosti stranog preuzimanja Volkswagena tako da je na 26. mart iste godine Porsche preuzeo holding Volkswagenovih dionica do 30,9%. Porsche je formalno najavio u press konferenciji da ne teži preuzeti u potpunosti Volkswagen, ali teži potez kojim strani konkurent uzima velike udjele i da se zaustave hedge fondovi za demontažu VW-a.^[51] Kako je i očekivano, 22. oktobra 2007, Evropski sud pravde presudio je u sporazumu sa Ruiz-Jarabom te je zakon poništen.^[52][53] U oktobru 2007, Evropski sud pravde presudio je da je zakon VW-a bio ilegalan^[54] jer je bio protekcionistički. U to vrijeme, Porsche je držao 31% udjela VW-a — iako manju proporciju glasačkih prava, zbog zakona Volkswagena — te su postojale špekulacije da bi Porsche mogao biti zainteresiran u preuzimanju VW-a ako se zakon ne zadrži. Sud je također zaštitio da vlada ne imenuje Volkswagenove članove upravnog odbora.^[55] Njemačka vlada je tada prepravila zakon Volkswagena, da bi bio iznova tužen.^[56][57][58] U oktobru 2013, Evropski sud pravde u Luksemburgu dao je presudu navodeći da prepravljeni zakon Volkswagena “poštuje u cjelosti” pravila EU.^[59]

Na 26. oktobar 2008, Porsche je objavio svoj plan da preuzme kontrolu nad VW-om. Od tog dana, držao je 42,6% Volkswagenovih redovnih dionica i 31,5% drugih dioničkih opcija. U kombinaciji sa 20,1% udjela države Donja Saksonija, ovo je ostavilo 5,8% dionica na tržištu od kojih je većina držana preko indeksa fondova koji se nisu mogli legalno prodati.^[60] Hedge fondovi očajni da pokriju svoje slabe finansijske pozicije forsirali su Volkswagenove zalihe preko jedne hiljade eura po dionici, direktno je praveći svjetskom najvećom kompanijom prema tržišnom kapitalizacijom 28. oktobra 2008.^[61] Do januara 2009, Porsche je imao 50,76% udjela u Volkswagen AG, ali ga je "Volkswagenov Zakon" zaštitio od preuzimanja kontrole nad kompanijom.^[62]

Na 6. maj 2009, dvije kompanije su odlučile da se spoje zajedno.

Na 13. august, odbor supervizije Volkswagenova AG potpisao je sporazum o kreiranju integrirane automobilske grupe sa Porscheom koji će predvoditi Volkswagen. Inicijalna odluka bila je da Volkswagen drži 42,0% udjela u Porsche AG do kraja 2009, a to bi također značilo vidjeti porodične dioničare kao da prodaju automobilskog biznisa Porsche Holdinga Volkswagenu.^[63] U oktobru 2009. ipak, Volkswagen je objavio da će njihov procent u Porscheu biti 49,9% za cijenu od 3,9 milijardi € (42,0% dogovor bi koštao 3,3 milijarde €).^[64] Na 1. mart 2011, Volkswagen je finalizirao kupovinu Porsche Holding Salzburg (PHS), glavnog njemačkog distributera automobila-specijaliteta, za 3,3 milijarde € (4,55 milijardi u $).^[65]

Od 1985, Volkswagen je držao "Volkswagen AutoMuseum" u Wolfsburgu, muzej posebno posvećen historiji Volkswagena.^[66] U dodatku sa posjećivanjem izložbi osobno, vlasnici starinskih Volkswagena bilo gdje u svijetu mogu naručiti ono što muzej označava kao "rodni list" za fiksnu naknadu od 50 €—ovaj formalni "Zertifikat" indicira osnovne informacije poznate kao vrijeme proizvodnje (boje, opcije, odredišnu luku, itd.).^[67]

GTE su automobili s električnim motorima na uključivanje;^[69] GTEov motor, elektromotor i transmisija se potpuno dijele sa nedavno predstavljenim Audi A3 e-tronom:^[70]

VW e-modeli su vozila samo na električni pogon.^[72]

