Hrvatsko proljeće

Objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika^[1] 1967. Socijalni pokret koji se nakon toga počeo događati bio je poznat pod imenom MASPOK ("masovni pokret"), a nakon što je jedan od vođa Miko Tripalo 1990. objavio o njemu knjigu s naslovom "Hrvatsko proljeće", počeo se umjesto dotadašnjeg koristiti taj, romantičniji naziv. Pokret je nastao na impulsima studentskog pokreta i Praškog proljeća 1968. i, između ostalog, pokrenuo javnu debatu o položaju Hrvatskog naroda u Drugoj Jugoslaviji. Bio je prihvaćen od naroda, i mnoge studentske grupe podržavale su ga. Jedan od bitnih ciljeva pokreta bio je vratiti Hrvatima ponos pripadnosti hrvatskom narodu, umanjen nakon rata sistemskom negativnom propagandom jugoslavenskog režima, zbog zločina NDH. Ovo sistemsko potiskivanje nacionalne pripadnosti režim je objašnjavao potrebnim da se očuva mir između dva najbrojnija naroda u Jugoslaviji: Hrvata i Srba, no te mjere su išle iznad očuvanja "delikatnog mira". U to vrijeme u Jugoslaviji ekonomija Hrvatske bila je izrabljivana od strane federalne vlade: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je hrvatska zadržavala samo 7%, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobijala samo 16.5% proračuna dok je SR Srbija dobijala oko 46.6% (1965 do 1970). Mnogo puta SR Hrvatska se "odricala" svoje alokacije "u korist nerazvijenih krajeva". Hrvatsko proljeće nije se zaustavilo samo na rješavanju nacionalnog pitanja, već je išlo i na ekonomiju, novčane tokove, raspodjelu novca iz federalnog proračuna te pripajanje prostora Hercegovine Hrvatskoj. U to vrijeme i u Srbiji je postojala tzv. "liberalistička stuja" koja je zastupala "politiku čistih računa" u ekonomskim pitanjima, a predvodili su je Latinka Perović i Marko Nikezić. Po pitanju odnosa prema politici tadašnjih rukovodilaca, Latinka u Srbiji bila je pandan Savki u Hrvatskoj, ali, za razliku od Savke, u svom djelovanju nije koristila nacionalizam. Milka Planinc za Savkinu knjigu "71: Hrvatski snovi i stvarnost" tvrdi kako "u mnogo čemu nije autentična. Savka ništa ne govori o tome da smo mi isti koji smo na ustavnim promjenama radili prije 1971. nastavili to i kasnije, a da su oni, lideri Maspoka, u međuvremenu u sve to ubacili nešto drugo, mitinge i nacionalističku euforiju, što s ustavnim amandmanima kao takvima nije imalo nikakve veze. Savkina knjiga samo pridonosi stvaranju mita o 1971., a naročito o njima kao 'progresivnom' dijelu rukovodstva u Hrvatskoj" (Globus, Darko Hudelist, intervju s Milkom Planinc, 2007).^[2] Latinka Perović o ciljevima srpskih liberala tvrdi: "Želja nam je bila da se oslobodimo žiga unitarizma i centralizma. Na tome je naročito insistirao Milentije Popović. A mi smo kansije tu ideju razvili. Iz toga je proizašla koncepcija o prepoznavanju sopstvenih intersa. Ideja je bila: uspostavljanje mostova sa svim republikama, uvek razgovor, a ne konfrontacija, ..." ^[3] Tito je u početku podupirao liberalistička strujanja, a zatim ih sve "pomeo". Hrvatsko partijsko rukovodstvo na XXI sjednici CK SKJ održanoj 1-2. decembra 1971. u Karađorđevu smijenjeno je zbog "nacionalističke i separatističke delatnosti hrvatskog rukovodstva". Na sličan način Tito je u jesen 1972. udario na srpske liberale zbog "oportunizma prema neprijateljima samoupravnog socijalizma i nacionalistima." Prema Dobrici Ćosiću, "Tito je vodio politiku hrvatsko-srpske simetrije u borbi protiv neprijatelja poretka. Nije želeo da batinu koju je upotrebio protiv „svojih“, ne upotrebi i protiv Srba. Time je želeo da ostavi utisak objektivnog vođe koji sudi „ni po babu ni po stričevima“."^[4] Ipak, iako u privrednom aspektu jednako moderni i zapadni, hrvatski i srpski liberalizam imali su i razlika. Period Hrvatskog proljeća bio je "zlatno doba slobode tiska u Hrvatskoj", a npr. tv-serija "Naše malo misto", voljena i u drugim republikama, ne bi nikad bila ni snimljena da se pokret nije dogodio.^[5] Srpski liberalizam, s druge strane, manje je zadro u civilni domen te se za vrijeme njega, uz cenzuriranje nacionalističkih srpskih disidenata(književnici okupljeni oko Dobrice Ćosića i dr.), cenzuriralo posve moderne, humanistične, društveno svjesne, makar jako kontroverzne filmske umjetnike tzv. "crnog talasa", po kojemu jugoslavenska kinematografija i jest u svijetu najcjenjenija. Ipak, po mišljenju renomiranog povjesničara Ive Banca, nikada "u Srbiji nije bilo evropejskijeg vodstva od onog koje su predstavljali Marko Nikezić i Latinka Perović. I velika je grehota za Srbiju da je takvo jedno vodstvo prošlo onako kako je prošlo. Isto se može reći i za Hrvatsku." ^[6]

• Savka Dabčević-Kučar
• Dragutin Haramija
• Srećko Bjelić
• Pero Pirker
• Franjo Tuđman
• Bruno Bušić
• Miko Tripalo
• Ivan Zvonimir-Čičak
• Dražen Budiša
• Petar Kriste

Savka Dapčević, Haramija, Pirker, Petar Kriste, Miko Tripalo bili su državno-partijski fukcioneri na vioskim položajima.

Hrvatsko proljeće nakon svoga gašenja imalo je veliki utjecaj na Tita. Jugoslavenski Ustav bio je promijenjen 1974. na taj način da je ispunio pojedine uvjete Hrvatskog proljeća: dopuštena je opcija secesije narodima Jugoslavije (u Uvodnom dijelu Ustava 1974 ^[7] u Osnovnom načelu I, rečenicom "Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje ... ostvaruju i obezbjeđuju ... nacionalnu slobodu i nezavisnost;"), koje je pravo, doduše, cijelim republikama dano tek uz ozbiljno ograničenje (sročeno u Članu 5, stav 3: "Granica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne može se mijenjati bez saglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina." i kojemu sliči npr. nešto blaže ograničenje u EU, gdje je za izlazak članice iz Unije potrebno dopuštenje 55 posto zemalja članica koje obuhvaćaju najmanje 65 posto stanovnika EU ^[8]), svaka republika imala je svoju autonomnost. Ovim promjenama u ustavu, te kasnijim egzilom mnogih aktivista Hrvatskog proljeća udarilo je klicu novog hrvatskog pokreta za samostalnost. Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, demokratskim promjenama u Jugoslaviji, padom Berlinskog zida mnogi proljećari se aktiviraju i vraćaju iz inostranstva, te stvaraju nove hrvatski orijentirane stranke. Godine 1991., 25. juna, ostvaren je, po uvjerenju nekih no ne svih proljećara ^[9], konačni cilj Hrvatskog proljeća, osamostaljenje Hrvatske, koja je, uz tvrdnju da se ima pravo legalno otcijepiti i postati slobodna, morala braniti svoju slobodu na ratištu u Domovinskom ratu.

  Nedovršeni članak Hrvatsko proljeće koji govori o historiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.