Müfide İlhan

Rođena je 19. februara 1911. godine u Istanbulu.^[1] od roditelja Mustafa Nazif, vojnog oficira i majke Emine, domaćice. Imala je samo četiri godine kada je njen otac Nafiz poginuo tokom bitke kod Galipolja u Prvom svjetskom ratu. Nakon rata je poslana u Ankaru, gdje je završila osnovno obrazovanje. Nakon oslobođenja Istanbula, preselila se u Istanbul i završila srednje obrazovanje u srednjoj školi za djevojčice Kandilli.^[2] Godine 1928. završila je Učiteljski fakultet. Nakon završetka fakulteta počela je da radi kao nastavnica u Istanbulu.

1928. godine udala se za vojnog oficira Nuri Çetinkaya. Pratila je svog muža u raznim turskim gradovima kao što su Erzurum i Kırklareli. Kada je njen suprug imenovan za turskog vojnog atašea u Berlinu, Njemačka, studirala je na Pestalozzi-Fröbel-Haus institutu. Međutim, 1936. godine par se razveo i Müfide se vratila u Ankaru.^[1]

U Ankari je upoznala doktora Faruka İlhana, međutim Faruk je morao otputovati u Kabul u Afganistanu kako bi osnovao Medicinsku školu "Univerziteta u Kabulu", gdje su se vjenčali. 1945. godine pred kraj Drugog svjetskog rata, par odlučio vratiti u Tursku. Zbog ratnih poteškoća i nemira u Karačiju, nisu mogali da otplovi nazad, te su se vratili automobilom preko Irana, što se mnogima činilo nemogućim 1945. godine. 1946. su se nastanili u Mersinu, rodnom gradu Faruka İlhana.

U Mersinu se zainteresovala za politiku.^[3] Demokratska partija (DP) pobijedila je Republikansku narodnu partiju (CHP) na općim izborima 1950. godine, čime je okončana 27-godišnja vladavina CHP-a, što je kasnije nazvano 'bijelom revolucijom'. İlhan je postala gradonačelnica Mersina kao kandidat DP-a na izborima 3. septembra 1950.^[4] i napravila je senzaciju kako u zemlji tako i u inostranstvu kao prva žena gradonačelnica Turske, u vrijeme kada je učešće Turkinja u politici bila značajno nisko. Pozvana je u Veliku Britaniju.

İlhan je, kao većina reformista tog vremena, bila protiv autoritarne uprave CHP vlade prije 1950. godine. Međutim, nije bila protiv ideologije CHP-a, tzv. kemalizma. Tako su je razočarali neki rani potezi vlasti DP-a, za koje se činilo da su protiv kemalizma. Na primjer, bilo joj je teško prihvatiti da DP vlada ukine zabranu arapskog ezana.^[5] Bila je to CHP vlada, koja je 1932. pokrenula ezan na turskom umjesto na tradicionalnom arapskom.

Dana 17. decembra 1951. godine, nakon godinu dana opsežnog rada, dala je ostavku na svoju funkciju. Nakon nekog vremena i dala je ostavku i u stranci. Osnovala je ligu pod nazivom 'Liga za podršku nezavisnim kandidatima' u Mersinu. Objavljivala je i kratkotrajni bilten pod nazivom "Mücadele" (Borba). Međutim, nakon što je njen muž imenovan za glavnog doktora u u Izmitu, napustila je Mersin 1955. godine.^[1]