Volkswagen do Brasil je proizveo i prodao vozila pogonjena čistim etanolom, (E100 samo), u Brazilu, a proizvodnja je prestala nakon što ga je istisnula modernija Flex Fuel tehnologija. Kao odgovor na naftnu krizu 1973, brazilska vlada je počela promovirati bioetanol kao gorivo, kao i nacionalni alkoholni program Pró-Álcool (portugalski: Programa Nacional do Álcool) koji je pokrenut 1975.^[73][74][75] Prisiljeni energetskom krizom 1979. i kasnijim razvojem i testiranjem sa voznim parkom vlade od strane Brazilske generalne komande za aerosvemirsku tehnologiju (CTA) pri São José dos Campos i daljim testiranjem nekoliko prototipova koje su razvili u saradnji sa lokalnim proizvođačima automobila, uključujući i Volkswagen do Brasil, vozila na čisti etanol su data na brazilsko tržište.^[73][74] Benzinski motori su modificirani da podrže karakteristike hidratiziranog etanola i izmjene koje uključuju omjer kompresije, količinu ubrizgavanja goriva, zamjenu materijala koji bi zahrđali u kontaktu sa etanolom, korištenje hladnijih svjećica adekvatnih za disipaciju toplote zbog viših temperatura plamena, kao i pomoćni sistem hladnog starta koji ubrizgava benzin iz malog spremnika u prostor motora pri nižim temperaturama. Za šest godina, oko 75% svih brazilskih putničkih automobila proizvedeno je sa etanolskim motorom.^[73][76]

Proizvodnja i prodaja vozila na čisti etanol obustavljena je početkom 1987. godine zbog nekoliko faktora, uključujući oštro opadanje cijena benzina kao rezultata naftne prezasićenosti 1980tih i visokih cijena šećera na svjetskom tržištu, prebacujući proizvodnju etanola iz šećerne trske iz goriva šećera. Do sredine 1989, nedostatak snabdijevanja etanolskim gorivom u lokalnim prodavnicama ostavilo je hiljade vozila u redovima na benzinskim pumpama ili bez goriva u garažama, što je prisililo korisnike da napuste vozila na etanol.^[75][77]

VW Gol 1.6 Total Flex iz 2003. bio je prvi automobil u potpunosti na fleksibilno gorivo predstavljen u Brazilu, sa mogućnošću da se pokreće na mješavinu benzina i E100. U martu iste godine, na 50. godišnjicu, Volkswagen do Brasil je pokrenuo u lokalnom marketu Gol 1.6 Total Flex, prvi brazilski komercijalni automobil na fleksibilno gorivo s mogućnošću pokretanja pomoću bilo koje smjese E20-E25 benzina i do 100% hidratiziranog etanola (E100).^{[78][79][80][81]} Poslije fijaska sa čistim etanolom, povjerenje potrošača za vozilima na etanolski pogon se vratilo, što je doprinijelo brzom prihvatanju flex tehnologije, što je pod pokroviteljstvom infrastrukture distribucije goriva na snazi širom Brazila, sa više od 30 hiljada benzinskih pumpi, baština programa Pró-Álcool.^[82][83]

Zahvaljujući uspjehu i brzom potrošačkom prihvatanju verzija fleksi-goriva, do 2005. VW je prodao 293.523 automobila i lahkih-teretnih vozila na fleksi-gorivo, a samo 53.074 automobila na sami benzin,^[84] što je skočilo na 525.838 fleksi-vozila i samo 13.572 automobila benzinaca i 248 benzinaca lahkih vozila u 2007^[85] i dostižući nove prodaje automobila od 564.959 (fleksi-gorivo) u 2008, predstavljajući 96% od svih novih automobila i lahkih teretnih vozila prodatih u toj godini.^[86] VW do Brasil prestao je proizvoditi modele na sami benzin za lokalno tržište u 2006^[79] te su svi preostali Volkswagenovi modeli prodani u Brazilu uvezeni. Modeli s fleksi-gorivom koji se trenutno proizvode na lokalnom tržištu, jesu Gol, Fox, CrossFox, Parati, Polo Hatch, Polo Sedan, Saveiro, Golf i Kombi.^[87]

Volkswagen je objavio zapošljavanje Karl-Thomasa Neumanna kao njegovog izvršnog direktora grupe za električni pogon.^[88] VW-ov šef istraživanja, Dr. Jürgen Leohold, rekao je da je kompanija zaključila da automibili na gorive ćelije nisu izvodljiva opcija.^[89][90]

Koncept električnog E-Up!-a sa dvoja vrata debitovao je na 63. Frankfurt Motor Showu u 2009. godini.^[91] E-up! dug 3,19 m na električni pogon predviđen je za početak proizvodnje 2013, te koristi 3+1 sjedišnu konfiguraciju.^[92] On koristi 60 kW (82 PS; 80 bhp) sveintegrisani električni motor, (kontinualno rangiran na 40 kW (54 PS; 54 bhp)) montiran naprijed i pokreće se na prednje točkove.^[92]

Volkswagen i Sanyo su se udružili da bi razvili sistem baterija za hibridne automobile.^[93] Šef Volkswagena, Martin Winterkorn, potvrdio je planove kompanije za izgradnjom kompaktnih hibridnih električnih vozila. Tvrdio je "Definitivno će biti kompaktni hibridni modeli, kao što su Polo i Golf i bez nekog većeg kašnjenja", sa benzinskim i dizelskim pogonom. Naprimjer, Golf je idealan model koji će ići u hibrid kako je Golf 1.4 TSI nedavno nagrađen sa “Auto Environment Certificate” iz instituta Oko-Trend za okolinsko istraživanje, i smatra se jednim od najboljih vozila za okolinu u 2007.^[94] Također je u toku u VW Braunschweig pogonima u Sjevernoj Njemačkoj hibridni tip sljedeće generacije Volkswagen Touarega.^[95]

VW teži da svi budući modeli imaju opciju hibridnosti. “Budući VW modeli će fundamentalno također biti konstruisani sa hibridnim konceptima,” šef razvoja VW-a Ulrich Hackenberg je izjavio za Automobilwoche u intervjuu. Hackenberg je spomenuo da je automobil baziran na Up!-ovom konceptu viđenom na Frankfurt Motor Showu,^[96] kao i sve buduće modele, može biti ponuđen bilo sa punim ili djelomičnim hibridnim opcijama. Model up! na zadnji pogon je otpočeo proizvodnju u 2011. Ništa nije izjavljeno o opcijama uključivanja hibrida.^[97]

Volkswagen je na Ženevskom motor-šouu 2010. objavio izdavanje Touareg Hybrid 2012, planiran za 2011.^[98][99] VW je također objavio planove za predstavljanje dizelsko-električnih hibridnih verzija svojih najpopularnijih modela u 2012, počinjući sa novom Jettom, koju prate Golf Hibrid u 2013. zajedno sa hibridnim verzijama Passata.^[100][101] Godine 2012, Volkswagen Jetta Hibrid postavio je svjetski rekord postajući najbrži hibridni automobil sa 187 mph.

Volkswagen je prvi put usvojio svojih sedam okolinskih golova u tehničkom razvoju iz 1996. Plan sadrži teme koje uključuju zaštitu klime, konzervaciju resursa, kao i brigu o zdravlju, kroz ciljeve kao što su smanjenje emisija staklene bašte i sagorijevanja goriva, dopuštajući korištenje alternativnih goriva, te izbjegavanje korištenja štetnih materijala.^[102] Prvobitni golovi iz 1996. bili su nakon toga izmijenjeni u 2002. i 2007. godini. Volkswagen je bio prvi proizvođač automobila koji je prihvatio standard ISO 14000, tokom svoje faze izrade i bio je ponovo certificiran pod standardima u septembru 2005. Tokom 2011. Greenpeace je počeo kritizirati Volkswagenovu opoziciju zakonodavstvu tražeći jače kontrole u vezi s emisijama CO₂ i efikasnosti energije, te je reklamna kampanja pokrenuta s parodijom nedavnih serija VW-ovih Star Wars reklama.^[102][103]

Godine 2013, Volkswagen XL1 je postao najefikasniji (što se goriva tiče) proizvedeni automobil u svijetu, sa potvrđenom kombinacijom potrošnje goriva od 0,9 litara/100 km (261 mpg).^[104] Stil vožnje ima veliki utjecaj na ovaj rezultat - "normalna" vožnja proizvodi kilometražu ranga od 120 mpg (1,96 litara/100 km) ^[105]

Na petak, 18. septembar 2015, američka agencija za zaštitu okoline (EPA) izjavila je da je s početkom u 2008. autoproizvođač ilegalno instalirao softver za motornu kontrolnu jedinicu (ECU softver) za koji je utvrđeno da je "porazni uređaj", u suprotnosti sa zakonom o čistom zraku jer zaobilazi ekološke propise o emisijama plinova NO_x kod dizelskih modela Volkswagena i Audija u periodu 2009-2015. Softver otkriva kada je automobil predmet testiranja na emisije, a zatim u potpunosti omogućava kontrolu emisije kako bi automobil „položio test“.^[106][107] Ipak, tokom normalnih uvjeta vožnje, softver za kontrolu emisije se isključuje u cilju ostvarivanja veće ekonomije goriva i dodatne moći, što rezultira sa 40 puta više zagađenja nego što je dozvoljeno zakonom.^[108] Volkswagen je priznao korištenje poraznog uređaja, te je naredio povratak približno 482.000 automobila sa 4-cilindarskim 2-litarskim TDI motorima.^[109] Federalne kazne SAD-a mogu uključivati kazne koje dostižu 18 milijardi $, te moguća krivična gonjenja.^[110]

EPA-u je na problem prvo upozorilo međunarodno vijeće za čisti transport (ICCT), izvještavanjem rezultata istraživanja koje je naručio Centar za alternativna goriva, motore i emisije (CAFEE) sa West Virginia Univerziteta.^[111][112] U maju 2014, CAFEE je objavilo svoje ICCT sponzorisano istraživanje.^[113] Nakon 15 mjeseci poricanja, kontrolni emisijski sistemi bili su namjerno izigravani tvrdeći odstupanja zbog "tehničkih" razloga. Augusta 21. Volkswagen je priznao EPA-i i Kalifornijskom odboru za zrak (CARB) da su njihovi sistemi kontrole emisije namješteni. Ovo je popraćeno formalnim obavještenjem od prijema do regulatora na 3. septembar što je uzelo maha odmah nakon što je EPA zaprijetila da će uskratiti odobrenje za njihove automobile 2016.^[114] Volkswagenov prvobitni javni odgovor bio je 20. septembra, kada je glasnogovornik izjavio da će zaustaviti sve prodaje u SAD dizelskih modela koji su zahvaćeni. Predsjednik Martin Winterkorn je dao izvinjenje, te je rekao da će Volkswagen surađivati sa istražiteljima.^[115] Pošto su standardi emisije u Kanadi približni onima iz SAD, Volkswagen Canada je zaustavio prodaju zahvaćenih dizelskih modela.^[116] Utorak, 22. septembra, Volkswagenov glasnogovornik je priznao da je porazni uređaj instaliran u cca 11 miliona vozila sa Tip EA 189 dizelskim motorom širom svijeta.^[117]

Također prvi poslovni dan nakon vijesti, cijena dionica Volkswagena pala je 20%. U utorak je pala sljedećih 17%, istog dana kada je reklama društvenih medija sa Wireda oko toga "kako je dizel reinženjeriran" uklonjena kao i serije reklama na YouTubeu sa nazivima "Diesel Old Wives’ Tales".^{[118][119][120]} U srijedu, 23. septembra, Volkswagenov izvršni direktor Martin Winterkorn dao je otkaz.^[121] Volkswagen je zaposlio pravnu firmu „Kirkland & Ellis“ za odbranu, istu firmu koja je odbranila BP tokom Izljeva nafte u Meksičkom zaljevu 2010.^[122]

Volkswagen je označen kao četvrti najuticajniji automobil 20. vijeka u konkurenciji „Automobil vijeka“ 1999. za svoj model Volkswagen Tip 1 'Buba".^[123]

Volkswagen je proizveo tri pobjednika za nagradu za 50-godišnje „Evropsko auto godine“.

Volkswagen je proizveo pet pobjednika u nagradi SAD-a Motor Trend Car of the Year  — prvobitnog imena Car of the Year, koje je počelo 1949.

Volkswagen je već proizveo četiri pobjednika nedavno razvijene nagrade Svjetskog automobila godine.

• Volkswagen Sarajevo
• VW Golf I

• Volkswagen Njemačka
• Volkswagen Bosna i Hercegovina